Poglavlje IV: Mikhail
Emberveil je nastavio disati svojom malom tišinom. Lipa je širila hlad nad trgom. Narandže su sazrijevale na južnim padinama. Kapela Nade stajala je kraj šume, a staze između kuća primale su iste korake kao i ranije. U kući Emberlineovih sve je ipak bilo drugačije.
Mikhail je rastao.
Prvo se smijao ognjištu. Zatim svjetlu na podu. Zatim Darinovoj bradi, koju je volio zgrabiti šakom i povući s onom bezazlenom okrutnošću koju imaju samo mala djeca.
„Pusti oca”, govorila bi Daisy.
Mikhail bi pustio. Pa bi ga odmah opet uhvatio.
Imao je tamne kovrdže koje su se rano počele izvijati oko čela i smeđe krupne oči. Marla je tvrdila da ima Daisyine oči. Tarik je tvrdio da ima Darinovu tvrdoglavu vilicu. Daisy je govorila da je prerano za takve presude. Darin je jednom, sasvim ozbiljno, rekao da dijete ima pogled čovjeka koji već zna da su mu svi oko njega smiješni. Marla mu je rekla da ne izmišlja mudrost u bebi samo zato što je njegova.
Daisy ga je često vodila sa sobom pod nadstrešnicu iza kuće. Ona bi šila i tiho pjevušila, a on bi svaki put zastao, podigao glavu i slušao je kao da mu otkriva najljepše tajne koje svijet čuva. Sjedio bi među komadima tkanine i drvenim vukom koji mu je Tarik donio. Vuk je s vremenom izgubio prvobitnu glatkoću. Ivice su mu se izlizale sitnim prstima, njuška potamnjela od nošenja, a jedno uho ogrebano od dana kada ga je Mikhail bacio u korpu s narandžama i poslije tvrdio da vuk mora jesti.
Daisy bi radila polako, povlačeći iglu kroz platno, a Mikhail bi posmatrao. Najviše je volio boje. Crvenu bi odmah gurnuo u usta ako ga Daisy ne bi stigla zaustaviti. Zelenu je trljao između prstiju. Žutu je držao najduže.
Kada je Mikhail prohodao, već je znao šta je njegovo dvorište, šta je zabranjeno, i koje zabrane vrijedi pokušati prekršiti. Jednog jutra Darin je izašao iz radionice brišući piljevinu s ruku i zatekao ga u travi, s vukom u krilu i štapom u ruci. Udarao je po zemlji kao da poziva nekoga na dvoboj.
„Šta radiš?” upita Darin.
„Borim se.”
„S kim?”
Dječak pogleda oko sebe, kao da ga pitanje vrijeđa jer je odgovor očigledan. Zatim pokaza na ogradu.
„S njom.”
Darin klimnu ozbiljno.
„Opasna ograda.”
„Zla.”
„Vidim.”
Daisy je stajala pod nadstrešnicom i smijala se dok je savijala tkaninu preko ruke.
Mikhail je tada ugledao oca, ispustio štap i potrčao prema njemu onim nesigurnim dječijim trkom u kojem svaka pobjeda nad ravnotežom izgleda kao malo čudo. Darin ga je podigao taman toliko visoko da ga natjera na vrisak, pa ga smjestio na ramena. Male ruke uhvatile su ga za kosu i čelo, noge mu se zakačile oko očevog vrata.
„A šta sam ja sada?” upita Darin, napravivši nekoliko pretjerano svečanih koraka.
Mikhail zasija.
„Konjić!”
Darin zarza tako glasno i tako loše da se Daisy morala uhvatiti za dovratak.
„E pa drži se, ti gore.”
Potrčao je kasom preko dvorišta, poskakujući, njišući se i praveći velike krugove oko štale. Mikhail je vrištao od sreće. Drveni vuk, koji je nekako završio zataknut za njegov pojas od užeta, udarao ga je po nozi kao mali ratni pratilac.
„Brže!” viknuo je Mikhail.
„Konjić je umoran!”
„Brže, konjić!”
Darin je, naravno, potrčao brže. Kada je napokon usporio, zadihan i sav prašnjav, skide Mikhaila s ramena i spusti ga pored sebe.
„Ti si moj konjić.”
Darin stavi ruku na grudi.
„Samo tvoj?”
Mikhail klimnu. Darin pogleda prema nebu. Oblaci su se skupljali iznad doline, teški i sivi.
„Dobro, ali tvoj konjić sada mora pod krov. Kiša će.”
Tako su otišli pod nadstrešnicu iza kuće. Darin uđe unutra da prezalogaji nešto poslije rada, a Mikhail ostade kraj Daisy dok je ona šila svijetloplavu haljinu sa sitnim bijelim cvjetovima. Kiša je ubrzo počela padati jako, ali bez vjetra. Lijepo je bilo vani. Svježe. Zemlja je mirisala kao da je neko otvorio duboki tamni bunar.
„Mama”, reče Mikhail, gledajući kako ona pjevuši dok šije.
„Hm?”
„Zašto kiša pada?”
Daisy ne podiže pogled s tkanine.
„Zato što nebo ne može uvijek držati sve u sebi.”
On razmisli o tome.
„Plače?”
„Nekad.”
„Sad?”
Daisy diže glavu prema nebu, gdje se sivilo već počelo tanjiti.
„Danas mislim da je već prestala.”
Mikhail klimnu, zadovoljan odgovorom koji nije sasvim razumio.
Kasnije kiša prestade. Oblaci se razmaknuše, a sunce pade preko mokrih polja. Tada se preko neba izvila duga, široka i blaga, s bojama koje su izgledale kao da ih je neko oprao kišom pa pustio da se osuše u vazduhu. Mikhail ustade s klupe.
„Šta je to?”
Daisy se nasmiješi. Odloži haljinu pažljivo, da joj se mokar vazduh ne uhvati previše za šavove, pa kleknu kraj njega.
„Duga.”
„Ko ju je stavio gore?”
„Niko ne zna.”
„A ti znaš?”
„Znam priče.”
To mu je bilo dovoljno. Daisy ga privuče sebi, još klečeći pod nadstrešnicom, dok je posljednja kiša kapala s ivice krova.
„Moja baka je govorila da su ljudi jednom davno nastali od svih boja. Ne od jedne, nego od svih. Zato se u čovjeku nekad bore tuga i smijeh, strah i hrabrost, nježnost i bijes. Zato niko nije samo jedno, ma koliko se trudio da izgleda tako.”
Mikhail je gledao dugu širom otvorenih očiju.
„Ja imam boje?”
„Imaš.”
„Gdje?”
Daisy mu dodirnu grudi jednim prstom.
„Tu. Samo se ne vide uvijek.”
On pogleda u sebe, ozbiljno, kao da očekuje da boje izbiju kroz košulju.
„Postoji i druga priča”, nastavi. „Neki kažu da se onaj ko prođe ispod duge nikada ne vrati isti. Može izaći s drugim glasom, drugim licem, drugim tijelom. Boje ga prepoznaju bolje nego što on poznaje sebe, pa mu pokažu šta je sve mogao biti.”
Mikhail se namršti.
„Je l’ boli?”
„Ne znam.”
„Je l’ strašno?”
Daisy razmisli.
„Možda samo onima koji misle da moraju zauvijek ostati isti.”
Darin, koji je slušao iz kuće, frknu.
„Tvoja baka je pričala čudne priče.”
Daisy se okrenu prema vratima.
„Tvoja je vjerovala da se pod krevetom ne smije ostavljati prazna cipela jer će u nju ući tuđi san.”
Darin zastade.
„To je drugo.”
„Naravno. Zato ti ponekad i nađem cipelu.”
Mikhail nije slušao njihovo zadirkivanje. Još je gledao dugu. Boje su već blijedjele, ali on je stajao kao da čeka da mu kažu još nešto.
„Mama?”
„Da?”
„Ako prođem, hoću li i dalje biti ja?”
Daisy ga čvršće privuče sebi.
„Hoćeš. Samo možda saznaš da je u tebi bilo više nego što si mislio.”
Duga je polako nestala. Ostalo je samo svjetlo na mokroj travi, miris zemlje i Mikhailova mala ruka koja se uvukla u Daisyinu.
Te večeri, kada je selo leglo pod čistim nebom, Daisy je dugo mislila na ono što je rekla. Nije znala zašto joj je baš taj odgovor došao. Nije se činilo opasnim. Bile su to samo stare priče, pričane djetetu poslije kiše, uz haljinu koju je trebalo završiti.
Darin bi odlazio da radi u Veilcourt, a kad bi se vraćao, Mikhail bi trčao prema njemu čim čuje kapiju. Ponekad bi ga Darin podigao. Ponekad bi se pravio da ne može, da je dječak pretežak, da će mu otpasti ruke, da je to najteži kamen koji je ikada pokušao pomjeriti.
„Ja nisam kamen”, bunio se Mikhail.
„Jesi. Mali čupavi kamen.”
„Nisam!”
„Onda si drvo.”
„Nisam!”
„Šta si onda?”
Mikhail bi skočio na njega čim ga Darin dovoljno nisko spusti.
„Ja ću biti vitez!”
Darin bi zarzao prije nego što ga dijete i zatraži.
Daisy bi ih gledala iz vrata, s koncem među prstima i osmijehom koji joj je omekšavao cijelo lice. Gledala je kako Darinov smijeh prolazi dvorištem, kako se Mikhailove noge drže oko njegovih ramena, kako kuća iza nje miriše na hljeb, tkaninu i dim.
To je bila njihova cjelina. Mala, obična, dovoljna.
I da je Daisy tada mogla zaustaviti svijet, zaustavila bi ga upravo tu. Pod nadstrešnicom iza kuće, dok je na stolu ležala svijetloplava haljina sa bijelim cvjetićima koju dugo nije završila, dok se Darin pretvara da je konj, dok njihov sin vjeruje da jedan drveni vuk može odbraniti sve što voli.
Tada je kuća još bila cijela.