Poglavlje XXXVI: Bezimeni konj

Došlo je i to jutro.

 

Mikhail ustade prije zvona. Obuče se u tišini, provjeri torbu, mač i smotanu kartu koju mu je Orrin dao. Kamen Nade već mu je visio oko vrata, hladan ispod košulje. Kada je krenuo prema vratima, zastade. Darinov kovčeg stajao je ispod prozora, isti kao svih prethodnih godina. Težak, zatvoren i prekriven tankim slojem prašine. Mikhail ga je gledao, ne znajući zašto mu je baš tog jutra privukao pažnju. Zatim izađe.

 

Napolju još nije svanulo. Prozori su bili tamni, a zvona kapele nisu se oglasila. Ulice su pripadale straži, pekarima i ljudima koji nisu mogli spavati. Spustio se prema južnoj kapiji, gdje se izvan zidina nalazila konjušnica. Starac koji ju je držao spavao je na stolici, glave zabačene unazad i otvorenih usta. Mikhail stade pred njim i pročisti grlo. Starac se trgnu.

 

„Mikhail?”

 

Protrlja oči i pogleda prema nebu, kao da prvo mora provjeriti koje je doba.

 

„Kojim dobrom ovako rano?”

 

„Treba mi konj.”

 

„Crni? Onaj tvoj?”

 

„Tamnoplavi.”

 

Starac ga pogleda ispod obrva.

 

„Kako tamnoplavi kad je crn?“

 

„Za mene je tamnoplavi.“

 

Starac se počeša po vratu.

 

„Pa što ga onda ne kupiš, kad je tvoj? Uvijek njega uzimaš. Dao bih ti ga u pola cijene.“

 

„I pola je više nego što imam. A ono što imam treba mi.“

 

Starac ga odmjeri.

 

„Mislio sam da vi vitezovi dobro zarađujete.”

 

„Ali i trošimo. Osim toga, nemam gdje s njim.”

 

„Može ostati ovdje. Plaćao bi mjesto i hranu, kao i svi ostali.“

 

„Volio bih, ali ne mogu sad.”

 

Starac slegnu ramenima.

 

„Onda dobro. Uzimaj kao i dosad. Ali za dobru cijenu, ode on, da znaš.“

 

Starac ustade uz tiho negodovanje i nestade među pregradama. Ubrzo izvede tamnog konja kojeg je Mikhail uzimao kad god bi putovao prema Emberveilu. Starac ga je zvao Crni, samo da bi ga razlikovao od ostalih. Mikhail to nikada nije smatrao imenom. Konj udari kopitom o zemlju i povuče glavu kada mu starac priđe sa sedlom, kao da se žali što su ga probudili prije zore. Mikhail mu položi dlan između očiju.

 

„Polako.”

 

Konj se tada umiri. Mikhail ga je volio zbog mirnog koraka i čvrstih leđa. Kad god bi se popeo na njega, nešto u tom osjećaju činilo mu se poznatim, starim i toplim, ali nikada nije znao šta tačno. Skloni ruku s njegove glave.

„Koliko dugo?” upita starac.

 

„Ne znam.”

 

Starac pogleda smotanu kartu pod njegovim plaštom.

 

„Onda se vrati prije nego što konj zaboravi put.”

 

Mikhail se pope u sedlo.

 

„On ga poznaje bolje od mene.”

 

---

 

Zaobišao je grad s istočne strane i nastavio prema sjeveru. Negdje iza njega oglasiše se jutarnja zvona. Veilcourt je polako nestajao, prvo kule, zatim zidine, pa samo dim iznad grada.

 

Put ga je vodio uz ivicu Šume Hrastove. Nije žurio. Kamen Pohlepe, ako ga pronađe, stajaće uz Kamen Nade. Ta mu se pomisao činila jednostavnom dok je bio u gradu. Sada, na otvorenom putu, dok se sjeveroistok pružao sve do mjesta do kojeg pogled nije dosezao, izgledala je drugačije.

 

Povremeno bi izvadio Orrinovu kartu. Odvojio bi jednu ruku od uzdi, pažljivo razmaknuo plašt i izvukao pergament tek koliko je bilo potrebno. Pratio bi put vrhom prsta, provjerio položaj šume i rijeke, zatim je ponovo smotao. Pazio je na svaki pregib. Ako je vrati oštećenu, Orrin će pola dana govoriti o starosti pergamenta, a drugu polovinu o ljudima koji ne zaslužuju da im se povjeravaju knjige i karte.

 

Sunce je već bilo visoko kada je iza krivine začuo težak zveket oklopa i udarce čizama o put. Prema jugu se vraćao mali odred iz Veilcourta. Bilo ih je manje od dvadeset, pod vodstvom starijeg viteza. Oklopi su im bili prašnjavi, ali bez tragova borbe. Među njima Mikhail ugleda Jorena. Joren ga odmah prepozna.

 

„Ser Mikhail!”

 

Izdvoji se iz reda i priđe konju, zatim ga jednom rukom pomilova po grivi.

 

„Je li to još jedna misija?” upita. Nagnu se da pogleda iza Mikhaila. „Gdje ti je Ronik?”

 

„Na ovu, izgleda, moram sam.”

 

Joren odmjeri torbu, mač i kartu koja se nazirala pod plaštom.

 

„A kuda ideš?”

 

„Počinjem put Wardena.”

 

Joren prestade milovati konja. Ruka mu ostade na grivi.

 

„Znači, napokon si odlučio. Koja kapela?” upita Joren.

 

„Pohlepa.”

 

Joren odmahnu rukom.

 

„Eh, ta nije za mene. Šteta.” Zatim malo razmisli. „Mogao bi i meni donijeti kamen.”

 

„Ne ide to tako.”

 

„Kako ne ide? Odeš, uzmeš dva i vratiš se.”

 

„Moraš sam otići.”

 

Joren ponovo odmahnu rukom.

 

„Ma ko će znati jesam li ja bio tamo? Samo mi donesi jedan i ispričaj šta je trebalo uraditi. Tako ću moći i ja.”

 

Reče to sasvim zadovoljan sobom. U njegovoj glavi plan je već bio savršen.

 

„Vidim da si dugo razmišljao o tome.”

 

„Uvijek imam spreman plan za nešto.” Joren se osmjehnu. „Hoćeš li mi donijeti?”

 

Mikhail slegnu ramenima. Nije mu se objašnjavalo da kapela pamti čovjeka, a ne kamen. Da kamen ne vrijedi ništa ako ga sam ne zasluži. Da bi u tuđim rukama izblijedio i postao običan komad stijene.

 

„Pokušaću”, reče.

 

Lakoća s kojom je slagao odmah ga zapeče. Joren se široko nasmiješi.

 

„Znao sam da se možemo dogovoriti.”

 

Podiže ruku s konja.

 

„Srećno.”

 

„I tebi.”

 

Joren požuri za grupom. Mikhail je još neko vrijeme slušao udarce njihovih čizama o put, sve dok se zvuk nije izgubio u daljini.

 

---

 

Na jednom dijelu put je ušao pod Šumu Hrastovu i gotovo pola dana vodio kroz nju. Kada je izašao s druge strane, šuma je ostala desno, dok su se lijevo širile livade i blage doline. Taj dio puta bio je opasniji. Ardenfall je znao preći granicu, paleći polja i kuće. Mikhail nije želio ostati na otvorenom. Sklonio se među prva stabla uz šumu i nastavio paralelno s putem, držeći ga na vidiku.

 

Putem su prolazila trgovačka kola. Neka su išla prema Veilcourtu, druga na sjever, ali bilo ih je mnogo manje nego prije. Rat ih je stegao. Kontrole su bile češće, a bez potrebnih pečata nisu svi mogli prolaziti iz jednog kraljevstva u drugo. Mikhail je jahao dok mu se leđa ne ukočiše, zatim bi sišao i neko vrijeme vodio konja.

 

Predvečer se ponovo spusti na put. Nedugo zatim naiđe na raskršće. Glavni put nastavljao se prema sjeveru, dok se uži odvajao prema istoku i ulazio u Šumu Hrastovu. Bio je zemljan i gotovo zarastao u travu, ali ponegdje su se još vidjeli stari tragovi točkova i konjskih kopita. Prema Orrinovoj karti, upravo je njime morao nastaviti. Mikhail tada skrenu prema istoku, ali zastade na samoj ivici šume. Mrak je već padao. Nije želio ulaziti među drveće prije jutra. Nedaleko od puta ugleda veliki kamen, dovoljno širok da mu zakloni leđa. Sjaha, olabavi uzde i pusti konja da pase. Životinja ostade u blizini, spuštene glave, čupajući rijetku travu. Mikhail sjede na kamen i otvori torbu. Pomjeri kartu u stranu, izvadi hljeb i odlomi komad. Iza njega se Šuma Hrastova protezala daleko prema istoku. A na sjeveru, jedva vidljiv kroz večernju izmaglicu, dizao se greben. Prepoznao ga je odmah. S tog mjesta izgledao je manji nego u njegovom sjećanju. Uz ivicu šume stajao je veliki kameni nadgrobni spomenik, podignut poslije bitke. Mjesečina se lomila preko njegove blijede površine, pa je izdaleka blago svjetlucao među visokom travom. Mikhail prestade jesti. Sjetio se noći, linije koja se raspala i krvi po grebenu. Sjetio se Rovanove ruke u svojoj. Ronika kakav je bio prije i čovjeka koji je sada čistio mačeve dugo nakon što na njima više ništa nije ostalo.

 

Tada putem zaškripaše točkovi. Stara kola, prekrivena tamnom ceradom, skrenuše s puta i zaustaviše se nedaleko od njega. Čovjek koji ih je vozio polako siđe. Kada napravi prvi korak, Mikhail primijeti da šepa na lijevu nogu. Nije bio star koliko mu se isprva učinilo, ali lice mu se u mraku nije moglo jasno vidjeti. Čovjek odveže konja, donese nekoliko cjepanica i poče slagati vatru. Ponašao se kao da nije primijetio Mikhaila. Možda je samo gledao svoja posla. Pametan čovjek.

 

Mikhail još neko vrijeme ostade na kamenu. Veče je postajalo hladnije. Pokušao je zapaliti vlastitu vatru, ali vlažne grančice nisu se htjele uhvatiti. Kada ponovo pogleda prema kolima, stranac je već sjedio uz plamen. Mikhail ustade i priđe. Čovjek mu je bio okrenut leđima.

 

„Mogu li se ugrijati?”

 

Stranac se osvrnu, odmjeri ga od čizama do lica, zatim kratko klimnu prema zemlji kraj vatre. Mikhail sjede. Čovjek izvadi komad sušene ribe i položi je iznad plamena. Dok se pomjerao, lijevu nogu držao je ravno.

 

„Šta joj se desilo?” upita Mikhail.

 

Čovjek pogleda prema njoj kao da je zaboravio da šepa.

 

„Konj.”

 

„Pao si?”

 

„Uplašio se nečega dok sam spavao. Stao mi je na nogu.”

 

Mikhail se nasmija. Čovjek okrenu ribu. Neko vrijeme čuli su se samo pucketanje vatre i tiho pomjeranje konja u mraku.

 

„Odakle si?” upita Mikhail.

 

„Odsvakuda.”

 

Čovjek otkide komad ribe i stavi je u usta.

 

„Ti?”

 

„Veilcourt.”

 

„Nisam ni sumnjao.”

 

„Zašto?”

 

„Ne bi se ovdje krio da si iz Ardenfalla. A da si iz Blackwatera, vjerovatno mi ne bi prišao.”

 

„Zašto si me onda pitao?”

 

„Pokušavao sam biti pristojan.”

 

Pruži mu ruku. Mikhail je prihvati, ali čovjek je ne pusti odmah. Pogled mu se zadrža na Mikhailovom licu, prvo na očima, zatim na liniji vilice i čelu. Kao da je pokušavao prizvati sjećanje u koje ni sam nije bio siguran.

 

„Beri... n”, reče.

 

„Beri-n?”

 

„Berin”, ispravi ga čovjek.

 

„Mikhail.”

 

Mikhail izvuče ruku, Berin ga je još gledao.

 

„Šta je?”

 

„Ništa.”

 

Čovjek se okrenu prema vatri, ali prije nego što je spustio pogled, još jednom ga odmjeri.

 

„Veilcourt, kažeš.”

 

„Da.”

 

Berin polako klimnu.

 

„I ja sam nekada bio odande.”

 

„Zašto ga napusti.”

 

„Preskup za živjeti.”

 

„Tu si u pravu.“

 

Mikhail odlomi hljeba.

 

„Kuda ideš?”

 

„Prema Ardenfallu. Vozim robu iz Blackwatera.”

 

„Kakvu robu?”

 

„So. Sušenu ribu. Bilje.” Berin se nagnu malo njemu. „Alkohol.”

 

Mikhail se osmjehnu.

 

„Kako prolaziš kontrole?”

 

„Kako i svi.”

 

„Znači, svjetski si čovjek.”

 

„Izgleda da je tako.”

 

Na kolima cerada je bila čvrsto vezana i nije se moglo vidjeti šta se nalazi ispod nje.

 

„Kakav je Ardenfall?” upita.

 

„Hladan i siv.”

 

„Samo to?”

 

„Šta si očekivao?”

 

Berin ga je opet posmatrao. Ovoga puta kraće, ali Mikhail ipak to primijeti. Zatim se okrenu prema planinama na sjeveru. Između njih prolazio je jedini put prema Ardenfallu.

 

„Prolaz često zatvaraju”, reče Mikhail. „A kontrole su sada strože nego prije.”

 

„Šta si ti, inspekcija? Imam ja svoje načine.“

 

Mikhailu bi neugodno. Zvučao je kao da ga ispituje.

 

„Je li istina da tamo žive tri vještice?” upita.

 

Berin frknu.

 

„Tu priču slušam svaki put kada zatvore prolaz i ostanemo čekati. Ne vjerujem u nju. Nisam vidio nijednu. Znam samo da se jedna zove Jučer, druga Danas, a treća Sutra.”

 

Mikhail se malo nagnu prema njemu. Berin okrenu ribu.

 

„Jedna vidi ono što je bilo. Druga ono što jeste, ma gdje se u svijetu nalazilo. Treća ono što tek dolazi”, reče Mikhail.

 

„Tako nešto. Ali kažu da su lijepe. U to bih mogao povjerovati.“

 

„Taj dio nisam znao”, odgovori Mikhail.

 

„Vidiš, možda ipak postoje. Ljudi pamte svakakve priče.”

 

„Možda.”

 

Berin otkide polovinu ribe i pruži mu je.

 

„Ali najduže pamte priče koje ih plaše.”

 

Mikhail uze ribu.

 

Sjedili su uz vatru dok je tama prekrivala put i livade. Berin nije mnogo govorio. Povremeno bi dodao drvo u vatru ili ustao da provjeri kola, svaki put oslanjajući više težine na desnu nogu. Mikhailu je ubrzo postalo teško držati oči otvorene. Nasloni se na torbu, s mačem kraj ruke. Konj je stajao par koraka dalje, miran kao da i sam stražari.

 

Posljednje čega se sjećao bio je Berinov pogled preko vatre.

 

---

 

Ujutro ga nije bilo. Vatra je još tinjala, ali kola i konj više nisu bili kraj puta. U pepelu je ostala samo jedna riblja kost. Mikhail ustade, protegnu leđa i osvrnu se prema sjeveru. Groblje palih bilo je blizu. Mogao je otići tamo prije nego što uđe u šumu.

 

Stigao je prije nego što se sunce potpuno podiglo. Uz ivicu Šume Hrastove stajao je veliki blijedi kamen, širok i duboko ukopan u zemlju. Na njegovoj prednjoj strani imena palih bila su uklesana u dvanaest polja, po stotinu u svakom. Kiša je u udubljenjima ostavila tamne tragove. Mikhail je prelazio pogledom preko kamena, čitajući ime po ime. Zatim zastade.

 

Rovan Milkrest

 

Neko je više puta oštrim predmetom prešao preko slova, kao da ih je pokušao izbrisati. Ime se još moglo pročitati, ali jedva. Mikhail spusti prste na ogrebotine. Znao je da Rovan ne leži pod tom zemljom. Ipak, njegovo ime stajalo je među mrtvima. Pomislio je na Ronika. Dolazio je ovamo. Tvrdio je da Rovan nije mrtav, da ga još osjeća. Možda je on pokušao skinuti bratovo ime s kamena. A možda neko drugi. Erik? Ne. Erik to ne bi uradio. Previše ga je progonilo ono što je Rovanu rekao prije bitke, a otad je sve češće bio uz Ronika. A možda je Rovan sam došao i izgrebao ga. Mikhail se na tu misao kratko osmjehnu. Bila je besmislena, ali ne odbaci je odmah.

 

Ostade pred kamenom još neko vrijeme. Zatim spusti ruku i vrati se konju. Sunce se već podiglo iznad drveća. Pope se u sedlo, još jednom pogleda prema grebenu i okrenu konja prema istoku.

 

Šuma Hrastova otvorila se pred njim. Mikhail uđe u nju.