Poglavlje I: Kraljeva Četvrt

Prvo zvono oglasi se iznad Veilcourta i Mikhail otvori oči.

 

Nije znao da li je uopšte spavao. Noć je prošla preko njega teško, bez sna koji odmara i bez tišine koja išta vraća. Ležao je dugo, gledajući u plafon, dok su se riječi njegovog oca vraćale jedna po jedna, kao da ih je neko ostavio u sobi da čekaju jutro.

 

Kovčeg je stajao ispod prozora. Zatvoren. Darinov mač ležao je pored njegovog, pažljivo umotan, ali ni tkanina nije mogla sakriti ono što mu je predstavljao. Mikhail ustade prije drugog zvona, navuče košulju, pa tuniku, zakopča pojas i zastade kada mu prsti dotakoše drugi balčak. Darinova oštrica bila je lagana, ali mu se činilo da mu je teža nego što jeste.

 

Treće zvono se oglasi. Pogled mu skliznu prema kovčegu. Unutra je vratio pismo. Ono drugo spalio je onako kako mu je otac napisao, ali pepeo mu nije donio mir. Samo je ostavio mjesto za pitanje koje se sada širilo u njemu. Drugo. Šta je uopšte bilo to drugo? Da noću zađe u mračne uglove grada i traži ono što možda ni ne želi pronaći? Ronik mu je rekao da se pazi. Vjerovatno se i on pazio, samo na svoj način. A Garon? Do njega će poslije Kraljeve Palate. Ne zato što je bio spreman, nego zato što se više nije mogao praviti da ne zna gdje treba početi.

 

Mogao je zatvoriti kovčeg, ostaviti sve u toj sobi i pustiti mrtve da ostanu mrtvi. To bi bilo najlakše.

 

Ipak je uzeo Darinov mač.

 

Kada je deveti udar zamro nad gradom, neko pokuca na vrata. Dva puta. Mikhail je znao ko je. Poznavao ga je dovoljno dugo da ga prepozna i po tome kako kuca. Znao je i dovoljno da onaj iza vrata ne namjerava otići. Priđe i otvori.

 

Ronik je stajao na pragu, u novom tamnosmeđem plaštu, s oklopom koji je izgledao kao da ga je obukao usput i popravljao cijelim putem. Jednom rukom držao je rukavicu, drugom uporno trljao malu mrlju na prsnoj ploči.

 

„Ideš?” upita.

 

„Dobro jutro i tebi.”

 

Ronik spusti glavu, pa protrlja mrlju.

 

„Jutro je ono što se desi ljudima koji su spavali. Ovo je samo svjetliji nastavak patnje od sinoć. Jedva čekam da sve ovo završi i da napokon zaspim.”

 

Mikhail se jedva nasmija. Ronik odmjeri sobu preko njegovog ramena.

 

„Jesi li spreman?”

 

„Jesam.”

 

„Lažeš loše.”

 

„Onda zašto pitaš?”

 

Ronik slegnu ramenima.

 

„Nadam se čudu. Nekad čovjek kaže da je spreman, pa stvarno i bude. Vidiš, zato sam ja uvijek spreman.”

 

Širok osmijeh mu pređe preko lica. Zatim pljunu na prst i njime opet protrlja oklop.

 

„Zašto se ova mrlja ne skida”, reče sam sebi.

 

„Nema šta ni da se skine. Jedva se vidi.”

 

Ronik podiže glavu.

 

„To je dovoljno.“

 

Mikhail odmahnu rukom, okrenu se, uze plašt sa stolice i prebaci ga preko ramena. Darinov mač pričvrsti uz bok, dublje pod tkaninu, uz svoj, ali na mjesto gdje ga niko ne bi vidio. Ronik to primijeti. Naravno da je primijetio. Pogled mu se spusti na trenutak, ali ništa ne upita. Možda je vidio oštricu, a možda ga je samo zanimalo da li je dovoljno čista.

 

Mikhail zatvori vrata za sobom. Kuća ponovo postade tiha, tačno onakva kakva je bila godinama, samo što je sada znao koliko je toga u njoj čekalo. Napolju ga nije dočekao prijatan miris narandži kao u Emberveilu, nego dim, vlaga i kamen.

 

„Aha, evo ga”, povika Ronik, napokon očistivši mrlju koja se nije ni vidjela.

 

Krenuli su prema istočnom dijelu grada, niz ulicu koja je vodila prema pijaci. Onu ulicu u kojoj je Mikhail živio. Ronik je sada popravljao rukavicu.

 

„Čudno je”, reče.

 

„Šta?”

 

„Kad te kralj zove ovako rano ujutru, čovjek bi pomislio da se grad barem potrudi izgledati zabrinuto.”

 

„Misliš da mu nije dovoljno što se narod ne smije kretati po noći?”

 

Ronik razmisli.

 

„Vidiš, tu si u pravu.”

 

Veilcourt se budio drugačije sada. Prije bi se tezge otvarale i prije jutra, a glasovi bi ga budili prije zvona. Sada je sve počinjalo tek poslije njega. Zakon Zvona stezao je grad. Mikhail je to vidio na licima ljudi. Negdje se začu glas trgovca koji je već bio ljut na svijet, što je značilo da je vjerovatno porez opet porastao.

 

„Barem vitezovi mogu hodati po noći”, reče Mikhail.

 

„Misliš da smo sretniji od njih?”

 

„Ne mislim.“

 

„Promijeniće se i to, pazi šta ti kažem. Na kraju će biti dozvoljeno samo onima koji imaju pečat.”

 

Ronik je hodao kraj njega, ali ne mirno. Svako malo nešto bi popravio. Kopču na plaštu. Prst na rukavici. Kaiš preko ramena. Kao da će, ako sve dovoljno poravna, i dan postati manje pogrešan.

 

„Hoćeš li prestati više?” upita Mikhail.

 

„Šta?”

 

„To.”

 

Ronik zastade s prstima na kopči, kao da ih je tek tada zatekao u poslu.

 

„A. Neću. Kada nas kralj bude gledao s prijestola, želim da zna da sam uredan čovjek.”

 

„Ti si čovjek koji je jednom jeo iz kacige.”

 

„Bila je čista.”

 

„Nije ni bila tvoja.”

 

Ronik uspori samo pola koraka, pa nastavi.

 

„To je bilo pitanje povjerenja među saborcima.”

 

Prođoše kroz pijačnu ulicu, zatim skrenuše lijevo prema sjevernom dijelu grada, prema Glavnom Trgu. Kamen pod njima bio je mokar od noćne kiše, a između zgrada ostale su male tamne lokve u kojima se lomila siva svjetlost.

 

„Znaš li ti zašto nas zovu?” upita Mikhail.

 

Ronik prestade dirati kopču.

 

„Mislim da će birati novog kapetana. Erikovo mjesto neće ostati prazno.”

 

Ime prođe kroz Mikhaila kao mač kroz grudi. Erik. Njegov mentor. Čovjek koji ga je vodio, savjetovao dok je još bio na obuci, došao lično po njega u Emberveil dok je Mikhail bio mlad i željan puta kojim je sad krenuo. Čovjek na koga se ugledao. Sada ga nema. Uklonjen, tako su rekli. Možda je ono što je stajalo u pismu ipak imalo veze i s njim. Mikhail poče lupkati prstima o nogu.

 

„Misliš da će nekoga postaviti danas?” reče.

 

„Ne znam. Nadam se da je samo to.” Ronik puhnu kroz nos. „Kraljevi ne zovu sve kapetane i vitezove da im kažu kako će jednom, možda, kad im bude zgodno, odlučiti nešto.”

 

„Onda šta misliš, koga će postaviti?”

 

Ronik nakrivi glavu, s pola osmijeha.

 

„Tebe, možda.”

 

Mikhail se zaustavi.

 

„Mene?”

 

„Nemoj praviti to lice.”

 

„Koje lice?”

 

„Ono kao da sam ti rekao da će te postaviti za kraljevu tetku.”

 

„Nema smisla.”

 

„Ima malo. Erik te volio.”

 

Mikhail nastavi hodati.

 

„Ne pričaj gluposti. On to nikada ne bi rekao.”

 

„Ne pričam. Erik ne bi rekao da mu je hladno ni da mu se ruka zaledi za štit. Ali vidjelo se. Način na koji te puštao da griješiš, a nije te odmah zgazio zbog toga. To je kod njega bila nježnost. Dok kod mene... ih.”

 

„To nije razlog za čin.”

 

Ronik počeša obraz.

 

„Vidiš, možda si u pravu. Onda mislim da će Steelmarka.”

 

Mikhail klimnu, polako. Steelmark je imao godine. Težinu. Glas koji je mogao presjeći red prije nego što se raspadne.

 

„To bi i imalo smisla”, reče.

 

„Nažalost”, reče Ronik, „stvari koje imaju smisla rijetko budu ono što se desi. Vidiš i sam u šta se grad pretvara. U pitomu životinju.”

 

Kod jednog ugla prošli su pored kuće čija su vrata bila zaključana i prekrižena daskom. Na dasci je neko krupno napisao: Otišao na sjever. Boja je bila svježa. Mikhail uspori. Nešto u tim riječima sjede mu pogrešno, ali nije znao reći šta. Ronik ni ne pogleda kuću.

 

„Poznavao si ga?” upita Mikhail.

 

„Koga?”

 

„Nema veze.”

 

Na Glavnom Trgu skrenuše lijevo, na širok put od blijedog kamena koji je vodio prema Kraljevoj Četvrti. Bio je dovoljno širok da desetoro kola prođe jedno pored drugog, a da se ne dotaknu. Površina mu je bila izlizana vjekovima upotrebe. S obje strane dizale su se zgrade od kamena i drveta. Neke su nosile kose krovove, druge su se ravno završavale prema nebu, potamnjele od kiše i starosti. Između njih pružale su se uske sporedne ulice, toliko tijesne da se dvoje ljudi u njima moglo mimoići samo ako bi se jedno okrenulo na stranu. A ipak je glavni put ostajao otvoren, namjerno takav, vodeći sve prema Kraljevoj Palati.

 

„A šta ako tebe postave?” upita Mikhail.

 

„Ne brini. Neće mene.”

 

„Zašto?”

 

„Zato što još imam dovoljno razuma da se tome nasmijem.”

 

„Ronik.”

 

„Ma nema šanse.” Odmahnu glavom. „Mene bi postavili samo ako bi svi ostali u isto vrijeme pali niz stepenice.” Zatim se okrenu prema Mikhailu. „Vidiš, dobar plan. Ako tebe ikada postave, i ako poslije uspiješ do komandanta, postroji ih uz stepenice. Tako ćemo riješiti ovaj problem što imam.”

 

Mikhail stade. Lice mu se nije smijalo. Bio je preumoran za njegove šale. Ronikov osmijeh malo oslabi.

 

„Dobro, neću više.” Spusti glavu prema putu. „Vidiš, da je Rovan živ možda bi njega izabrali.”

 

Rovan. To ime ostade između njih. Ronik ga nije često izgovarao otkad ga je rijeka uzela u bitci za greben. Rovan, njegov brat blizanac. Isto lice. Isti glas. Samo je kod Rovana pogled bio oštriji, ruka jača, strpljenja manje. Manje za strah i još manje za naredbe. Uvijek prvi naprijed. Uvijek uvjeren da se iz svake nevolje može izaći ako dovoljno jako zamahneš. Na Elorinu nije izašao. Mikhail osjeti staru težinu u dlanu, kao da još drži ruku koja klizi iz njegove.

 

Ronik se nakašlja, pa namjerno nasloni rame na Mikhailovo dok su hodali.

 

„Ali pošto je ostao samo bolji brat”, reče, „a taj bolji brat je poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, barem tako mu svi kažu, ali ja ne vjerujem u to, mislim da sam siguran da neće mene.”

 

„Možda i ne bi bio loš.”

 

„Bio bih gori nego što misliš.”

 

„Ne vjerujem.”

 

„To je zato što si dobar prijatelj i zato što jako loše čitaš ljude.”

 

Mikhail htjede odgovoriti, ali Ronik ga preduhitri.

 

„Ako tebe prozove”, reče, „želim ti sve najbolje.”

 

Mikhail mahnu rukom. Ronik se malo ispravi, kao da drži govor pred stotinu ljudi.

 

„Neka ti vlast bude duga, obroci redovni, neprijatelji spori, a ljudi dovoljno pametni da te slušaju nakon što provjere imaš li pojma šta radiš.”

 

„Dirljivo.”

 

„Vježbao sam.”

 

„Na kome?”

 

„Na sebi. Nisam bio zadovoljan publikom.”

 

Mikhailu je to nekako bilo smiješno. Dovoljno da mu razbije raspoloženje od sinoć, ali ne dovoljno da ga sasvim izvuče iz njega. Opet pomisli na pisma. Na ruke svog oca koje su, mirne i nepožurene, dosezale preko godina koje Mikhail nikada nije vidio. Riječi su stajale u kovčegu ispod lažnog dna cijelo vrijeme. Dok je vježbao. Dok je sahranjivao mrtve. Dok je vjerovao da je od Darina ostalo samo ono što se raspadalo u kovčegu i poneko sjećanje, ili Daisyina priča o njemu. Na drugo pismo, ono koje je spalio, nije htio da misli. Možda je bolje ne tražiti svaki ugao ovog grada. Barem je tako pokušavao sebi reći. Ali jedan mali dio njega ipak je to htio. Kao da su mu se riječi urezale negdje dublje od pamćenja.

 

Podiže ruku prema užetu oko vrata i zatvori je oko Kamena Nade. Osjeti njegovu hladnoću. Osjeti i Kamen Pohlepe pored njega. Ipak, nešto mu pod prstima bi čudno. Kamen Pohlepe mu je doticao ruku s lijeve strane, a trebalo je s desne. Povuče malo glavu unazad, tek toliko da vidi. Ipak mu je u šaci bio Kamen Pohlepe.

 

„Opet si otišao negdje”, primijeti Ronik.

 

Mikhail pusti ogrlicu.

 

„Loša noć.”

 

„Zbog kovčega?”

 

Mikhail se ukoči tek toliko da odgovor bude dovoljan.

 

„Jesi ga napokon otvorio?” upita Ronik.

 

„Jesam.“

 

„I?“

 

„Ništa važno. Sve isto kao i prvi put. Samo se sada sve raspadalo. Čak i ekseri.” Bila je to prva laž tog jutra. Znao je da neće biti posljednja. „Kako si znao da sam ga otvorio?”

 

„Vidiš? Znam i ja biti mudar. Kratko traje, ali desi se. Nemoj se navikavati.”

 

Mikhail suzi oči prema njemu.

 

„Dobro, dobro. Vidio sam da si očistio prašinu po njemu. Zapravo mi je drago da napokon uređuješ sobu.”

 

U daljini se put poče širiti u novi trg. Zgrade se povukoše od kamena, ustupajući mjesto otvorenom prostoru, a put kojim su toliko dugo išli razvi se u širok polukrug. Grad je tamo popuštao stisak, kao da zna da se ne smije previše približiti.

 

To je bila Kraljeva Četvrt.

 

Ulice su bile čistije. Zidovi viši. Tišina namjerna. Niko se ovdje nije zadržavao bez razloga. Kuće su stajale odvojene jedna od druge, ali zajedno su izgledale kao jedno veliko tijelo. Ovdje su živjele krvne loze, važni trgovci i ljudi od kraljevog povjerenja, imena koja nije trebalo izgovoriti naglas da bi bila prepoznata.

 

Na kraju polukruga, uz sami zapadni zid, pružala se Kraljeva Palata, od sjevernog zida pa sve dolje prema jugu, prema brdu na kojem je bila Kapela od Veila. Njeni blijedi kameni zidovi penjali su se uvis, mnogo više od gradskih zidina, prekinuti samo uskim prorezima prozora i visokim balkonima urezanim u gornjim spratovima. Široke stepenice širile su se iz njene osnove u dugim nizovima prema početku trga. Jedan balkon stajao je tačno iznad ulaza, visoko gore, kao da je sama građevina oblikovana da gleda napolje prema gradu prije nego što pogleda unutra.

 

A ispred palate, u samom središtu trga, stajao je kip. Kralj Teron Vaelor. Isklesan u blijedom kamenu prošaranom tamnim venama, visok možda kao osam ljudi. Na njegovo rame čovjek bi se mogao popeti i sjesti, možda čak i leći. Lice mu je bilo okrenuto tačno prema najvišem balkonu, kao da kip nije isklesan da posmatra grad, niti da ga ljudi gledaju, nego da ga posmatraju odozgo. Ili da kralj odozgo posmatra njega. Samog sebe. Desna ruka počivala mu je na balčaku mača u koricama, a druga je bila podignuta prema balkonu. Šaka mu je bila zatvorena, samo je prst upirao naviše. Nekada je ovdje stajao drugi kip, drugog kralja, mnogo njih prije ovog sada. Svi su bili okrenuti prema narodu. Teron je svoj okrenuo od njega. Svaki novi kralj u Veilcourtu sklonio bi kip onoga prije sebe i podigao svoj. One sklonjene prevozili su u dijelovima prema planinama na zapadu i tamo ih polagali u velike dvorane, u Grobnicu Kipova. Kiša je iscrtala tanke linije niz isklesano lice i skupljala se kod njegovih stopala. Na glavi mu je stajala jednostavna željezna kruna, izrađena s devet uskih šiljaka. Tu se Mikhail zaustavi na kratko. Sjećao se dobro onog dana kada su završavali obuku i stajali ispred Kapele od Veila, poslije Dvoboja Uspeća. Kralj je tada nosio krunu s jedanaest šiljaka, a ovdje ih je na kipu bilo devet. Šta je sa ona dva? Možda je ipak ovdje svaki šiljak predstavljao jednu kapelu. Ili barem kako ga je Orrin učio o kapelama.

 

Ronik podiže glavu prema kipu.

 

„Pogledaj ga. Izgleda kao da hoće da dotakne nebo. I da sudi odozgo.”

 

„To ti je svaki kralj.”

 

„Vidiš, mi to ne znamo. Obojica smo ovdje već dugo, a ovaj još stoji.”

 

Prišli su stepenicama i počeli uz njih. Ronik krenu prvi, ali samo jedan korak, zatim uspori da Mikhail dođe uz njega. Zajedno zakoračiše naprijed.

 

Željezna vrata nadvijala su se pred njima, visoka i tamna, okovana teškim trakama koje se nisu otvarale rukom, nego nekim mehanizmom iznutra. Dva stražara stajala su pred njima, nepomična, kaciga spuštenih nisko, helebardi oslonjenih o kamen. Jedan od ljudi iz palate zakorači naprijed.

 

„Za mnom, gospodo.”

 

Vrata se iznutra povukoše i otvoriše. Zvuk se promijeni čim Mikhail pređe prag. Vazduh unutra bio je topliji, težak od ulja, voska i kamena. Fenjeri su nizali zidove u pravilnim razmacima, njihova niska svjetlost bacala je duge sjenke koje su se penjale uz stubove i gubile u svodu. Širok tamnocrveni tepih pružao se duž hodnika, duboke i prigušene boje, izglancan generacijama koraka koje su naučile gdje smiju stati.

 

Ronik je ušao kraj njega i napokon prestao popravljati kopču na plaštu. To je Mikhail primijetio prije svega.

 

Kamene figure posmatrale su ih sa strana. Wardeni isklesani u nepomičnost, krilatih šljemova i spuštenih vizira. Na grudima svakog stajao je isti žig. Ljudi koji su prošli svih devet kapela i vratili se čisti. Među njima je stajao samo jedan kralj. Isto lice kao ono napolju. Iza kipova, na lijevoj strani, nalazilo se udubljenje s uskom klupom, a iznad njega prozori kroz koje se moglo vidjeti brdo i Kapela od Veila. Izvana je djelovala visoko. Odavde je djelovala kao nešto što pripada palati, čak i kada je stajala više i dalje od nje.

 

Ronik odmjeri jednu od figura i malo spusti bradu.

 

„Nije mjesto za šale”, reče.

 

„To si sam zaključio?”

 

„Jesam. I ne sviđa mi se.”

 

Hodnik ih povede prema širokom predvorju ispred prijestolne dvorane. Vrata se otvoriše i prostor pred njima naglo se raširi. Dvorana je bila ogromna i namjerna, napravljena da čovjeka prvo smanji, pa tek onda pusti da govori. Stubovi su se dizali u parovima s obje strane, blijedi i visoki, vukli pogled naviše prije nego što bi mu dopustili da se ponovo spusti. Ulazili su u urednim redovima, kapetani, stariji i mlađi vitezovi zauzimali su prostor širom dvorane, a plemići i kraljevska krv držali su se sa strana. Na dalekom kraju široke stepenice penjale su se prema prijestolu. Bio je prazan. Čekao je kralja. Iznad, prije stepenica, dvorana se ponovo dizala. Kameni balkoni pružali su se uz gornje dijelove odaje, visoko i duboko uvučeni u sjenku, s ogradama bijelim i hladnim. Odatle se moglo vidjeti sve ispod. Svaki pokret, svako lice. Oni dolje nisu mogli znati ko ih posmatra.