Stvaranje Rasa

(Kada je Emocija Uzela Tijelo)

I. Pad Krhotina

 

Nakon što su je bogovi oborili,
svjetlost Elun’thar prolomi se kroz kosti svijeta.

 

Krhotine — bezbrojne i divlje —
rasuše se poput sjemena na vjetru.
Svaka je nosila jedno osjećanje —
iskru koja je odbijala da se ugasi.

Gdje su se Krhotine susretale,
život je počeo da sanja.

 

II. Instinkt i Glad

(Zvijeri)

 

Prije riječi,
prije misli,
dvije sile oblikovaše prvi dah života.

 

Instinkt nauči kretanje.
Glad dade svrhu.
Zajedno oblikovaše ravnotežu.

 

Tako se rodiše Zvijeri —
prva čista harmonija
daha i mesa.

 

Jelen nauči milost
iz tišine.
Vuk nauči odanost
kroz potjeru.
Zmija ponese strpljenje
u svom obruču.
Soko isklesa slobodu
iz neba.

 

Živjele su u ritmu,
i kroz njih
svijet nauči
svoj prvi poredak.

 

III. Radoznalost i Smirenost

(Dvarfovi — Djeca Ognjišta)

 

Duboko ispod Alaenora,
gdje toplina opstaje,
Radoznalost susrete Smirenost.
Kamen poče da diše.

 

Tako dođoše Dvarfovi —
Djeca Ognjišta.

 

Kovani od kamena,
voljom od željeza,
čuvari sjećanja
na rad.

 

Njihove ruke klešu poredak
iz dubine,
a u njihovom postojanom umijeću,
planine se prisjetiše
svoje vatre.

 

IV. Ponos i Tuga

(Elfovi — Djeca Mjeseca)

 

U šumama gdje svjetlost grli suton,
Ponos pronađe Tugu.
Njihovo jedinstvo rodi ljepotu
koja zna da će nestati.

 

Tako dođoše Elfovi —
blistavi i vječno čežnjivi,
Djeca Mjeseca,
čuvari sjećanja.

 

Grade s gracioznošću,
znajući da ništa ne traje.
Pjevaju savršenstvu,
iako ne može ostati.

 

I u svojoj žalosti za onim što mora proći,
svijet nauči tugu ljepote.

 

V. Bijes i Žal

(Orkovi — Djeca Gorećeg Srca)

 

Daleko na istoku, gdje oluja susrete pepeo,
Bijes se sudari sa Žalom.
Grom uze tijelo.

 

Tako dođoše Orkovi —
Djeca Gorećeg Srca.

 

Njihova snaga je ljubav
koja ne zna oprost.
Njihov gnjev je sjećanje
koje ne spava.

 

Grade iz ožiljaka
i tuguju u vatri.
I u njihovim nesalomivim srcima,
svijet nauči
hrabrost slomljenog srca.

 

VI. Rođenje Ljudi

(Ljudi — Djeca Zore)

 

Posljednje iskre lutahu —
ne da vladaju,
već da traže.

 

Gdje im se putevi ukrstiše,
toplina se probudi.
Gdje se zadržaše,
sjećanje procvjeta.

 

Tako dođoše Ljudi —
Djeca Zore,
rođeni od svih emocija satkanih u jedno.

 

Krhki, ali postojani.
Kratkovječni, ali nepokolebljivi.
Jedina rasa koja sanja
ono što ni bogovi ne mogu zamisliti.

 

I u njihovom snivanju,
svijet ugleda budućnosti
kojima ni nebesa ne dadoše ime.

 

VII. Tišina Poslije

 

Kada sve Krhotine pronađoše tijelo,
svijet zastade.

 

Planine zasjaše patuljačkom vatrom.
Šume zaplakaše vilenjačkom pjesmom.
Ravni zagrmješe srcima Orkova koja ne pucaju.
A čovjek, probudivši se posljednji, zapali svoju malu vatru.

 

Tišina koja potom dođe
nije bila praznina,
već počinak.

 

Jer u toj tišini
svaka je Krhotina napokon pronašla svoje mjesto.

 

Tako se završi Treća Konverzacija —
kada emocija uze tijelo,
a svijet nauči da sanja sam.