Poglavlje XXII: Ljubičasta boja

Prvih dana Mikhail nije radio ništa osim što je posmatrao.

 

Ujutro bi izašao iz Lirine kuće, prešao na Drugi Stub i proveo veći dio dana na trgu. Nekada je sjedio ispred pekare s komadom hljeba koji nije jeo. Nekada bi stajao uz tezge s tkaninama ili se naslonio na zid barake. Mijenjao je mjesta, ali pogled mu se uvijek vraćao prema istočnoj strani stuba. Prema mostu koji je vodio na Treći Stub.

 

Stražari su stajali na oba kraja. Propuštali su članove Vijeća, njihove sluge i ljude koji su nosili poziv s pečatom. Ostale bi zaustavili prije prve grede. Nije bilo rasprave ni čekanja. Ko tamo nije pripadao niti bio pozvan, vraćao se na trg.

 

Mikhail nije mogao preći. Morao je čekati Agnes.

 

Prvog dana se nije pojavila. Drugog dana prešla je most pred podne. Nosila je tamni kaput preko svijetle haljine, a kosa joj je bila skupljena iza glave. Pored nje je hodala starija žena iz Bijelog Tornja. Razgovarale su tiho i nisu se zadržavale.

 

Mikhail ih je pratio do sredine trga. Agnes zastade kod žene koja je prodavala rukavice. Prodavačica joj pruži jedan par, a Agnes skide svoje i navuče njene. Zatim izvadi novac. Žena se nasmija i odmahnu glavom, ali Agnes ipak ostavi nekoliko novčića na stolu prije nego što nastavi dalje.

 

Kasnije istog dana vidio ju je s majkom i troje djece. Najmlađem je popravljala šal, dok su drugo dvoje govorili u isti glas. Kada završi, jedno dijete joj pruži nešto sitno, možda kamen ili komad drveta. Agnes ga primi kao da je vrijedno, spusti ga u džep i zahvali mu. Mikhail se približi dovoljno da čuje.

 

„Lijepo je što ih imaš“, reče Agnes.

 

Žena se nasmiješi i privuče djecu bliže sebi.

 

„Meni ih bogovi nisu podarili“, dodade Agnes.

 

Tuga joj pređe preko lica prije nego što se ponovo osmjehnu djeci. Čak ni Mikhailu to nije bilo svejedno. Nije izgledala kao neko ko se sastaje pod zemljom i nosi masku. Ali znao je da to ništa ne znači. Ljudi s maskama su preko dana takođe imali lica. Maske su tražile ljude sa pukotinama, a Agnes je svoju upravo pokazala.

 

Narednog jutra pratio ju je od mosta, uz zid na sjevernoj strani Drugog Stuba. Agnes uđe u malu kuću blizu zida i ostade unutra gotovo pola dana. Kada izađe, s njom je bio čovjek kojeg je Mikhail prepoznao. Onaj s kožnom knjigom. Onaj koji je zapisivao ljude koji bi loše govorili o Vijeću. Razdvojiše se pred kućom, a Agnes nastavi sama.

 

Mikhail ostade iza ugla.

 

Hodala je uz zid i nije se osvrtala. Ipak, na pola puta zastade. Mikhail se povuče dublje u sjenu.

 

Agnes je gledala prema ulici u kojoj je stajao. Nije mogla vidjeti njegovo lice, ali nije odmah nastavila. Tek kada je jedan čovjek pozva s druge strane puta, okrenu se prema njemu.

 

Mikhail sačeka da se udalji.

 

Vraćao se i noću. Drugi Stub je poslije mraka bio drugačiji, tiši čak i od Veilcourta za vrijeme Zakona Zvona. Iz Bijelog Tornja dopirale su samo prigušene melodije. Agnes nije izlazila kada bi se sve završilo. Vjerovatno te noći nije bila tu. Vjerovatno.

 

Mikhail bi čekao pod dugim stepenicama ili u uskim prolazima između kuća, povlačeći se dublje u sjenku kada neko prođe. Viđao je gospodu u urednim kaputima, žene u dugim haljinama i ljude koji su odlazili u Toranj na ples ili molitvu. Agnes nije izlazila.

 

Jedne večeri primijeti čovjeka u smeđem kaputu na početku ulice. Stajao je u sjenci i otvoreno posmatrao Mikhaila. Dvije noći kasnije ponovo ga ugleda, a zatim i među ljudima na trgu. Kada bi Mikhail promijenio ulicu, čovjek bi učinio isto. Više nije znao prati li on Agnes ili neko prati njega.

 

Kada bi bio kod Lire, jeo bi s djecom, saslušao Arnolove priče o tužnom zmaju i otišao gore prije ostalih. Čim bi kuća utihnula, ponovo bi navukao kaput. Jedne noći Lira ga zateče na stepenicama.

 

„Kuda ćeš?“

 

„Da prošetam.“

 

Pogleda prema prozoru. Napolju je već bio mrak.

 

„Sada?“

 

„Prija mi dok se oporavljam. Vazduh je svjež. Neću dugo.“

 

Lira prekrsti ruke.

 

„To mi svaki put kažeš.“

 

„Izvini što se zadržavam. Pusti mi ovo, treba mi vazduh.“

 

Lira ga je gledala, čekajući da joj kaže još nešto. Možda da je zagrli. Možda da ostane. Mikhail ne uradi ni jedno ni drugo. Lira se pomjeri sa stepenica.

 

„Vrata zaključavam prije nego legnem.“

 

„Pokucaću.“

 

„Ako te čujem.“

 

Izašao je.

 

Vremenom je bol u grudima popustila. Modrice su promijenile boju, a zavoj je nosio samo kada bi išao raditi s Valdemirom.

 

Noći su ostale iste. Duge, hladne i uglavnom prazne.

 

Agnes danima nije silazila s Trećeg Stuba niti se pojavljivala pred Bijelim Tornjem. Mikhail je čekao među kućama sve dok se melodije ne bi ugasile, a ulice ostale bez ljudi.

 

Jedne večeri napokon je ugleda. Hodala je sama, bez kaputa, s rukama skupljenim ispred sebe. Kretala se prema Bijelom Tornju. Svakome ko bi joj naišao u susret prva bi klimnula glavom.

 

Sve je na njoj bilo previše uredno. Previše mirno. Nije pokazivala nikakvu radoznalost. Ali znak na njenom zglobu bio je isti. To nije mogao izmisliti. Vidio ga je dovoljno dobro i zapamtio.

 

Mikhail se povuče u sjenu u kojoj ju je danima čekao. Agnes uđe u istu ulicu, polako. Blizu.

 

Deset koraka. Osam. Šest.

 

Bio je dovoljno blizu da vidi kako joj kosa dodiruje leđa pri svakom koraku. Dovoljno blizu da je jednom rukom uhvati za rame, a drugom joj prekrije usta. Htio je. Ali ruka mu se nije podigla. Bila je teška. Kao da je na trenutak imao veliku široku ruku kao Valdemir.

 

Gledao je Agnes kako prolazi. Mikhail spusti ruku i povuče se dublje u sjenu. Tada se iza njega začu glas.

 

„Upozoravam te. Ne prati Vijeće.“

 

Mikhail se ukoči i polako okrenu. Čovjek u smeđem kaputu stajao je iza njega. Isti onaj koji ga je danima posmatrao. Nije gledao Mikhailovo lice. Pogled mu je bio usmjeren niz ulicu, kao da se riječi ne odnose na njega. Mikhail nije znao šta znače. Čovjek je ipak očekivao odgovor.

 

„Jest“, reče.

 

Čovjek kratko klimnu.

 

„Dobro.“

 

Prođe pored njega i nestade iza ugla. Mikhail se nije odmah pomjerio. Možda ga je zamijenio za jednog od njih. Možda nije. Možda je znao da prati Agnes i samo ga upozorio da prestane.

 

Nije se htio odmah vratiti Liri. Trebalo mu je vremena da razmisli prije nego ponovo uđe u kuću i sjedne među djecu kao da se ništa nije dogodilo.

 

Mikhail napusti ulicu i krenu prema jugoistočnom dijelu Drugog Stuba, prema strani na kojoj je most počinjao prema Prvom. Tamo su kuće bile niže, zbijene uz samu ivicu stuba. Pored njih je stajala drvena baraka i skladišta u kojima su radnici držali užad, alat i robu prije spuštanja.

 

U tom dijelu nije bilo stražara. Ljudi su još bili budni. Iz nekoliko kuća čuo se razgovor, lupanje posuđa i dječji glasovi. Mikhail je prolazio između njih dok ne dođe do samog kraja.

 

Tamo nije bilo ni zida ni ograde. Samo ivica. Samo pad.

 

Stade odmah uz nju i pogleda dolje. U mraku je ležalo jezero Teral. Dalje, kroz šumu, vodio je put prema kući s rozim vratima. Vjetar je bio jači na otvorenom i povlačio mu kaput prema ivici. Iza njega se neko nasmija u jednoj od kuća. Drugi glas odgovori, zatim se vrata zatvoriše. Mikhail ostade sam.

 

Tada začu tiho šuštanje tkanine na vjetru.

 

Polako se okrenu.

 

Nekoliko koraka dalje, uz ugao posljednje kuće, stajao je oblik u tamnoj odori. Bio je okrenut leđima prema Mikhailu. Kapuljača mu je prekrivala glavu, a tanka tamnocrvena linija pružala se uz rub tkanine i nestajala u mraku.

 

Oblik blago okrenu glavu. Mjesečina pređe preko lica. Blijeda, glatka keramika.

 

Mikhail se spusti iza drvenih sanduka.

 

Oblik ga nije primijetio. Stajao je na samoj ivici i posmatrao ljude koji su se kretali ulicama ispod. Danima je pratio Agnes. Njene korake, ruke i znak na zglobu. Čekao je da pogriješi i pokaže šta je.

 

Oblik nije bila ona. Ali Blijeda Maska je ipak bila na nečijem licu.

 

Tada se druga maska pojavi iza kuća.

 

Blijeda, gotovo jednaka prvoj, s očima raširenim kao da se u njima nalazi nešto što još niko nije vidio i ustima povijenim u stranu, uhvaćenim usred pitanja koje nije dobilo odgovor. Ispod jednog oka pružala joj se tanka pukotina.

 

Priđe prvoj s druge strane kuće i stade uz nju. Obje su gledale ljude u ulici ispod, naginjući se prema njihovim glasovima.

 

Mikhail stegnu šake.   

 

Dvije Blijede Maske Radoznalosti stajale su pred njim i slušale. Nije znao šta mu je bilo gore. To što su se iz mraka hranile tuđim tajnama ili to što su ljudi govorili ne misleći da ih neko možda čuje.

 

Muškarac i žena koje su maske slušale napokon se razdvojiše i vratiše svojim kućama. Maska s pukotinom blago klimnu drugoj. Ona bez pukotine udari dlanom o zid, kao da nije zadovoljna onim što je čula. Zatim se pokrenuše.

 

Mikhail ostade iza drvenih sanduka, čekajući da vidi kuda će poći.

 

Maske krenuše iza kuća, uz ivicu stuba, prema uskom prolazu iza barake. Kretale su se jedna iza druge. Mikhail ih pusti da odmaknu, pa pođe za njima.

 

Iza barake nije bilo ulice. Prolaz je bio dovoljno širok samo za jednog čovjeka. S jedne strane stajalo je staro drvo, pocrnjelo od vlage, a s druge nije bilo ograde ni lanca. Samo pad.

 

Maske prođoše bez oklijevanja. Krajevi njihovih odora strugali su po kamenu i tankom ledu skupljenom uz samu ivicu. Mikhail priđe prolazu i pogleda dolje. Dubina mu povuče utrobu.

 

„Ne gledaj“, promrmlja sebi.

 

Prisloni dlan uz vlažne daske barake i krenu. Drvo je zaudaralo na metal, vlagu i staru trulež. Hodao je polako, stavljajući cijelo stopalo na kamen prije nego što bi napravio sljedeći korak. Put iza barake bio je duži nego što je izgledao. Kada izađe s druge strane, nađe se u dijelu Drugog Stuba za koji nije ni znao da postoji.

 

Mjesto je bilo napušteno. Kuće su stajale zbijene kao i u ostatku grada, ali su kapci visili ukrivo, a vrata bila zatvorena daskama. Snijeg se skupljao pred pragovima. Na nekoliko krovova nedostajao je crijep. Iza prozora nije bilo svjetlosti.

 

Mikhail pomisli da je možda pronašao njihovo leglo. Trebao je biti oprezniji. Kretao se od kuće do kuće, uz same zidove, kao da i on pripada tom mjestu.

 

Maske stadoše na okrugloj kamenoj izbočini na samom uglu stuba. Oko nje se pružala niska ograda, jedva do koljena. Okrenuše se prema napuštenim kućama i ostadoše čekati. Mikhail se spusti u sjenu između dva zida, tamo gdje mjesečina nije dopirala.

 

Neko ubrzo izađe između kuća. Čovjek, bez odore i maske. Priđe im i blago pognu glavu.

 

„On zna“, reče.

 

„On sluša“, odgovoriše obje maske.

 

Čovjek se osvrnu, kao da provjerava je li praćen. Tada mu mjesečina pređe preko lica.

 

Halmar. Pekar.

 

Isti onaj koji je galamio na trgu, branio svoj hljeb i svađao se sa svakim ko bi zastao pred njegovom radnjom. Onaj kojeg je čovjek s kožnom knjigom stalno zapisivao. Agnes mu je dolazila.

 

Mikhail poče povezivati. Možda mu je Agnes brisala ono što je zapisano. Možda je pekar namjerno govorio glasnije od ostalih da bi ga ljudi slušali. Veilcourt je imao Zakon Zvona bez objašnjenja. Ovdje su Maske radile tiše, pametnije.

 

„Uradio sam što ste tražili“, reče pekar. Glas mu je ličio na onaj kojim je branio svoj hljeb. Mikhail je bio siguran da je to on. „Sve što ste tražili.“

 

Maska bez pukotine nakrivi glavu.

 

„Nisi.“

 

„Jesam.“

 

„Slušalac će znati ako ne završiš“, reče druga.

 

„Ne mogu više. Svi me izbjegavaju.“

 

„Možeš.“

 

„Ne mogu. Ostavite me.“

 

Maska s pukotinom podiže ruku, sklopi prste oko njegovog vrata i pribi ga uz zid. Pekar zabaci glavu. Obje šake stegnuše joj zglob, ali ga nije uspio pomjeriti.

 

„Pustite me“, izusti.

 

Keramika mu se približi licu.

 

„Ti znaš dobro šta se desi sa onima koji hoće nazad. Nakon što vidiš, nema nazad.“

 

„Neću nikome govoriti. Nisam ništa vidio.“

 

„Lažeš.“

 

Pekar pokuša odgovoriti, ali prsti mu se stegnuše jače preko grla.

 

Mikhail zakorači. Kamen mu se pomjeri pod čizmom, udari o drugi i otkotrlja se preko ivice. Obje maske okrenuše glave.

 

„Ko je tamo?“ upita ona što je držala pekara.

 

Pekar pokuša iskoristiti trenutak i povući se, ali maska ga udari šakom u stomak. Savi se, a ona mu još jače stegnu vrat i zadrža ga uspravnog.

 

„Idi vidi“, reče maska koja ga je držala.

 

Druga krenu prema sjenama. Prema Mikhailu. Hodala je polako. Priđe prolazu između kuća i zastade. Blijedo lice okretalo se prema mraku u kojem je stajao.

 

Mikhail zadrža dah. Bol mu se javi u grudima, dubok i tup, tamo gdje udar još nije sasvim prošao. Maska kao da ga je čula. Priđe još jedan korak. Pa drugi.

 

Mikhail iskoči iz tame i baci se na nju. Oboje padoše. Bol mu sijevnu kroz rebra, ali se odmah pokuša podići. Brže, govorio je sebi. Brži si od nje.

 

Nije bio.

 

Dok se uspravljao, maska je već bila na nogama. Maska s pukotinom odbaci pekara ustranu i obje potrčaše između napuštenih kuća. Mikhail krenu za njima.

 

Projurio je kroz uske prolaze, preskačući trule daske i led koji je ispucao između kamenih ploča. Maske su bile ispred njega, brže nego što je očekivao. Pri kraju napuštenog dijela među kućama ukaza se svjetlost. Na prvom raskršću maske se razdvojiše.

 

Jedna skrenu lijevo. Druga desno. Mikhail pođe za desnom.

 

Maska se osvrnu. Bila je to ona bez pukotine. Jednu nogu vukla je teže od druge, vjerovatno od pada kada ju je Mikhail oborio. Skrenu naglo, pa uletje u uski prolaz iza barake. Mikhail je znao šta je tamo. Pad. Maska se uhvati jednom rukom za drvo i nestade iza ugla.

 

Mikhail pođe za njom. Prvi korak bio je siguran. Drugi mu skliznu. Noga mu ode prema praznini. Pade na leđa i poče kliziti po ledu. Kamen mu razdera dlanove dok je pokušavao pronaći bilo šta za šta se može uhvatiti. Ivica mu dođe pod tijelo. Led puknu pod njegovom težinom i nestade u ponoru. Mikhail se okrenu na stomak. Noge mu pređoše preko ivice i ostadoše visjeti nad prazninom. Prstima zagreba po kamenu, ali nije nalazio oslonac. Napokon desnom rukom dohvati suvlju pukotinu. Zari prste u nju. Zaustavi se.

 

Maska je stajala na prolazu i gledala ga. Nije bježala. Kao da je odlučivala hoće li se vratiti i nagaziti mu šake ili samo sačekati da popusti.

 

Mikhail stegnu zube i povuče se. Grudi ga presjekoše, a krvavi dlan prokliza preko kamena. Ponovo zgrabi pukotinu, podiže kukove iznad ivice i prebaci jednu nogu na sigurno. Zatim drugu.

 

Maska nastavi bježati. Mikhail ustade i potrča za njom. Krv mu je kapala s ruke. Ali bol više nije osjećao. Osjećao je samo da je mora stići.

 

Maska izletje iza barake, na mjesto gdje ju je prvi put ugledao, i krenu uz ivicu stuba. Mikhail joj se približavao.

 

Maska ispred sebe ugleda kraj. Lijevo je stajao zid. Desno ponor. Ispred nije bilo prolaza. Maska uspori i okrenu se prema Mikhailu. Trenutak je samo stajala. Zatim pokuša projuriti pored njega.

 

Mikhail je dočeka ramenom. Uhvati je za odoru i povuče nazad. Tkanina joj se zategnu oko vrata. Izgubi ravnotežu i udari leđima o kamenu ploču. Mikhail skoči na nju prije nego što je uspjela ustati. Podlakticom je pritisnu preko grudi i prikova za tlo. Maska zamahnu prema njegovom licu. Mikhail izmaknu glavu i udari je šakom u vrat.

 

Oblik se nakrivi i uhvati se objema rukama za grlo. Mikhail zabi prste pod ivicu maske i povuče. Trake se zategnuše, pa pukoše. Blijeda keramika spade i udari o kamen.

 

Lice ispod nje bilo je mlado. Mikhail ga je već vidio.

 

Tavin.

 

Mladić koji je stajao uz Halmara i postavljao previše pitanja. Onaj koji je rekao da odgovara kada ga u Seratovoj Kruni pitaju šta se govori po gradu. Nije slagao. Samo nije rekao ko još pita. Mikhail se sjeti i dva prsta koja su se jedva pomjerila prema zidu prije nego što je čovjek s knjigom prešao trg.

 

„Ti“, reče Mikhail.

 

Bijes mu prođe kroz ruke. Uhvati mladića za odoru i tresnu ga o kamen.

 

„Ti!“

 

„Čekaj“, izusti mladić.

 

Mikhail ga ponovo udari o tlo.

 

„Zašto radiš ovo?“

 

Mladić se nasmija. Krv mu poteče iz rasječene usne. Mikhail ga tresnu još jednom.

 

„Zašto? Ko je Bijela Maska Radoznalosti?“

 

Mladić je ćutao. Mikhail vidje da ovako neće izvući ništa. Zgrabi ga za prednji dio odore, podiže i odvuče prema ivici. Mladić se opirao tek kada shvati kuda ga vodi.  

 

„Ne.“

 

Mikhail ga nagnu preko ponora. Leđa mu pređoše preko kamene ivice. Mikhail ga podiže. Jedna noga mu ostade na tlu, druga ode u prazninu. Obje ruke uhvatiše Mikhailov zglob i tkaninu koja ga je jedina držala.

 

Ispod njega nije bilo ničega. Samo vjetar i tamna voda jezera Teral, duboko ispod.

 

„Nemoj“, izusti mladić.

 

Mikhail ga nagnu još malo. Tkanina zaječa pod njegovom šakom.

 

„Ko je Bijela Maska Radoznalosti?“

 

„Ne znam.“

 

Mikhail spusti ruku. Mladićevo stopalo skliznu naniže. Komad leda odlomi se ispod čizme i nestade u praznini.

 

„Ko je Slušalac?“

 

„Ne znam.“    

 

„Lažeš.“

 

Mikhail olabavi prste. Mladićevo tijelo skliznu naniže. Zgrabi Mikhailov rukav objema šakama.

 

„Ne znam ko je iza tih lica“, povika. „Niko ne zna.“

 

Mikhail ga vrati malo nazad.

 

„Ko su ostale maske? Ko je bila ona s tobom?“

 

„Ne znam.“

 

„Znaš.“

 

„Nikada im nisam vidio lice“, reče mladić. „Znam ko je iznad koga. Vidio sam ih. Ništa više. Ne govore nam imena.“

 

„Nisi im vidio lica? Skidate li maske?“

 

„Ne skidamo. Ne znamo ko je ispod.“

 

Mikhail ga ponovo nagne. Mladića je sada držala samo druga noga i Mikhailova šaka stegnuta oko plašta.

 

„Ko je iznad vas?“

 

„Bijele Maske.“

 

„Ko je iznad njih?“

 

Mladić zatvori oči. Mikhail olabavi jedan prst.

 

„Ko je iznad njih?“

 

„Maska Pohlepe.“

 

Mikhail ga zadrža. Vjetar udari između njih i povuče mladićevu odoru prema ponoru.

 

„Šta si rekao?“

 

„Maska Pohlepe.“

 

Mikhail prvi put ču to ime. Stegnu plašt oko njegovog vrata i primače ga sebi.

 

„Gdje je?“

 

Mladić otvori oči. Osmijeh mu se vrati. Pusti Mikhailov rukav i raširi ruke nad prazninom.

 

„Svuda.“

 

„Ko je Slušalac?“

 

Osmijeh mu se još više raširi.

 

„Maska Pohlepe je Slušalac.“

 

Mikhail se ukoči.

 

„Gdje je?“

 

Mladić se nasmija, tiho i krvavo.

 

„Već je ovdje.“

 

„Zašto si s njima?“

 

Mladić ne odgovori. Mikhail olabavi prste. Jedan. Pa drugi. Tijelo mu skliznu niže. Mikhail je znao da je došao do kraja. Ako popusti još malo, mladić će pasti. Više nije bio siguran šta će uraditi.

 

„Molim te“, reče mladić.

 

Ruke mu se ponovo podigoše, ali ne prema Mikhailovom zglobu. Pođoše prema njegovom licu.

 

Prsti mu pređoše preko Mikhailovog obraza, brade i usana, pipajući ih kao da tamo traže nešto skriveno. Kao da bi se odgovor mogao pronaći pod kožom.

 

„Molim te“, ponovi. „Samo me pusti.“

 

Mikhail trgnu glavu.

 

„Skloni ruke.“

 

Ruke mu počeše da se tresu. Više nije gledao dolje.

 

„Pusti me. Samo još malo. Moram da čujem. Moram da saznam šta govore.“

 

Mikhail mu odmaknu jednu ruku od lica. Mladić odmah pruži drugu. Prsti mu ponovo pređoše preko obraza.

 

„Nemoj me baciti. Moram da vidim. Samo još jedno. Još jedno.“

 

„Šta da vidiš?“

„Samo da prenesem Bijeloj Maski. Vratiću se. Slušalac mora znati.“

 

Tijelo mu se poče tresti. Nije drhtao od ponora. Tresao se kao čovjek kojem su nešto oduzeli.

 

„Slušalac mora znati“, ponavljao je. „Slušalac mora znati. Slušalac mora znati.“

 

Mikhail ga je gledao. Mladićevi prsti ponovo pronađoše njegovu vilicu.

 

„On sve zna. Biće ljut ako se vratim bez ičega. Moram da čujem. Moram. Molim te. Samo me pusti, da prenesem. Pa ću sam da skočim.“

 

„Ko te nagovorio na ovo?“

 

„Sam. Sam sam došao. One nas liječe. Mene su izliječile.“

 

„A tvoj ujak?“

 

Mladić ga pogleda kao da ne razumije pitanje.

 

„Ujak ne zna ništa. Ujak sjedi gore i misli da je najpametniji.“

 

„Pogledaj se.“

 

„Moram da znam. Ako ne saznam, ostane prazno. Ovdje.“

 

Udari se šakom po grudima.

 

„Nešto fali. Ne mogu da spavam. Ne mogu da jedem. Moram da čujem šta govore. Mi tako rastemo. Hranimo se. Rekli su da nas liječe.“

 

Mikhail mu zgrabi zglob.

 

„Skloni ruke s mene.“

 

„Slušalac će znati. Doći će po tebe. Već je ovdje.“

 

Tek tada Mikhail shvati. Mladić ga nije molio da ga ne baci. Molio ga je da ga ne pošalje nazad bez ičega.

 

Mikhail ga povuče s ivice i baci na kamen. Mladić pade na bok, ali odmah poče puzati prema Blijedoj Maski.

 

Mikhail mu stade na nogu. Mladić nije ni pogledao prema čizmi koja ga je držala. Pružao je ruke prema keramici. Prsti su mu se otvarali i zatvarali u prazno, neprestano pokušavajući dohvatiti masku koja je ležala odmah iznad ruku.

 

Mikhail ga gurnu nogom ustranu. Mladić ponovo krenu. Ovaj put Mikhail prvi dohvati masku i podiže je.

 

Blijeda spolja i iznutra. Bez ikakve pukotine. Oči su bile otvorene preširoko, a usta povijena prema pitanju na koje nikada neće biti dat odgovor.

 

Mladić kleknu pred njim i obgrli mu noge.

 

„Daj mi je. Vrati mi je. Slušalac će znati za ovo.“

 

„Bježi od mene.“

 

„Daj mi masku.“

 

Mikhail tada vidje koliko je mlad. Imao je dovoljno godina da radi, laže i osluškuje tuđe tajne. Nije imao dovoljno da sakrije ono u šta se pretvorio.

 

„Idi“, reče Mikhail.

 

„Daj mi je“, zagalami mladić. Ponovo posegnu prema maski.

 

Mikhail se izmače.

 

„Odlazi odavde dok još možeš. Puštam te. Maska ostaje meni.“

 

Mladić ustade. Vidio je da mu je Mikhail neće vratiti. Bio je preslab da je pokuša uzeti silom.

 

„Slušalac će znati za ovo. Ja ću mu reći. Ja mu moram reći.“

 

Okrenu se i potrča prema prolazu iza barake.

 

Mikhail ostade sam na ivici. Dlan mu je krvario. Grudi su ga boljele, a u ustima je osjećao ukus vlastitog daha.

 

Sad je dosta, pomisli. Ako su ovo mogli učiniti mladiću, ako je Veilcourt bio pod Maskama, Ardenfall možda nije bio ništa sigurniji.

 

Okrenu Blijedu Masku i pogleda njene nakrivljene usne i šuplje oči.

 

Tražio je Agnes. Pronašao je mladića. Tražio je Radoznalost. Pronašao je ime nečega što još nije vidio.

 

Masku Pohlepe.

 

Slušaoca.

 

Gurnu Blijedu Masku pod plašt i pritisnu je uz rebra, zatim krenu prema kući.

 

Na kamenu uz ivicu ostali su krv, komad poderane tkanine i tragovi prstiju koji nisu pronašli ono za čim su posegnuli.