Poglavlje I: Emberveil
Emberveil je bilo mjesto o kojem je svijet rijetko govorio, ali svako ko bi u njega ušao imao je osjećaj kao da je zakoračio u uspomenu za koju nije ni znao da ju je zaboravio.
Ležalo je u mekoj zelenoj dolini, među niskim uzvišicama iz kojih je ponegdje izbijao kamen i blago svjetlucao pod suncem. Sa sjevera i zapada, šume su se dizale tamne i guste, stare i pune tajni, nadgledajući krajeve sela kao da ga čuvaju od svega što je dolazilo izvan doline. Kuće su stajale široko razmaknute, svaka je imala svoje dvorište, svoju ogradu, svoj komad zemlje i svoj mir. Ograde su bile od drveta, s blijedim kamenom u podnožju, kuće su imale temelje od istog kamena i zidove od drveta koje je potamnilo od ljeta, dima i mnogih ruku. Bijele kamene staze vijugale su između dvorišta, uglačane godinama koraka, obilazeći vrtove, štale, bunare i male obrađene njive. Svako domaćinstvo imalo je nešto svoje. Usko polje, bašču uz kuću, nekoliko kokoši, možda kozu, možda pčele, možda zanat koji se prenosio iz ruke u ruku. Nije tu bilo ničega velikog. Bilo je dovoljno za život. Ali Emberveil je bilo poznato po još jednoj stvari.
Narandžama.
Mali gajevi dizali su se na južnoj padini ispod sela, stabla povijena nisko pod plodovima boje tihe vatre. Nisu pripadala nijednom domaćinstvu. Jednostavno su bila tu. Rasla su, davala i dopuštala da ih njeguju ruke iz svakog doma. Nisu pripadala nikome, pa su pripadala svima. Zimi, kada bi svijet utonuo u snijeg i mraz, njihov miris ostajao je u podrumima i kuhinjama, bistar i oštar. Od plodova su pravili pite, kolače i guste pekmeze, pa se njihov miris širio dolinom dok je napolju sve bilo bijelo i hladno.
U srcu sela, na malom trgu, stajala je velika lipa, starija od svakoga ko je bio živ da pamti njen rast. Grane su joj bile široke i pune, a hlad toliko velik da je pod sobom mogao okupiti pola Emberveila. U toplom dijelu godine puštala je blijede cvjetove koji su meko padali na kamen ispod nje i punili vazduh takvom blagom slatkoćom da je čovjek jedva primijeti dok ga već ne udahne. Ljudi su dolazili pod nju stalno. Da pričaju. Da se odmore. Da se sklone od sunca. Neki bi samo stali među njenim korijenjem i udisali njen miris kao da kroz njega mogu osjetiti živote onih koji su tu stajali prije njih. A kada bi stigla srijeda, njeno podnožje bi se budilo glasovima još od rane zore. Tada bi svako domaćinstvo iznosilo svoju tezgu, nudilo, mijenjalo i prodavalo ono što je imalo. Prije nego što bi se sunce visoko popelo, selo bi oživjelo sitnom trgovinom običnog života: korpama voća, teglama meda, kolutovima sira, hljebom još toplim pod krpom, obojenom vunom, ljekovitim biljem i ponegdje narandžama rasutim po stolu. One se nisu prodavale. Ko bi došao, mogao je uzeti i probati. Takav je bio običaj, a u Emberveilu običaji nisu morali biti zapisani da bi bili poštovani.
Od lipe su se staze širile prema van, spajajući čitavo selo. Jedna od njih vodila je prema zapadu, prolazila pored nekoliko dvorišta, pa se pružala do sjenovitog kraja šume. Na samoj njenoj ivici stajala je Kapela Nade. Bila je mala i jednostavna, kamena i tiha, s malom zlatnom četvorokrakom zvijezdom na krovu, tako postavljenom da prva jutarnja svjetlost padne na nju prije nego na krovove kuća. Pored kapele ležalo je seosko groblje. Malo i mirno, obraslo travom. Nadgrobne ploče bile su ponegdje nagnute, a imena urezana u njima tamnila su polako od godina koje su ih nosile u sebi.
Nedaleko od lipe stajala je skromna kuća od kamena i drveta, s uskom ograđenom baščom i malom štalom iza nje. Dim se svakog jutra rano dizao iz njenog dimnjaka, kao da se sama kuća budila prije doline.
To je bio dom Daisy i Darina Emberlinea.
Bio je dovoljno blizu trga da se čuju jutarnji glasovi pod lipom, a opet dovoljno daleko da čuva svoj mali mir. Kuća Emberlineovih nije imala visok krov, široku kapiju niti ukras kojim bi se odvajala od drugih. Imala je toplinu, miris svježeg hljeba i onu vrstu tišine koja nastaje kada ljudi napokon znaju gdje pripadaju.
U toj maloj kući njihova priča čekala je da počne.
Darin je bio kamenorezac. Rezao je kamen, oblikovao ga i slagao, dizao zidove i podupirao ono što je već počelo popuštati. U selu poput Emberveila to nije značilo samo oblikovati kamen. Trebalo je znati gdje se mora postaviti novi prag prije zime, kako ojačati zid koji je počeo pucati i gdje podmetnuti novu osnovu prije nego što se stara štala nagne. Kamen je štitio od vjetra, držao kuće na zemlji i davao ljudima osjećaj da će ono što izgrade dugo trajati. Darin je imao kratku tamnu kosu, uvijek malo raščupanu od vjetra, i smeđe oči u kojima je stajao strpljiv mir. Vilica mu je bila snažna, obilježena tvrdoglavom bradom koja se vraćala brže nego što ju je mogao obrijati. Kada bi bio nervozan ili duboko zamišljen, prelazio bi rukom preko brade ili lupkao prstima o ono što mu je bilo najbliže. Nekih jutara Emberveil bi se budio uz slab ritam njegovog rada na stazama između kuća, dok je popravljao ogradu ili temelj komšijske štale. Drugih dana radio je blizu Kapele Nade, postavljajući novo kamenje duž malog vanjskog zida, da zemlja ne klizi poslije jakih kiša. A kada bi poziv stigao do Emberveila, Darin bi putovao prema sjeveroistoku. Dva dana puta kroz otvorena polja i šume vodila su do Veilcourta, velikog grada priča i ljudi u središtu njihove zemlje, Veillandsa, gdje su se kule i zidine dizale od kamena. Njegovim zidinama uvijek su trebale ruke poput njegovih, ruke koje se nisu bojale visine, težine ni pjesme dlijeta u granitu. Iz grada nije donosio mnogo priča. Buka, trgovci, straže, veliki prolazi i hladne sjenke visokih kula, sve bi to nekako spalo s njega prije nego što se vrati kući. Takve stvari se nisu dugo zadržavale u Darinu.
Ono što je ostajalo bio je povratak.
Prvi pogled na tihu zelenu širinu Emberveila. Miris narandži, ako je bila dobra godina. Dim iz poznatih dimnjaka. I Daisy, koja ga je čekala tamo gdje se put spajao sa selom, s rukama skrivenim pod keceljom i osmijehom dovoljno toplim da svaki napor puta bude lakši.
Daisy je bila niža od Darina, s mekim kovrdžavim loknama koje su joj padale preko ramena. Kosa joj je bila smeđa, prošarana skoro crnim pramenovima, ali bi na suncu hvatala tople odsjaje. Oči su joj bile velike i duboke, uokvirene dugim trepavicama koje su njenom licu davale prirodnu blagost. Uvijek bi previše razmišljala i voljela priče koje zvuče nestvarno. Kada bi i sama pričala jednu, odlutala bih na kratko kao da nije tu.
Ali njena prava ljubav bile su haljine.
Iza njihove kuće, pod drvenom nadstrešnicom koju joj je Darin sagradio, Daisy je provodila dane s iglom i platnom. Bila je to tiha radost da od običnog komada materijala napravi haljinu koja u svakom šavu nosi malo njene topline. Svake srijede išla je na pijacu pod lipom, kupovala konac, glatke tkanine i ostatke vune, a onda bi na mali drveni sto iznosila svoje haljine i prodavala ih onima kojima je trebalo nešto lijepo za praznik, za dolazak gostiju, za vjenčanje ili samo za dan kada žena poželi da joj život na trenutak bude mekši na koži. Ljudi u Emberveilu naučili su prepoznavati brigu u njenom radu. Daisy bi uvijek prvo dotakla novu tkaninu, pustila je da joj klizi kroz prste i tek onda zamišljala kakav oblik može dobiti. Pod nadstrešnicom iza kuće često su se čuli nježni zvuci. Povlačenje igle kroz platno, mek udar tkanine koja joj se spušta u krilo, njeno tiho pjevušenje dok radi haljine za pijacu ili jednostavno samo za sebe.
Tako su živjeli zajedno. Kamen i tkanina, snaga i blagost, dva zanata spojena kao dlanovi. Kako su se godišnja doba smjenjivala, kuća Emberlineovih ostajala je mirna, zagrijana radom i omekšana ljubavlju kojoj nije trebalo mnogo riječi.
A onda se u njoj počela spuštati tiha promjena.
U početku je niko osim nje nije mogao primijetiti. Jednog jutra zastala je nad radom i shvatila da joj haljina u krilu dugo stoji netaknuta, kao da je čula neku novu priču. Kasnije je u bašči držala ruku na ogradi i gledala kako se svjetlost pomjera preko polja na jugu. Nije čekala nikakav znak. Samo je, odjednom, znala.
Položila je ruku na stomak. I nasmijala se.
Te večeri rekla je Darinu. On najprije nije našao riječ. Češao je bradu i samo ju je gledao, kao čovjek pred viješću koja je prevelika da bi joj odmah prišao. Zatim je kleknuo pred njenu stolicu i položio obje ruke preko njenih.
„Jesi li sigurna?” upitao je, iako je u njegovom glasu bilo više čuda nego sumnje.
Daisy se nasmiješila.
„Jesam.”
Pognuo je glavu nad njenim rukama. Tiho se nasmijao, ali se taj smijeh na pola prelomio u nešto mekše. Daisy je tada prvi put vidjela da se Darin, koji se nije bojao visine, zime, kamena ni puta, može uplašiti od sreće.
U Emberveilu takve vijesti nisu odmah izlazile iz kuće. Bio je to seoski običaj, toliko star da se više niko nije sjećao ko ga je prvi započeo. Dijete koje se očekuje prvo se čuva unutar zidova doma, dok majka sama ne izabere trenutak kada će reći drugima. Novi život, govorile su stare žene, najbolje raste u majčinoj toplini i tišini.
Tako je Daisy neko vrijeme čuvala svoju malu tajnu.
Jedne noći probudi je podrhtavanje zemlje.
Otvorila je oči prije nego što je razumjela zašto. Kuća je bila tamna. Ognjište je skoro zamrlo, a Darin je spavao kraj nje duboko i teško, s jednom rukom prebačenom preko pokrivača.
Pod njom se zemlja jedva pomjerila. Nije to bio potres kakav pamte zidovi. Ništa nije palo. Ni vrata nisu zaškripala. Samo je kamen u temeljima kratko zadrhtao, tiho i duboko, kao da se nešto ogromno daleko ispod zemlje okrenulo u snu.
Daisy zadrža dah. Darin se nije probudio.
Drhtaj prođe kroz pod, kroz nogare kreveta, kroz njena leđa, i zaustavi se nisko u stomaku. Tada je kratko zaboli. Sitno, oštro, dovoljno da joj ruka odmah pođe tamo. Položila je dlan preko sebe. Bol nestade gotovo čim ga je osjetila. Ostade toplina.
Daisy je ležala budna, slušajući kuću, Darinovo teško disanje i tišinu iza zidova. Napolju se ništa nije promijenilo. Emberveil je spavao. Šume su stajale na svojim mjestima. Lipa je ćutala na trgu. Kapela Nade gledala je sa ivice šume, još bez svjetla na svojoj zvijezdi. Samo je u njoj nešto bilo drugačije. Toliko tiho da se moglo zamijeniti za san. Toliko malo da bi ga svijet zaboravio prije zore.
Daisy spusti obje ruke preko stomaka i ostade tako, mirna, dok se toplina pod njenim dlanovima polako smirivala.
Daisy je prvo rekla Marli za svoju malu tajnu, jer je Marla živjela najbliže i svakako bi ubrzo saznala. A i zato što u Emberveilu žene nisu krile takve vijesti od onih koje će jednog dana stajati kraj kreveta s vrelom vodom, smirivati disanje i poslati muža iz sobe ako počne više smetati nego pomagati. Marla je zaplakala, zagrlila Daisy, a zatim odmah počela nabrajati sve što Daisy mora prestati nositi i podizati, gdje se više ne smije penjati. Marla je tako pričala kad bi je nešto dotaklo. Pričala, pričala, pričala, dok se čovjek ne bi umorio prije nje.
Prve srijede nakon što je selo saznalo, Daisy su odvele pod lipu. Takav je bio običaj kada je žena trudna. Žene iz Emberveila stale su oko nje, dodirivale joj ruke, obraze, ramena i kosu, i svaka je govorila da izgleda dobro, da će dijete biti zdravo, da joj lice sjaji.
Ali tada zastade Keja. Žene se malo utišaše. Bila je to starica kojoj niko u selu više nije znao prave godine. Djeca su govorila da je bila stara još onda kada je lipa bila mlada, ali djeca su u Emberveilu voljela takve priče. Prolazila je pored njih s praznom korpom preko ruke, sitna, pogrbljena i suva kao korijen, s očima koje su još uvijek vidjele dovoljno da primijete ono što drugi prebrzo preskoče. Keja priđe Daisy i zastade pred njom.
„Smijem?“ upita.
Daisy se nasmijala, pomalo zbunjena, ali klimnu. Starica položi ruku na njen stomak. Smijeh oko njih malo se stiša, dovoljno da Daisy osjeti kako su žene počele slušati. Keja zadrža ruku duže nego što je trebalo. Osmijeh joj se polako povuče s lica.
„Mirno je,” reče.
„Pa dobro je da je mirno“, dobaci jedna od žena. „Bolje mirno nego nemirno kao ona moja.“
Keja je nije ni pogledala. Pod njenim dlanom nije bilo pokreta, ali toplina je ostajala neobično postojana, kao da nije dolazila od Daisyinog tijela. Povukla je ruku.
„Rodiće se pred zoru.”
„Kako znaš?”
Keja kratko odmahnu glavom.
„Ne znam.”
Zatim joj se pogled spusti ponovo na stomak.
„Za djecu rođenu pred zoru nekada se ostavljala svijeća na istočnom prozoru.“
Marla odmah priđe korak bliže. „Kejo, pusti je. Nemoj joj sad puniti glavu starim stvarima.”
„Staro nije uvijek loše“, reče Keja. „Samo se zaboravi zašto se radilo.“
Daisy spusti ruku preko stomaka.
„A zašto se radilo?”
Keja podiže glavu prema Kapeli Nade, tamo gdje je mala zlatna zvijezda hvatala jutarnje sunce.
„Da prvo svjetlo nađe kuću.“
Marla oštro izgovori njeno ime.
„Keja.”
Starica je pogleda, pa samo namjesti korpu preko ruke.
„Tako su govorili oni prije nas. Ja ne znam više od toga.“
Zatim se okrenu i ode preko trga, sporo, s onom običnom tvrdoglavošću starih žena koje kažu šta su namjerile, pa više ne objašnjavaju. Daisy je ostala među ženama, crvenih obraza, s rukom položenom preko stomaka. Smijala se i dalje, jer su je gledale, jer nije znala šta bi drugo. Ali osmijeh joj je sada bio tiši. Pod njenim dlanom nije osjetila nikakav pokret. Samo neobičnu toplinu. Kao da je neko u njoj, vrlo daleko i vrlo mirno, čuvao malu iskru od vjetra.
Darin je stajao malo dalje, pod granama lipe, i pravio se da ne sluša. Nije znao šta bi s tolikim ženskim glasovima, ali kada bi Daisy pogledala prema njemu, osmijeh bi ga izdao.
Jedne večeri, dok je posljednja svjetlost ležala topla po podnim daskama, Daisy je prvi put izgovorila ime naglas.
„Mikhail.”
U Emberveilu su majke davale ime prvorođenom djetetu. Otac se mogao usprotiviti, mogao je predložiti drugo, mogao je gunđati ako mu se učini da ime ne leži dobro na jeziku, ali rijetko bi to išta promijenilo. Govorilo se da ime majci dođe onako kako treba doći. Nekima u snu. Nekima u polju. Nekima dok peru čašu, krpe rukav ili gledaju kroz prozor ne misleći ni na šta posebno. Ponekad ime samo izađe iz usta, a kada se to dogodi, stare žene bi rekle da ga ne treba vraćati nazad. Daisy nije znala zašto je baš to ime došlo. Nije ga čula često. Nije ga nosio niko iz njihove blizine. Nije pripadalo Darinovom ocu, njenom ocu, ni nekom starom rođaku čije bi se ime moglo vratiti kroz krv. Došlo je tiho, kao što je došla i prva spoznaja da se u njoj nešto promijenilo.
Darin je podigao pogled s malog komada drveta koji je glačao nožem bez ikakvog posebnog razloga, osim što su mu ruke uvijek tražile da budu zauzete. Okrenuo se prema Daisy.
„Mikhail?” ponovio je.
Ona ga je gledala kao da čuva malu tajnu. Darin je neko vrijeme ćutao. Ime mu je bilo nepoznato, ali nije zvučalo strano. Prišao joj je i kleknuo pored stolice. Položio je svoju grubu ruku preko njene, preko malog skrivenog života koji još nisu mogli vidjeti.
„Mikhail Emberline,” rekao je tiho.
Daisy se nasmiješila.
A vani, iznad sela, večernji mir polako je silazio na krovove, na lipu, na narandže i na Kapelu Nade kraj šume. Emberveil je počivao kao i svake večeri, nesvjestan da se u jednoj maloj kući od kamena i drveta upravo imenovao život koji će jednog dana otići daleko od njegovih staza.
I tako, u tihom srcu Emberveila, počela je njegova priča.