Neželjeni Jahači

Počelo je topotom kopita.

 

Sporim.
Teškim.
Pogrešnim.

 

Nikakav vjetar ih nije nosio.
Nikakva svjetiljka nije bacala njihove sjenke.

 

Ipak, blijeda kamena staza Embervale
zadrhtala je pod težinom tri jahača
koji nisu pripadali nijednom putu u dolini.

 

Njihovi ogrtači visili su poput rasparane noći.
Njihovi konji izdisali su paru u hladnoći.

 

Bez riječi.
Bez svrhe.

 

Samo postojano, namjerno struganje kože
koja se pomjerala preko skrivenih oblika.

 

Na ivici male kolibe,
dječak — bos, pospan, radoznao —
otvorio je vrata tek toliko da ih vidi.

 

Jedan jahač podigao je glavu.

 

Vidio je njega.

Ne kuću.
Ne ogradu.

Njega.

 

„Ovo nije to mjesto“, prošaptao je drugi,
na jeziku koji dolina nikada ranije nije čula.

 

I baš dok je dječakova majka kriknula njegovo ime —
oštro, prestravljeno —
jahači okrenuše konje i nestadoše prema sjeveru,
ka liniji drveća gdje nije postojao put,
prema tami.

 

Tek kada su otišli, dječak zatvori vrata,
ruka mu je drhtala,
srce mu je kucalo brže nego što bi ijedno dijete ikada trebalo osjetiti.

 

Nikada više nije progovorio o tome.

A dolina, blaga i puna povjerenja,
vratila se svom tihom životu —
nesvjesna da je svijet upravo započeo potragu
za djetetom koje će jednoga dana
zakoračiti u Kapelu Pohlepе.