Poglavlje XL: Odgovor je bio zapisan
Prvi dan jahao je gotovo bez zaustavljanja. Dvadeset dana provedenih na kraju svijeta, kako je to Tomar zvao, bilo je i više nego dovoljno. Ironfort je ostao iza njega još prije nego što je sunce izašlo dovoljno visoko da obasja vrhove drveća, a put prema zapadu bio je prazan. Maska je ležala umotana u torbi uz njegov bok. Mikhail je više puta pomislio da bi mogao stati, izvaditi je i ponovo ostaviti negdje kraj puta, ali nije.
Predveče skrenu s puta među stabla i sjaha. Skide konju sedlo, spusti ga uz drvo i pređe dlanom preko vlažne dlake na leđima. Konj se stresnu, zatim spusti glavu prema travi.
Mikhail sjede uz stablo. Noge su ga boljele od jahanja. Gledao je konja kako se polako pomjera između korijenja, čupajući travu. Kada mu priđe, Mikhail podiže ruku. Njuška mu se spusti u dlan, topla i vlažna.
„Šta je?“
Konj mu gurnu ruku prema grudima. Mikhail se malo nasmiješi i protrlja ga između očiju. Kada prestade, životinja ponovo pomjeri glavu pod njegovim dlanom.
„Treba ti ime je li tako? Još ti ga nisam dao.“
Sjeti se da mu je to već jednom rekao. Pred Veilcourtom, kada ga je pustio da se sam vrati u štalu. Poslije svega ponovo ga je našao tamo.
Ustade i priđe mu uz vrat. Prstima razmrsi grivu, polako, izvlačeći suvo lišće koje se zadržalo među dlakama.
„Darin.“
Ruka mu zastade. Konj okrenu glavu prema njemu i dotaknu mu rame njuškom.
„Darine“, ponovi tiše.
Bio je već dva dana od Ironforta kada na putu ugleda kola koja su dolazila iz suprotnog pravca. Jedan konj, natovaren sanducima i vrećama, a na sjedištu čovjek u kaputu. Pomjeri kola u stranu kada Mikhail priđe, dovoljno da se mimoiđu, ali čovjek podiže glavu kada ugleda njegovo lice.
„Ideš za Veilcourt?“
Mikhail uspori konja.
„Idem. Zašto?“
Čovjek pogleda niz put iza sebe. „Ne bih žurio. Nešto tamo nije baš sve kako treba.“
Mikhail se potpuno zaustavi. Čovjek nastavi, sada već očigledno zadovoljan što ima kome prenijeti ono što je čuo.
„Moja sestra živi kod Pijačne Ulice. Kaže da posljednjih dana ljudi nestaju. Straža ih traži, Kraljevi Savjetnici govore da nema razloga za paniku, pa naravno svi paniče.“ Povukao je uzde kada konj pokuša skrenuti prema travi. „Juče se narod skupio pred palatom. Kažu da je i kralj izašao.“
„Seradin?“
„Ko drugi? Dječak jedva govori preko njih. Tih je. Neki od Savjetnika sad govore umjesto njega.“
Mikhail osjeti kako mu se prsti stežu oko uzda.
„Je li to izabrao nove?“
Čovjek slegnu ramenima. „Ne znam imena. Ima nekih među Kraljevim Savjetnicima. Meni je to bilo dovoljno. Zato sam i krenuo dalje dok još mogu. Ne vjerujem im.“
„Koliko je ljudi nestalo?“
„Niko ne zna. To i jeste problem. Ako ideš tamo, ja noću ne bih izlazio. Više mi se sada sviđalo dok je bio Zakon Zvona.“
Čovjek potjera kola. Mikhail ga je gledao dok se nije udaljio dovoljno da više ne čuje točkove. Tek se tada pokrenu. Rekao je sebi da ide zbog onoga što je upravo čuo. Iako je već bio na putu.
Veilcourt ugleda treći dan predvečer. Prvo su se iznad zemlje pojavile kule, zatim zidine i krovovi sabijeni iza njih, a na kraju cijeli grad kako se širio uz rijeku pod blijedim nebom. Mikhail uspori konja na posljednjem usponu i ostade neko vrijeme gledajući.
Iz daljine je izgledao isto. To ga je gotovo naljutilo. Iste kule. Isti kameni zidovi. Isti dim iznad kuća. Grad nije nosio na sebi ništa od onoga što se događalo ispod njega. Nije se moglo vidjeti ko je vodio Maske, ko je nestao, ko je izdao čiju naredbu niti koliko je ljudi klečalo u odajama dok je Slušalac bio na drugom kraju Veillandsa.
Ruka mu se spusti na torbu uz sedlo. Maska je bila unutra. Nije govorila.
„Tebe je baš teško naći kod kuće.“
Mikhail okrenu glavu. Niže na putu Beris zaustavi konja i podiže ruku. Dolazio je iz grada. Mikhail potjera konja prema njemu i stade pored njega.
„Mislio sam da si u Blackwateru. Gdje su ti kola?“
Beris pogleda konja pod sobom. „Bio sam u Blackwateru. Sada više ne trgujem kao što vidiš. Kupio sam brod.“
Mikhail se nasmiješi.
„Stvarno?“
„Kupio sam i stvari koje mi trebaju za njega. Našao ljude. Sve.“ Pomjeri bolesnu nogu. „Samo još tebe da nađem. Trebaće mi kapetan broda dok ja uživam na njemu.“
„Došao si po mene?“
„Sam si rekao da dođem lično kada ga kupim. Eto me.“ Beris pokaza na Mikhaila. „Okreni konja. Možemo još malo odmaći prije mraka.“
Mikhail pogleda prema gradu.
„Ne mogu sada. Moram se vratiti u Veilcourt.“
Beris zadrža ruku podignutu, zatim je spusti na uzde.
„Vidim kuda si krenuo. Taj grad opet ne valja. Bio sam tamo.“
Mikhail sjaha i priđe njemu.
„Trebaju me tamo.“
Beris ga je gledao. Zatim opsova i prebaci uzde iz jedne ruke u drugu.
„Jebem ti ovaj put. Prešao sam ga zbog tebe. Obišao ti kuću, raspitivao se, pa krenuo nazad jer te nema.“
„Izvini.“
Beris mu pokaza prst.
„Evo ti tvoje izvini. Nisi ga ti prelazio s ovom nogom.“
Mikhail ostade uz njega. Beris pogleda prema gradu, i zadrža se na njemu.
„Brod me čeka. Ljudi traže da im se plati i kada ništa ne rade. Da ostanem još, ne mogu. Kada ćeš moći?“
Mikhail položi ruku na njegovog konja.
„Ja ću doći do Blackwatera i naći te.“
Beris spusti uzde u krilo. Neko vrijeme je ćutao, još gledajući u grad.
„Skoro si mi kao sin, Mikhail. Pošto svoga nemam, htio sam da pođeš sa mnom.“
„Obećavam da ću doći.“
Beris tek tada okrenu glavu prema njemu, preko obraza jedna suza ostavila je mokar trag.
„Ako me ne bude tamo, sačekaj. Vraćaću se.“
„Sačekaću.“
Beris klimnu i ponovo uze uzde. Mikhail skloni ruku, uhvati sedlo i pope se na konja.
„I nisam zaboravio svoj dio“, reče.
Berisu se malo podiže ugao usana.
„Prvo ti dođi.“
Potjera konja, krenu niz put i još jednom podiže ruku.
Mikhail ostade dok nije prošao pored njega. Zatim potjera konja niz put. Skrenu prema južnoj kapiji i konjušarnici kraj nje, istoj u kojoj je tamnoplavog konja ostavljao svaki put kada bi se vratio u Veilcourt. Starac je bio unutra, ovaj put budan, i podiže glavu čim začu kopita.
„Opet ti. Mislio sam da nećeš doći.“
„Opet.“
Starac izađe iz sjene štale i uhvati uzde. „Koliko dugo ovaj put?“
„Ne znam.“
„Nisam ni mislio da znaš. Onda ista cijena?“
„Ista.“
Mikhail sjaha i skide torbu. Konj okrenu glavu prema njemu i gurnu njušku uz njegovo rame. Mikhail mu po navici položi ruku na vrat i pređe dlanom preko grive.
„Dobar si, Darine.“
Starac pogleda prema njemu. „Dao si mu ime?“
„Jesam.“
Starac pogleda životinju, zatim Mikhaila.
„Vučeš ga do pola svijeta i sad si se sjetio da mu daš ime? Ali dobro, barem ga više nećeš zvati tamnoplavim.“
„I dalje je.“
„Kako ti kažeš.“
„Čuvaj ga.“
Mikhail pogleda konja kako odlazi među pregrade. Valdemiru je još dugovao jednog. Ovog mu neće dati.
„Čuvam ja sve“, reče starac. „Samo plati na vrijeme.“
Starac povede konja prema pregradama. Mikhail pođe prema izlazu, ali se na pragu još jednom okrenu. Darin je već skretao prema svom mjestu.
Na kapiji nije bilo duge kolone. Stražari su pregledali kola, ali nisu zadržavali ljude bez razloga kao nekada. Jedan ga prepozna i podiže ruku.
„Emberline.“
Mikhail klimnu.
„Dugo te nije bilo. Nisam te vidio od kraljeve sahrane.“
„Evo sada sam tu.“
Stražar ga odmjeri, putnu prašinu po njegovom plaštu, zatim ga propusti. Mikhail uđe.
Prve ulice govorile su drugačije nego ono što su mu govorili ljudi koje je sreo. Ljudi su i dalje bili napolju. Radnje nisu zatvarane čim bi se svjetlost počela gubiti. Djeca su trčala između kola, žene razgovarale i prepirale se, a iz krčmi dopirao je smijeh. Grad je živio. Mikhail je gledao sve to i bio je zadovoljan.
On je ovo učinio.
Zakon Zvona više nije stezao ljude za grlo. Nisu trčali kućama čim bi se približila noć. Ulice su bile pune. Ali što je išao dublje prema Glavnom Trgu, više je primjećivao nešto drugo.
Priče su bile istinite.
Ljudi su razgovarali tiše. Pojedine kuće su bile tamne i zamračene. Malo dalje muškarac je lijepio list na kameni zid. Mikhail uspori da pročita šta piše. Ljudi su nestajali. Lijepili su imena po zidovima i pitali gdje su im braća i kći. Mikhail je znao gdje je odgovor.
Odgovor je bio zapisan, uredno, u Arhivi ispod njihovih nogu. Uz svako ime ko je naredio, ko je prenio i ko je izvršio.
On je tako naredio. A maska mu je rekla da će biti tako.
„Ćuti.“
Reče to kao da govori Pohlepi. Nije ni siguran da li je progovorila iako je bila u torbi. Prolaznik ga čudno pogleda. Mikhail spusti glavu pod kapuljaču. Što se više približavao Glavnom Trgu, buka je rasla. Ljudi su se skupljali ispred stepenica palate, stotine. Tačno oko kipa Terona koji je i dalje stajao. Mladi kralj ga još nije zamijenio. Mikhail uđe i stade uz kraj gomile.
„...tri dana!“
Glas se podiže negdje naprijed.
„Moj brat je nestao prije tri dana!“
„I moja kćerka!“
„Straža ništa ne radi!“
„Gdje su ljudi?“
Mikhail se provuče i stade blizu početka. Na vrhu kamenih stepenica stajali su stražari i Wardeni, ljudi u boljim odorama, a između njih kralj Seradin. Kruna mu je izgledala prevelika. Stajao je uspravno koliko je mogao, u tamnom plaštu sa zlatnim rubom, šaka stisnutih ispred sebe. A pored njega stajao je Kastos.
Mikhail ga odmah prepozna. Na sebi je imao plavu odoru Kraljevih Savjetnika, jednostavnu i skupu, sa zlatnom kopčom na vratu. Nije stajao iza kralja kao savjetnik koji čeka da bude pozvan. Stajao je gotovo uz njega. Glave malo podignute, ispravnih leđa. Isti čovjek kojeg je Mikhail izabrao da bude Bijeli Ponos. Maska mu očigledno nije ni trebala.
Seradin podiže ruku. Gomila se nije odmah utišala.
„Molim vas“, poče kralj.
Neko iz mase povika: „Nađite ih!“
Još nekoliko glasova pridruži se.
Seradin pokuša ponovo. „Straža traži sve koji su nestali i... i Savjetnici su...“
Riječi mu se izgubiše pod novim glasovima.
„Koliko ih još treba nestati?“
„Moj sin nije došao kući!“
„Šta se dešava noću?“
Seradin proguta. Pogleda prema stražarima, zatim prema Savjetnicima. Niko mu nije mogao dati ono što mu je trebalo.
Mikhail je gledao dječaka i sjetio se Zlatnog Gaja. Sjetio se trenutka kada su mu oca položili u zemlju i Garona koji utabava humku. A sada je ovdje kralj imao trinaest godina i čitav grad koji je tražio odgovor od njega.
Seradin podiže glas. „Molim vas da se smirite. Saznaćemo šta se događa. Ja obećavam da ćemo...“
„Kada?“
Dječak zastade.
„Kada?“ ponovi čovjek iz gomile.
Seradin otvori usta, ali odgovor nije imao.
Tada Kastos pogleda prema njemu. Nije mu prišao, nije mu ni šapnuo na uho. Pogledao ga je. Seradin se samo malo okrenu prema njemu. Kastos lagano klimnu, zatim Seradin napravi pola koraka u stranu. Dječak to učini bez oklijevanja, a Kastos izađe naprijed. Nije podigao ruke niti tražio tišinu. Samo je stao tamo gdje je maloprije stajao kralj i čekao. Gomila se postepeno utiša.
„Kralj vam je rekao da se ljudi traže“, reče tvrdim glasom. „To se neće promijeniti zato što vičete.“
Neko nešto dobaci iz mase. Kastos odmah pogleda u tom pravcu.
„Ako imaš ime nestalog, daćeš ga straži. Ako imaš mjesto gdje je posljednji put viđen, reći ćeš gdje. Ako si nešto vidio, govorićeš. Ako nisi, nećeš širiti strah među ljudima koji već imaju dovoljno razloga da se plaše.“
Nekoliko ljudi se uznemiri.
„A šta ako straža ništa ne pronađe?“ povika žena.
„Onda će tražiti ponovo.“
„A ako su mrtvi?“
Tišina pade preko trga. Kastos ne spusti glavu.
„Onda ćemo pronaći ko ih je ubio.“
Jednostavno i čvrsto. Kao da sama sigurnost odgovora može natjerati stvarnost da mu se prilagodi. Mikhail je znao taj glas. Ispod bijele keramike zvučao je gotovo isto.
„Veilcourt nije grad koji se raspada“, nastavi Kastos, „zato što nekoliko ljudi nestane u mraku. Nećete ga pretvoriti u takav grad zbog glasina. Vratite se kućama. Straža će nastaviti potragu, Savjetnici će dobiti izvještaje do jutra, a kralj će biti obaviješten o svakom pronađenom čovjeku.“
Mikhail pogleda Seradina. Kralj više nije stajao naprijed. Stajao je iza Kastosa i slušao. I ljudi su slušali Kastosa. Neki nezadovoljno. Neki uplašeno. Neki očigledno zato što je neko napokon govorio kao da zna šta radi.
Mikhail se sjeti Zavjeta njegovog oca, Terona: Pa makar propalo sve što sam uzdigao i moj dom izgubio moć koju ima. Teron se ubio, njegov Zavjet je, očigledno, nastavio dalje.
Gomila se počela razilaziti. Kastos se okrenu prema kralju i nešto mu tiho reče. Seradin klimnu. Taj mali pokret Mikhailu se nije svidio. On je Kastosa postavio iznad ostalih Ponosa. Nije mu bilo mjesto uz kralja.
Dao si mu ono što mu pripada, pomisli.
„Nisam.“
Ovoga puta niko nije bio dovoljno blizu da ga čuje.
Kastos se tada okrenu prema trgu. Na trenutak mu pogled pređe preko gomile, pogled mu pređe preko Mikhaila i ne zaustavi se na njemu.
Mikhail se tada okrenu i ostavi trg iza sebe. Do svoje kuće stiže kada je grad već počeo tamniti, otključa vrata i uđe. Unutra ga dočeka isti miris drveta i kamena. Stolica. Sto. Krevet. Kovčeg ispod prozora. Sve isto kao i prije.
Crna odora s crvenim rubovima ležala je presavijena preko stolice, a na njoj još položene crne rukavice. Gledao ju je dugo. Tada skinu smeđi plašt i odloži ga preko stolice. Zatim obuče crnu odoru. Tkanina mu je ponovo pala preko ramena onako kako je pamtila njegovo tijelo. Opasa Darinov mač oko struka. Masku izvadi posljednju. Držao ju je neko vrijeme u rukama. Pokvaren osmijeh gledao ga je.
„Samo dok sam dolje.“
Niko ga nije zvao. Niko ga nije čekao. Mogao ju je vratiti u kovčeg i leći.
Prisloni na lice. Toplota se zatvori oko njega prije nego što je stigao zategnuti remenje. Oči mu se zatvoriše. Na trenutak nije bilo Veilcourta, ni Ironforta, ni Kastosovog glasa na stepenicama. Samo poznata toplina.
Dobro.
Mikhail otvori oči. U odrazu prozorskog stakla stajao je Slušalac.
Okrenu se i izađe iz kuće. Grad je već ulazio u noć. Ljudi koji su ga vidjeli, uplašili bi se i sklanjali bi se s puta. Mikhaila više nije bilo briga. Prošao je Kamenorezačkom Četvrti, kroz ulice kojima je nekada prolazio kao vitez.
Došao je do skrivenog prolaza u kamenu i stade pored njega. Iza zida su bili hodnici koje je ostavio Bijesu. Maske. Zavist, ako se vratio. Sve ono od čega je otišao na kraj svijeta.
Položi dlan na kamen i pritisnu. Zid se pomjeri. Iz dubine prema njemu izađe poznat hladan vazduh. Mikhail zakorači unutra. Iza njega, zid se zatvori. Metalni miris postade sve jači.