Poglavlje XLI: Lijek
Mikhail je prvo primijetio baklje. Većina ih je bila ugašena. Gvozdeni nosači ostali su pričvršćeni za zidove, ali ruke koje su ih mijenjale izgleda da dugo nisu prošle tim hodnikom. Tamo gdje je nekada plamen lomio tamu, sada su ostajali dugi komadi mraka kroz koje je Mikhail morao prolaziti gotovo napamet.
Koračao je polako, ponegdje se oslanjajući rukom na hladan kamen. Znao je ove prolaze dovoljno dobro da mu svjetlost nije trebala za svaki hodnik. Kada se približi Odajama Blijedih Maski, sustiže ga miris. Metal, stara krv i nešto što se već počelo kvariti. Ostajao je na zadnjem dijelu grla i nije nestajao ni kada bi progutao.
Nešto mu puknu ispod čizme. Mikhail zastade. Tek tada primijeti koliko je tiho. Duboko pojanje Žalosti, koje je nekada prolazilo hodnicima, gotovo nečujno dok ga čovjek ne primijeti, više se nije čulo. Pomjeri drugu nogu i ponovo začu krckanje pod đonom. Spusti se na koljeno i rukom pređe preko kamena dok mu prsti ne pronađoše nešto glatko, zakrivljeno i oštro tamo gdje se prelomilo.
Keramika.
Podiže komad prema rijetkoj svjetlosti iza sebe. Dio obraza, možda usta, nije mogao razaznati. Nekada je to bilo lice koje je neko nosio mjesecima ili godinama. Sada je ležalo na podu dovoljno dugo da ga čizme lome na sve manje dijelove. Mikhail ga spusti i nastavi dalje.
Pogledaj.
Što se više približavao, keramike je bilo sve više. Blijedi komadi pod nogama, ponegdje pomiješani s crnom tkaninom i tamnim mrljama na kamenu. Onda začu pravilno i odmjereno kapanje. Podiže glavu i ugleda pukotinu na sredini svoda. Nešto tamno probijalo se i padalo na pod kap po kap, u tačnim razmacima da je čovjek mogao pratiti vrijeme. Mikhail pogleda krug koji se napravio ispod. Crven.
Prošao je pored vrata Zavisti. Uske oči ukošene u stranu. Vrata su bila otvorena, prostorija iza njih mračna, a po podu su ležali oblici koje nije brojao. Tuga je takođe bila otvorena, ali iza tih vrata nije bilo ničega. Ni tijela, ni odora, ni keramike. Prostorija je bila prazna i očišćena onako kako bi to učinila i sama Tuga. Vrata Straha bila su zatvorena. Ispod njih se pružala tamna, osušena mrlja. Nije ih dotakao. Radoznalost je visjela na jednoj šarci, drvo rascijepljeno kroz sredinu isklesanog lica tako da je po jedno oko ostalo na svakom komadu, ali unutra nije bilo nikoga. Ponosova vrata bila su zatvorena, ali osjetio je miris kroz njih. Mikhail je znao gdje je njegov Bijeli. Vidio ga je gore, pored kralja, u odori Kraljevog Savjeta. I to mu se sada činilo još gorim.
Na udaljenom zidu ugleda razbijenu keramiku, priđe i okrenu je. Očne šupljine gledale su prema zemlji, a donjeg dijela nije bilo. Bijela Žalost. Mikhail je znao kome pripada ova keramika.
Nešto crno i veće bilo je naslonjeno na zid odmah pored, van dometa baklji. Mikhail pruži ruku i prvo dotaknu tkaninu. Zatim opipa rame. Hladno se osjetilo i pod rukavicama.
Uze baklju sa zida i prinese je bliže. Tijelo je sjedilo uz kamen kao da se samo spustilo da odmori. Jedna ruka bila mu je sklopljena u krilu, a druga čvrsto zatvorena oko šake zemlje. Mikhail mu otvori šaku, prsti su bili ukočeni. Zemlja, ovdje dolje, među hodnicima od čistog kamena. Tek tada podiže baklju prema licu.
Garon.
Široka vilica. Bore oko očiju dublje nego kada ga je Mikhail posljednji put vidio bez maske. Isto lice koje je stajalo na zidu Veilcourta i gledalo mjesto gdje je na Darina pao kamen. Isto lice koje je kasnije plakalo pred Slušaocem i priznalo stvari za koje je vjerovalo da će ih nositi do smrti. Oči su mu ostale otvorene. Gledale su prema zemlji stisnutoj u šaci. Kamen iza glave bio je taman, a kosa slijepljena uz njega.
Mikhail je držao ono što je ostalo od njegove Bijele Maske u svojim rukama. Zatim je položi Garonu na grudi.
Garon je prao mrtve, kopao im zemlju i spuštao ih u nju. Hodao je među živima noseći težinu onih koji više nisu mogli ništa nositi. Na kraju je umro pod gradom, među kamenjem, sa šakom zemlje u ruci. Poslije svega što je učinio, Mikhailu ga bi žao. Ustade.
Rekao sam ti šta će se dogoditi.
Dao si im Bijes i otišao.
Toplota maske promijeni se na njegovom licu.
Pogledaj šta su napravili bez mene.
Mikhail skrenu desno, prođe kroz vrata i pope se uz tri stepenice pa ode prema kružnim stepenicama koje vode gore. Tek kada stiže do vrha, ugleda svjetlost iz Odaja Maski. Iz nje je dopirao jedan dubok i promukao glas.
„On zna.“
Tišina, kao da čeka odgovor.
„On sluša“, odgovori glas sam sebi.
Mikhail uđe, Bijeli Bijes je sjedio na podu tačno tamo gdje je Slušalac obično stajao.
Sam.
Noge su mu bile prekrštene, ruke položene na koljena. Bijela Maska još je bila na njegovom licu, ali gotovo ništa bijelo na njoj nije ostalo. Krv se osušila preko keramike u slojevima, starija ispod, svježija preko nje, sve dok isklesana rika nije postala tamnocrvena. Rukavice je skinuo ili izgubio. Zglobovi su bili rasparani, prsti otečeni, a krv se uvukla u svaku liniju kože. Kada Mikhail uđe, on podiže glavu.
„Slušaoče?“
Mikhail ostade kod ulaza.
„Šta se dogodilo?“
Bijes ga je gledao dugo, kao da je mnogo puta zamišljao ovaj razgovor da sada više nije znao odakle da počne. Šake mu se otvoriše na koljenima, zatim ponovo zatvoriše.
„Pokušao sam. Pokušao sam ih voditi. Rekli ste da ostaju meni. Pokušao sam.“
Mikhail mu priđe bliže. Bijes spusti glavu.
„Prvo Zavisti. Kada ste im skinuli maske, vratile su se drugačije. Znale su lica jedna drugoj. Neke više nisu htjele raditi zajedno. Druge su tražile svog Bijelog, a njega sam uklonio zbog vas. Onda su Tuge počele pitati gdje je njihova Bijela. Ponos nije silazio. Strah se zatvorio u svoju odaju i više nije izašao.“ Podigao je ruke i pogledao krv na njima. „Radoznalost je počela otvarati ono što nije smjela i pobjegla u Ardenfall.“
Mikhail zaćuta.
„I onda?“
„Tada su Blijede Zavisti počele govoriti da je ovo sve laž. Ja ne znam odakle im to. Govorile su da vašu masku mogu drugi uzeti.“ Podiže glavu. „Ja im nisam vjerovao, Slušaoče. Vjerujte mi da je istina. Neki su htjeli vašu masku za sebe, a ja sam stajao ovdje i branio vaše odaje.“
Mikhail tek tada pogleda prema ulazu u Odaje Slušaoca. U mraku uz zidove prepozna obrise tijela, pocijepane odore, komade keramike. Neka su ležala gotovo na pragu njegovih odaja. Bijes je čuvao praznu prostoriju.
„A onda sam počeo da uklanjam one koje su tako govorile“, nastavi Bijes, „ali me više niko nije slušao. Govorili su da nas je Slušalac napustio.“ Bijes naglo podiže glavu. „Ja nisam.“
Pogledaj kome si dao sve.
Toplota mu se pojača uz lice.
Pogledaj!
Mikhail stegnu vilicu.
„Dosta.“
Bijes podiže glavu, misleći da se riječ odnosi na njega.
„Slušaoče, ja...“
Tada iza crvene maske dođe zvuk. Ne režanje, niti bijes. Nešto što Mikhail nikada nije čuo od Bijesa. Nešto za šta nije vjerovao da Bijes može proizvesti.
Bijes je plakao.
Jecaji su izlazili izlomljeni i ružni, probijali se kroz keramiku koja je bila isklesana za nešto sasvim drugo, udarali o zidove i vraćali se pogrešni i izobličeni. Ramena su mu se tresla, a krvave šake stiskale koljena kao da ih pokušava zadržati na mjestu.
„Nisam znao kako“, izgovori. „Rekli ste da vodim. Ja sam pokušao. Kunem se u kapele da jesam.“
Mikhail krenu prema njemu.
Ti si ovo učinio.
„Ćuti.“
Bijes podiže malo glavu. „Slušaoče?“
Mikhail kleknu pred njega.
„Vjerujem ti. Uradio si onako kako bih i ja.“
Bijesove ruke ponovo počeše drhtati. Jedna skliznu prema pojasu. Mikhail se izmače pola koraka i stomak mu se ukoči. Prsti pronađoše nož i izvukoše ga. Nije ga okrenuo prema Mikhailu. Nož ode pod vlastitu vilicu. Mikhail se odmah pomjeri bliže.
„Spusti to.“
Bijes nije poslušao.
„Naređujem ti“, reče Mikhail.
Ruka zadrhta, ali nož ostade.
„Ne mogu.“
Mikhail ga je gledao kroz bijelu keramiku Pohlepe. „Možeš.“
„Sve sam pokvario.“
„Nisi ti kriv.“
Bijes prestade disati na kratko. Mikhail podiže ruku polako, dovoljno da vidi da ne poseže za oružjem. Posegnu prema crvenoj keramici.
Bijes se trgnu. „Slušaoče...“
„Podijeli svoju tišinu sa mnom.“
„Dijeli ono… što sam sakrio“, reče jedva.
Mikhail pronađe remenje iza njegove glave. Bila su mokra i klizava od krvi. Polako ih otpusti, onako kako nešto skidaš s nekoga ko više ne može sam. Maska siđe.
Lice ispod bilo je staro. Ožiljak preko korijena nosa, oči crvene i otečene od plača. Mikhail ga je poznavao. Viđao ga je u Kapeli od Veila još dok je bio vitez. Miran čovjek, povučen, jedan od onih koji su prije govorili tek kada ih neko nešto pita. Mikhail se sjećao da je jednom stajao s njim gotovo čitavu stražu i da čovjek nije izgovorio više od par riječi. Sada ga je gledao bez keramike, potpuno ogoljen pred nekim ko je još skrivao vlastito lice. Mikhail položi njegovu Masku na kamen između njih. Nož je i dalje bio uz vrat.
„Ovo nikada nije trebalo da postoji“, reče Bijes.
„Pogledaj me“, reče Mikhail. „Gotovo je. Maski više nema. Ne trebaju nam.“
Čovjek podiže oči u tamne šupljine Pohlepe. Olakšanje je bilo u njima. Ruka koja je držala nož, na trenutak popusti hvat.
„Ima tvoja.“
Mikhail se tada malo izmače. Čovjek mu je rekao upravo ono čega se najviše plaši. Ali čovjek je zbog njega krvario, čuvao njegova vrata i sada sjedio među mrtvima uvjeren da je sve ovo njegova krivica.
Mikhail podiže ruke prema vlastitoj maski. Pronađe rubove. Zatim remenje. Ali remenja nije bilo. Zastade. Prsti mu ponovo prođoše iza keramike, tražeći mjesto gdje bi trebali biti. Samo glatka toplina njegove kože, kose i praznine. U stomaku mu se nešto stegnu. Ustade. Zari nokte pod rub i povuče.
Maska se ne pomjeri.
„Pusti me.“
Ne.
Povuče ponovo, jače.
„Skini se.“
Moj.
Čovjek pred njim sada više nije gledao nož. Gledao je Slušaoca. Mikhail zategnu obje ruke i trznu Masku lijevo, zatim desno. Keramika se nije odvojila ni za nokat.
„Moja je“, začu sebe kako govori. Zastade. Toplota mu planu kroz obraze.
Da.
„Ne.“
Pohlepa se stisnu uz njega.
Moja.
Ponovo povuče. Nokti zastrugaše po keramici, pritisak mu povuče kožu i bol se raširi preko vilice.
„Nisam Slušalac.“
Čovjek na podu gledao ga je širom otvorenih očiju.
„Nisam Pohlepa.“ Povuče još jednom. „Ja sam Mikhail.“ Maska nije popustila. „Mikhail Ember...“
Riječ se prekide.
Negdje iza njega nešto tiho krcnu. Keramika. Učini mu se da je to bilo pod njegovom čizmom, iako se nije pomjerio.
Ruke mu tada padoše uz tijelo. Jedan trenutak stajao je potpuno mirno, glave spuštene prema čovjeku pred sobom. Disao je kroz usta Pohlepe. Polako. Jednom. Drugi put. Onda pogleda oko sebe. Razbijena keramika. Krv. Tijela. Sjeti se Garona u hodniku. Otvorene odaje. Sve što je ostavio iza sebe i sve što je pronašao kada se vratio.
Pogleda ponovo Bijesa, i kleknu ponovo pored njega.
„Spusti nož.“
Čovjek je gledao njegovu Masku.
„Šta ti se dešava, Slušaoče?“
Mikhail zaćuta. Pohlepa mu nije šaptala. Riječi su dolazile iz njega.
„Očistiću hodnike. Pronaći ću one koji su ostali. Zaustaviću ovo.“ Mikhail pogleda crvenu keramiku na podu. „Ponovo ćemo okupiti maske i izaći gore.“
Čovjek se ukoči. Mikhail nastavi, sada sigurnije.
„Ja ću da izliječim ovaj grad. Oni me trebaju. Zatvoriću odaje koje treba zatvoriti. Ako nedostaju Bijele Maske, uzeću nove.“
Da.
Mikhail osjeti toplotu kako mu se širi licem.
„A ti ćeš biti uz mene.“
Čovjekova ruka s nožem ponovo zadrhta. Mikhail to primijeti.
„Šta je?“
„Ponovo. Počećete ponovo.“
Mikhail ga je gledao.
„A ti ćeš mi pomoći“, reče to gotovo nježno.
Čovjek spusti pogled prema vlastitoj maski na podu. Zatim zatvori oči. Mikhail pomisli da ga je smirio.
„Slušaj me“, reče Mikhail. „Neću te ostaviti. Biću ovdje. Bićeš uz mene. Kao uvijek što si želio biti.“
Čovjek otvori oči. U njima je sada bilo olakšanje.
„Spusti nož“, ponovi Mikhail.
Čovjeku pogled pređe preko bijele keramike Pohlepe, preko očiju iza kojih nije mogao vidjeti čovjeka kojem je vjerovao.
„Slušaoče“, reče tiho i nasmija se.
Mikhail podiže ruku.
„Tu sam.“
Nož se pomjeri.
„Ne!“
Posegnu prema njemu, ali zakasni. Jedan kratak pokret i krv se pojavi prije nego što je tijelo stiglo pasti.
Mikhail ga uhvati objema rukama i privuče sebi. Čovjek se grčevito borio za dah, prsti mu na trenutak uhvatiše crnu odoru na Mikhailovim grudima, zatim oslabiše. Mikhail ga je još držao na sebi, jednom rukom pritiskajući ranu iako je znao da pritisak više neće promijeniti ono što se dogodilo.
„Ostani.“ Čovjekove oči još su bile otvorene. Krvave i grozne. „Ostani.“
Nije ostao. Težina mu se potpuno prepusti u Mikhailove ruke. On ga je držao još neko vrijeme, zatim ga polako spusti na kamen. Namjesti mu glavu da ne ostane izvrnuta uz rame. Ruka mu ostade na njegovim grudima, kao da još očekuje pokret ispod dlana. Lice mu ostade otkriveno. Mikhail je tražio od njega da mu vjeruje, a nije mu mogao pokazati kome. Pored tijela ležala je krvava Bijela Maska. Mikhailov pogled ode prema njoj.
Treba mi drugi Bijes.
Prsti mu se polako odvojiše od čovjekove odore.
Pronaći ću ga.
Mikhail je znao tačno šta treba uraditi. Uzeti je. Odnijeti među Blijede Bijesove, ako ih uopšte ima još. Pustiti ih da se bore i izabrati onoga koji se pokaže kao najjači među njima. Kao s Kastosom. Kao prije njega. Kao oduvijek što je bilo.
Ruka mu krenu prema crvenoj keramici, ali stade na pola.
Iza njega se ponovo začulo lomljenje keramike.
Mikhail se nije odmah okrenuo. Osjetio je prisustvo prije nego što je začuo ijedan korak. Nekoga ko je već neko vrijeme stajao na ulazu i gledao. Polako okrenu glavu. Desetak koraka iza njega stajala je bijela keramika.
Maska Tuge.