Poglavlje XVI: Kuća Svile

Ronik je, naravno, rekao da ima nešto važno da pokaže. Mikhail je trebalo odmah da zna da to ne znači isto što bi značilo kod drugih ljudi. Do kuće Rovana i Ronika stigao je kasnije nego što je planirao. Sunce je već skoro zamaklo. Prašina Kamenorezačke Četvrti još mu je stajala na čizmama, u porubima rukava i negdje dublje, u mislima koje nije mogao otresti. Ronik ga je čekao ispred vrata, naslonjen na zid, s osmijehom čovjeka koji je sve vrijeme bio uvjeren da je kašnjenje dio plana.

 

„Kasniš”, reče.

 

„Znam.”

 

„Dobro. To znači da ćeš manje razmišljati kad krenemo.”

 

Rovan je stajao malo dalje, ruku prekrštenih na grudima. Već po njegovom licu Mikhail je znao da mu se Ronikova ideja sviđa manje nego što želi priznati.

 

„Rekao si da imaš nešto važno”, reče Mikhail.

 

„I imam.”

 

„Je li opet pas koji liči na Steelmarka?” reče Rovan.

 

„Ne, ne, ovo je drugačije. A taj pas je stvarno ličio.”

 

Tada ga pogledaše obojica.

 

„Ličio je”, ponovi on.

 

„Dobro, možda malo”, reče Rovan.

 

„Eto”, reče Ronik. „Znači znam prepoznati važne stvari.”

 

Mikhail nije imao snage da se raspravlja. Dio njega još je stajao na zidu s Garonom, gledajući blijedi kamen i slušajući njegove riječi u glavi koje su mu se stalno vraćale.

 

„Kuda idemo?” upita Mikhail.

 

Ronik se odlijepi od zida.

 

„U istočni kraj.”

 

Rovan frknu.

 

„Reci mu gdje idemo.”

 

„Hoću kad stignemo.”

 

„Reci mu sad.”

 

Ronik ga pogleda kao čovjek duboko povrijeđen nedostatkom povjerenja.

 

„Ti nikada ne znaš uživati u otkrivanju.”

 

„Zato što su tvoja otkrivanja uglavnom glupa.”

 

„A ipak uvijek ideš.”

 

Rovan ne odgovori. To je Mikhailu bilo dovoljno da shvati da je Ronik, barem ovoga puta, stvarno pripremio nešto što ni Rovan nije htio propustiti.

 

Krenuli su niz ulicu, dalje od poznatog dijela grada. Veilcourt se mijenjao čim bi se svjetlost povukla. Pijaca nije utihnula, samo je dobila drugi glas. Fenjeri su se palili jedan po jedan. Neki žuti, neki crveni, neki sakriveni iza obojenog stakla. Iz krčmi se čuo smijeh. Iz podruma muzika. Iz uskih prolaza šapat koji je prestajao čim bi nepoznat čovjek prošao preblizu. Ronik je hodao naprijed kao vodič kroz kraljevstvo koje je sam izmislio. Tada uđoše duboko u istočni dio grada, tamo blizu zidina.

 

„Ovdje”, reče Ronik, „počinje pravi grad.”

 

„Tvoj pravi grad smrdi na vino”, reče Rovan.

 

„To je miris iskustva.”

 

„To je miris loših odluka.”

 

„Pa i iskustvo je uglavnom zbir loših odluka.”

 

Mikhail pogleda prema njima.

 

„A gdje idemo?”

 

Ronik se okrenu prema njima i poče hodati unazad.

 

„U mjesto gdje vitezovi ne priznaju da idu, stražari znaju zadnja vrata, trgovci zaborave koliko su pošteni, a ljudi se prave da nisu došli zbog onoga zbog čega su došli.”

 

Mikhail zastade. Rovan se zaustavi tek korak kasnije.

 

„Ronik.”

 

„Šta?”

 

„Vodite me na takvo mjesto?”

 

Ronik podiže prst.

 

„Prvo, to je ružno rečeno. Drugo, to je lijepo mjesto, a ne bilo kakvo. Treće, to je Kuća Svile.”

 

Mikhail pogleda prema Rovanu.

 

„Kako si mu dopustio ovo?”

 

Rovanova vilica se pomjeri.

 

„Zar stvarno misliš da jesam?”

 

„Ja se vraćam nazad ako nas Erik…”

 

„Ako nas Erik…”, promrmlja Ronik, rugajući mu se. „Ajde da od tebe načinimo muškarca. Samo ćemo ući. Pogledati. Popiti nešto. Čuti muziku. Biti dio grada. Zar ne želiš biti dio grada?”

 

Mikhail je mogao da se okrene. Ronik ga nije držao, a Rovan ga nije tjerao. Ipak, nije krenuo nazad. Već je pošao dovoljno daleko da sada sam odluči hoće li nastaviti.

 

„Ako mi se ne svidi”, reče, „odlazim.”

 

Ronik se nakloni.

 

„Kao čovjek slobodne volje.”

 

„Ovo će završiti loše, osjećam to”, promrmlja Rovan.

 

„Uvijek završi loše”, potvrdi Mikhail.

 

Na narednom uglu skoro se sudariše s Jorenom. On prvo pogleda Rovana, zatim Ronika i Mikhaila.

 

„Kuda ste vi krenuli?”

 

„Do Starog Fenjera”, odgovori Ronik bez zastajanja.

 

Joren pogleda iza njih.

 

„Stari Fenjer je na drugoj strani grada.”

 

„Znam”, reče Ronik. „Idemo dužim putem.”

 

Rovan spusti pogled i odmahnu glavom. Joren se zagleda u njih, pa mu pogled skliznu prema crvenkastoj svjetlosti koja se prosipala niz ulicu.

 

„U istočni kraj?”

 

„Samo ćemo popiti nešto”, reče Mikhail prije nego što Ronik smisli još goru laž. „Nećemo dugo.”

 

Joren ga pogleda, kao da nije očekivao da će baš on odgovoriti.

 

„Dobro onda”, reče napokon. „Vidimo se sutra na treningu.”

 

Pomjeri se u stranu i propusti ih. Nakon nekoliko koraka Mikhail se osvrnu. Joren je još stajao na uglu i gledao za njima. Tek kada im se pogledi sretoše, Joren se okrenu i nastavi svojim putem.

 

„Nije ti povjerovao”, reče Mikhail.

 

„Nije morao”, odgovori Ronik. „Samo je morao da nas pusti da prođemo.”

 

Kuća Svile stajala je pri kraju te ulice, veća od zgrada oko sebe. Njeni prozori bili su visoki i prekriveni tamnim zavjesama, a iznutra se prosipala topla, crvenkasta svjetlost. Iznad vrata visio je drveni znak: izrezbarena traka svile uvijena oko ruže. Pred vratima je stajao krupan čovjek obrijane glave, s rukama kao komadi zida. Pogledao ih je jednom.

 

„Vas dvojica možete. Ovaj drugi”, pokaza prstom prema Mikhailu, „taj mi izgleda premlad.”

 

Ronik potapša Mikhaila po leđima.

 

„Ovaj, o-o ovaj? Ma nee, čini ti se, to mi je stariji stric od treće tetke po četvrtom koljenu.”

 

Čovjek ga pogleda. „Ajde gubite se sada svi.”

 

Tada se Ronik namršti, pa priđe polako, kao da sa sobom nosi tajnu. Čovjek ga je gledao dok mu nije skroz prišao. Tada mu Ronik nešto stavi u ruku. Čovjek pogleda to u ruci, odmjeri ga i zadovoljno klimnu.

 

„Eto, de mi sada reci da li je i dalje mlad.”

 

„Jeste, i dalje je mlad. Ali sada možete vas dvojica da uđete, on ne može.”

 

Rovan zakorači naprijed.

 

„Pusti nas unutra.”

 

Čovjek ga odmjeri od čizama do čela.

 

„Ne laje se na vrata koja želiš da ti se otvore.”

 

Ronik brzo stade između njih.

 

„On tako pokazuje radost.”

 

„Loše mu ide.”

 

Vrata se otvoriše prije nego što je Rovan stigao odgovoriti. Žena koja se pojavila na pragu nije morala podići glas da bi svi zaćutali. Imala je tamnu kosu skupljenu visoko, haljinu boje crvenog vina i oči koje su vidjele čovjeka prije nego što bi on stigao odlučiti šta želi sakriti. Na vratu joj je visio tanak zlatni lanac. U ruci je držala čašu crvenog vina.

 

„Dosta”, reče laganim glasom.

 

Krupan čovjek odmah klimnu glavom. Ronik se nakloni.

 

„Gospođo.”

 

„Melora”, reče žena. „Gospođa sam samo onima kojima želim da im nešto zvuči skuplje nego što jeste. A ti govoriš previše glasno ovdje.”

 

Ronik otvori usta. Melora podiže prst.

 

„Tišina”, šapnu.

 

Ronik zatvori usta. Pogled joj pređe na Rovana, pa se kratko zadrža. Rovan se namršti.

 

„Šta?”

 

„Ništa”, reče Melora. „Ti si od onih koji misle da ćute, a viču na sav glas.”

 

„Ne poznaješ me.”

 

„Već si mi dovoljno rekao.”

 

„Nisam rekao ništa.”

 

„E pa baš zato. Poznajem ja takve.”

 

Melora zatim pogleda Mikhaila. Na njemu se zadržala duže. Nije ga mjerila kao Erik. Nije ga lomila pogledom kao Steelmark. Gledala ga je kao da čita stranicu koju je neko pokušao prebrzo zatvoriti.

 

„A ti”, reče, „ti si mi nekako ljut. Vjerovatno su te oni nagovorili.” Mikhail nije odgovorio. „To je uvijek najopasniji razlog.”

 

Ronik se nakašlja.

 

„Mi smo samo…”

 

„Znam zašto ste došli”, reče Melora. „Svi dođu s istom pričom. Jedan se hvali. Jedan se pravi da ga nije briga. Jedan se pita zašto još nije otišao.” Osmjehnu se blago. „Uđite. Prednja soba za početak. Ali zapamtite, Kuća Svile ne voli glasne ljude.”

 

Ronik pogleda prema unutra kao da je upravo postao vitez.

 

„Prednja soba je odlična soba.”

 

Rovan promrmlja:

 

„Ti bi pohvalio i tamnicu ako ima zavjese.”

 

„Zavjese uvijek mijenjaju sve.”

 

Mikhail pogleda niz ulicu kojom su došli. Još je mogao otići. Ali prvi pređe prag.

 

Unutra je bilo toplije nego napolju. Zidovi su bili prekriveni crvenim tkaninama, a svijeće su gorjele u obojenim čašama. Stolovi su bili niski, stolice duboke, vazduh gust od vina, parfema, dima i ponekog tihog smijeha negdje u kući. U uglu je čovjek s dugim prstima svirao tihu melodiju po žicama na malom instrumentu. Nekoliko žena i muškaraca kretalo se među gostima. Sipali su vino, slušali i tiho se smijali. Mikhail odmah shvati da tu ne pripada. Ne zato što je mjesto bilo ružno. Baš suprotno. Bilo je previše namjerno lijepo. Svaka zavjesa, svaka čaša, svaki miris i svaki osmijeh kao da su postojali da čovjek na tren zaboravi šta je vani. A Mikhail nije mogao zaboraviti ono što je ostalo vani. Barem ne danas. Barem ne zid. Melora mu pokaza fotelju negdje u sredini prostorije.

 

„Tamo.”                                                                       

 

„Mogu stajati.”

 

„Možeš. Ali ajde ipak sjedi, ne želim da mi uplašiš goste.”

 

Sjeo je.

 

Ronik je već gledao oko sebe s izrazom čovjeka koji pokušava izgledati kao da je ovakva mjesta posjećivao od rođenja. Rovan je stajao blizu zida kao stražar, ukočen, s ramenima postavljenim malo preširoko, kao da se i ovdje takmiči s nečim. Melora sjede preko puta Mikhaila.

 

„Vino?”

 

„Ne.”

 

„Voda onda.”

 

Dade znak djevojci koja se tiho pojavi, i spusti čašu pred njega. Mikhail je pogleda, lice joj je bilo poznato. Kao da ju je negdje viđao. Iz njegove ulice možda, s pijace? Kuća pored njegove ili ona iza njega, nije bio siguran. Ali žena nije gledala njega, gledala je Meloru.

 

„Hvala, Pelita“, reče Melora.

 

Žena se okrenu prije nego što joj Mikhail zahvali.

 

„Hvala”, reče ipak.

 

„Vidiš, tu je riječ lako prepoznati ovdje.”

 

„Je li to loše?”

 

„Zavisi ko je prepozna.”

 

Vrata se otvoriše. Ušao je debeo čovjek u zelenom prsluku, s prstenjem na tri prsta i osmijehom koji nije stizao do očiju. Melora ga pogleda samo jednom.

 

„Vidiš onoga? On je trgovac iz Blackwatera. Trguje solju i uljem. Dolazi uvijek kad je u gradu.” Otpi gutljaj. „A i dolazi da vidi ko ima srebrnjake da mu uvali svoju lošu robu.”

 

„Kako znaš?” upita Mikhail.

 

„Jer mi je to posao.”

 

Spusti čašu.

 

„Vino se ovdje plaća novcem. Sve ostalo se plaća onim što čovjek izgovori kad misli da ga niko ne sluša.”

 

„A ti slušaš.”

 

„Ja samo sjedim. Ljudi mi sami govore.”

 

Mikhail je htio nešto reći, ali pogled mu skliznu dalje, sam od sebe, u ugao do kojeg svijeće nisu dopirale. Na tren mu se učini da tamo nešto stoji preglatko. Lice bljeđe nego što lice smije biti, mirno, okrenuto prema njemu. Nije se micalo.

 

Nešto hladno mu prođe ispod grla. Ko je to? Da li nas on sada sluša? Možda ono uopšte nije lice.

 

Tada se Melora nagnu da mu dolije vode. Ruka joj, sasvim obično, pređe preko njegovog obraza, dovoljno da mu zakloni vid na momenat.

 

„Baš si lijep“, reče ona, pa spusti ruku.

 

Kad je opet pogledao, ugao biješe samo ugao. Dim, crveno staklo, ništa. Rekao je sebi da je to dim.

 

Neko se nasmijao na drugom kraju sobe. Ronik je razgovarao s jednom ženom u žutoj haljini i rukama objašnjavao nešto toliko široko da je skoro oborio čašu. Žena se smijala, ali Mikhail nije bio siguran da li se smije s njim ili njemu. Rovan je ostao pored zida, ukočen, a pogled mu je lutao po sobi.

 

„Tvoj nasmijani prijatelj pokušava pokazati da zna šta radi”, reče Melora.

 

„Ali ne zna?”

 

„Naravno da ne zna. Ipak, to mu je pola šarma.”

 

Mikhail pogleda prema Rovanu.

 

„A šta onda imaš za onog drugog?”

 

Melora ga pogleda kratko, pa slegnu ramenima.

 

„Onaj drugi ne da da mu se čita. Ali kako stoji i razgleda, imam osjećaj da bi raširio ruke i zgrabio sve sebi. Ali eto. Vjerovatno griješim. Prvo moram da čujem da bih znala.”

 

Mikhail spusti pogled na vodu. Melora ga je gledala preko kraja čaše.

 

„A ti. Sad si tu, sad nisi tu. Pamet ti je negdje drugo cijelo veče.”

 

„Razmišljam o nečemu.”                                           

 

„Svi mi razmišljamo o nečemu. Ja sam razmišljala da budem nešto drugo prije ovoga.”

 

Mikhail spusti pogled. Razgovor s Melorom je bio lijep, njen glas tih poput melodije iz ugla. Ipak, sada mu bi žao što je ušao. Osjećao je krivicu zbog toga gdje se nalazio i onoga što je želio biti.

 

„Ja pokušavam biti vitez. Samo sad sam zaglavio s njima. Svi pokušavamo isto na svoj način.”

 

Melora ga pogleda duže nego prije. Osmijeh joj ostade, ali nešto ispod njega popusti.

 

„I ja sam jednom htjela drugačiju kuću, drugi grad, druga vrata. Nekad sam htjela plesati.” Okrenu čašu među prstima. „Sada gledam druge kako plešu.” Rekla je to blago, pa jezikom lagano sklonila kap vina s usne. „Ali svijet ne uzme sve odjednom. Uzima komad po komad, dok jednog jutra ne ustaneš i shvatiš da više ništa nemaš.“ Gledala je u čašu. „Zato pazi ko želi isto kao ti. Nekada nema dovoljno za oboje.”

 

Mikhail shvati da se nešto krije iza toga. Melora je htjela drugi put. Neko joj je uzeo. Tada mu prsti počeše sitno lupkati o ivicu čaše, sami od sebe. Melora to primijeti. Pogled joj se zadrža na njegovim rukama duže nego što bi trebalo.

 

„Imaš nemir u rukama.”

 

„Od treninga.”

 

Uze mu ruku i pređe preko nje, polako. Mikhail je ne pomjeri.

 

„Ne”, reče tiše. „Ovo nije od treninga.”

 

Na tren ga više nije gledala kao gosta. Gledala ga je onako kao da je on poseban, kao da pod kožom nosi nešto drugačije od ostalih. Mikhail osjeti toplinu u sebi, kao da se neki mali dio njega nagnuo prema njoj. Ona mu zatim okrenu ruku i raširi dlan. Prstima je lagano prelazila preko njega, gotovo ga mazeći. Mikhail je posmatrao, topao osjećaj mu se probudi u stomaku. Nije htio povući ruku. Melora zatim odjednom zastade. Dugo mu je gledala u dlan. Tek tada Mikhail poželi da se izmakne, ali prije nego što je stigao, Ronik se pojavi pored stola..

 

„Mikhail”, reče, malo preglasno. „Moraš upoznati…”

 

Mikhail povuče ruku.

 

„Sačekaj, smiješni, vidiš da razgovaramo”, reče Melora.

 

„Samo da ga upoznam…”

 

Melora se nasloni i provuče ruku kroz kosu gledajući u Ronika.

 

„Neće on tamo. On će sa mnom.”

 

Rovan priđe iza Ronika, pogled mu tvrd.

 

„Pusti ga.”

 

Ronik pogleda jednog, pa drugog.

 

„Dobro. Baš ste dosadno društvo. Sjedite onda. Ja odlazim…”

 

„Polako smiješni”, reče Melora. „Kuća Svile ne žuri nigdje.”

 

Ronik se nasmija nesigurno.

 

„Naravno, ali mi žurimo.”

 

Rovan pogleda prema vratima.

 

„Ja idem napolje.”

 

Ronik se okrenu.

 

„Sad?”

 

„Da.”

 

Rovan izađe. Mikhail ostade još trenutak, zatim ustade.

 

„Hvala ti za vodu.”

 

Melora ustade.

 

„Vrati se ako budeš htio da razgovaramo još. Baš si mi lijep.” Tada stavi ruku pored usta i šapnu. „Ili da čuješ ko nosi kakve tajne.”

 

Mikhail se osmjehnu, klimnu glavom pa izađe napolje. Noćni vazduh bio je hladan. Rovan je stajao naslonjen na zid dalje od vrata i čuvara, ruku prekrštenih na grudima. Svjetlost iz prozora Kuće Svile padala mu je na jednu stranu lica, ostavljajući drugu u sjeni.

 

„Nisi morao izaći”, reče Mikhail.

 

„Nisam izašao zbog tebe.”

 

„Dobro. Je l' se to plašiš?”

 

Rovan se okrenu. „Malo.”

 

„Čega?”

 

Rovan klimnu glavom prema vratima, gdje je Ronik bio još unutra.

 

„On je uvijek takav.”

 

„Ronik?”

 

„Priča. Smije se. Pravi budalu od sebe prije nego što ga neko drugi stigne. A jednog dana će ga stići, zapamti.”

 

Mikhail se nasloni na zid malo dalje od njega.

 

„Ali to njemu ide dobro, to je ono što je on.”

 

Rovan kratko izdahnu, skoro kao smijeh.

 

„Naučio je.”

 

„Od koga?”

 

Rovan se okrenu prema stražaru i vratima iza njega.

 

„Od kuće.”

 

Mikhail zaćuta. Rovan jače stisnu ruke preko grudi.

 

„Otac je pio. Kad bi pio, u kući bi prvo bila tišina. Znaš onu tišinu kad svi čekaju da nešto padne?”

 

Mikhail klimnu, mada nije bio siguran da zna kakva je to tišina.

 

„Onda bi našao razlog. Hljeb pretvrd. Vatra preslaba. Ronik preglasan. Ja prespor. Majka kriva što ga gleda. Majka kriva što ga ne gleda. Uvijek se nađe razlog kad čovjek želi da udari.” Škripao je zubima. „Ronik je pričao da ga nasmije. Da ga okrene na drugu stranu. Nekad bi uspjelo.”

 

„A kad ne bi?”

 

Rovanova vilica se stegnu.

 

„Onda bih ja stao ispred.”

 

Mikhail pogleda prema njemu.

 

„Štitio si ga.”

 

„Bio sam jači, veći. Nisam znao kako drugačije biti brat.”

 

Te riječi ostadoše između njih duže nego što je Mikhail očekivao. Iz Kuće Svile doprije nova provala glasnog smijeha. Ronikova, iako je Melora rekla da budu tihi. Rovan spusti pogled.

 

„Mrzim kad ga vidim ovakvog.”

 

„Veselog?”

 

„Kao da će, ako prestane, nešto stići za njim. Kao da će da potone u neku duboku tugu i ostane tamo.”

 

To malo pogodi Mikhaila. I on se sjeti svog oca, ali ne na takav grub način, nego na onaj topao kakav mu je Daisy pričala.

 

„Ja svoga oca nemam.”

 

Rovan se ne okrenu odmah.

 

„Šta se tvome desilo?”

 

„Poginuo je kada se dio zida srušio u Kamenorezačkoj Četvrti. Danas sam bio tamo.”

 

Rovan ga pogleda sada.

 

„Zato si kasnio?”

 

Mikhail klimnu.

 

„Rekli su mi da je kamen pao, da se zid srušio. Ali ne vjerujem da je samo tako.”

 

„Zašto ne vjeruješ?”

 

Mikhail pogleda prema dalekim zidovima koji su se vidjeli iznad krovova kao tamna linija.

 

„Čovjek koji je radio s njim rekao mi je da kamen ne pada sam.”

 

Rovan dugo nije rekao ništa. Onda se nasmija bez smijeha.

 

„Ja bih volio da je pao na moga.”

 

Mikhail ga pogleda. Rovanove oči bile su tvrde, ali ispod njih je bilo nešto toliko umorno i teško da je ličilo na bijes.

 

„Loše je to za reći, je l' da?”

 

„Ne znam.”

 

„Jeste.”

 

„Onda zašto si rekao?”

 

Rovan slegnu ramenima. Pokret mu je bio spor.

 

„Jer je istina.”

 

Vrata Kuće Svile se otvoriše. Ronik izađe napolje nasmijan i odsutan. Osvrnu se, ugleda ih i priđe.

 

„E, momci, ja sam dobio poljubac. Šteta, mogli ste i vi da se niste pravili važni.”

 

Tada ih pogleda malo bolje, pa se nešto u njemu promijeni.

 

„Jesam li to propustio sahranu?”

 

„Začepi”, reče Rovan.

 

„Dobro”, reče Ronik tiše.

 

Mikhail se odmaknu od zida.

 

„Hajdemo.”

 

„Već?” upita Ronik, ali bez pravog otpora.

 

„Već”, potvrdi Rovan.

 

Krenuli su niz ulicu, nazad prema svjetlima koja su vodila prema poznatijem dijelu grada. Niko nije govorio nekoliko koraka. Ronik je hodao između njih, pogled mu je skakao s jednog na drugog kao da pokušava pogoditi šta se dogodilo dok ga nije bilo.

 

„Znači”, reče oprezno, „ovo je prošlo gore nego što sam zamislio.”

 

„Začudo”, reče Rovan, „tvoj plan je uvijek savršen.”

 

„Bio je vrlo dobar plan.”

 

„Bio je glup plan.”

 

„Dobri planovi često jesu glupi na prvi pogled.”

 

Tada se iz sjene preko puta ulice oglasi glas.

 

„Zanimljiva odbrana.”

 

Sva trojica stadoše.

 

Ser Erik izađe iz tame između dvije zgrade. Nosio je tamni plašt, rukavice i mač za pojasom, bez oklopa. To ga nije činilo nimalo blažim. Naprotiv. U istočnom kraju, pod crvenim fenjerima, izgledao je manje kao vitez, a više kao čovjek kojem niko ne želi objašnjavati glupost koju su upravo oni učinili.

                                                                         

„Ser Erik”, promuca Ronik.

 

Erikov pogled pređe preko njega, preko Rovana, pa se zaustavi na Mikhailu. Mikhail osjeti da Erik zna gdje su bili. Ali otkud on ovdje? Na tren mu se vrati Jorenov pogled s ugla. Erik se možda našao ovdje slučajno, ali Mikhail u to više nije vjerovao.

 

„Kuća Svile”, reče. „Dobijete slobodnu noć i odmah ste tu završili.”

 

Ronik podiže ruku.

 

„Mogu objasniti.”

 

„Znam da ti možeš”, reče Erik. „Zato i ne želim da čujem.”

 

Rovan zakorači malo naprijed.

 

„Nismo prekršili nikakvo pravilo.”

 

Erik ga pogleda.

 

„To ćeš reći Ser Harenu, pa ćeš vjerovatno s njim lično vježbati mačem. Samo pazi, vidio sam ga kako njime barata.”

 

Rovan se ukoči.

 

„Ser…”

 

„Da”, reče Erik. „Svom mentoru ćeš reći. Jutro će mu početi baš zanimljivo.”

 

Rovan zatvori usta, ali mu lice ostade tvrdo. Erik priđe bliže. Glas mu nije bio glasan. Nije morao biti.

 

„Je li ovo ponašanje čovjeka koji želi postati vitez?”

 

Ronik spusti pogled. Rovan reče:

 

„Mi još nismo vitezovi. Regruti smo.”

 

„Tačno. Zato se i pitam zašto se toliko trudite dokazati da niste spremni to postati.”

 

„Nismo nikoga povrijedili.”

 

„Nisi siguran šta si povrijedio dok se to jednom ne desi.”

 

Rovan otvori usta. Erikov glas se stvrdnu.

 

„Još jedna riječ i Ser Haren neće morati smišljati kaznu. Ja ću mu je pokloniti.”

 

Rovan zaćuta. Erik pogleda Ronika i Mikhaila.

 

„Vas dvojica. Hoću vas u baraci u zoru, prije zvona.”

 

Klimnuše obojica.

 

„Da, ser.”

 

„Ako budete kasnili, trčaćete dok ne zaboravite zašto ste mislili da je ovo dobra ideja, a ja već znam čija je ovo ideja.” Gledao je u Ronika.

 

„Ja sam pošao svojom voljom”, reče Mikhail i istupi pola koraka.

 

„Znam”, reče Erik. „Zato ćeš i ti biti tamo prije zvona.“ Zatim ponovo pogleda u Ronika. „Čovjek koji želi biti dio vojske Veilcourta ne mjeri se samo po onome što nauči na obuci. Mjeri se i po onome šta radi kada ga niko ne nadgleda.”

 

Mikhail osjeti kako ga riječi pogađaju dublje nego što bi trebalo.

 

„Znači, krivi smo što smo otišli, iako ništa nismo uradili?” upita Ronik.

 

„Znači odgovorni ste.” Erik se uspravi. „Sva trojica. U zoru. Prije zvona. Hoću da vas vidim u dvorištu kod barake.”

 

„A koliko prije zvona?”                                 

 

Erik ga mrko pogleda. Ronik podiže obje ruke.

 

„Razumio sam. Previše prije zvona.”

 

„Dobro.”

 

Rovan je gledao u stranu, vilice stegnute. Erik mu priđe bliže.

 

„I ti ćeš večeras naučiti nešto prije nego odeš spavati.”

 

Rovan ga pogleda.

 

„Šta?”

 

„Grubost nije isto što i snaga. Ako to ne naučiš od mene, naučićeš od nekoga ko će uživati više.”

 

Rovan ništa ne reče. Erik se okrenu prema svima.

 

„Nazad. Odmah. Steelmark će vas sutra čekati prije nego što sunce izađe. A ako vas još jednom nađem u istočnom kraju poslije mraka bez dozvole, poželjećete da je ovo bila jedina kazna.”

 

Ronik tiho promrmlja: „Sunce barem ima izbor.”

 

„Jesi to nešto rekao?”

 

„Nisam, ser.”

 

Krenuli su.

 

Niko se nije usudio govoriti dok nisu prošli dvije ulice dalje. Tek kada se Erik izgubio iza njih, Ronik tiho izdahnu.

 

„Dobro. Ovo je možda bila mala greška.”

 

„Mala?” upita Rovan.

 

„Srednja.”

 

Mikhail ne reče ništa. Bilo ga je stid pri pomisli da bi neko mogao javiti njegovima u Emberveilu. Majci. Aldrenu. Marla bi ga zadirkivala. Tarik bi vjerovatno bio ponosan. Vjerovatno je i on bio u Kući Svile. Kasnije se rastadoše.

 

Mikhail skrenu u svoju kuću pored pijace, Ronik i Rovan nastaviše do svoje.

 

Mikhail otvori vrata i uđe. Sav je mirisao na parfeme i svijeće. Bio je umoran. Skide se i leže u krevet. Nije mu dugo trebalo da zaspi. Umor ga je savladao. Bilo je to previše stvari za jedan dan.

 

Ali dok je tonuo u san, obuze ga hladnoća. Opet onaj osjećaj da ga je te večeri neko posmatrao. Radoznalo. Predugo. Vrati mu se ugao do kojeg svijeće nisu dopirale, preglatko lice i Melorina ruka koja mu je baš tada prešla preko obraza i zaklonila oči. Pokušao je sebi reći da je to bio samo dim. Ali Melora mu je rekla da ovdje svi slušaju. Možda je i ona nešto vidjela. Možda mu je zato zaklonila pogled. Pokušao se sjetiti da li joj je rekao nešto važno. Nije. Onda više nije trebalo biti bitno da li je neko tamo zaista stajao.

 

Ali bilo je bitno.

 

Tek tada, mirniji u tišini, potonu u san.

 

A negdje u istočnom kraju Veilcourta, Kuća Svile nastavila je svijetliti kroz noć. U njenim prozorima plesala je crvena svjetlost, kao da zna da će se neki putevi, prije ili kasnije, opet vratiti pred njena vrata.