Prolog: Ključ

Kiša se svu noć spuštala nad istočni dio Veilcourta. Ona vrsta kiše koja omekša zvuk i učini da grad izgleda manji. Noću niko nije smio izlaziti napolje. Samo stražari, vitezovi i oni koji su imali pečat.

 

Pod niskom nadstrešnicom, preko puta jedne stare kuće, stajao je stražar. Kiša mu je padala pred noge u tankim nitima, slivala se s krova i skupljala uz ivicu ulice. Stajao je dovoljno duboko u sjeni da ga prolaznik ne bi odmah primijetio, da je prolaznika uopšte moglo biti. Gledao je kuću preko puta. Dugo i mirno. Kao čovjek koji ne čeka ništa naročito, ali svejedno zna gdje treba držati pogled.

 

Kuća je pripadala Neralu Meru, a i sama je propadala gotovo isto kao i on. To ime više nije značilo mnogo, ali jeste nekada. Neral je nekada bio vojnik. Borio se u ratu protiv Ardenfalla, u onim godinama kada su ljudi sa sjevera dolazili preko granice kao zima preko polja. Bio je topao čovjek. Glasan. Vjerovatno zato što mu je rat ostavio naviku da govori kao da oko njega uvijek neko viče. Kasnije je postao previše sklon piću i prebrzo privučen igrama koje su obećavale sreću, a nikada je nisu donosile. Žena mu je prva otišla. Dijete mu je još kratko dolazilo, pa i ono prestade. Poslije toga Neral je većinu noći provodio negdje drugdje. Bivšeg vojnika niko nije zaustavljao. Ipak, uvijek se vraćao. Svake noći bi se barem vrata otvorila, ili bi neko čuo njegove teške korake, ili psovku koju bi dobacio praznoj ulici.

 

Stražar je znao to.

 

Znali su ga i ljudi preko puta. Znali su ga i oni iz obližnjih kuća. Ali sada već danima niko nije vidio Nerala. Ulica nije čula ni vrata, ni korak, ni psovku.

 

Tada dunu jači vjetar. Vrata Neralove kuće, koja su dotad izgledala zatvoreno, pomjeriše se tek toliko da se između njih i dovratka ukaže tanka crna linija. Stražar ne priđe odmah. Ostade pod nadstrešnicom čekajući da se iza njih pojavi Neral, mamuran, raščupan, sa onim mutnim pogledom čovjeka koji je izgubio više nego što je smio, pa se još pravio da traži.

 

Ali niko ne izađe.

 

Vjetar opet udari i otvori vrata šire. Šarke zajecaše. Drvo se zaljulja toliko da je izgledalo kao da će se odvaliti od zida. Kiša skliznu unutra preko drvenog praga i poče se skupljati na mjestu gdje su čizme godinama prelazile.

 

Tek tada stražar pređe ulicu. Uze kvaku i htjede zatvoriti vrata, ali mu pogled skliznu unutra. Soba je bila uredna. Previše uredna za Nerala. Sto je stajao gotovo prazan. Na sredini je bila samo mala zdjela. Pod je jednim dijelom bio čist. Ne samo pometen, nego očišćen. Kao da je neko prešao preko dasaka mokrom tkaninom i skinuo staru prašinu, mrlje od pića, tragove blata i one sitne ostatke života koji se uvijek zadržavaju u kući samog čovjeka. Miris je ostao isti. Staro pivo. Vlažno drvo. Ustajao vazduh. Ali sve drugo bilo je pogrešno. Stražar zakorači unutra.

 

„Nerale”, reče.

 

Izgovori to tiho, tek toliko da iskuša prostoriju. Odgovora nije bilo.

 

Kuća je bila toliko mirna da mu se učini kako kiša napolju pada glasnije nego što bi smjela. Priđe ognjištu. Hladno. Pogleda prema polici. Prazna kesa za kovanice bila je tu, zgužvana i ostavljena kao stvar kojoj više niko nema šta dodati. Na naslonu stolice visila je izgužvana košulja. Sve je bilo Neralovo. Samo Nerala nije bilo.

 

Stražar prođe u zadnju sobu. Uski ležaj stajao je u uglu, pokrivač zategnut, jastuk ravan. Stvari koje bi čovjek ponio na put ostale su na svojim mjestima. Nikakva poruka nije čekala onoga ko bi možda pitao. Kuća nije imala trag odlaska. Imala je samo mir koji nije pripadao Neralu.

 

Prazno. Previše prazno.

 

Stražar se vrati u prednju sobu i stade pred sto. Tada pogleda u zdjelu.

 

Kocke su bile unutra. Neralove kocke za sreću. One koje je uvijek nosio sa sobom, kao da mu u šaci mogu vratiti sve što mu je život već uzeo. Neral ih nikada ne bi ostavio. Da je otišao, uzeo bi ih. Da je bježao, strpao bi ih u džep. Da se napio negdje i prespavao, vrata ne bi stajala otvorena, a pod ne bi bio čist.

 

Kuća je izgledala zaustavljeno. Kao da je neko uzeo Neralov život, oprao ga, složio ga na mjesto i ostavio samo ono što je moralo ostati.

 

Stražar ostade još kratko, zatim izađe. Vrata se zatvoriše lako. Stajao je pred njima i slušao kišu. Znao je u koje doba se Neral vraća. Znao je kod kojih stolova sjedi. Znao je kako se smije kada dobije i kako ćuti kada izgubi. Znao je da kocke nosi u lijevom džepu, da vrata zatvara ramenom, da se pred kućom često zaustavi kao da je zaboravio zašto se vratio.

 

Tada zavuče ruku pod plašt i izvadi ključ.

 

Na trenutak ga je samo držao među prstima, hladnog i mokrog od vlastite šake. Kiša mu je padala po kapuljači i slivala se niz lice. Nije se pomjerio. Gledao je u zatvorena vrata kao čovjek koji je dobio odgovor na pitanje koje nije smio postaviti naglas.

 

Znao je šta se dogodilo. Dobro je on to znao. On je bio dio toga.

 

Moraće se pobrinuti da niko više ne pita. A ako neko ipak pita, reći će da je Neral otišao. Možda prema sjeveru. Možda za nekom igrom. Možda za još jednom srećom koju nikada neće naći. Ne bi bilo loše napisati na vrata da ga više nema, tek toliko da ljudi prestanu gledati.

 

Ta misao mu prođe lijepo. Jedan kraj usne mu se polako podiže.

 

Zaključa vrata, sakri ključ i vrati se pod istu nadstrešnicu pod kojom je stajao od početka.

 

Ulica je opet bila tiha. A stražar je znao gdje treba gledati.