Poglavlje XXXII: Bitka ili ne
Kad je potpuno svanulo, vidjelo se šta je noć ostavila iza sebe. Greben je bio izrovljen čizmama, potamnio od krvi i prekriven polomljenim štitovima, strijelama i komadima oklopa.
Ronik i Mikhail spustiše se prema rijeci. Erik im je zabranio da idu daleko, ali Ronik ga nije poslušao, a Mikhail ga nije pustio da ide sam. Šuma na drugoj obali još je bila pod Ardenfallom. Strijelac među drvećem mogao ih je obojicu pogoditi prije nego što bi shvatili odakle je strijela došla. Ronika nije bilo briga. Išli su uz obalu, prvo nizvodno, zatim nazad. Zavlačili su se između stijena, pregledali granje koje je voda izbacila i svako tamno mjesto pod površinom. Ronik je nekoliko puta ulazio do koljena. Na jednom mjestu skide oklop i zapliva uz obalu. Mikhail ostade na kopnu. Nije znao plivati. Struja je snažno nosila Ronika. Na jednom mjestu zamalo ga nije povukla pod vodu i bacila o stijene. Nisu našli ništa. Ni tijelo. Ni komad oklopa. Ni trag koji bi pokazao gdje ga je voda odnijela.
Tek predvečer vratiše se u kamp. Ronik sjede kraj vatre i ostade gledati u nju. Oba mača ležala su kraj njegovih nogu. Na oštricama se još držala osušena krv. Mikhail sjede nasuprot njega. Neko vrijeme nisu govorili. Oko njih su ljudi previjali rane, popravljali opremu i brojali one koji se nisu vratili iz noći. Malo dalje Joren je sjedio s nekolicinom vojnika i ponovo pio. Smijao se preglasno i govorio da mu je piće spasilo život. Ronik nije ni pogledao prema njemu. Samo je gledao u vatru.
„Je li nešto rekao?” upita napokon.
Mikhail je znao na koga misli. Spustio je pogled prema vatri.
„Jeste.”
„Šta?”
„Rekao je da te čuvam.”
Na Ronikovom licu pojavi se slab osmijeh.
„Naravno da jeste”, reče. „Čak i dok pada, mora nekome izdati naredbu.” Osmijeh mu se ugasi. „Uvijek je bio uz mene. Nikada nisam bio sam.” Podiže pogled prema Mikhailu. „Sada sam ostao sam.”
Mikhail spusti pogled prema vatri, pa ponovo pogleda Ronika.
„Nisi sam dok ja još stojim.”
Jedna suza skliznu Roniku niz lice. Ponovo spusti pogled prema vatri.
„Je li se plašio?” upita.
Mikhail se sjeti Rovanovog lica iznad magle, njegove ruke koja mu je klizila iz stiska i onog kratkog, čistog osmijeha prije nego što je pustio.
„Jeste”, reče. „Samo nije htio to da pokaže.”
„To i liči na njega.”
Jorenov smijeh ponovo se podiže s druge strane vatre.
„Izvukli smo se!” povika nekome. „Još smo živi!”
Ronik polako okrenu glavu prema njemu.
„Neki jesu”, reče.
Nije govorio glasno, ali Joren ga je čuo. Osmijeh mu malo splasnu. Spustio je vrč i pogledao u vatru pred sobom. Ronik se više nije obazirao na njega.
Te noći pojačali su straže. Patrole su se smjenjivale češće, a svaki zvuk iz pravca šume podizao bi ljude na noge. Stalarik je okupio kapetane u svom šatoru na srednjem grebenu. Erik, Steelmark i Tomar ostali su unutra dugo. Razgovarali su o novom napadu, položajima Ardenfalla, mrtvima i zalihama koje su nestajale brže nego što su stizale. Možda i o povratku.
Ali povratka još nije bilo.
Naredna tri dana prošla su bez većeg napada. Povremeno bi strijela doletjela iz šume ili bi se između drveća pokazao izviđač, ali vojska Ardenfalla nije ponovo pokušala zauzeti greben.
Mikhail je počeo drugačije gledati Tomara. I desno krilo bilo je napadnuto iste noći. Na njih je krenulo manje ljudi, ali dovoljno da pokušaju otvoriti prolaz prema centru. Nisu uspjeli. Tomar ih je zadržao. Mikhail ga je dotad gledao kao čovjeka koji se stalno smije, priča o hrani i nalazi nešto ukusno čak i tamo gdje bi drugi jedva progutali zalogaj. Rijetko je izgledao ozbiljno, a još rjeđe kao neko kome bi čovjek povjerio stotine života. Ali desno krilo nije puklo. Nije se iskrivilo. Mikhail shvati da je možda pogrešno mislio o njemu. Čovjek je mogao voljeti sve što mu stave na tanjir i ipak znati šta radi kada dođe vrijeme da ga drugi slušaju.
Četvrtog jutra izviđači su donijeli vijest da se Ardenfall povlači.
Njihovi položaji na sjevernim visovima ostali su prazni. Vatre su bile ugašene, šatori sklonjeni. Niko nije znao zašto su otišli. Možda su izgubili previše ljudi. Možda su čekali pojačanje. Možda je sve od početka bilo samo ispitivanje granice.
Istog dana stigao je glasnik iz Veilcourta. Konj mu je bio prekriven pjenom od dugog galopa. Iz torbe izvadi presavijeni pergament, svezan tamnom vrpcom i zatvoren kraljevskim pečatom, pa ga lično odnese u Stalarikov šator. Glasnik se nije dugo zadržao unutra. Kada je izašao, Stalarik je došao za njim. Mikhail ga nikada nije vidio ljutog. Komandant je uvijek govorio mirno, čak i kada su vijesti bile loše. Sada mu je lice bilo zategnuto, a pergament zgužvan u šaci toliko da se kraljevski pečat slomio. Steelmark, Tomar i Erik stajali su uz njega. Niko od njih nije izgledao zadovoljan.
Kasnije, Steelmark se vratio među ljude lijevog krila.
„Pakujte se”, reče.
Mikhail podiže glavu.
„Šta?”
„Čuo si me. Rastavljajte šatore. Krećemo ujutro.”
Nekoliko ljudi oko njih razmijeni poglede.
„Kuda?” upita jedan.
„Nazad. U Veilcourt.”
„Šta se dešava?” upita Mikhail.
„Povlačenje”, reče Steelmark. „Eto šta se dešava. Budite srećni.”
„Zašto onda ti nisi srećan?“
Steelmark stegnu šaku.
„Zato što Ardenfall ne treba da postoji.“
„Zašto ga toliko mrziš?” upita Joren.
„Zašto? Zato što nam upadaju na zemlju bez ikakvog razloga. Sada smo imali priliku da to završimo, a povlačimo se. Vratiće se ponovo. Eto zašto.” Pogledao je prema praznim položajima Ardenfalla na sjeveru. „Izgubili smo ljude, potrošili zalihe, dovukli vojsku preko pola Veillandsa i držali ovaj prokleti greben da bismo se sada vratili bez ičega.”
„Kraljeva naredba?” upita Mikhail.
Steelmark se gorko nasmije.
„S kraljevim pečatom.” Pljunu na zemlju. „Ništa ja ovdje ne vjerujem. Oni se povuku istog dana kad nama stigne naredba da uradimo isto. Previše je uredno. Ali dobro. Sljedeći put neka pošalje svoje Wardene, pa neka s njima pokušava dobiti rat.” Okrenu se prema ljudima. „U zoru krećemo. Ko do tada ne spakuje svoje stvari, ostaje ovdje da čuva greben sam.”
Joren uskliknu od olakšanja. Još se nekoliko vojnika nasmija ili poče govoriti o Veilcourtu, toplom krevetu i prvoj krčmi u koju će otići. Ronik ne reče ništa. Ustade i krenu prema ivici grebena. Mikhail pođe za njim. Ronik zastade blizu mjesta gdje je Rovan pao. Gledao je prema rijeci, sada jedva vidljivoj kroz maglu koja se ponovo skupljala u dubini.
„Odlazimo”, reče Mikhail.
„Čuo sam.”
„Ne moramo prestati tražiti. Možemo poslati ljude nizvodno. Možda ga neko pronađe.”
Ronik lagano odmahnu glavom.
„Neće.”
„Ne znaš.”
„Znam.”
Mikhail stade kraj njega. Neko vrijeme gledali su u vodu.
„Bio ti je brat”, reče Mikhail. „Znam da nije isto, ali i meni je bio kao brat. Po prijateljstvu. Po svemu što smo prošli.”
„Nemoj ga praviti boljim nego što je bio.”
Mikhail zaćuta. Ronik se okrenu nazad prema rijeci.
„Bio je tvrdoglav. Uvijek je morao biti prvi. Čak i kad nije znao kuda ide.”
„Znam.”
„Bio je užasan kad izgubi.” Ronik kratko udahnu kroz nos. „Ali bio je moj.”
Mikhail mu položi ruku na rame. „Žao mi je”, reče.
„I meni.”
Stajali su tako dok se iza njih kamp polako rastavljao. Šatori su padali, vatre se gasile, a ljudi vezivali opremu za kola i sedla. Zvuk pripreme za povratak prolazio je grebenom gotovo veselo. Ronik još jednom pogleda niz provaliju.
„Neki ljudi odu prerano”, reče. „Drugi ostanu predugo.”
Mikhail tada pomisli na Darina, kojeg je izgubio dok je bio mali. Na nekoliko slika koji su mu ostali u glavi i sve ostalo što je znao samo iz Daisyinih priča. Stisnu Ronikovo rame.
„Odmori se. Ujutro krećemo.”
Ronik klimnu. Kada su se udaljili od ivice, još se jednom osvrnuo prema rijeci. Voda je tekla dalje, tiha i mutna, bez ijednog znaka da je ikada uzela čovjeka.
Sutradan vojska Veilcourta napusti greben. Iza njih ostadoše ugašene vatre, krv u zemlji i kamen pod kojem su ležali mrtvi.
Rovan nije bio među njima.