Poglavlje XXXVI: Kraj svijeta

Kapije Ironforta gledale su prema zapadu, prema mjestu odakle su oni dolazili. Teški hrast bio je okovan gvožđem između dvije četvrtaste kule koje su se dizale iznad zidina, s uskim prorezima za strijele.

Kapije su stajale otvoreno. Dvojica stražara na zidu gledala su kolonu kako prelazi posljednji dio uspona. Jedan podiže ruku, drugi nestade sa zida, a kada su Ronik, Steelmark i Mikhail stigli do ulaza, čovjek ih je već čekao između otvorenih krila kapije.

Bio je širi nego što ga je Mikhail pamtio. Sijeda kosa povukla mu se još malo s čela, a stomak se zaokružio pod kožnim pojasom toliko da ga je jedva poznao. Ipak, lice je ostalo isto. Isti tvrdi nagib obrva, isto držanje čovjeka koji posmatra i kaže odmah šta misli. Tomar Lorne.

Mikhail ga nije vidio još od Veilcourta, od Kapele od Veila, treninga i grebena gdje je Tomar držao desno krilo iste noći kada se Mikhailovo lijevo raspalo. Vrijeme ga je učinilo starijim i očigledno sporijim. Dok su prilazili, već je posmatrao kolonu, brojao ljude, konje, kola, oružje i sve ono što je dolazilo.

Ronik zaustavi konja pred njim.

„Kapetane.“

Tomar podiže glavu.

„Kapetane.“

Oči mu skliznuše prema Steelmarku i ostadoše tamo.

„Bilo je i vrijeme“, reče Tomar.

Ronik pogleda prema nebu. „Kasnimo?“

„Čekam smjenu više od godinu.“

„Onda kasnimo.“

„Dobro. Barem znaš.“

Tomar ponovo pogleda ljude iza njih. Vojnici su se još penjali uz posljednji dio puta i sabijali pred kapijom.

„Izgledaju mlado.“

„Jesu“, reče Ronik. „Ja sam ih birao.“

„Onda je još gore.“

Steelmark se oglasi iza njih. „Većina je prošla obuku.“

„I ja sam nekada prošao obuku“, reče Tomar. „Pogledaj šta je od mene ostalo.“

Ronik ga odmjeri, naročito stomak. Tomar primijeti.

„Ajde, reci nešto.“

„Nisam ništa rekao.“

„Nisi ni morao“, rukama pređe preko stomaka. „Vidjeću tebe. Hrana je ovdje odlična.“

Steelmark spusti glavu da sakrije ono malo osmijeha koje se rijetko pojavljivalo. Ronik se osvrnu prema koloni.

„Uzeo sam one koji nemaju žene i djecu koliko sam mogao. Manje će mi se žaliti da žele kući.“

Tomar klimnu jednom.

„Pametno. Žaliće se na nešto drugo.“

„E, zato imam Steelmarka.“

Tomar ponovo pogleda prema njemu. „Nekada je on imao tebe.“

„Nekada.“

Steelmark ništa ne reče. Tomar okrenu glavu prema Mikhailu.

„A vidim doveo si i društvo.“

„Nisam ga doveo“, reče Ronik. „Sam se pojavio na putu.“

„Isti si.“ Tomar ga odmjeri od čizama do lica. „Emberline.“

„Tomare.“

„Kapetane Lorne“, reče Tomar.

Mikhail zaškilji očima. Tomar odmahnu rukom.

„Ma šalim se. Ako me ovdje neko još jednom nazove kapetanom nakon sutrašnjeg jutra, baciću ga preko zida.“

Mikhail pogleda prema zidinama. „Sa koje strane?“

„Grimvast. Da bude vrijedno truda.“

Ronik se nasmija.

„Sjećam se“, reče Tomar Mikhailu. „Greben. Lijevo krilo. Držali ste duže nego što sam mislio. I Kapela od Veila. Tamo sam te posljednji put vidio.“

Zatim raširi obje ruke prema tvrđavi, planinama iza nje i zemlji koja je padala prema moru.

„Dobro došao na kraj svijeta.“

Mikhail pogleda preko njegova ramena prema tamnim zidinama. Tomar spusti ruke.

„Dobro, nije baš kraj svijeta. Gore je.“

Steelmark uzdahnu. „Šteta.“

„Da je kraj svijeta, imao bi barem gdje otići kad ti dosadi. Ovdje imaš more, močvaru i Orkove. Biraj.“

Steelmark pogleda prema južnom prolazu od planine. „Koliko ih prelazi?“

„U posljednje vrijeme malo. Barem prije dva mjeseca tako je bilo. Ali opet dovoljno da mi se ne sviđa.“

Steelmark pogleda Ronika. Tomar to primijeti.

„Nemoj praviti to lice. Prolaz je miran. Močvara isto. Nismo izgubili stražara, ali nismo našli tragove velike grupe i niko nije pokušao prići zidu.“

„Ali?“ upita Ronik.

Tomar se nasmije bez veselja.

„Već učiš.“

Okrenu se prema unutrašnjosti tvrđave. „Ali ovdje tišina ne znači isto što u Veilcourtu. Kada je predugo mirno, počneš se pitati šta ne vidiš.“

Pomjeri se u stranu.

„Hajde. Uvedi ljude prije nego što odluče da sam ih doveo ovamo samo da gledaju kapiju.“

Kolona poče prolaziti. Mikhail uđe s Ronikom i Steelmarkom kroz debelu kapiju. Unutra je tvrđava bila veća nego što je izgledala spolja. Glavno dvorište prostiralo se između kamenih zgrada naslonjenih uz unutrašnje strane zidina. Na jednoj strani bile su konjušarnice, na drugoj dugačke barake s malim prozorima. Drvena vrata skladišta stajala su otvorena, a ljudi u bojama Veilcourta iznosili su sanduke, vreće i vlastite stvari, očigledno spremni da predaju sve novima i nestanu prije nego što neko promijeni mišljenje. Na zidovima su se kretale straže. Neki od Tomarovih ljudi stali su da pogledaju novu kolonu. Većina je izgledala umornije nego što bi čitava godina trebala učiniti čovjeka.

Ronik siđe s konja. Steelmark odmah učini isto. Mikhail ostade u sedlu još kratko. Kada prebaci nogu preko konja, rana ga povuče toliko snažno da je morao zadržati ruku na sedlu dok mu stopala ne pronađu zemlju. Tomar to primijeti.

„Jesi to pao s konja?“

Ronik se okrenu prema njemu.

„Vidiš? I on je pogodio.“

Steelmark tada glavom pokaza prema dvorištu. Njegovi ljudi su se počeli skupljati, ali bez reda, jedni uz konje, drugi još s torbama preko ramena. Ronik odmah krenu prema njima. Mikhail ostade gdje jeste, gledajući.

Ronik stade ispred vojnika, zatim pogleda Steelmarka. On je razumio i klimnu.

„Formiraj tri reda!“ viknu Ronik.

Glas mu se pronese dvorištem. Ljudi se počeše pomjerati, dok ne stadoše ispred njega. Steelmark je ostao sa strane i samo jednom pokazao dvojici na kraju da zatvore razmak. Kada se posljednji vojnik namjesti, Ronik ih odmjeri.

„Ovo je Ironfort. Oni koji su vam rekli da će ovdje biti hladno nisu lagali. Oni koji su vam rekli da neće biti ništa za raditi jesu. Danas ćete uzeti krevete, spremiti opremu i naučiti gdje da pišate. Sutra počinjemo smjene. Ako ne znate gdje treba biti, pitajte Steelmarka. Ako Steelmark ne zna, onda smo svi u problemu.“

Ronik tada stade i okrenu se prema Steelmarku.

„Imaš li ti šta za dodati?“

Steelmark napravi korak naprijed.

„Imam.“

Redovi se ispraviše i prije nego što je počeo.

„Zaboravite kako stražarimo u Veilcourtu.“ Prođe uz prvi red. „Straža je pola dana. Ako zaspiš, neće te kazniti kapetan. Kazniće te ono što prođe pored tebe dok spavaš.“ Stade. „Ne idete u močvaru. Ne ulazite u prolaz sami. Ne izlazite kroz kapiju bez naredbe, čak i ako čujete čovjeka kako doziva vaše ime. Za svaki pokret javite se meni tako da znam gdje je ko.“

Jedan mladić okrenu glavu prema onome pored sebe. Steelmark ga je gledao dok se nije ispravio.

„Ko misli da je ovo predaleko i preteško nije morao ni poći. Imali ste izbor.“ Stade ispred njih i uspravi se.

„Razlaz!“

Redovi se raspadoše.

Mikhailu se prizor učini čudno poznatim. Isti glas. Isti način na koji ljudi odmah krenu čim ga čuju. Samo što Steelmark sada nije bio čovjek koji odlučuje kada će red stajati i kada će se raspasti.

Tomar je stajao sa strane i gledao isto.

„To mora da boli.“

„Manje nego što sam očekivao.“

Ronik se vratio prema njima baš na vrijeme da čuje posljednju rečenicu. „Šta manje boli?“

„Starenje“, reče Tomar.

„Onda laže.“

Tomar odmah krenu preko dvorišta.

„Hajde. Pokazaću vam tvrđavu prije nego što se smrači i prije nego što zaboravim gdje je šta.“

Ronik pođe uz njega. Steelmark zauze mjesto s druge strane, a Mikhail krenu za njima sporije.

Tomar prvo pokaza prema dugoj kamenoj zgradi uz sjeverni zid.

„Barake. Tu će ti ljudi stati, ali jedva. Ako neko hrče, problem je njihov.“ Zatim prema nižoj građevini uz unutrašnju stranu kapije. „Oružarnica. Ključ drži straža na zapadnoj kuli i niko drugi. Ako promijeniš to pravilo, reci ljudima prije nego što pola tvrđave počne tražiti isti ključ.“

„Zalihe?“ upita Steelmark.

Tomar pokaza prema zgradi iza njih. „Dovoljno za nekoliko mjeseci ako ljudi jedu kao ljudi. Ako jedu kao ja, dva.“

Ronik pogleda njegov stomak.

„Ne počinji.“

„Nisam ništa rekao.“

„To ti je već drugi put danas.“

Nastaviše dalje. Tomar im pokaza bunar u sredini dvorišta, malu kovačnicu, staje, stepenice koje vode na zapadni zid i unutrašnji prolaz prema istočnoj strani tvrđave. Dok je govorio, Ronik je slušao, ali je Steelmark postavljao većinu pitanja. Koliko ljudi drži zid noću. Koliko često se mijenja straža. Koliko konja mogu držati. Koliko strijela imaju. Tomar je odgovarao bez razmišljanja, brojevima koje je očigledno ponavljao toliko puta da su mu postali dio jezika.

Tek kada se popeše na istočni zid, Mikhail je vidio koliko tvrđava zapravo kontroliše zemlju oko sebe. Odavde se vidjelo i ono što se odozdo nije. Grimvast nije počinjao naglo. Zelenilo se kvarilo postepeno, sve dok se više nije moglo reći gdje je zemlja prestala biti zemlja.

Tomar nasloni ruke na kamen zida.

„Prolaz je miran već dva mjeseca“, reče. „Nekad vidimo dim s druge strane. Nekad tragove. Slao sam ljude, našli su tragove, ali žive duše nisu. Niti je iko prelazio ovamo. Možda se skupljaju, uvijek očekuj to.“

Steelmark je gledao prema istoku. „Izviđači?“

„Dva puta sedmično. Jedan tim prema prolazu, jedan rubom Grimvasta. Ne idu u nju.“

Ronik je još malo gledao prema istoku. Tomar ga tapnu prstom po grudima.

„Evo ti prva stvar koju trebaš zapamtiti. Ako je ovdje glasno, znaš gdje je problem. Ako je tiho, tek počinješ tražiti.“

Ronik spusti pogled na njegov prst.

„Možeš me prestati udarati.“

„Mogu.“

Tomar ne pomjeri ruku odmah, ali je spusti. Mikhail se nasloni na kamen malo dalje od njih. Morao je. Rana ga je ponovo boljela od penjanja. Nije slušao svaku riječ. Gledao je prema moru.

Hladan i slan vjetar mu udari u lice. Ruka mu pođe prema obrazu i zaustavi je na pola. Zatim je gurnu pod plašt, kao da je ipak tamo htjela, i pronađe kamenje na užetu oko vrata. Nada i Pohlepa. Hladno oboje.

Iza tog horizonta nije znao šta postoji. Možda druga zemlja. Prije nekoliko dana htio je otići do kraja svijeta. Sada je stajao na mjestu koje su ljudi tako zvali i shvatio da se svijet samo nastavljao.

Tomar se odmaknu od zida. „Moji ljudi odlaze sutra u zoru. Većina nije vidjela porodice više od godinu dana. Ako ih zadržim još jedan dan, neko će me ubiti u snu i biće potpuno u pravu. A ja ujutru odlazim s prvim konjem koji me želi nositi.“

Ronik opet pogleda njegov stomak. Tomar pokaza prstom prema njemu.

„Treći put.“

Steelmark okrenu glavu prema moru, ali Mikhail vidje da se smije. Tomar krenu prema stepenicama, zatim stade i pogleda Ronika. Ovoga puta nije bilo šale u glasu.

„Sutra je tvoja.“

Rukom obuhvati tvrđavu i zemlju iza zida. „Tvrđava. Ljudi. Prolaz. Grimvast. Sve što se pomjeri tamo gdje ne bi trebalo. Sve što se ne pomjeri kada bi trebalo. Tvoje.“ Počeša po vratu. „A. I imaš ih i dolje.“

Ronik podiže glavu. „Šta ima dolje?“

„Orkovi. Uhvatili smo ih prije petnaestak dana kod prolaza.“

„Rekao si da nema ništa već dva mjeseca.“

„Jesam, ali bili su bez oružja pa to ne računam.“

„Bez oružja?“

„Bez oružja. Zato ih još nisam objesio.“

Steelmark se okrenu prema njemu. „Jesi ih ispitao?“

„Pokušali smo.“ Tomar krenu niz stepenice. „Pričaju. Pričaju cijelo vrijeme. Samo niko ne zna šta.“ Zastade na prvoj stepenici i okrenu glavu preko ramena. „Ako nađeš nekoga ko razumije šta govore, dovedi ga. Ja uspio nisam.“ Tada se osmjehnu. „A ja ću večeras piti.“

Ronik podiže obrve.

„Divno.“

Tomar se nasmiješi.

„Eto. Već govoriš kao ja.“

* * *

Te večeri četvorica su sjedila na jugoistočnoj kuli Ironforta. More se pružalo daleko prema jugu, crno i srebrno tamo gdje ga je mjesečina doticala. Na sjeveroistoku Grimvast je bio samo velika tamna ravnica bez jasnog kraja, a ispod planina prolaz je sijekao stijenu prema istoku i nestajao u mraku.

Tomar je donio bocu ruma za koju je tvrdio da je iz Blackwatera. Iz kuhinje su ponijeli i večeru. Zdjele s čorbom stajale su na širokom kamenu između njih, uz hljeb koji je trebalo umočiti prije nego što se mogao jesti jer je bio pretvrd. Nasu četiri čaše i podiže svoju.

„Za Ironfort“, reče. „Da se prema vama ponaša bolje nego prema meni.“

Čaše se dotakoše. Mikhail popi i odmah shvati da je rum bio loš, ili je dugo stajao na suncu. Vjerovatno oboje. Tomar je već sebi sipao ponovo.

„Više od godinu“, reče naslonjen leđima na kamen. „Više od godinu dana jedem ono što bi vjerovatno pas odbio, spavam u sobi kroz čije zidove vjetar prolazi i gledam istu močvaru kako svakog jutra izgleda kao da je nešto umrlo u njoj tokom noći.“ Podigao je čašu prema tamnoj ravnici. „A ipak sam se udebljao.“

Ronik nije gledao u stomak.

„Nisi mnogo.“

Steelmark otpi rum. „Nije mnogo.“

„Ti si gori od njega.“

Tomar se nasmija i popi.

„Smjena je trebala doći prije pola godine. Neko u Veilcourtu ju je stalno odgađao. Prošlog mjeseca odjednom su je potpisali.“

Mikhail pogleda u čašu. Nije on potpisao.

Ispod njih dvorište je još bilo živo. Tomarovi ljudi pakovali su posljednje stvari s uzbuđenjem ljudi kojima je kraj već dovoljno blizu da ga mogu osjetiti, dok su se Ronikovi raspoređivali po barakama sporije, kao ljudi koji znaju da će iste zidove gledati dugo.

„Čudno“, reče Ronik posmatrajući ih. „Jedni gledaju ovu tvrđavu kao najbolje mjesto na svijetu jer je napuštaju. Drugi kao najgore jer tek ostaju.“

„Sutra će i tvoji prestati gledati“, reče Tomar. „To je prvi znak da su se navikli.“

Steelmark je sjedio malo dalje od njih, čaše naslonjene na koljeno. „Ko je bio ovdje dok ponovo nisu počeli slati vojsku? Ko je pazio?“

„Ima nekoliko stalnih ljudi tvrđave, kovač, ljudi iz skladišta, jedan koji popravlja stvari ako se slome, ja ga nisam vidio da je išta popravio.“

Steelmark klimnu pa se okrenu Roniku. „Napravio sam već straže i smjene od jutra.“

„Nisu se bunili?“

„Nisu smjeli.“

Tomar je svoju zdjelu već ispraznio. Dok su razgovarali, posljednjim komadom hljeba pokupi ono što je ostalo po dnu, zatim pogleda Mikhailovu. Kašika je ležala u njoj, a čorbe je još bilo gotovo do pola.

„Zato sam ga doveo“, reče Ronik.

„Nisi ti mene doveo“, dodade Steelmark.

Ronik zastade. „Nemoj sad i ti. Znam da ne možeš bez mene.“

„Je li“, javi se Tomar, još gledajući u zdjelu. „Ti to nećeš pojesti?“

Mikhail spusti pogled prema čorbi. „Neću. Ohladila se.“

„Daj ovamo.“

Mikhail mu je pruži. Tomar uze kašiku, zahvati čorbu i pojede. Kada podiže glavu, Mikhail ga je još gledao.

„Šta je?“

„Rekao si da bi je pas odbio.“

„I bi.“ Tomar odlomi još hljeba i umoči ga u čorbu. „Odlična je.“

Mikhail se nasmiješi i otpije još malo. Rana ga je zatezala dok je sjedio, ali manje nego prethodnih dana. Mnogo više mu je smetalo nešto drugo. Vjetar je bio dovoljno hladan da su Ronik i Tomar povremeno uvlačili ruke pod plašt, a Mikhailu je znoj polako klizio niz vrat. Obrisa ga palcem. Ubrzo ponovo. Ronik to primijeti.

„Šta je tebi večeras? Vruće ti?“

Mikhail pogleda prema njemu. „Nije.“

„Znojiš se. Bolestan?“

Mikhail pređe dlanom preko vrata. Koža mu je bila mokra.

„Ne znam. Možda.“

Steelmark spusti pogled prema njegovom boku. „Rana?“

„Ne.“

„Ako imaš groznicu...“

„Nemam.“

„Čudan si“, reče Tomar.

Ronik frknu. „To si tek sad primijetio?“

„Ranije je bio drugačije čudan.“

Mikhail otpi rum. „Dobro sam.“

„Onda pij“, reče Tomar. „To ovdje rješava većinu stvari koje ne mogu riješiti mačem.“

Steelmark ga pogleda.

„Većinu“, ponovi Tomar.

Razgovor tada ode na put kojim će Tomar sutra nazad i na prvo mjesto na kojem namjerava jesti kada stigne u Veilcourt. Tomar je tvrdio da će prvog dana pojesti sve što mu stave pred njega, pa se predomislio i rekao da će prvo spavati, zatim ponovo promijenio odluku kada je Ronik rekao da se čovjek njegovih godina možda više neće probuditi.

„Spavanju ovdje bar nemam šta prigovoriti“, reče Tomar. „Ljudi sanjaju lijepe snove. Čak i oni koji se inače bude po cijelu noć.“

„Šta sanjaju?“ upita Ronik.

„Kuću. Žene. Šta kome nedostaje.“ Tomar otpi malo ruma. „Jedan mi je rekao da mu je najgori dio straže kad ga probude. Povjerovao sam mu. I sam sam svašta lijepo sanjao ovdje. U jednom trenutku mislim da sam sanjao majku a nisam je mogao dozvati, iako je se ne sjećam.“

„Barem nešto“, reče Ronik.

„Barem to“, dodade Tomar.

Tek kada je boca prešla polovinu, Tomar se utiša i pogleda prema istoku.

„Ima nešto što ti danas nisam rekao.“

Ronik spusti čašu. Steelmark se malo ispravi.

„Oni Orkovi dolje“, reče Tomar, „nisu jedini koje smo uzeli žive. Prije njih smo pokušali s još dvojicom. Jedan je umro od rana iste noći. Drugi je izdržao tri dana.“

„I?“ upita Ronik.

„I ništa. Nismo razumjeli ni riječ.“ Tomar zavrti malo ruma po dnu čaše. „Ali me ne brine njihov jezik i to što ih ne razumijemo.“

Steelmark prvi progovori. „Šta onda?“

„Način na koji dolaze“, reče Tomar. „Prije dva mjeseca počele su male grupe. Dvojica. Trojica. Onda petorica. Nisu pokušavali na tvrđavu niti su išli prema selima. Samo su prelazili prolaz i nastavili prema zapadu, u naše zemlje, koliko mogu prije nego što ih pronađemo.“

„Izviđači“, reče Steelmark.

„I ja sam to mislio. Ali nisu. Izviđač želi da se vrati. Da kaže šta je pronašao i vidio. Ovi nisu gledali iza sebe. Neki nisu ni imali dovoljno hrane da se vrate. A posljednji koje smo uhvatili nisu imali ni oružje.“

Ronik se nasloni laktovima na koljena. „Bježe. Ali od čega?“

Tomar slegnu ramenima. „Da znam, ne bih ti sad kvario veče. Možda su zaratovali između klanova.“

Steelmark je gledao prema prolazu. „Jesu li iz istog klana?“

„Ne znam. Oznake nisu iste. Jedan ima ožiljke preko čitavih prsa, drugi metal kroz nos, treći ništa. Ne izgledaju isto. Jedan je svjetliji, drugi je tamniji. Imaju čak i žensko.“

Mikhail se sjeti Orka u Astrenveldu koji je prodavao vlastiti oklop za mjesto na brodu. Nije tražio srebro. Tražio je da ide što dalje od istoka. Tada ga nije pitao zašto.

„Razgovaraju međusobno?“

„Cijelu noć. Nekada jedan govori, drugi ćute. Nekada svi odjednom.“ Tomar prstom pređe preko ruba čaše. „Ali najgore je kako gledaju ljude koji im nose hranu.“

„Kako?“

Tomar zaćuta na trenutak.

„Uplašeno.“

Steelmark se blago namršti. „Pa dobro. Zarobljenici su.“

„Ali ne od nas.“ Tomar podiže pogled prema njemu. „Ork kojem ćeš sutra odsjeći glavu obično te gleda kao da mu samo kvariš dan. Ovi gledaju iza tebe. Prema vratima. Prema prolazu kad ih izvedemo. Kao da očekuju nešto. Jedan od njih je prije par dana čuo nešto gore u dvorištu. Bacio se u kraj ćelije i nije htio izaći od zida do jutra. Na kraju se ispostavilo da je bačva pala“

Steelmark spusti čašu na kamen.

„To si trebao reći danas.“

Tomar zavrti rum u čaši.

„Pisao sam Veilcourtu da pošalju nekoga ko zna njihov jezik. Čuvara, njegovog učenika, bilo koga. Odgovorili su da nemaju nikoga.“

Mikhail se tada sjeti. „Ima jedan starac.“

Sva trojica se okrenuše prema njemu.

„Držao je biblioteku u Veilcourtu“, nastavi Mikhail. „Iza pijace, pod brdom. Zna jezike koje niko u gradu ne govori. Vidio sam knjige na njegovim policama koje nisu pisali ljudi.“

Tomar spusti čašu. „Kako se zove?“

„Orrin.“

Ronik nakrivi glavu. „Onaj tvoj?“

„Onaj moj.“

„Mislio sam da je umro.“

„Nije.“

Ronik ga pogleda malo duže. „Otkud znaš da nije umro?“

„Vidio sam ga u Ardenfallu“, odgovori Mikhail.

Tomar se nagnu naprijed. „A gdje je sada?“

„Ne znam. Pomenuo je da odlazi negdje prema istoku.“

Tomar tada slegnu ramenima.

„Onda ćemo poslati ljude i pitati za starca po imenu Orrin. Ne bi bilo prvi put da tražimo nekoga za koga niko ne zna gdje je.“

Mikhail je gledao prolaz. Nešto nije bilo kako treba tamo iza planina. Tomar to nije mogao imenovati. Ronik nije znao šta će zateći. Steelmark je već u sebi slagao straže i izviđače.

A Tomar je rekao da nešto nije kako treba ni u Veilcourtu. Mikhail je znao šta. Znao je mnogo više nego što su trojica ljudi oko njega smjela znati. Ipak, Beris se vratio u grad. Zakon Zvona više nije postojao. Ljudi su ostajali na ulicama. Veilcourt je bio bolji nego prije. On ga je učinio boljim. Misao mu dođe i nije ga uznemirila. Ruka mu opet ode prema licu. Ovoga puta Ronik ga vidje prije nego što ju je stigao spustiti.

„Opet.“

„Šta?“ upita Mikhail.

Ronik pokaza prema vlastitom obrazu. „Cijelo veče radiš to.“

Mikhail skloni ruku.

„Grebe me.“

„Šta te grebe?“ upita Tomar.

Mikhail nije znao šta da kaže. Koža? Mjesto gdje je bila? Praznina?

„Ništa.“

Spusti obje ruke u krilo. Srce mu je kucalo malo brže nego što bi trebalo. Hladan vjetar prelazio mu je preko lica, ali negdje ispod kože očekivao je toplotu koja nije dolazila. Ponekad bi mu se učinilo da keramika još pritiska jagodice. Tada bi pomjerio vilicu i osjećaj bi nestao. Nije mu nedostajala. Ponovio je to sebi. Nije.

Tomar podiže bocu i nasu ono malo što je ostalo u četiri čaše. „Dobro. Dosta Orkova. Ako već ostavljam tvrđavu vama, neću posljednje veče provesti pričajući o njima. Možemo pričati o hrani.“

„Naravno da možemo“, reče Ronik i okrenu se prema Steelmarku. „Ako se udebljam kao on, imaš dopuštenje da me baciš sa zida.“

Steelmark otpije.

„Sa koje strane? Mogu i odmah.“

Tomar podiže prst prema njemu. „Eto. Uči.“

Boca se ubrzo isprazni. Ispod njih dvorište se polako gasilo. Svjetla u barakama nestajala su jedno po jedno, a posljednji Tomarovi ljudi završili su pakovanje i otišli spavati. More je udaralo o stijene daleko ispod njih, zvukom koji ništa nije najavljivao i nikada nije prestajao.

Tomar nasloni glavu na kamen iza sebe i izdahnu.

„Nedostajaće mi ovaj zid.“

Ronik ga pogleda.

„Neće.“

„Neće“, prizna Tomar. „Ali činilo mi se kao prava stvar za reći.“ Popi. „Narednik. Istočna kula, treći kamen slijeva. Izlazi svake noći u isto vrijeme.“

Ronik okrenu glavu prema njemu. „Ko je Narednik?“

„Pacov.“ Tomar spusti čašu. „Kada budeš ovdje više od godinu dana, i ti ćeš im davati imena. Draži mi je od većine ljudi.“

Ronik podiže obje ruke. „Obećavam da ćemo čuvati Narednika.“

„Onda mogu mirno otići.“

Tomar se podiže. Čak i bez oklopa, navika njegove stare težine još je ostala u načinu na koji je ustajao i prvo provjeravao gdje su mu noge prije nego što potpuno prebaci težinu.

„Krećemo čim svane“, reče. „Ako ne budem na konju dok sunce pređe planine, neka me ostave. Stići ću ih.“ Pogleda Mikhaila. „A ti, Emberline. Pokušaj ne poginuti na kraju svijeta. Bila bi šteta nakon grebena.“

„Pokušaću.“

„Ali nemoj previše.“

Tomar pođe prema stepenicama. Steelmark ustade za njim i uze praznu bocu s kamena.

„I ti ideš?“ upita Ronik.

„Ustajem prije tebe.“

Ronik klimnu. „Dobro.“

Na kuli ostadoše Ronik i Mikhail. Neko vrijeme nisu govorili. Kopča na Ronikovom plaštu stajala je ukrivo, zakačena za pogrešnu omču. Ronik ju je cijelog života popravljao i prije nego što bi se pomjerila. Sada ju nije ni pogledao.

„Znači ipak smo došli na kraj svijeta“, reče Ronik.

„Izgleda.“

„Mislio sam da će biti više kraja.“

Mikhail se nasmiješi.

Ronik ustade i protegnu leđa. „Odspavaj. Sutra ćemo vidjeti šta ovi dolje pričaju, odnosno gledaćemo ih kako pričaju i praviti se da nešto razumijemo.“

„Dobar plan.“

„Ja sam kapetan. Imam samo takve.“

Krenu prema stepenicama i siđe ne osvrćući se. Mikhail ostade sam na kuli. Sjedio je tako sve dok hladnoća nije odlučila umjesto njega. Zatim siđe s kule, ode u svoju sobu na južnoj strani barake i zatvori vrata. Imala je uzak krevet, stolicu i mali prozor kroz koji je vjetar zaista prolazio kao kroz vlastitu kuću. Skinu plašt i leže.

Razmišljao je o Veilcourtu, o Bijesu kome je dao sve da vodi, gledajući u plafon.

Tada mu se učini da mu je nešto toplo na licu. Ruka mu poletje prema obrazu prije nego što je pomislio da je zaustavi. Nije bilo ničega. Ostade tako, dlanom pritisnutim uz vlastitu kožu, kao čovjek koji pridržava nešto što bi moglo pasti. San ga uze prije nego što je sklonio ruku.