Poglavlje V: Knjiga i smrt

Kada se vratiše s misije u Veilcourt, Ronik jedva dočeka da ode do komandanta Stalarika i prijavi uspjeh. Hodao je brže nego što je morao, s izrazom čovjeka koji se pravi da ga pohvala ne zanima, a već je u glavi čuje.

 

„Ideš sa mnom?” upita.

 

Mikhail podiže pogled prema gornjem dijelu grada, prema brdu na kojem je stajala Kapela od Veila. Previše pitanja bilo mu je u glavi. Premalo odgovora.

 

„Idi bez mene. Samo javi da sam živ.”

 

Ronik zastade i odmjeri ga.

 

„A molim te.”

 

„Ne mogu. Umoran sam.”

 

„Biće brzo.”

 

„Ronik.”

 

Ronik se ispravi, već pomalo uvrijeđen.

 

„Znači, ja idem gore sam i govorim kako smo obavili sve što je trebalo. Kako si ti bio tih, ozbiljan, ne naročito zabavan, ali koristan.”

 

„Možeš izostaviti koristan.”

 

„Mogu, ali onda izvještaj gubi ravnotežu.”

 

Mikhail jedva pomjeri usne. Ronik klimnu.

 

„Dobro. Samo nemoj otići negdje gdje te moram tražiti.”

 

„Biću kod kuće.”

 

„Uvijek mi kažeš da ćeš biti kod kuće.”

 

„I uvijek me tamo nađeš.”

 

Ronik zakoluta očima. Rijetko ga je nalazio kod kuće.

 

„Idi.”

 

Mikhail se nasmija. Ronik se okrenu prema Kapeli od Veila, popravi kopču na plaštu i krenu uz brdo, već uspravniji nego prije.

 

Mikhail ostade na mjestu još kratko. Zatim krenu prema pijaci.

 

Grad se kretao oko njega kao da se ništa nije promijenilo. Tezge su i dalje bile poluprazne, glasovi trgovaca rjeđi, a žene su prolazile s korpama, pažljivo birajući šta da uzmu. Veilcourt je i dalje bio bučan, ali samo napola. Miris vlažnog kamena, hljeba i nečeg metalnog u vazduhu držao se nisko među ljudima.

 

Mikhail nije usporavao. Znao je gdje bi mogao pronaći barem dio odgovora. Morao je vratiti i knjigu.

 

Biblioteka je stajala gdje je oduvijek stajala, iza pijačnih tezgi, pod samom stijenom brda na kojem se dizala Kapela od Veila. Stara i uska, s prozorom koji kao da nije propuštao svjetlost.

 

Priđe vratima, otvori ih i uđe. Zatim ih zatvori za sobom. Orrin ga je napokon naučio barem tome.

 

Unutra je mirisalo na prašinu, stari papir i ulje iz lampe. Police su stajale u zadnjem dijelu prostorije, nagnute pod težinom knjiga koje su se držale jedna uz drugu kao starci po lošem vremenu. Pult je bio zatrpan otvorenim knjigama i zdjelicom u kojoj je ležalo bezbojno kamenje iz kapela. Ono za koje Orrin nikada nije jasno rekao kako ga je pribavio.

 

Mikhail zakorači dublje, držeći knjigu pod rukom.

 

„Orrine?”

 

Nije bilo odgovora. Orrin je obično bio iza pulta, mrmljao nešto sebi u bradu i izgledao kao da je pokušao izmisliti novu boju mastila, pa je svu prosuo po sebi.

 

Mikhailov pogled ode desno, prema stolici ispod prozora. Orrin je ležao u njoj. Glava mu je bila zabačena unazad, a ruke položene u krilo, previše uredno i mirno. Izgledao je kao da je umro.

 

„Orrine.”

 

Ništa.

 

Knjiga mu iskliznu iz ruke i pade na pod s tupim udarcem.

 

„Orrine!”

 

Pređe prostoriju u nekoliko koraka i kleknu kraj njega.

 

„Orrine, jesi li…”

 

Orrin zastenja kao čovjek kojem je ostalo taman toliko života da se požali na njega.

 

„Mikhail…” promrmlja.

 

Mikhail se nagnu bliže.

 

„Umirem.”

 

„Šta?”

 

Orrin jedva otvori usta.

 

„Umirem.”

 

„Kako to misliš, umireš? Reci mi šta da uradim.”

 

„Ne možeš”, reče Orrin slabo. „Gotovo je.”

 

„Šta je gotovo?”

 

„Brojao sam. Pa sam opet brojao. Onda još jednom.” Udahnu plitko. „Nema je.”

 

„Čega nema?”

 

Orrin je ćutao.

 

„Orrine!”

 

Mikhail ga prodrma. Orrin udahnu kao da se sprema izgovoriti posljednju istinu svijeta.

 

„Knjige”, šapnu. „Sto šesnaest. I onda ništa.”

 

„Ništa?”

 

„Jedna nedostaje”, izdahnu Orrin. „Nestala je. Kao da ju je zemlja progutala.”

 

Mikhail okrenu glavu. Knjiga koju je donio ležala je na podu pored vrata, gdje ju je ispustio. Ustade, podiže je i okrenu se prema njemu.

 

„Orrine”, reče pažljivo. „Misliš na ovu?”

 

Jedno Orrinovo oko malo se otvori. Zatim raširi oba.

 

„Ti.”

 

Mikhail mu pruži knjigu.

 

„Ti mali…”

 

Orrin se uspravi iznenadnom snagom.

 

„Ti!” odbrusi. „Trebao sam znati.”

 

„Donio sam je nazad.”

 

„Aha, donio si je nazad.” Orrin mu ote knjigu iz ruke i pritisnu je na prsa kao ranjenog rođaka. „Kako velikodušno. Kako plemenito. Kako kasno.”

 

„Put je potrajao duže nego što sam mislio.”

 

„Knjige ne priznaju put.”

 

„Ljudi priznaju.”

 

„Ljudi su pogrešno uređeni.”

 

Mikhail izdahnu, više umoran nego uvrijeđen.

 

„Evo ga, počinjemo.”

 

„Da vidiš kako bi tebi bilo”, nastavi Orrin, ne slušajući ga. „Da ja odem u Emberveil i pokradem ti sve narandže.”

 

Mikhail trepnu.

 

„Šta će tebi narandže?”

 

„Dođeš kući, a nema ih. Nijedne. Stablo prazno. Korpa prazna. Majka ti stoji na pragu i kaže: Orrin je bio ovdje.”

 

„Moja majka te ne bi pustila blizu korpe.”

 

„Pametna žena. Možda bi ti spasila jednu.”

 

Orrin se nasloni nazad, zadovoljan sobom.

 

„Eto. Da vidiš kako je.”

 

Mikhail ga odmjeri.

 

„Ne umireš.”

 

„Naravno da ne umirem”, reče Orrin. „Ali mogao sam.”

 

„Od jedne knjige?”

 

„Od odsustva jedne knjige. Razlika je ogromna. Knjigu možeš baciti na nekoga i vjerovatno će preživjeti. Barem ako je tanka.”

 

Mikhail okrenu glavu prema policama.

 

„Već si izgubio jednu, pa si još živ.”

 

Orrinovo lice se promijeni.

 

„Nisam je izgubio. Bacio sam je.”

 

„Znači, izgubljena je.”

 

„Znači da pričaš previše za čovjeka koji je kriv.”

 

Mikhail podiže ruke u predaji. Orrin ustade, priđe polici i vrati knjigu na mjesto s pažnjom kojom bi drugi čovjek spustio dijete u kolijevku.

 

„Eto”, reče. „Sto sedamnaesta.”

 

Mikhailu se nešto u grudima malo otpusti. Znao je šta Orrin želi da čuje.

 

„Žao mi je”, reče. „Znam da je trajalo duže nego što je trebalo.”

 

Orrin se pravio da namješta knjigu, iako je već stajala savršeno.

 

„Vidim da si se za knjigu zabrinuo”, doda Mikhail. „Za mene malo manje.”

 

Orrin frknu.

 

„Knjiga je bila sama. Ti imaš noge.”

 

Mikhail ga pogleda. Orrin se okrenu prema njemu. Lice mu ostade namrgođeno, ali glas malo spade.

 

„Brinuo sam se.”

 

Mikhail ne reče ništa.

 

„Ne pravi od toga predstavu”, doda Orrin odmah. „Jedva sam se navikao da zatvaraš vrata. Ne mogu sada još i osjećanja trpjeti.”

 

Mikhail spusti glavu da sakrije kratak osmijeh. Orrin se vrati do stola ispod prozora i sjede. Ovaj put normalno, bez umiranja, iako je i dalje izgledao kao da ga je svijet lično uvrijedio.

 

„Dakle”, reče. „Gdje si bio?”

 

Mikhail ostade kraj pulta, gledajući u kamenje iz kapela, u otvorene knjige i Orrinove prste koji su bez potrebe ravnali dio jednog papira. Zatim sjede nasuprot njemu.

 

„Dalje nego što sam mislio”, reče.

 

Mikhail mu ispriča put. Ispriča mu o hladnim danima, dugim putevima i mjestima gdje bi ljudi prestali govoriti čim čuju odakle dolazi. O kamenu koji su nosili i ljudima koji su napali konvoj. Na kraju mu ispriča šta mu je jedan od njih rekao na samrti.

 

Orrin je slušao bez prekidanja. To je kod njega bilo rjeđe od ljubaznosti. Kada Mikhail završi, starac polako protrlja bradu.

 

„A kamen nismo odvezli u grad”, reče Mikhail. „Odvezli smo ga na istok, u Šumu Hrastovu. Tamo se nešto gradi. Velika građevina, van zidina, usred šume. Kažu da je kraljev kip. Ali nema još lice, a oblik ne izgleda kao on.”

 

Orrin ga pogleda, pa slegnu ramenima.

 

„Kralj diže sebi kip. To kraljevi rade otkad postoje kraljevi. Kad im dosadi da ih narod ne gleda dovoljno, naprave sebe od kamena da moraju.”

 

„Ovaj nije kao ostali.”

 

„Nijedan nije, dok ga grade. Onda stoji sto godina i niko se više ne sjeti čije je lice, dok ga drugi kralj ne skloni.” Orrin odmahnu rukom, kao da tjera muhu. „Ne znam ništa o toj tvojoj građevini, Mikhail, i iskreno me manje zanima od prašine na ovoj polici. Mene je zaustavilo ono drugo. Ono što ti je čovjek rekao dok je umirao.”

 

Protrlja bradu.

 

„Rekao ti je da vratite kamen jer Grobnica Kipova čuva Zavjete?”

 

Mikhail klimnu.

 

„Je li istina?”

 

Orrin se nasmija, ali bez veselja.

 

„Ljudi vjeruju u svašta, pogotovo kad su gladni i uplašeni. Grobnica čuva kipove kraljeva. Ne čuva Zavjete. Zavjet nije stvar koju možeš zaključati u kamenu, ni pustiti da izađe iz njega. To ti je priča koju kopači pričaju jedni drugima da im posao ne izgleda kao obično vađenje kamena, nego kao nešto važno. A ljudi lakše diraju planinu ako vjeruju da u njoj nešto spava.”

 

„Dobro. Ali da si im vidio lica. Pričao si mi jednom o tome. Zašto se toliko plaše? Mislio sam da je to davno bilo.“

 

Orrin uvrnu desni brk.

 

„Jeste, davno je bilo, ali je ostavilo trag.. Zavjet je obećanje koje više ne pripada samo čovjeku koji ga je izgovorio. Ako ga prekrši, stigne ga ono što je sam vezao za svoje riječi.”

 

„A ako ga održi?”

 

„Onda se ništa ne dogodi.”

 

„Zašto bi ih iko davao?”

 

„Zato što ljudi ponekad više vjeruju kazni nego sebi.”

 

„Znaš li ti neki?”

 

Orrin protrlja brk.

 

„Znam prvi, od prvih ljudi. Njega si već čuo od mene. Ostalih se slabo sjećam.”

 

Mikhail ga samo pogleda.

 

„Ne gledaj me tako. Star sam.”

 

„Sjećaš se svake knjige u ovoj sobi.”

 

„Knjige su pristojne. Kraljevi nisu.”

 

Orrin ga je neko vrijeme gledao, a zatim ustade i pređe iza pulta. Sagnu se, pomjeri nekoliko naslaganih knjiga i izvuče tanku knjigu smeđih korica. Puhnu preko nje i rukom rastjera prašinu. Zatim je spusti na pult.

 

„Zavjeti su rijetki”, reče. „Rjeđi nego što pjesme vole tvrditi. Zato su ih i zapisivali.”

 

Mikhail priđe i nagnu se nad knjigu.

 

„Nisu svi prijepisi isti”, nastavi Orrin, listajući požutjele stranice. „Neki su prepisivani toliko puta da više ne znaš šta je rekao kralj, šta je dodao pisar, a šta je nečiji unuk izmislio da mu predak izgleda manje glupo.”

 

Zaustavi se na stranici na kojoj su slova bila krupnija od ostalih. Prstom pređe preko prvog reda.

 

„Ovdje.”

 

Nakašlja se i pročita:

 

„U sedamnaestoj noći opsade sjeverne kapije, Edran od kuće Vaelor izgovori pred svojom vojskom: Zavjetujem se da neću napustiti kapiju dok posljednji moj čovjek ne prođe kroz nju, pa makar se zidovi Veilcourta odvoje od svojih temelja.”

 

Orrin pomjeri prst niže.

 

„Odstupio je pred zoru. Ovdje piše da ga je strijela pogodila i da je umro. Zidovi su pali iste zime.”

 

„Svi?”

 

„Dovoljno njih da ih poslije ponovo grade.” Klimnu prema Mikhailu. „Zato su ljudi poput tvog oca gradili nove.”

 

Prelista nekoliko stranica.

 

„Kraljica Elira Vaelor. Zvali su je Blaga kada je umrla, a Oštra dok je živjela.”

 

Ponovo pročita:

 

„Pred vratima Kuće Devet Svijeća Elira izgovori: Zavjetujem se da neću proliti krv pod ovom zemljom dok slušam zbog čega su moja djeca nestala, pa makar moje ime bude izbrisano iz svake pjesme koja me slavi.”

 

„Šta se desilo?” upita Mikhail.

 

„Krv je prolivena prije nego što je pala noć.”

 

„A ime?”

 

„Znaš li neku pjesmu o kraljici Eliri?”

 

Mikhail odmahnu glavom. Orrin raširi prste i nastavi listati.

 

„Leraton, sin Maelora od Vaelana…” pročita, pa zastade. „Ili Vaelera. Ovdje je neko prepravio posljednja slova.”

 

Nagnu knjigu prema svjetlosti.

 

„Po majci od kuće Ardel iz… Ardena. Ili Ardenfalla.” Namršti se. „Dalje piše da ta grana pripada Vaelorima, a ispod da nikada nije pripadala. Korisno.”

 

„Ko je onda bio?”

 

„Čovjek s previše porodice.”

 

Orrin preskoči nekoliko zamršenih redova.

 

„Evo Zavjeta.”

 

Približi knjigu licu i pročita:

 

„Nakon smrti šestoro djece, Leraton Vaelan, kojeg sjeverni spisi zovu Leraton Ardel ili Leraton Dobri, izgovori: Zavjetujem se da se neću svetiti Veillandsu jer su mi pobili četrnaestero djece i ostavili samo jednog sina, pa makar izgubio i njega.” Orrin zastade. „Šestoro gore, četrnaestero dolje.” Prstom pređe preko oba reda. „Neko je brojao, pa se predomislio.”

 

„I?” upita Mikhail.

 

Orrin pročita ostatak zapisa u sebi.

 

„Nije se osvetio. Umro je nekoliko godina kasnije.”

 

„A sin?”

 

„Nadživio ga je.” Orrin pomjeri prst preko oštećenog reda. „Ovdje piše da je kasnije preuzeo zemlju na sjeveru. Ili dio Ardenfalla. Pola imena nedostaje.”

 

„Znači, posljednje se nije dogodilo.”

 

„Nije.”

 

„Zato što je održao Zavjet?”

 

Orrin zatvori knjigu.

 

„Zato što nije prekršio prvi dio.”

 

Mikhail je još neko vrijeme gledao u smeđe korice. Svi ti zapisi zvučali su kao nešto mrtvo i daleko. Ipak, riječi u njima nisu djelovale mrtvo.

 

„A sadašnji kralj?” upita.

 

Orrinovi prsti ostadoše na knjizi.

 

„Ma kakav Teron. On i ne zna za Zavjet. On samo diže glavu u vis i naređuje. Ako on uopšte naređuje.”

 

„Možda ima dovoljno razuma.”

 

Orrin vrati knjigu iza pulta.

 

„Možda.“

 

„Ima li još?“

 

„Nema mnogo. Među ljudima su još rjeđi. Većina neće da izgovori nešto što bi ih moglo nadživjeti. Čuvaju ih za sebe.”

 

Mikhail pogleda prema policama.

 

„Grad je čudan otkako sam se vratio. Zato sam i pitao za Terona. Da nije možda dao Zavjet, pa ga prekršio.”

 

Orrin ovaj put ne zbi šalu. To je bilo dovoljno da Mikhail podigne oči.

 

„Grad je čudan duže nego što misliš”, reče Orrin.

 

„Ljudi nestaju.”

 

„Ljudi su uvijek nestajali.”

 

„Ovo nije isto.”

 

„Ne”, reče Orrin. „Nije.”

 

Riječ ostade među njima. Mikhail se sjeti očevog pisma. Ljudi nestaju sa zida. Dobri ljudi. Oprezni. Nije to rekao naglas. Još nije znao smije li. Orrin kao da je vidio dio toga na njegovom licu.

 

„Šta god da si našao na putu”, reče, „nemoj to odmah gurati u svačije ruke.”

 

„Ti ne vjeruješ ljudima?”

 

„Vjerujem nekima.” Orrin ga kratko pogleda. „Zato me i brine što ih je sve manje.”

 

Napolju se začu smijeh s pijace, preglasan, pa brzo progutan bukom. Mikhail okrenu glavu prema vratima. Bila su zatvorena. Ovaj put dobro.

 

„Misliš li da nas neko sluša?” upita.

 

„U biblioteci?”

 

„Da.”

 

„Nadam se.”

 

Mikhail se namršti. Orrin pokaza prema policama.

 

„Neka čuju. Možda nešto nauče.”

 

Izraz mu se nije promijenio, ali ruka mu polako pređe preko pulta i zaustavi se na jednom papiru. Prekri ga dlanom, bez žurbe, kao da samo ravna nered. Mikhail razumje. Nije više pitao. Orrin se nakašlja, a glas mu ponovo postade oštriji.

 

„A sada, ako si završio s uznemiravanjem bolesnog čovjeka…”

 

„Mislio sam da umireš.”

 

„Sada sam bolestan.”

 

„Od čega?”

 

„Od tvojih umornih pitanja.”

 

Mikhail se nasmija.

 

„Hvala.”

 

„Nisam ti ništa dao.”

 

„Jesi. Nadu.”

 

„Onda je vrati kada završiš.”

 

Orrin odmahnu rukom.

 

„Idi. I zatvori vrata. Ako išta vrijedi u ovom gradu, to su zatvorena vrata i vraćene knjige.”

 

Mikhail krenu prema izlazu. Ruka mu se spusti na kvaku, ali prije nego što je otvori, pogleda još jednom prema Orrinu. Starac je stajao iza pulta, okružen knjigama, pergamentima i prašinom, namrgođen kao da mu je čitav svijet loše složen na polici. Više nije izgledao kao da umire. Samo kao čovjek koji zna previše i pokušava zapamtiti još više.

 

Mikhail izađe.

 

Noć se već spuštala. Zvona će uskoro zazvoniti, a pijačna buka polako se tanjila.