Poglavlje XI: Bolestan
Pred zoru Beris je čekao kod konjušarnice na mjestu gdje su se posljednje daske Blackwatera spajale s čvrstim tlom. Kola iza njega bila su veća od prethodnih, dovoljno stara da ne privlače pogled, s izblijedjelim platnom razapetim preko drvenih rebara i širokim točkovima na kojima se još držalo blato nekog ranijeg puta. Uz Mikhailovog tamnoplavog konja stajala je Berisova krupna smeđa kobila.
„Uspio si“, reče Mikhail.
„Uspio sam mnogo stvari“, odgovori Beris. „Nijednu po cijeni koju sam želio. Ti si za to kriv, ali vidićemo.“
Ispod platna već su stajale dvije bačve ruma, vreće soli, kitova mast i nekoliko smotuljaka obavijenih nauljenim platnom. Miris ribe osjećao se i prije nego što se Mikhail popeo u kola.
Beris odveza zadnji dio i pokaza mu pod. Na prvi pogled izgledao je obično, taman i izgreban od ranijeg tereta. Tek kada Beris podiže jednu dasku, otkri se uzak prostor između osovina, dovoljno dug da čovjek legne, ali preuzak da se u njemu okrene.
„Ulaziš odavde“, reče. „Poklopac se zatvara iznutra, ali ga ne podižeš dok ja ne otvorim platno. Dva udarca znače da miruješ. Tri da možeš izaći. Dok ih ne čuješ, ne podiži poklopac.“
„Kao i prije.“
„Jeste. Ajde sad, probaj.“
Mikhail se spusti u prostor i leže na leđa. Ramena mu dodirnuše obje strane. Iznad lica ostalo mu je manje od širine šake.
„Tijesno je.“
„Tražio si skriveno mjesto, ne sobu u krčmi.“
Beris spusti dasku. Mrak se sklopi nad Mikhailom, a kroz tanke procjepe dopirale su uske linije sivog jutra. Čuo je kako Beris hoda iznad njega, zatim se poklopac ponovo podiže.
„Izađi. Moramo završiti s robom.“
Mikhail se izvuče, uze jedan smotuljak suve ribe i pomjeri ga prema zadnjem dijelu kola. Beris ga bez riječi vrati iznad poklopca. Mikhail ga ponovo pomjeri. Beris zastade.
„Riba ide tu.“
„Tu će mi biti glava. Smrdi.“
„Zato i ide tu. Stražar koji je osjeti neće dugo gurati nos pod platno.“
„Ti to meni radiš namjerno.“
Mikhail posegnu za drugim smotuljkom.
„Ne diraj ribu.“
„Ima mjesta dalje.“
„Teret mora izgledati kao da je složen zbog puta, a ne zbog čovjeka koji leži ispod njega. Bačve idu iznad osovina, so između njih, ostalo uz strane, a riba tu.“
„Zašto ne so?“
„Zato što so ne tjera ljude od sebe.“
Mikhail pogleda ribu iznad mjesta gdje će ležati.
„Ako je još jednom pomjeriš“, nastavi Beris, „vezaću je za tebe.“
Završili su utovar dok je Blackwater iza njih oživljavao. Glasni udari metala su se javili s plutajuće mase, lanci počeli strugati preko drveta, a čamci su se provlačili kanalima između kuća. Beris stavi papire uz unutrašnju stranu kaputa, provjeri svaki remen na zaprezi i tek tada se uz gunđanje pope na klupu. Mikhail sjede pored njega.
„Spreman?“ upita Beris.
„Kreni.“
Beris pucnu jezikom prema konjima. Kola se pokrenuše, točkovi pronađoše put preko neravnog tla, a Blackwater poče ostajati iza njih, najprije njegove daske i krovovi, zatim crna tvrđava i visoki kameni most. Na kraju nestade sve.
Do podneva su prolazili blatnjavim putem preko blagih uzbrdica. Put je bio širok i duboko usječen točkovima. Većina kola koja su sretali išla su prema Blackwateru. Beris je tjerao konje polako, kao da mu se ne žuri.
„Koliko dugo?“ upita Mikhail.
„Osam dana ako put postane suv. Devet ako nastavi ovako. Duže ako sretnemo one koji te traže.“
„Šta ćemo kada pređemo granicu?“
„Proći ćemo kroz neka sela gdje ćemo noćiti. Glumi mi pomoćnika. Ako neko sumnjiv naiđe, pravićemo se da prodajemo. Trgovci se manje pamte ako se ponašaju kao trgovci.“
„Misliš da ćemo uspjeti?“
„Imam robu, papire i dovoljno godina da izgledam umorno od svakog pitanja koje mi mogu postaviti. Mislim da hoćemo.“ Pogleda ga sa strane. „Samo što ti imaš lice koje visi po gradu. Zato nemoj mnogo pričati.“
Zaustavili su se pored puta uz uzak potok. Beris pažljivo siđe s klupe i namršti se kada mu šepava noga dotaknu zemlju. Dok su konji pili, prelazio je kobili dlanom niz vrat, sporo, kao da provjerava nešto što samo on zna.
„Prošle zime zamalo mi je otišla“, reče. „Kašljala je dvije sedmice. Svi su mi govorili da je prodam dok još hoda.“
„Nisi mogao da je prodaš?“
„Kome bih prodao kobilu koja kašlje?“ Potapša je po vratu. „Nije htjela otići. Kao ni ja.“
Mikhail spusti ruku na vrat svog konja. Bio je topao i miran pod dlanom. Preko njegove grive gledao je prema istoku, gdje su se iza golih polja pružala niska brda.
„Tamo je Veilspring, zar ne?“ upita. „Barem po Orrinovoj karti.“
„Valjda. Nisam išao. Nema tamo za mene ništa.“
Mikhail se sjeti priča koje mu je Daisy govorila pred san, o jezeru i stablima koja se mijenjaju prema onome što ljudi nose u sebi. Nikada nije znao koliko je od toga pripadalo svijetu, a koliko njenom glasu u mraku.
„Zašto pitaš?“ upita Beris.
Mikhail još malo zadrža pogled na brdima.
„Samo sam želio znati.“
„Veilcourt je na sjeveru.“
Mikhail okrenu glavu prema sjeveru.
„Znam.“
Beris ga je posmatrao kao da čeka nešto više, pa se vrati na klupu. Mikhail sjede pored njega, a kola nastaviše prema Veilcourtu.
* * *
Prve noći spavali su pod drvećem. Vatra se ugasila prije zore, a hladnoća je ostala u zemlji i kamenju oko njih. Mikhail se probudio dok je šuma još bila tamna i osjetio toplotu uz bok.
Maska je ležala izvan torbe, pritisnuta uz njegova rebra. Nije se sjećao da ju je izvadio. Dugo ju je gledao. Zatim je uze u ruke i primače licu. Gotovo je stavi na sebe.
Sjever.
Samo jedna riječ. Izgovorila je pravac kao da među njima nikada nije bilo neslaganja. Mikhail je vrati u torbu i zatvori je.
S druge strane ugašene vatre Beris se pomjeri i pritisnu bolesnu nogu objema rukama.
„Spavaš li?“ upita Mikhail.
„Kapela mu. Jedva nekako, boli me noga.“
„Barem jesi. Ja nisam skoro nikako.“
Beris ga pogleda preko ugašene vatre.
„Bolestan si?“
„Nisam.“
Mikhail ustade i poče skupljati stvari.
„Šta god da te muči, vjeruj mi, bolje je nego ova noga“, reče Beris. Ustade i pridruži mu se. Ubrzo nastaviše put.
* * *
Drugog dana, kada pređoše granicu, ugledaše patrolu. Šestorica konjanika pojavila su se iza niskog grebena i raširila preko puta. Bili su preblizu da bi se sakrio neopaženo. Beris nastavi istom brzinom.
„Eno ih. Ako nas otkriju, ja im sve govorim.“
„Neće.“ Mikhail podiže kapuljaču i spusti glavu.
Beris je već psovao nešto sebi u bradu. Mikhail je prstima lupkao o nogu.
Kada im konjanici priđoše, Beris se malo ispravi kao da nije disao. Mikhail uhvati dršku Darinovog mača. Šestorica napraviše prolaz. Nisu ih ni pogledali, samo su nastavili dalje. Kada se udaljiše, Beris izdahnu. Mikhail pusti mač.
„Zamalo.“
„Možda bi bilo pametno držati te nazad cijeli put. Sada smo imali sreće.“ Okrenu se prema Mikhailu. „Često ova sreća tebe prati.“
Mikhail se jedva nasmija.
„Misliš? A otac? Majka? Emberveil?“
Berisu se promijeni lice.
„Izvini, nisam na to mislio. Ali ima tu nešto. Uvijek se nekako izvučeš. Kao da vidiš put koji niko drugi ne vidi.“
Mikhail nije htio nastaviti taj razgovor. Pogleda prema teretu iza njih.
„Znaš“, reče. „U Veilcourtu se ne pije rum toliko. Najviše vino.“
„Svako ima svoje. Blackwater rum, Ardenfall pivo da ih ugrije. Negdje se pije rakija. A u Veilcourtu se pije sve. Taj grad je uvijek bio, kako oni sebe zovu, gospoda. Pa se samo priča da se vino pije. Ali ja ga ne volim.“
Naredna tri dana ušli su u spor i jednoličan ritam. Kola su se od jutra do mraka ljuljala preko istog puta, točkovi škripali pri svakoj rupi. Naišli su na krčmu, gdje je Beris prodavao male količine soli i masti samo da ostavi trag običnog trgovca.
Poslije prve patrole Mikhail je osjećao kako mu srce ubrzava svaki put kada bi se spuštao ispod dasaka. Ili zato što je bio sve bliže gradu i njegovim hodnicima.
Dvaput su iz daljine ugledali konjanike, pa ga je Beris sakrio dok ne prođu, a jednom je u mraku ispod tereta proveo toliko dugo da je zadrijemao uprkos mirisu ribe i drvetu koje ga je žuljalo u leđa.
* * *
Šestog dana naišli su na raskrsnicu gdje se uži put iz istočnih brda spajao s glavnim putem. Mikhail ugleda obrise između stabala, mnogo ljudi i najmanje dvoja kola. Spustio se bez pitanja, privukao torbu uz grudi i zatvorio poklopac.
Ovoga puta nije čuo konje patrole ni zveckanje oružja. Do njega je dopiralo škripanje točkova, spori koraci i povremeni plač djeteta. Zvukovi su trajali dugo, kao da putem prolazi čitavo selo.
Tri udarca začuše se ranije nego što je očekivao. Mikhail odgurnu dasku. Beris je stajao pored kola i gledao prema ljudima koji su odlazili. Bilo ih je tridesetak, možda više. Izgledali su kao ljudi kojima je nešto oduzeto. Imali su obuću, hranu i ono malo imovine koju su uspjeli ponijeti, ali na licima im se vidjela ista zategnuta žurba. Svi su išli prema jugu.
Beris priđe čovjeku koji je na začelju kolone vodio mršavog konja za uzde.
„Odakle ste?“
„Wheatmill.“
Mikhail se sjeti Ronika i Rovana.
„Gdje idete?“ upita Beris.
Čovjek pokaza glavom prema južnom putu.
„Ko vas je napao?“ upita Mikhail.
Čovjek ga pogleda kao da nije razumio pitanje. Beris udari Mikhaila laktom pod rebra.
„Nameti“, odgovori čovjek. „Previsoki su za nas.“
Beris se nasmija. Čovjek ostade ozbiljan.
„Imate li zemlju?“ upita Beris. „Čuo sam da žito tamo uvijek uspije.“
„Imamo. Ali nam nije uspjelo ove godine. Ne onoliko koliko smo obećali.“
„Poznajete li Milkreste?“ upita Mikhail. „Jesu li i oni s vama?“
Čovjek ponovo pogleda prema njemu. Umor mu je bio duboko usječen oko očiju.
„Nisu, oni su ostali. Imaju i više nego što im treba.“
Zatim okrenu glavu i nastavi putem.
Kada odoše malo dalje, Beris se okrenu prema Mikhailu.
„Jesam ti rekao da ćutiš.“
„Tamo mi je prijatelj živio.“
„Neka je. Al ne rizikuj dok si sa mnom.“
Mikhail se okrenu prema narodu u daljini.
„Jadan narod. Ne znam što se ne pobune protiv kralja.“
Beris se okrenu prema njemu.
„Pobuni se ti pa nam reci šta se desilo.“
Mikhail još jednom pogleda prema istoku. Negdje daleko uz Elorin stajao je Wheatmill. Sjeti se Rovana i borbe u hodnicima. Sjeti se trenutka kada je stavio masku.
Te večeri Beris je dugo pregledao prednji točak prije nego što je zapalio vatru. Ležao je u blatu, povlačio prstima duž gvozdenog obruča i tiho psovao svaki put kada bi morao pomjeriti bolesnu nogu. Mikhail je donio još drva i spustio ih kraj ognjišta.
„Hoće li izdržati?“ upita.
„Vidiš šta se desi kad uzimaš polovno i na brzinu. Mora izdržati.“
„Ako ne izdrži, ostavićemo dio robe.“
Beris izvuče glavu ispod kola i pogleda ga.
„Nećemo.“
„Važnije je da stignemo.“
„Možda tebi.“
Polako se uspravi, oslanjajući se objema rukama na točak.
„Za tebe je ova roba samo nešto ispod čega ćeš ležati. Za mene je život. A ako ostavimo ili ako nam straža uzme, ti gubiš način da uđeš u grad. Ja gubim mnogo više.“
„Samo o tome misliš.“
Beris sjede na oboreno stablo i poče otkopčavati čizmu na bolesnoj nozi. Dugo je ćutao prije nego što ponovo progovori.
„Ne mislim samo o tome“, reče. „Stvarno ti želim pomoći. Ali tvrdoglav si kao i on.“
Mikhail je znao na koga misli, ali svejedno upita.
„Ko?“
„Darin.“ Skinu čizmu, protegnu nogu i raširi prste na njoj. „Stalno sam mu govorio nemoj tamo, nemoj amo. Opet isto. Lakše bih kamenu zabranio nešto.“
Mikhail se nije sjećao takvog oca.
„Berise...“
Vatra zapucketa između njih. Mikhail spusti pogled prema vlastitim rukama.
„Tvome ocu sam polovinu života govorio ne“, dodade Beris. „Ni njega to nikada nije zaustavilo.“
„Moram ući, Berise.“
„Znam da moraš ući.“ Beris privuče čizmu pored sebe i pruži nogu prema vatri. „Samo nemoj sebi govoriti da si me nagovorio. Ti si me samo više ubijedio.“ Na licu mu se pojavi umoran trag osmijeha, ali brzo nestade.
Mikhail te noći nije dirao ribu.
* * *
Kako su se približavali Veilcourtu, sela su postajala tiša. U prvom su ih ljudi posmatrali s dovrataka i zatvorili vrata čim su kola prošla. U drugom su stali da napoje konje, ali krčmar više nije htio primiti Berisov novac iz Ardenfalla, na šta je Beris opsovao.
Sve više ljudi je prolazilo putem prema jugu. Govorili su o pretresima, zatvorenim tezgama, noćnim hapšenjima i Zakonu Zvona koji se još sprovodio. Beris je sklanjao kola koliko je mogao i puštao ih da prođu.
Posljednjeg dana Veilcourt se podiže pred njima. Zidine su bile blijede, visoke i iste kao prije. Kule Kapele od Veila probadale su oblake, a put se širio kako su se približavali gradu. Pred kapijom je u redu čekalo tek nekoliko trgovaca. A daleko prema zapadnoj strani zidina stajala su velika kola s osam konja u zaprezi. Mikhail je znao šta će prevoziti. Dragar.
Mikhail je čekao sve dok nisu stigli do posljednjeg reda golog drveća. Nekada je živio u ovom gradu, ali ga nikada nije smatrao domom.
Beris skrenu kola s puta i zaustavi ih iza drveća. „Ulazi“, reče.
Mikhail prebaci torbu preko ramena i priđe zadnjem dijelu kola. Beris podiže platno, ukloni ribu i otvori dasku.
„Na putu su nas samo pogledali“, reče Mikhail.
„Zaboravi put. Na kapiji imaju ljude, vrijeme i naredbe. Znaš to valjda i sam.“
Mikhail se spusti u skrovište. Beris zadrža dasku podignutu.
„Bez obzira na ono što čuješ, ne pomjeraj se. Ako počnu prazniti kola, ne diši. Ako podignu poklopac, gotovi smo.“
„Možda me sreća bude pratila i ovaj put.“
„Ako ja odradim posao kako treba“, reče Beris, „neće ti trebati sreća.“ Spusti dasku i vrati teret na mjesto.
Kola izađoše na put. Mrak oko Mikhaila pomjerao se pri svakom udaru točkova, a riba iznad njega širila je težak i neugodan miris. Kolona se pomjerala sporo. Kada bi kola zastala, Mikhail je kroz pod osjećao korake ljudi koji su prolazili pored njih. Negdje ispred jedna žena poče se raspravljati. Muški glas naredi da se sve skine s kola. Nešto se razbi o kamen, zatim se začu dječji plač. Među glasovima se povremeno javljao kašalj, dubok i suv, svaki put praćen dugim uvlačenjem vazduha.
Kola se pomjeriše još nekoliko puta, pa stadoše.
„Papire“, reče neko.
Beris ništa ne odgovori, ali Mikhail začu šuštanje kože i papira.
„Bio si ovdje prije dvadeset dana. Je li tako?“
„Bio sam.“
„Ti si onaj što je pljunuo u stranu i rekao da više neće doći?“
Mikhail zatvori oči.
„Nisam“, reče Beris.
„Jesi, jesi. Otkud ponovo ovdje?“
„Novac.“
„Većina ih ide u drugom pravcu.“
„Jeste, ali roba vrijedi više u ovom gradu.“
Pored kola začu se dubok, suv kašalj. Isti koji je Mikhail slušao dok su čekali u koloni.
„Dva konja nisi imao“, nastavi nadređeni. „Sjećam se.“
„Jednog sam kupio u Blackwateru.“
„I kola su bila manja. Gdje su?“
„Prodao sam ih čovjeku koji još nije shvatio šta je kupio. Ali izgleda da sam i ja dobio isto.“
Nadređeni nije reagovao.
„Šta voziš ovaj put?“
Beris nabroja robu.
„Da, da. Kao i uvijek.“
Nadređeni napravi korak. „Ajde ovamo“, naredi. „Pregledaj kola.“
Čovjek koji je kašljao priđe zadnjem dijelu kola i naglo podiže platno. Beris siđe i stade uz nadređenog, posmatrajući pretres. Čovjek se pope unutra, zastade da dođe do daha, pa pomjeri prvi smotuljak ribe. Zatim drugi. Kroz procjepe iznad Mikhailove glave prođe više svjetlosti.
„Otvori bačve“, reče nadređeni.
„Papiri su s pečatom“, odgovori Beris.
„Nisam pitao za papire.“
Čovjek otvori prvu bačvu. Miris ruma prođe kroz pod, a iznad Mikhaila začu se psovka.
„Rum“, reče promuklo i pljunu. „Ne volim rum.“
„To sam i napisao.“
„Ćuti“, reče nadređeni.
Ponovo se zakašlja. Duže ovoga puta. Kada je prestao, zatvori bačvu i pređe na drugu stranu kola. Izvuče nož i probode jednu vreću. So se prosu po podu i kroz procjepe pade Mikhailu po licu. Mikhail jedva izdrža da se ne pomjeri.
Nož se ponovo zabi, ovoga puta kroz smotuljak ribe. Vrh udari o dasku tačno iznad Mikhailovog ramena, zatim skliznu između mjesta gdje se daske spajaju. Pojavi se u mraku, sjajan i uzak, toliko blizu njegovog vrata da je osjetio hladnoću metala.
Čovjek ga izvuče.
„Uništavaš mi robu“, reče Beris.
Čovjek se ponovo zakašlja, siđe s kola i zavuče se ispod njih. Drškom noža udarao je po daskama, polako, od zadnjeg točka prema prednjem. Prvi udarac odjeknu iza Mikhailovih nogu. Drugi ispod leđa. Treći gotovo uz njegovu glavu. Tri. Mikhail ostade da leži.
„Ovdje je više prostora“, reče čovjek odozdo.
„Pojačano je između osovina“, odgovori Beris. „Stara kola.“
Čovjek se izvuče ispod njih i ponovo pope pod platno. Pomjeri vreću soli, spusti se na koljena i pređe prstima duž spojeva među daskama. Zastade tačno iznad Mikhaila. Prsti mu se uvukoše u uski procjep. Pronađoše rub poklopca.
Daska se naglo podiže.
Siva svjetlost sruči se u skrovište. Čovjek prvo pogleda prema Mikhailovim nogama, očiju punih suza. Već je krenuo da spusti dasku, pa zastade. Tada mu se pogled vrati i zaustavi na Mikhailovom licu. Mikhail ostade potpuno miran.
Na čovjekovom licu ništa se ne promijeni. Jednom rukom držao je dasku, dok su mu se grudi teško podizale. Zatim kašalj iznenada provali iz njega. Okrenu glavu i pritisnu šaku na usta, ali drugom rukom nije ispustio dasku.
„Idi više“, reče njegov nadređeni. „Ne mogu te ni slušati ni gledati.“
Čovjek sačeka da kašalj prođe. Zatim spusti dasku i siđe s kola.
„Ništa“, reče promuklo.
„Zatvaraj“, naredi nadređeni Berisu. „I prolazi.“
Platno pade. Beris se pope na klupu bez riječi i potjera konje.
„A ti“, reče nadređeni prema stražaru. „Idi popij čaj neki. Ne trebaš mi takav.“
Kola se pokrenuše ispod visokog luka Južne kapije. Zvuk točkova promijeni se kada su sa zemlje prešli na gradski kamen, a glasovi stražara počeše ostajati iza njih.
Mikhail ostade ležeći nepomično u mraku. Nije znao je li ga čovjek vidio. Iza kola ponovo se začu njegov kašalj.
Skrenuli su još nekoliko puta prije nego što se zaustaviše. Iznad njega začu se pomjeranje tereta, zatim tri udarca. U mraku izvadi iz torbe masku i rukavice. Masku gurnu pod odoru, rukavice u džep, a torbu ugura u dno skrovišta, kod nogu. Tek onda podiže poklopac.
Beris je pridržavao platno, a iza njegovih leđa vidjelo se usko, napušteno dvorište u istočnom dijelu Veilcourta. Mikhail se izvuče i siđe s kola.
„Polako“, reče Beris. „Nismo se dovukli dovde da padneš tu u blato.“
Mikhail se protegnu i osvrnu prema poznatim krovovima. Grad je bio isti kao i prije. Barem izgledom.
„Kuda ćeš sad?“ upita Beris.
„Kući, pa ću vidjeti šta dalje.“
Prvi udar zvona odjeknu preko krovova. Mikhail podiže glavu prema zvuku. Kod ulaza u dvorište neko zatvori prozor. Malo dalje neko zalupi vrata.
„Onda požuri“, reče Beris. „Da te ne nađu poslije zvona. Ja i dalje imam pečat.“
„Hvala ti, Berise. Vratiću ti jednog dana.“
Drugo zvono se oglasi. Beris pogleda Mikhaila, pa kratko klimnu.
„Idi.“
Mikhail navuče kapuljaču i izađe iz dvorišta prema glavnoj ulici. Bila je gotovo prazna. Nekoliko ljudi trčalo je da stignu kući prije nego što se posljednje zvono oglasi.
Treće zvono. Požuri prema Pijačnoj Ulici. Prošao je pored Orrinove biblioteke. Na vratima je i dalje stajao drveni znak s izblijedjelim natpisom. Četvrto se oglasi. Nije imao vremena da ode do svoje kuće. Ako sada uđe, moraće čekati jutro ili rizikovati da ga straža zaustavi kada ponovo izađe. Potrča prema Kamenorezačkoj Četvrti. Dok je trčao, odjeknuše još dva udara.
Nađe se pred skrivenim ulazom u zidu. Osvrnu se duž ulice. Nikoga nije vidio. Sedmo zvono. Pronađe kamen i gurnu ga. Zid se polako otvori, a hladnoća i miris podzemlja udariše ga u lice. Osmo zvono zazvoni.
Mikhail izvuče rukavice iz džepova i navuče ih, pa posegnu pod odoru i izvadi masku. Na trenutak je zadrža pred sobom, osjećajući njenu toplinu kroz rukavice. Zatim je prisloni na lice i zakopča na potiljku. Prebaci kapuljaču preko remenja i krenu niz stepenice ispod grada. Iza njega zid se zatvori.
Deveto zvono zazvoni.