Buđenje
Prije svitanja, prije sna, prije same
pomisli na postojanje,
postojala je Tišina.
Nije bila praznina, niti mir —
ona je jednostavno bila:
hladna, savršena, bez gladi, bez kraja.
Tada, unutar te tišine, nešto se pokrenu —
podrhtaj suviše tih da bi se vidio,
suviše ogroman da bi se izmjerio.
Iz tog podrhtavanja uzdigoše se dvije
Ruke, nevidljive a beskrajne —
Svjetlost i Sjena.
Nisu bile rođene;
rođenje podrazumijeva vrijeme,
a vrijeme je još spavalo.
One su bile pokret —
prva želja ništavila da spozna samo sebe.
Svjetlost se razvi blistava i neustrašiva,
izlivajući toplinu u bezdan,
tražeći mjesto da se zaustavi.
Sjena se uzdize da joj izađe u susret,
hladna i mirna,
ne da zaustavi, već da posvjedoči.
Kada Svjetlost dotače Sjenu, postojanje
zadrhta.
Njihov susret nije bio nježan —
bio je vatra bez plamena,
zvuk bez odjeka,
prvi otkucaj srca stvaranja.
Držale su se jedna druge,
ne iz ljubavi, već iz čežnje —
svaka tražeći ono što drugoj nedostaje.
Svjetlost uzviknu: „Pogledaj me.”
Njen krik postade prva iskra.
Sjena prošaputa: „Upamti me.”
Njen šapat postade prva tišina.
Vrtjele su se zajedno kroz prazninu,
prelamajući se i lomeći —
njihov sudar rodi prvu boju,
njihovo razdvajanje isklesa prvu tamu.
Gdje su se dotakle, zvijezde se probudiše.
Gdje su se razdvojile, hladnoća dobi oblik.
Pokret pronađe ritam.
Ritam pronađe mjeru.
A mjera postade Vrijeme.
Ali Svjetlost postade smjela i poželje
vlast.
Sjena postade duboka i poželje da sačuva.
Nijedna nije mogla podnijeti istinu one druge.
Tako započe Prvi Sukob.
Tišina zadrhta kao ranjeno biće.
Svjetlost udari sjajem,
sijevajući staze kroz tamu.
Sjena se savi oko svakog plama,
zarobljavajući te staze kao sjećanje.
Svjetlost je stvarala.
Sjena je čuvala.
I u njihovoj beskrajnoj borbi,
nazreše nešto izvan sopstvenog stvaranja.
Tiha sfera lebdjela je u mraku —
blago svijetleći sopstvenom svjetlošću.
Nije ih dozivala,
a ipak su joj se obje približile.
Svjetlost reče: „Sija bez moje ruke.”
Sjena prošaputa: „Sanja bez mog daha.”
I po prvi put, obje zanijemiše.
Kružile su oko nje u divljenju —
videći mora još nerođena, planine još neizgovorene,
ljepotu netaknutu njihovom voljom.
Nisu znale njeno ime,
ali su u srcima prepoznale njeno sjećanje.
Tada dođe podrhtavanje —
ne od gnjeva, već od strahopoštovanja —
i obje zaplakaše, svijetla i tamna podjednako.
Njihove suze padoše u prazninu između
svega:
goreći mišlju,
svijetleći tugom,
noseći odjeke onoga što će jednog dana biti.
Svaka kap postade iskra volje.
Svaka iskra, duh sjećanja.
Tako se rodiše prvi bogovi.
Ne od materije,
niti od prijestolja,
već od čuda i tuge isprepletenih —
odjeci hrabrosti Svjetlosti,
odrazi bola Sjene.
Praznina više nije bila prazna.
Sanjala je s bogovima koji će tek postati,
dok dolje, tihi svijet se okretao,
čekajući svoje prvo sjećanje.
Tako se završi Prva Konverzacija —
i iz njihovih suza dođe prvi dah božanskog.