Poglavlje IX: Duga
Sutradan napustiše Astrenveld. Planina se smanjivala iza njih sve dok nije ostala samo tamna crta pod oblacima, a zatim je nestala.
More se otvorilo pred njima. Zmijin Trag činio se većim nego pri dolasku. Sidra i Džepa nije bilo, a Deveti Čovjek ostao je pod kamenim zvijezdama Astrenvelda. Na brodu se prazna mjesta nisu mogla sakriti. Poslovi su se dijelili među manje ruku, a razgovori gasili brže nego prije. Ipak su zaradili, a nosili su i robu za prodaju u Blackwateru.
Prva tri dana prošla su mirno. Vjetar im je bio naklonjen, jedra puna, a more dovoljno blago da Kuvar ponovo počne prigovarati kako mu lonci ni po mirnom moru ne stoje na mjestu. Vrabac se vratio užadi i svojoj melodiji bez prave note. Zarez je provjeravao pravac ujutro i pred noć. Kljova je zatezao užad oko tereta i kada za tim nije bilo potrebe. Dok je namotavao uže, Mikhail primijeti da ga Kljova posmatra s druge strane palube. Nije mu to bilo prvi put. Kljova obori pogled i ponovo povuče već zategnuti vez.
Četvrtog dana Zarez zastade kraj kormila i dugo se nije pomjerio. Krnji je držao točak.
„Šta je?“
Zarez je na dlanu držao kompas i posmatrao iglu. Lutala je. Polako se okretala u jednom pravcu, zatim se vraćala. Povremeno bi stala, ali nikada se ne bi zadržala.
„Zareze“, ponovo reče Krnji.
„Ne radi.“
„Kako misliš, ne radi?“
„Ne znam. Okreće se. Ne mogu da pronađem sjever.“
Pruži mu kompas. Krnji ga uze slobodnom rukom. Igla se ponovo pokrenu, pređe preko sjevera i nastavi dalje. Kretala se mirno i uporno, kao da se ono što traže pomjera oko njih.
Krnji jednom kucnu noktom po staklu. Ništa se ne promijeni. Pogleda prema suncu, koje se naziralo kroz sivilo tamo gdje ga je očekivao. Vjetar nije promijenio pravac, a talasi su dolazili s iste strane kao i od jutra. Ništa na moru nije objašnjavalo iglu.
„Otkad je ovakva?“ upita.
„Od jutros. Možda i ranije. Nisam provjerio u zoru.“
„Možda je voda“, dobaci Vrabac s jarbola.
„Voda to ne radi“, tiho reče Zarez.
Krnji mu vrati kompas. „Ravnaćemo se po suncu dok ga imamo. Poslije po zvijezdama.“ Pogleda prema oblacima koji su se gomilali na istoku. „I moli se da ih nebo ne sakrije.“
Sakrilo ih je.
Do večeri se nebo zatvorilo, a oluja ih pronađe prije mraka. Jednog trenutka more je ležalo tupo i naduto pod niskim oblacima. Sljedećeg vjetar zaurla kroz užad, a prvi talas udari u bok zvukom poput pucanja drveta. Paluba se nagnu i sve što nije bilo pričvršćeno poletje preko dasaka.
„Kuda nas nosi?“ zaurla Krnji, s rukama stegnutim oko točka.
Zarez se borio da zadrži kompas otvoren pod kišom.
„Ne znam! Igla se okreće!“
Brod se snažno nagnu. Mikhail zgrabi najbliže uže i osjeti kako mu para dlanove. Jedan sanduk s robom otrgnu se i skliznu preko palube. Udari o ogradu i razbi se, prosuvši kože i nekakve boce. Sljedeći talas odnese ih u crnu vodu. Kuvar opsova iz potpalublja, a zatim zalupi vrata prije nego što ih novi nalet vode prekri.
„Drži ga prema zapadu!“ povika Zarez.
„Gdje je zapad?!“ uzvrati Krnji.
Kraj jarbola Vrabac se borio s mokrim užetom koje mu je klizilo kroz ruke. Jedro iznad njega zatutnja, a novi trzaj povuče ga preko dasaka.
„Pomozite!“
Mikhail pusti uže za koje se držao i krenu prema njemu. Uz jedan sanduk ugleda Kljovu, sklupčanog s koljenima privučenim uz grudi. Među prstima je stezao lančić i ponavljao molitvu. Mikhail ga ćušnu čizmom po nozi.
„Ustaj! Pomozi nam!“
Kljova ga pogleda, ali se ne pomjeri. Tada Vrabac ponovo viknu. Kljova ugura lančić pod košulju i uhvati se za rub sanduka da ustane.
Mikhail pade na koljena pored Vrapca. Uhvati uže ispod njegovih ruku i povuče ga prema sebi, upirući petama o gredu. Kljova dotetura do njih i prihvati ga objema rukama. Tresle su mu se, ali nije puštao.
„Držite ga!“ povika Mikhail.
Dok su njih dvojica zatezala uže, Mikhail obmota slobodan kraj oko drvenog oslonca. Mokri prsti klizili su mu dok ga je provlačio ispod zategnutog dijela. Napravi dvije kratke omče i položi drugu preko prve. Vrabac je gledao njegove ruke. Novi trzaj užeta povuče ga naprijed, ali se zadrža.
„Ko te to naučio?“ doviknu Vrabac.
„Niste jedini koji imate brod“, odgovori Mikhail.
Povuče kraj svom snagom i stegnu čvor. Vrabac i Kljova polako popustiše hvat. Uže se zategnu oko oslonca, a ukrštene omče ostadoše na mjestu. Kljova odmjeri zategnuto uže, zatim Mikhaila. Spusti mu ruku na rame i nagnu se bliže da ga čuje kroz vjetar.
„Vjerujem ti.“
Novi talas podiže se pred njima. Brod se pope uz njega stenjući, zadrža se na vrhu, a zatim pade u udolinu silinom koja im protrese kosti.
Mikhail potpuno izgubi oslonac. Uže mu ispade iz dlanova prije nego što se uhvatio za jarbol. Slana voda udari ga u grudi, ispuni mu usta i nos. Osjetio je ukus gvožđa i soli. Čizme mu skliznuše. Pomisli da će pasti preko ograde prije nego što uopšte shvati da je pustio drvo. Obgrli jarbol rukama i podiže glavu.
Kroz kišu i tamu, između dva zida vode, ugleda mjesto na kojem se oluja završavala. More je ondje bilo ravno. Niska magla ležala je iznad površine, a iz nje su izranjali vrhovi sivih krošanja. Hiljade golih grana stajale su uspravno u vodi, nepomične pod vjetrom koji je savijao jarbole. Magla se nije kidala niti razilazila. Uvijala se prema stablima, skupljala oko njih i kretala protiv oluje. Po tamnoj vodi među krošnjama nije bilo ni traga kiše. Mikhail prepozna šumu.
„Kapela Tuge!“ zaurla Zarez. „Preblizu smo! Okreni!“
Krnji je već objema rukama vukao točak, cijelim tijelom oslonjen na njega. Zarez gurnu kompas pod kaput i uhvati prečke uz njegove ruke. Zajedno povukoše. Vrabac se prebaci do užeta s druge strane jarbola, a Kljova krenu za njim. Jedra zatutnjaše, na trenutak ostadoše prazna, a zatim ih vjetar ispuni s druge strane.
Šuma se nije pomjerala. Stabla su rasla pred njima.
Brod je ipak išao ravno prema njima, vučen nekom strujom ispod vode. Trup zakači prvo stablo. Struganje se začu pod njihovim nogama, a brod poče bolno i polako da se okreće.
Mikhail se snažnije priljubi uz jarbol. Drvo mu je pritiskalo grudi, a so pekla oči. Ovo je bilo more koje odlučuje.
Šuma se napokon pomjeri u stranu. Stabla se udaljiše, a magla popusti stisak. Još je vidio gole grane kako stoje usred oluje, zatim ih zakloni kiša.
Kapela Tuge ostade iza njih.
Oluja se iscrpila prije zore. Posada je ležala tamo gdje je pala, prebačena preko smotane užadi ili naslonjena na ogradu, hvatajući dah. More se valjalo u dugim i teškim talasima, a jedra su visjela opuštena i mokra. Krnji je još stajao za kormilom. Pogledom pređe preko palube i prebroja ljude.
„Kuvar?“
Niko ne odgovori.
„Havele!“
Havel se pomoli iz potpalublja s kofom u ruci.
„Šta je? Živ sam.“
„Ulazi li voda?“
„Ima ona koju ste mi odozgo poslali. Dolje ne pušta ništa.“
Krnji ih još jednom prebroja. Šestorica. Ovoga puta niko nije nedostajao. Zatim prebroja sanduke i opsova. Zarez je držao otvoren kompas na dlanu. Igla je lutala.
Okrenula se. Okretala. Okretala. Zastala. Zatim se umirila.
„Evo ga“, reče Zarez prilazeći Krnjem.
„Sjever?“ upita Krnji.
„Sjever.“
Krnji izdahnu kroz nos. Zarez je još gledao iglu, zatim tamnu vodu iza njih.
„Eto ga, možda se stub pokvario.“
„O kakvom stubu pričaš ti?“ upita Krnji.
„Moj otac je govorio da na vrhu svijeta, u ledu koji se nikada ne topi, stoji gvozdeni stub, velik ko planina. Jedna ogromna igla zabijena u zemlju, prema kojoj se okreću sve ove male. Niko ne zna ko ju je tamo postavio ni koliko duboko seže.“
„A ko je čisti od leda?“ upita Kljova.
Vrabac podiže glavu s mjesta na kojem je ležao uz ogradu.
„Mornarska priča.“
„Stub postoji“, reče Zarez. „To što ga ti nisi vidio ne znači da ga nema.“
Krnji je još gledao kompas. Zarez se počeša po ožiljku.
„Sjećaš se onog potresa prije nešto više od dvadeset godina?“
„Sjećam se. Poslije njega sve su igle poludjele. Na svakom brodu za koji smo čuli. Morali smo nabaviti nove.“
Zarez klimnu. „Mislio sam da je samo moja pokvarena. Dok nisam stigao u luku i shvatio da nijedna ne radi.“
Vrabac se malo pridignu. „I šta ih je okrenulo?“
„Ne znam“, reče Zarez. Pogled mu ode prema vodi iza njih. „Ova je noćas lutala kratko. One tada nikada nisu proradile. Mislio sam da će se desiti isto.“
„Da se nije stub pomjerio?“ podbode ga Vrabac.
„Da se pomjerio, ni nove ne bi radile. Ali ovo sad. Ovo sad je bila Kapela Tuge. Siguran sam.“
Krnji zatvori kompas.
„Zapad“, reče. „Prema Blackwateru.“
Narednog dana kiša se vratila, ali blaga, nalik magli koja je omekšavala more umjesto da ga udara. Mikhail je stajao na prednjem dijelu broda. Oblaci na istoku počeše se prorjeđivati, a svjetlost se probijala kroz njih i padala preko mokre palube. Tada ju je ugledao.
Dugu.
Široku i blijedu, izvijenu od vode prema udaljenom nebu. Boje nisu došle odjednom. Prvo se pojavi žuta, zatim crvena, pa ljubičasta. Za njom smeđa, kakvu nikada nije vidio na nebu, pa plava, i na kraju narandžasta. Stajale su nad morem čiste i sjajne. Izgledale su nemoguće. Nije vidio dugu gotovo od djetinjstva. Ili barem nije imao vremena da je vidi.
Sjeti se kako mu je majka pokazivala dugu dok je još bio mali. Držala ga je uz sebe, a glas joj je bio tih i topao, kao da mu otkriva nešto što nebo nije namijenilo svakome. Rekla mu je da su ljudi nastali od svih boja. Zato niko nije samo jedno, ma koliko se trudio da izgleda tako. Pitao ju je ima li i on boje. Kada mu je rekla da ima, htio je znati gdje su. Daisy mu je tada dodirnula grudi jednim prstom i rekla da su tu. Samo se ne vide uvijek.
Mikhail trepnu. Kiša mu je ostala na trepavicama. Ma koliko se trudio da izgleda tako. Ruka mu pođe prema torbi prije nego što je odlučio da je pomjeri. Kroz mokro platno osjeti toplotu. Jedno lice. Jedna usta. Jedan osmijeh koji se nikada ne mijenja.
Duga se pružala preko mora pred njim, nalik mostu, stazi ili rani na nebu zašivenoj bojama. Nije znao šta znači.
„Ha“, oglasi se Kuvar iza njega. „Ne vidim je dobro, ali znam da je tu. Onaj ko prođe ispod duge vrati se bogat. Sreća mu se zalijepi za pete kao blato.“ Nasloni se uz ogradu. „Nisam upoznao čovjeka dovoljno hrabrog da to provjeri.“
Duga se polako počela gasiti, kao da je nebo odlučilo vratiti boju po boju. Prvo se povukla plava, za njom nestade smeđa i ljubičasta. Onda crvena, pa žuta. Narandžasta se zadržala najduže, a onda se i ona istanjila i nestala. Samo more je ostalo, sivo i beskrajno.
Crnu Deltu prošli su noću, daleko od ušća. Kljova je do jutra sjedio uz jarbol, a niko drugi nije prišao ogradi. Zapad je ležao pred njima, a na njemu Blackwater. Iza Blackwatera, još dalje, Veilcourt. Astrenveld je ostao iza njih.
A sjever je stajao daleko i nevidljiv, čekajući da ga se svaka igla ponovo sjeti.