Poglavlje VII: Zemlja i kamen
Dogodilo se jednog jutra koje je izgledalo kao i svako drugo. Sunce je još bilo nisko nad Emberveilom. Dodirivalo je krovove blagim zlatom, hvatalo se za listove lipe i sporo se provlačilo preko bijelih kamenih staza. Daisy je kačila pokrivače na uže iza kuće, a Mikhail je jurio kokoš preko dvorišta s drvenim mačem visoko podignutim.
„Stani, kukavice!” viknuo je.
Kokoš, koja nije znala da je kukavica, pobjegla je ispod ograde. Mikhail se zaustavio zadihan, uvrijeđen njenim nepoštenim povlačenjem. Daisy se nasmiješila preko pokrivača.
„Možda se predala.”
„Nije. Pobjegla je.”
„I to je nekad pametno.”
„Tarik kaže da se ne okreću leđa neprijatelju.”
„Tarik govori mnogo stvari koje kokoši ne zanimaju.”
Mikhail je već smišljao odgovor kada se sa staze začuše kopita.
Brza. Prebrza za jutro.
Daisy se okrenula prije nego što je znala zašto. Jahač iz Veilcourta spuštao se niz stazu, sav u prašini, sa smeđim plaštom koji se njihao za njim. Nije jahao kao čovjek koji dolazi trgovati, posjetiti rodbinu ili tražiti krčag vode. Jahao je kao čovjek koji nosi riječ koju niko ne želi čuti. Na trgu su ljudi dizali glave. Jedan po jedan, glasovi su se gasili. Mikhail spusti mač.
„Mama?”
Jahač zaustavi konja kraj njihove kapije tako naglo da se životinja zanijela u stranu. Sjahao je gotovo prije nego što su kopita prestala lupati. Bio je mlad, možda mlađi nego što se Daisy učinilo izdaleka, ali lice mu je bilo sivo od dugog puta i onoga što je morao reći.
„Daisy Emberline?”
Pokrivač joj iskliznu iz ruku.
„Ja sam.”
Jahač skide kapu. Taj pokret joj reče više nego njegove riječi.
„Došlo je do urušavanja kod jugozapadnog zida u Veilcourtu”, reče. Glas mu je bio promukao. „Radili su na starom luku. Kamen je popustio.”
Daisy ga je gledala. Nije razumjela. Ili nije htjela.
„Darin je bio tamo?”
Jahač proguta knedlu.
„Bio je među onima koji su radili kamen ispod. Kažu da je spasio život jednome.”
Kažu.
Ta riječ se zadržala u njoj kao trn.
„A onda?” upita Daisy.
Jahač spusti pogled.
„Onda je došlo do obrušavanja.”
Mikhail je prišao bliže, držeći mač uz nogu.
„Mama?”
Daisy se nije pomjerila.
„A gdje je Darin?” pitala je.
Jahač sklopi kapu u rukama.
„Dovode ga kući.”
Niz stazu se tada začuše točkovi. Zvuk se približavao toliko sporo i teško da je bilo gore nego da je žurio. Ljudi su izlazili iz kuća. Marla je stala nasred trga s rukom pritisnutom na usta. Tarik se pojavio kraj lipe, bez riječi, lica tvrdog kao da ga je neko isklesao za rat i zaboravio mu dati mjesto gdje da ostavi tugu. Aldren je izašao iz pravca kapele i zastao na bijeloj stazi.
Kola su se zaustavila pred kućom Emberlineovih. Dvojica muškaraca sjedila su naprijed, pognutih glava. U zadnjem dijelu ležao je dug oblik, prekriven smeđim radničkim plaštom. Na krajevima plašta držala se siva prašina od kamena. Daisy je napravila jedan korak. Pa drugi. Mikhail je krenuo za njom, ali Tarik se spustio kraj njega i položio mu veliku ruku na rame.
„Stani malo, mali.”
„To je tata?”
Tarik ne odgovori odmah. Nešto mu se slomilo u grlu.
„Stani malo.”
Daisy priđe kolima. Ruke su joj se počele tresti. Prsti joj dotakoše kraj plašta. Jedan od muškaraca na kolima otvorio je usta kao da hoće nešto reći, ali ga je Aldren zaustavio blagim pokretom ruke. Daisy podiže plašt samo toliko da vidi lice.
Darina.
Svog Darina.
Prašina mu se uhvatila u kosu, iako ju je neko pokušao očistiti. Na sljepoočnici mu je ostao tanak trag sivog maltera. Lice mu je bilo mirno, previše mirno, kao poslije dana rada kada bi zaspao prije nego što bi stigao završiti ono što je počeo da priča s njom. Nije bilo pravedno što je izgledao tako blizu sna.
Daisy mu dotaknu obraz.
Hladan.
Tada se nešto u njoj otvorilo bez glasa. Nije pala na zemlju. Nije vrisnula odmah. Samo se nagela nad njime, jednom rukom se uhvatila za ivicu kola, a drugu spustila na njegovo čelo, onako kako mu je znala skloniti prašinu kada bi se vraćao kući.
„Darin”, rekla je.
Samo ime.
I to je bilo dovoljno da Marla zaplače. Mikhail se pokušao otrgnuti Tariku.
„Tata!”
Daisy se okrenu prema njemu. Kada je vidjela njegovo lice, tek tada joj se bol probila kroz grlo. Prišla mu je, kleknula i privukla ga sebi toliko čvrsto da je drveni mač pao iz njegove ruke.
„Mama, zašto plačeš?”
Nije mogla odgovoriti.
„Je li tata bolestan?”
Marla kleknu kraj njih i rukom pokri Mikhailova leđa, kao da svojim tijelom može zakloniti dijete od okrutnog svijeta. Daisy je držala sina i gledala preko njegovog ramena prema kolima.
„Tata se neće danas probuditi”, rekla je jedva.
Mikhail se umirio.
„Ali rekao je da će se vratiti.”
Daisy zatvori oči.
„Znam.”
Tarik se okrenuo prema lipi, ne predaleko, samo toliko da ga dijete ne vidi kako mu se lice promijenilo. Aldren priđe kolima, položi ruku na prekriveni plašt i spusti glavu.
„Dovedite ga u kapelu”, reče tiho. „Neće ostati na stazi.”
U Emberveilu mrtve nisu ostavljali same ni pred zemljom ni pred noći. Kada bi neko ostao bez daha u sebi, prvo bi ga odnijeli u Kapelu Nade, pod svijeće, da ga selo isprati prije nego što ga zemlja primi. Darina su unijeli u kapelu i položili na daske prekrivene bijelim platnom. Marla je poslala žene po vodu, vosak i čistu košulju. Aldren je ostao kraj vrata, govoreći malo, ali prisutan i miran kamen. Daisy je sjedila kraj Darina, s Mikhailom u krilu. Dječak je bio iscrpljen od pitanja na koja niko nije znao dati odgovor koji bi ga manje bolio. Ljudi su sjedili s njima dok se dan gasio. Povremeno bi neko ispričao nešto malo, neku običnu stvar o Darinu. Kako je jednom popravio zid pa odbio naplatiti jer je zid, po njegovim riječima, „već bio dovoljno osramoćen“. Kako je znao prepoznati loš kamen po zvuku. Kako je nosio Mikhaila na ramenima kroz dvorište i rzao toliko loše da su ga psi iz drugih kuća počeli pratiti. Tada bi se Daisy prvi put nasmijala. Kratko. Skoro nečujno. I odmah zatim pokrila usta, kao da se smijeh nije smio pojaviti u istoj sobi gdje je Darin ležao. Marla joj stisnu ruku.
„Smiješ se smijati”, reče tiho.
Daisy je pogleda.
„Šta?”
„Lijepo je smijati se lijepim momentima koje je živio.”
Noć je prošla sporo, toliko sporo, kao da namjerno želi da traje i da gleda u svoju tugu. Mikhail je zaspao u njenom krilu, s licem okrenutim prema Darinu, kao da se boji da će otac otići ako ga prestane gledati. Daisy nije spavala. Pred zoru, kada se kapela umirila i kada su svijeće izgorjele nisko, Aldren je prišao i blago joj dodirnuo rame.
„Vrijeme je.”
Sanduk su zatvorili pred zoru. Tako su Ljudi radili od starine. Govorili su da je prvi dah Prvog Čovjeka došao sa zorom, pa i posljednji odlazak treba predati njenom svjetlu. Iz kapele su ga iznijeli prema groblju pod drvećem. Četvorica muškaraca držala su težinu sporim, pažljivim koracima. Tarik je išao s jedne strane, vilice stisnute, kao da svaki korak mora preživjeti odvojeno. Marla je hodala uz Daisy. Mikhail je držao majku za ruku i u drugoj nosio drvenog vuka. Emberveil im se pridruživao dok su prolazili. Vrata su se otvarala. Ljudi izlazili. Glave se saginjale. Niko nije morao pozivati selo kada se vraćao čovjek koji je pola njegovih zidova držao uspravno. Aldren je stao kraj kovčega i položio ruku na drvo.
„Darin Emberline”, reče, „radio je mirnim rukama. Gradio je ono pod čim su drugi spavali. Držao je kamen da ne padne na tuđe glave. Volio je svoju porodicu. Voljeli su oni njega.”
Tišina se zgusnula oko njegovih riječi.
„Neka ga zemlja primi blago. Neka ga Veil dočeka milo. Neka ga nada vodi kroz Veil kao svjetlo koje sjaji u mraku.”
Daisy spusti glavu. Mikhail povuče njen rukav.
„Gdje ide?”
Ona je kleknula kraj njega i po prvi put toga jutra nije pokušala napraviti istinu manjom nego što jeste.
„Tata se vraća zemlji”, rekla je. „A njegova duša ide u Veil. Tamo nas, kažu, čekaju oni koje volimo.”
„Hoće li nas čuti?”
Daisy pogleda kovčeg, pa sina.
„Hoće.”
„Onda ću govoriti glasno.”
Ona ga privuče sebi i stegnu jače.
Grob je već bio otvoren, obrubljen svježom zemljom. Kada su sanduk spustili, Daisy nije zaplakala glasno. Suze su joj tekle niz lice, ali tijelo joj je bilo mirno i umorno od iscrpljenosti. Mikhail je stajao pred jamom i gledao. U ruci je držao drvenog vuka. Dugo ga nije puštao. Onda se odvojio od Daisy, prišao bliže i položio vuka na sanduk.
„Da čuva tatu”, rekao je. „Meni više ne treba.“
Tarik okrenu lice u stranu.
„Ćao, tata”, reče Mikhail.
Jednostavno. Kao da se otac samo udaljava niz stazu, odlazi za Veilcourt i vratiće se poslije rada.
Kada je grob zatrpan, Aldren je zabio komad drveta u zemlju. Na njemu je bilo urezano Darinovo ime, a iznad, četvorokraka zvijezda Nade.
Predveče su se Emberlineovi zidovi vratili svojoj tišini. Ali ta tišina nije bila ista kao prije. Daisy je stajala nasred sobe i gledala stvari koje su još pripadale Darinu: čekić kraj vrata, pojas na kuki, čašu koju niko nije sklonio sa njegovog radnog stola, stolicu koja je čekala tijelo koje se više neće spustiti na nju. Svaki predmet bio je običan. Svaki je bio nepodnošljiv. Mikhail je stajao kraj kreveta, držeći pokrivač objema rukama.
„Mama.”
Ona se okrenu.
„Da?”
„Trebaš leći.”
Taj mali, ozbiljni glas probode je nježnije nego išta toga dana.
„Mikhail...”
„Tata kaže da se odmori kad se radi teško.”
Daisy zatvori oči. Dah joj zadrhta. On priđe, vukući pokrivač za sobom, pa ga podiže prema njoj. Bio je prevelik za njegove ruke. Jedan kraj se vukao po podu. Ipak ga je držao kao da nosi nešto važno.
„Ja ti pomažem.”
Tada Daisy kleknu pred njim i obavi ga rukama. Nije imala snage da plače jako. Samo se srušila u taj mali zagrljaj, u toplinu djeteta koje nije razumjelo smrt, ali je razumjelo da majku ne smije ostaviti samu. Mikhail joj prisloni obraz uz obraz.
„Ja ću biti tu dok tata ne dođe”, prošapta.
Daisy ga privuče još bliže.
Kasnije, kad je Daisy napokon legla, Mikhail ostade da sjedi. Pored kreveta, naslonjen, stajao je drveni mač. Onaj kojim je čuvao kuću, ogradu, kokoš, sve što je mogao dohvatiti. Gledao ga je dugo. U grudima mu je stajalo nešto za šta još nije imao riječi. Osjećaj da je, dok je on ovdje čuvao, negdje daleko trebalo čuvati i nešto drugo. Nešto što nije bilo na dohvat drvenog mača. Ali bio je premali da to nazove krivicom. Osjećao je svejedno, tiho, kao hladnoću koja ne prolazi.
Napolju se večer spuštala na Emberveil. Lipa je ćutala nad trgom. Kapela Nade stajala je u sjeni od šume, a kraj njenog groblja ležala je svježa zemlja.
U kući od kamena i drveta, njegov sin ostade budan duže nego što je trebalo.
Kao mali čuvar.