Poglavlje VI: Veilcourt i Veilspring
Kola su tiho klepetala pod Darinom dok se put otvarao pred njima. Jutarnja magla držala se za travu, a kada je pogledao nazad, Emberveil je ležao umotan u srebrnu svjetlost, napola skriven iza uzvišica.
Natjerao je sebe da ne gleda predugo. Čežnja za domom najbrže raste kada se hrani. Pavel je sjedio pored njega, pogrbljen nad uzdama, s kapom navučenom nisko preko čela. Bio je to starac koji je godinama prevozio robu, alat i ljude između Veilcourta i okolnih sela, dovoljno spor da čovjek s njim nikada ne stigne brzo, ali dovoljno pouzdan da se ne izgubi ni po kiši ni po mraku.
„Dobar je vjetar danas”, promrmlja Pavel. „Do šume ćemo stići prije nego se dan sasvim smiri.”
Darin klimnu i namjesti kaiš preko ramena.
„Dugo nisam išao ovim putem.”
Pavel se nasmijulji.
„To kažeš svaki put kad kreneš.”
Darin se nasmija, ali smijeh mu ne potraja dugo. Vozili su se uglavnom ćutke. Ptičija pjesma pratila ih je za leđima, a nebo se iz blijede žute grijalo u plavo. Kod jednog potoka stali su po vodu. Darin kleknu, zahvati hladnu vodu objema rukama i zapljusnu lice. Hladnoća ga trgnu, ali ne otjera ono što mu se stezalo u grudima. Vidio je Daisy kako mu veže kaput. Mikhaila poluusnulog na pragu. Njihovu kuću, malu i toplu, kako stoji iza njega kao obećanje koje se ne smije pustiti. Pavel ga je neko vrijeme gledao, pa se nakašlja.
„Imaš čemu da se vratiš”, reče. „To je dobro. Ljudi bolje rade kad im srce zna gdje treba nazad.”
Darin ne odgovori odmah. „Znam”, reče napokon.
Do sljedećeg dana put je postao prometniji. Trgovci su gurali kola sa onim čime su trgovali. Jahači su prolazili pored njih ne gledajući nikoga. Seljaci su vukli žito prema gradu, a zanatlije se vraćale s praznim vrećama i umornim licima. Svi putevi oko njih, mali i blatnjavi, kameni i široki, izgledali su kao potoci koji se ulivaju u istu rijeku. A onda ga Darin ugleda.
Veilcourt.
Zidine su ga držale u četvrtastom obruču od sivog kamena, široke i visoke, s kapijama kroz koje su mogla proći troja kola jedna pored drugih. Odmah iza zidina ležao je donji grad, ravan i zbijen, pun kuća koje su se naslanjale jedna na drugu kao ljudi u gužvi. Prvi spratovi bili su od kamena, teški i hladni, a iznad njih su se dizali drveni nastavci, nadograđeni vremenom, potrebom i tuđom upornošću. Negdje su se gornji spratovi gotovo dodirivali preko ulice. Negdje su ih spajali uski balkoni i mostići, dovoljno čvrsti da preko njih pređe čovjek s korpom, ali ne dovoljno čvrsti da Darin poželi hodati po njima. Grad se, međutim, nije dizao svuda jednako. Na zapadnoj strani, malo izvučeno iz same sredine, stajalo je brdo, kao da je zemlja tu jednom pokušala podići rame. Njegova istočna strana spuštala se prema gradu u krivim ulicama, stepenicama i kućama koje su se penjale jedna iznad druge. Zapadna strana bila je sasvim drugačija. Tamo se brdo odjednom lomilo u ravnu stijenu, strmu i gotovo glatku, koja je padala prema zapadnim zidinama kao odsječena sjekirom nekog većeg svijeta. Na vrhu tog kamenog uzvišenja stajala je Kapela od Veila. Dvije visoke kule dizale su se iznad grada, a na njihovim vrhovima zlatni prstenovi hvatali su sunce tako jako da je Darin morao suziti oči. Između kula vidio se veliki zlatni znak Veilcourta: širok krug, puno središte i devet kratkih linija raspoređenih oko njega, kao sunce zatvoreno u prsten. S ove daljine linije su se stapale sa svjetlom, ali oblik se ipak jasno držao na kamenu.
„Pogled nikad ne ostari”, reče Pavel.
„Ne”, odgovori Darin. „Ne ostari.”
Kod spoljne kapije starac povuče uzde.
„Ja unutra ne ulazim. Ako uđem, ne znam kad ću izaći.”
Darin klimnu. Izvadi srebrenjak i pruži mu ga. Pavel ga odmjeri.
„Srećno s čime god imaš posla.”
Darin se nasmija, uze alat, prebaci torbu preko ramena i krenu kroz kapiju. Unutar zidina, buka je zamijenila ptičiju pjesmu. Kovačnice su zvonile. Trgovci su vikali. Kola su se teško kotrljala preko kaldrme. Negdje je neko psovao magarca, negdje dijete plakalo, negdje se smijala žena glasom toliko oštrim da je presjekao pola ulice. Vazduh je bio teži nego u Emberveilu, gust od dima, rada, znoja, pečenog tijesta i mokrog kamena. Darin duboko udahnu.
Kamenorezačka Četvrt.
Sa ulaza je skrenuo lijevo, prateći donji, južni dio zida, sve do mjesta gdje je odsjedao kada bi ga posao doveo u Veilcourt. Ušao je, spustio torbu, pogledao svoj stari crni kovčeg ispod prozora da vidi da li je još tu, zatim se presvukao u radno odijelo, zategnuo pojas i izašao prije nego što se zadrži duže nego što treba.
Kada se približio četvrti, već je čuo zvukove rada. Ljudi su vukli granitne blokove. Dlijeta su zvonila u stalnom ritmu prašine i rada. Na samom kraju Kamenorezačke Četvrti stajao je Garon, nadzornik radova obrijane brade. Bio je nagnut nad napola obrađenim kamenom, ali podiže pogled čim je Darin prišao. Oči su mu odmjerile Darina onako kako samo zanatlije odmjeravaju jedni druge, bez uvoda i bez ljubaznosti koja bi smetala istini. Zatim je gledao u zemlju.
„Emberline”, reče, s trunkom odobravanja u glasu. „Dobro je da si stigao.”
Darin je navukao rukavice.
„Spreman sam.”
I posao je počeo.
A u Emberveilu dani su bili drugačiji bez Darina.
Prvih dana Mikhail je odlučio da je sada on čuvar. Niko mu nije rekao da to radi svaki dan. Otac je riječ izgovorio jednom, na pragu, pa otišao. Ali Mikhail ju je shvatio ozbiljnije nego što je iko mislio da dijete može. Svako jutro obišao bi kuću. Prvo ogradu, jer je ograda bila stari neprijatelj. Pa štalu. Pa bunar, u koji se nije smjelo gledati predugo. Drveni mač nosio je uz nogu, onako kako mu je Tarik pokazao, i trudio se da ne zatvara oči ni kad nije bilo u šta gledati.
„Šta to radiš?” pitala bi Daisy ispod nadstrešnice.
„Čuvam tebe.”
„A ko čuva tebe?”
Mikhail bi razmislio ozbiljno, kao da je pitanje teško.
„Ja. I mač.”
Daisy bi se nasmiješila i pustila ga. Dijete je čuvalo ono što je moglo dohvatiti. Ogradu. Vrata. Kokoš koja je opet pobjegla ispod nje. Ono dalje, staza kojom je Darin otišao, to nije bilo na dohvat drvenog mača. Ali Mikhail za to još nije mario. Njemu je kuća bila cijeli svijet, a cijeli svijet se dao čuvati.
Noći su bile hladnije. Daisy je držala vatru toplom zbog Mikhaila. Mikhail je sada spavao bliže njoj. Nekad sklupčan pod njenom rukom, nekad s obrazom na njenom ramenu, nekad šapućući polusnove kao sitne tajne koje samo dijete može razumjeti. Daisy je ležala na strani, s Mikhailom privijenim uz grudi i njegovim drvenim vukom pritisnutim između njih. Pomjerio se jednom. Pa opet.
„Mama...”
„Tu sam.”
„Pričaj mi priču.”
„Koju?”
„O mjestu koje se mijenja.”
„Opet hoćeš priču o Veilspringu?”
Klimnuo je, očiju već teških. Daisy ga privuče malo bliže sebi.
„U redu”, prošapta. „Samo kratko. Onda spavanje.”
Mikhail pritisnu obraz uz njenu haljinu i zaćuta.
„Postoji jedno mjesto”, poče Daisy tihim glasom, „daleko na jugu, prema moru. Zovu ga Veilspring. Kažu da je to mjesto gdje svijet osjeća.”
Mikhail sporo trepnu.
„Svijet osjeća?”
„Tako kažu.”
Vrhom prsta pravila je male krugove po njegovim leđima.
„Davno prije kapela i kraljeva, prije puteva, zidova i ratova, postojalo je jezero koje nije bilo kao druga jezera. Držalo je ono što se u svijetu nakupi. Ono što ljudi nose u grudima. Ono što prećute. Ono što izgube. Ono čega se boje.”
Mikhail je ćutao. Daisy je osjetila kako mu se disanje polako smiruje, ali je znala da još sluša.
„Kada bi tuga narasla u svijetu, voda bi se podigla sve do trave, a kiša bi padala toliko dugo da se više nije znalo gdje prestaje jezero, a gdje počinje nebo. Cvijeće bi se savilo prema zemlji, a drveće stajalo mokro i tiho, kao da i ono nekoga oplakuje.
Kada bi pohlepa dotakla srca ljudi, obala bi ostala gola. Trava bi se povukla. Cvijeće bi zatvorilo glave, a voda se spustila duboko, kao da je neko iz nje uzeo više nego što je smio.
Kada bi bijes prošao kroz svijet, voda bi potamnila. Para bi se dizala s nje kao dah iz ranjene zemlje, kamen oko obale postao bi crn i vruć, a stabla bi se povila od toplote, iako vatre nigdje nije bilo.
A kada bi Veilspring dotakla ljubav, cvijeće bi niklo i iz kamena. Grane bi se spustile prema vodi, kao da žele da zagrle jezero. Voda bi bila mirna i topla, a ko bi stajao kraj nje, čuo bi lišće kako šumi i kad nema vjetra.”
Mikhailova mala ruka pomjeri se preko drvenog vuka.
„A nada?”
„Nada”, reče tiše, „kažu da tada voda zasja. Ne jako. Ne kao sunce. Više kao da se u dubini nešto sjetilo prve zore ovoga svijeta.”
On primi taj odgovor u tišini, kao što djeca prime ono što još ne razumiju, ali znaju da treba čuvati.
„Kada je Veilspring miran”, nastavila je Daisy, „to je najtiše mjesto na svijetu. Voda bude glatka kao ogledalo. Drveće i cvijeće skupe se oko njega kao kruna. Ni ptice ne pjevaju glasno, nego samo toliko da se zna da svijet još diše.”
Mikhail otvori oči tek toliko da je pogleda.
„A kad nije miran?”
Daisy mu skloni kovrdžu s čela.
„Onda se mijenja. Onako kako se svijet promijeni prije nego što ljudi priznaju da se promijenio.”
Njegovi prsti se malo stegnu oko vuka.
„Kada strah zavlada u previše srca", reče ona polako, „nad Veilspringom se podigne magla. Visoka i gusta, toliko da čovjek u njoj ne vidi ni svoje ruke. Voda postane siva. Drveće prestane šumjeti. Cvijeće zatvori glave i okrene se od jezera. A iz vode se, tako su barem stari šaputali, mogu podići sjenke one kojih se svijet najviše boji.”
Mikhail se malo ukoči. Daisy ga odmah poljubi u čelo.
„Ali to je samo legenda.”
„Je l’ se desilo?”
Daisy pogleda prema prozoru, pa nastavi.
„Ljudi su govorili da se svijet jednom davno uplašio, poslije Prvog Čovjeka i Prve Žene. Poslije Kaela i Serai. Ali to je bilo davno. Vrlo davno.”
„A danas?”
„Danas je svijet miran”, reče ona. „A Emberveil još mirniji.”
Mikhail nije odmah bio zadovoljan.
„Kako znaš?”
Daisy udahnu tiho.
„Zato što svijet još drži dobrotu. Ima je u hljebu koji Marla donese kad niko ne traži. U Tariku kad se pravi da ne voli djecu, pa ih svejedno uči kako da stoje. U Aldrenu kad nosi knjige i govori da slova mogu čuvati ono što ruke ne mogu. U tvom ocu, koji je otišao tamo gdje je kamen napukao zato što ne želi da zid padne na nekoga.”
Mikhail je slušao, ozbiljan i pospan.
„A u meni?”
Daisy se nasmiješi i privuče ga bliže.
„U tebi najviše.”
On se malo umiri. Zatim, gotovo iz sna, prošapta:
„Zašto se onda ljudi tuku?”
Daisy nije odmah odgovorila. Nije postojao odgovor dovoljno malen za dijete, ni dovoljno velik za istinu.
„Zato što ponekad zaborave koliko boja nose u sebi”, reče napokon. „Pa povjeruju samo jednoj.”
Mikhailove oči se polako zatvoriše.
„Ja neću.”
„Znam.”
Prsti su mu skliznuli s drvenog vuka. Disanje mu se smirilo, sporo i duboko. Daisy je podigla pokrivač više oko njega i ostala tako, s rukom na njegovim leđima.
„Imao si veliki dan”, prošapta.
Mikhail je već spavao. Daisy je još dugo gledala njegov mirni obraz, a onda prema prozoru, prema tami iza stakla, kao da negdje daleko na jugu zaista postoji voda koja zna ono što ljudi pokušavaju sakriti.