Poglavlje XXXVIII: Tajna Šuma Hrastova

Mikhail je izgubio put već narednog dana. Ponekad bi se pred njim otvorio uzak prolaz između stabala, dovoljno čist da povjeruje kako je još neko njime prolazio. Nekoliko stotina koraka dalje završio bi se u trnju i isprepletenom korijenju, pa je Mikhail morao tražiti novi pravac kojeg na karti nije bilo. U početku je pokušavao držati sjeveroistok prema svjetlosti iznad krošnji. Kada ni to više nije mogao, urezao bi kratak znak u koru najbližeg hrasta i birao prolaz koji mu se činio najravnijim. Sljedećeg jutra, ponovo je naišao na jedan od svojih znakova.

 

Dan je dolazio i odlazio negdje iznad krošnji. Svjetlost u šumi nakratko bi postala sivlja, a zatim ponovo potamnila. Spavao je između korijenja koje je mirisalo na vlagu i trulež. Više nije mogao zapaliti vatru. Drvo je bilo mokro i hladno čak i kada bi ga prelomio i pokušao pronaći suvu sredinu. Kasnije je počeo primjećivati maglu. Ležala je nisko uz zemlju, jedva do članaka, i nikada se nije podizala više. U početku je bila tanka, zatim sve gušća. Mikhailovi koraci otvarali su tamne rupe u njoj, ali bi je bjelina odmah zatvarala iza.

 

Nešto se kretalo i među stablima. Nekada daleko, nekada dovoljno blizu da bi zastao i spustio ruku na mač. Nije više zvučalo kao jelen niti kao ono veliko što mu je prve noći kružilo oko kampa. Kretalo se nisko, gotovo uz samu zemlju. Mikhail se jednom namjerno zaustavi i izvuče mač do pola. Zvuk istog trenutka prestade. Čekao je, osluškujući prostor između stabala, ali ništa se nije pomjerilo. Vrati mač u korice i nastavi. Nekoliko koraka kasnije, krenulo je za njim.

 

Mikhail prođe između dva hrasta savijena jedan prema drugome. Iza njih šuma se naglo završila. Pred njim se otvorila široka ravnica, toliko ravna i prazna da mu se na trenutak učinilo kako je izašao iz svijeta. Šuma ju je okruživala sa svih strana, a iznad nje bili su niski sivi oblaci kroz koje sunce nije prolazilo. Magla se zaustavljala na samoj ivici šume. Nije prelazila na ravnicu, kao da se i sama plašila onoga pred sobom. Tlo je bilo crno i tvrdo. Po njemu su ležale stotine plitkih lokvi, mirnih i tamnih. Mikhail priđe najbližoj. Voda nije odražavala oblake. Nije odražavala stabla iza njega. Kada se nagnuo, nije vidio ni vlastito lice. Samo tamu koja nije vraćala svjetlost. Mogao je pokušati zaobići ravnicu, ali šuma se s obje strane savijala oko nje bez jasnog prolaza. Građevina je stajala gotovo tačno na pravcu kojim ga je karta vodila. Mikhail je još jednom pogleda, zatim odluči preći ravnicu.

 

Na sredini ravnice stajala je građevina. U početku je izgledala kao gomila kamenja. Što joj se više približavao, zidovi su se dizali pred njim, nakrivljeni prema unutra pod uglovima koji su mu smetali oku. Kao da ju je zemlja pokušala progutati, pa zastala na pola. Crni kamen bio je ispucan blijedim žilama, nalik kostima koje probijaju tanku kožu. Debele loze visile su s lukova i spuštale se u tamne lokve oko zidova. Njihovi krajevi nestajali su u vodi. Iznad svega dizao se polomljen vrh na kojem je vjerovatno nekada stajao znak. Ostalo je samo prazno mjesto koje više nije govorilo u šta čovjek ulazi.

 

Mikhail izvadi kartu. Na njoj nije bilo ravnice. Nije bilo ni građevine. Tamna Šuma Hrastova prostirala se preko cijelog tog mjesta, a put prema Veriatu vodio je dalje na sjever. Orrin je možda zaboravio da je ucrta. Mikhail se namršti. Orrin je zaboravljao knjige, brojeve i vlastite priče. Teško da bi zaboravio čitavu građevinu nasred ravnice. Ali opet, to je bio Orrin.

 

Ponovo pogleda prema ulazu. Širok kameni luk bio je nagnut, ali još čitav. Iznad njega nije bilo znaka ni imena. Ipak, ulaz je ličio na kapelu. Mikhail presavi kartu i vrati je pod plašt.

 

„Možda sam stigao”, reče tiho.

 

Nije vjerovao u to. Ipak, nije prešao toliki put da se okrene pred prvim pragom koji ga je uplašio. Izvuče mač nekoliko prstiju iz korica, provjeri da se slobodno pomjera, pa pređe unutra.

 

Čim pređe prag, prostorija kao da je primijetila da je u nju ušao. Kameni stubovi naginjali su se jedni prema drugima. Prašina je lebdjela kroz tanke niti svjetlosti koje su prolazile kroz pukotine u plafonu. Padala je sporo, ali kao da nikada nije doticala pod.

 

Drugi prolaz otvori se prema širokoj prostoriji nakrivljenoj zajedno s ostatkom građevine. Donji dio bio je ispunjen crnom vodom. Na višoj strani kamen je bio suv, prekriven travom i mahovinom. Uz daleki zid stajala su dva kamena sjedišta. Prije nego što im priđe, Mikhail se osvrnu prema ulazu i zapamti put kojim je došao. Zatim krenu suvom stranom prostorije, držeći se dalje od crne vode. Izgledala su kao dva trona. Mikhail se sjeti Orrinovih priča. Prve Kapele. Mjesta prvih ljudi. Kapele Ljubavi. Ako je ovo zaista bila ona, onda je bila daleko od mjesta na kojem su priče tvrdile da stoji. Mikhail napravi korak prema kamenim sjedištima.

 

Tada se začu tiho škripanje. Nešto suvo kliznulo je preko kamena s njegove lijeve strane, povlačeći se uz zid kao da zid nije prepreka nego put. Okrenu glavu. Tamo nije bilo ničega osim pukotina i tame.

 

Ponovo začu zvuk, sada iza njega. Zatim iznad. Kretao se oko njega bez jasnog pravca, kao nešto što pokušava odlučiti odakle će mu prići.

 

Mikhail napravi korak unazad. Prašina iznad njega prestade padati.

 

Iz uske pukotine kraj ulaza nešto se polako izvuče. Tanka, tamna loza, obrasla sitnim bodljama, savijala se preko kamena i ispitivala vazduh vrhom koji se savijao kao prst. Za njom izađe druga. Zatim treća. Kora im je bila crna i ispucala, kao u stabala pored kojih je prošao na putu ovamo, ali su se kretale onako kako se loza ne kreće. Tiho. Namjerno. Kao da su znale da je tu.

 

Klizile su preko zida u sporim krugovima, kao da prvi put poslije mnogo godina osjećaju toplotu živog tijela. Mikhail ostade miran. Na drugoj strani prostorije začu se isto škripanje. Još tamnih loza izvuče se iz crne vode i pukotina oko kamenih sjedišta. Pružale su se prema njemu s obje strane, polako, bez naglog pokreta. Nisu ga napadale.

 

Okruživale su ga.

 

Kamen se pomjeri pod Mikhailovom čizmom uz jedva čujni zvuk. Sve loze se ukočiše. Njihovi vrhovi podigoše se istovremeno. Okrenuše se prema njemu.

 

Tada mu se jedna omota oko zgloba prije nego što ju je vidio. Nije ga stezala. Samo ga je vukla, blago, prema kamenim sjedištima. Kao ruka koja zove. Druga skliznu uz njegovu podlakticu i poče se savijati oko nje, vrhom tražeći šaku, kao da ga hoće povesti i posaditi na onaj prazni tron i nikada više ne pustiti. Tek tada Mikhail razumje. Ovo mjesto htjelo je da on ostane.

 

Trgnuo je ruku. Loza se zategnu oko zgloba, prvi put čvrsto, i bodlje mu zagreba kožu kroz rukav. Mikhail zgrabi mač.

 

Najbliža loza trgnu se prema njemu. Mikhail odskoči i izvuče mač. Loza preleti preko mjesta na kojem je stajao i udari o kamen uz tupi zvuk, kao slomljena grana. Druga krenu iz tame s njegove desne strane. Mikhail zamahnu.

 

Čelik presiječe lozu. Iz presjeka procuri crna smola, gusta i sjajna, pa kapnu na pod. Odrezani dio pade i poče se uvijati u crnim, drhtavim kolutovima. Mikhail se povuče ukoso prema izlazu, držeći kameni zid uz lijevo rame. Nije im namjeravao ponovo dopustiti da mu priđu s obje strane. Prva loza ponovo nasrnu. Mikhail je dočeka drugim zamahom i rasiječe gotovo do pola. Povukla se prema pukotini, grčeći se poput ranjenog crva.

 

Tada se prostorija umiri. Sve ostale loze zastadoše. Jedan po jedan, vrhovi im se spustiše prema podu. Zatim se počeše povlačiti, sporo, nazad preko kamena, u pukotine i crnu vodu, kao da ih je razočarao. Kao da je prekršio nešto što su one čekale predugo. Posljednji vrh nestade iza kamenog sjedišta. Tron ostade prazan, kao i drugi pored njega.

 

Prašina ponovo poče lebdjeti kroz svjetlost. Mikhail je još držao mač ispred sebe, okrenut prema dva prazna sjedišta uz daleki zid.

 

„Ovo nije kapela”, prošapta.

 

Mikhail pogleda mač uprljan crnom smolom.

 

„Samo da pogledam”, promrmlja.

 

Sada je zvučalo mnogo gluplje nego pred ulazom. Zatim pođe nazad prema izlazu, ne okrećući leđa tamnim pukotinama sve dok nije prešao prag.

 

Napolju ga dočeka ista crna ravnica. Nastavio je prema njenoj suprotnoj strani, dok je građevina iza njega ostajala mirna i nakrivljena, pola iznad zemlje, pola pod njom. Iz nje se nije čulo ništa.

 

Kada je ponovo stigao do šume, pokušao je pronaći nastavak pravca kojim je prije ravnice išao. Između stabala je u daljini vidio nešto svjetlije i odlučio krenuti prema tome, makar morao prokrčiti svaki korak. Izvuče mač i poče sjeći trnje pred sobom. Udarao je brže nego ranije. Trnje je padalo pod oštricom. Grane su ga šibale po licu i ramenima. Povremeno bi se okrenuo prema građevini, ali ona je samo stajala na ravnici, sve manja između stabala. Svaki put je očekivao da iza ugleda nešto što je ostalo tamo.

 

Mikhail ponovo zamahnu. Tlo mu se raspuče pod nogom. Ne stiže povući korak. Zemlja nestade ispod njega i povuče ga niz strminu. Udari ramenom o korijen, zatim leđima o tvrdo tlo. Mač mu zamalo iskliznu iz ruke.

 

Zabio je oštricu u zemlju. Čelik zaškripa kroz kamenje i na kratko ga uspori. Zatim korijenje iznad njega popusti. Mikhail ponovo poleti niz padinu. Pokušao se prebaciti na stranu, ali ga je nagib okretao. Udario je rebrima o stablo. Udar mu izbi dah.

 

Ispod sebe ugleda svjetlost. Pravu dnevnu svjetlost. Šuma se završavala na dnu strmine.

 

Olakšanje potraja kratko. Odmah ispod sebe ugleda rijeku. Veriat. Bila je široka i blijeda. Voda se kretala prema sjeveru. Uzvodno. Orrinove riječi vratiše mu se odjednom. Prelazi se u zoru, kada teče nizvodno. Mikhail zabode mač ponovo. Oštrica zahvati zemlju, ali se tlo rasu oko nje. Izvuče je prije nego što mu je tlo istrgne iz šake. Pokuša uhvatiti korijen. Korijen mu skliznu kroz prste. Strmina se završavala nekoliko koraka ispred njega. Iza nje više nije bilo zemlje. Samo Veriat. Mikhail se okrenu na stomak i zari prste u blato. Nokti mu se napuniše zemljom, ali klizanje nije stalo. Još dva koraka. Jedan.

 

Tlo mu nestade pod nogama.

 

Mikhail poleti preko ivice. Ispod njega rijeka je tekla prema sjeveru, glatka i blijeda, kao da ga već čeka.

 

Zatvori oči.

 

Pomisli da je kraj. Pred njim bljesnu ogledalo i njegov odraz u viteškom oklopu. Greben. Steelmarkovo dvorište. Rovan i Ronik. Zatim Emberveil i Daisy kraj prozora, kako guli narandžu i čeka da se Darin vrati.

 

Tada ga nešto teško udari u lijevu stranu.

 

Crna masa presiječe mu putanju i odbaci ga od rijeke. Umjesto u vodu, Mikhail pade na usku zemljanu obalu tik uz Veriat. Rame mu prvo udari o tlo, zatim glava. Svjetlost mu zatreperi pred očima. Nakratko ih zatvori. Kada ih ponovo otvori, iznad njega je stajao panter.

 

Bio je velik i crn kao noć, gotovo nevidljiv među korijenjem i sjenama Tamne Šume Hrastove. Krzno mu nije primalo svjetlo. Jasne su bile samo oči, svijetle, mirne i uprte pravo u Mikhaila. Mikhail se podiže na lakat.

 

„Ti.”

 

Mikhailov dah bijelio se u hladnom vazduhu. Iz panterovih nozdrva nije izlazilo ništa.

 

Panter je stajao bez pokreta, kao da čeka da vidi može li Mikhail ustati. U njegovim očima bilo je nečega poznatog. Ista nepomična mirnoća koju je vidio u žutim očima nisko među granama, zelenim očima sove visoko u krošnji i plavim očima jelena na raskrsnici.

 

Mikhail se osloni na mač i podiže. Desna strana rebara boljela je pri svakom udahu.

 

„Pratio si me.”

 

Panter malo nagnu glavu. Mikhail pruži ruku.

 

„Hvala ti.”

 

Prsti su mu bili nadomak crnog krzna kada panter napravi korak unazad. Okrenu se i potrča uz strminu. Kretao se preko korijenja i kamenja bez zvuka, kao da nagib pod njim ne postoji. Ubrzo nestade među crnim stablima. Mikhail je još dugo gledao prema mjestu na kojem je panter nestao. Zatim opipa torbu, kartu i korice mača. Sve je još bilo uz njega. Pogleda blatnjavu obalu na kojoj je ležao, pa strminu niz koju je pao. Nije razumio kako je panter uspio doći do njega prije nego što je dotakao vodu.

 

Okrenu se prema Veriatu. Rijeka je i dalje tekla prema sjeveru. Nije je smio preći. Ne sada. Na drugoj strani prostirao se širok sivi plato, ispucao i pust. Daleko iza njega dizale su se planine, tamne ispod neba. Prema karti, Kapela Pohlepe bila je negdje tamo. Blizu. A ipak, činilo se dalje nego ikada.

 

Mikhail pregleda obalu i izabra mjesto s kojeg je mogao vidjeti rijeku, a da mu leđa štiti široko tamno stablo. Nije želio ponovo ulaziti među hrastove. Sjede, okrenut prema vodi, i spusti torbu pokraj sebe. Rebra su ga boljela pri svakom udahu, a rame je gorjelo od pada. Izvadi hljeb, odlomi komad i poče jesti polako, ne skidajući pogled s vode. Morao je čekati zoru. Tek tada će Veriat poteći nizvodno.

 

Mač položi preko koljena, torbu privuče uz bok i nasloni se na stablo. Dugo je gledao vodu prije nego što je zatvorio oči.