Poglavlje XVII: Pogled prema balkonima

Lijevo.

Mikhail skrenu prema zapadnom dijelu hodnika. Svakim korakom prolazi su mu postajali sve manje poznati. Hodnici su vodili dalje od glavnih puteva kojima su se Blijede Maske kretale između svojih odaja. Kada prolaz naglo skrenu ulijevo, Mikhail zastade.

Bijela Maska Radoznalosti stajala je nasred puta. Uz nju su bile dvije Blijede Maske, Radoznalost i Zavist. Na bijeloj keramici jedno oko bilo je veće, a usta povučena malo u stranu, kao da pitanje nikada nije dovršeno. Ruke su joj bile sklopljene unutar tamne odore. Blijeda Zavist držala je u rukama malog drvenog konja, izlizanog od dječijih prstiju. Pokazivala ga je Blijedoj Radoznalosti.

„Vidi šta sam našla. Oduzela. Oduzela sam.“

Palcem pređe preko konjske grive.

„Vidjela sam kako plače. Nekako mi je lijepo bilo.“

Sve tri se okrenuše i pokloniše kada ugledaše Mikhaila.

„Slušaoče.“

Mikhail pogleda Bijelu Masku.

Radoznalost čuje ono što drugi ne čuju.

„Pođi sa mnom“, reče Mikhail.

Radoznalost se uspravi i priđe mu. Dok se pomjerala, Mikhail osjeti pogled Blijede Zavisti. Iste čiste i nove koju je već ranije vidio. Stajala je pognute glave, ali njene uske i kose očne šupljine bile su okrenute prema Pohlepi. Mikhail se okrenu prema njoj i stade.

Zavist polako podiže ruku, kao da su sami. Prsti joj izađoše iz crnog rukava i krenuše prema njegovom licu.

„Samo da je dotaknem“, prošapta.

Ruka joj se približi maski.

Bijes s okrnjenim nosom zgrabi je za zglob prije nego što je uspjela dotaći keramiku. Uvrnu joj ruku i privuče je prema sebi. Zavist se nakrivi, a ispod Bijesove Maske začu se duboko režanje. Iz nje izbi kratak jauk, čist ženski glas kojem blijeda keramika nije uspjela oduzeti bol. Drveni konj joj ispade iz druge ruke i otkotrlja se do zida.

Mikhail položi ruku preko Bijesove rukavice.

„Ostavi je.“

Bijes odmah popusti. Zavist drugom rukom obuhvati zglob i spusti glavu.

Mikhail nastavi hodati. Kada je prošao pored nje, pogleda je krajičkom oka. Zavist ga je ponovo gledala.

Radoznalost je koračala ispred njega ćutajući. Prošli su dugim hodnikom osvijetljenim bakljama s obje strane, sve dok se pred njima nije ukazalo ono što je izgledalo kao njegov kraj. U stijeni je ostala uska, nepravilna pukotina. Zakoračiše u nju. Kamen je postao grublji, a vazduh topliji i težak, bez mirisa dima. Negdje iz dubine prolaza dolazila je svježina spoljašnjeg svijeta.

Stepenice ih povedoše naniže, pored dva odvojena puta, zatim se prolaz ponovo poče uspinjati. Na njegovom kraju stajao je zid, dalje nije bilo ničega. Uske stepenice ipak su se dizale lijevo i desno unutar samih gradskih zidina.

Skrenuše udesno. Mikhail je išao prvi, Radoznalost uz njega, a dvije Maske Bijesa iza njih. Svod je bio nizak, stepenice uske. Kada se prolaz izravnao, duž oba zida počeše se pojavljivati uski prorezi kroz koje je dopirala svjetlost dana.

Mikhail zastade kod prvog s desne strane. Dugo nije vidio dnevnu svjetlost osim one koja je dopirala do njegovog balkona. Nagnu se i pogleda. Pred njim se uzdizala ogromna blijeda stijena. Na njenom vrhu stajala je Kapela od Veila, dva tornja sa zlatnim grbom Veilcourta visoko nad gradom. Negdje na sredini te stijene nalazio se balkon njegovih odaja, isklesan tako duboko da ga spolja nije bilo moguće pronaći.

Prešao je do proreza na drugoj strani. Iza zidina pružala su se polja. Put je vodio uz njih od juga prema sjeveru, a dalje su ležale tamne šume i rijeka, široka siva linija u jutarnjoj izmaglici. Iza nje su se na horizontu uzdizale Planine Svijeta. Tamo se kopao dragar. Tamo je stajala Grobnica Kipova. Vidio ih je i sa balkona. Odstupi i nastavi prema sjeveru kroz zidine.

Ovdje.

Pred njima se pojaviše stepenice koje su vodile naniže. Desno od njih, gotovo skrivene u mraku, stajala su vrata. Mikhail položi dlan na njih i gurnu. Otvoriše se bez zvuka.

Iza njih je sve bilo drugačije. Kamen je bio poravnat i pažljivo isklesan. Više nisu bili u zidinama, već unutar Kraljeve Palate. Na udaljenom kraju male prazne prostorije stepenice su se spuštale udesno, ali su nakon nekoliko gazišta bile odsječene, kao da ih je velika sjekira jednim udarcem prekinula. Ispod njih ostao je samo ponor čije se dno gubilo u tami. Drugi dio stepenica vodio je ulijevo i prema gore.

Mikhail se poče penjati. Radoznalost ga je pratila. Stepenice su završavale pred vratima od tamnog drveta. Mikhail se okrenu prema Bijesovima.

„Sačekajte.“

Onaj s okrnjenim nosom blago se nagnu prema njemu. Ispod keramike začu se kratko režanje.

„Možda nije sigurno, Slušaoče.“

Sigurno je.

„Sačekajte“, ponovi Mikhail.

Obojica se pokloniše i okrenuše leđima prema vratima. Mikhail ih otvori i uđe s Radoznalošću.

Iza vrata pružao se ogroman kružni balkon koji je savršenim lukom obavijao Prijestolnu Dvoranu. Ograda je bila isklesana od bijelog kamena, glatka i neprekinuta. Daleko ispod širila se dvorana, obasjana svjetlošću visokih prozora. Samo je prostor balkona ostao u mraku.

Odavde je dvorana djelovala mnogo veća nego kada je Mikhail stajao na njenom podu. Stubovi su se dizali prema svodu izgubljenom u sjenci. Sve je bilo načinjeno tako da čovjek ispod osjeti težinu onoga što se uzdiže iznad njega. Prijestolje je stajalo tačno ispod balkona, na vrhu širokih kamenih stepenica.

Teron Vaelor sjedio je na trećoj stepenici od dna, laktovima oslonjenim na koljena, opušten onako kako ljudi sjede samo kada vjeruju da ih niko ne posmatra. Pored njega je sjedio njegov dvanaestogodišnji sin, Seradin. Još nije izrastao u visinu koja ga je čekala. U ramenima mu nije bilo težine koju je nosio njegov otac.

Mikhail priđe ogradi.

Teron reče nešto pretiho da dopre do balkona. Seradin se nasmija, toplo, onako kako se dijete smije samo pred svojima. Teron mu vrati osmijehom. Taj osmijeh nije pripadao kralju kojeg je Mikhail vidio u Odaji Slušaoca. Pripadao je čovjeku koji je sjedio uz svojega sina.

Radoznalost se približi ogradi i nagnu prema njima. Mikhail je posmatrao kako prenosi sve više težine na bijeli kamen.

Mikhail odstupi od ograde i priđe joj iza leđa. Bijesovi su čekali s druge strane vrata. Na balkonu su bili sami.

Bila je previše nagnuta. Dovoljno bi bilo uhvatiti je za noge i podići. Pala bi u dvoranu, a keramika i lobanja bi joj pukle. Mozak bi se rasprsnuo o kamen pred kraljem i njegovim sinom. Pogled mu se spusti prema njenim nogama. Pomjeri se bliže njoj.

Pola koraka iza nje.

Radoznalost se tada okrenu.

„Slušaoče. Odavde se bolje čuje“, reče.

Pokazala mu je mjesto uz ogradu. Mikhail joj priđe i nagnu se. Niko ga nije smio gurnuti. Niko nije smio dotaći Slušaoca.

Ispod njih Seradin pogleda prema prijestolju, zatim prema ocu.

„Znači svi rade ono što kažeš?“

„Trebalo bi“, odgovori Teron.

„A stražar? A kuvar? Šta ako neće?“

Teron pogleda sina. „Svako ko služi kruni. Najčešće i tada.“

Seradin razmisli. „Znači samo kažeš ljudima šta da rade i oni to učine.“

„Naredba je lakši dio.“

„Šta je teži?“

Teron se malo okrenu prema njemu. Položi mu ruku iza vrata i privuče ga bliže, toliko da su im se ramena dodirnula.

„Znati šta će ta naredba učiniti ljudima koje nikada nećeš vidjeti“, reče. „Kada pošalješ stotinu vojnika na istok, na karti pomjeriš samo jedan znak. Ali svaki od tih ljudi nečiji je muž, nečiji otac, nečiji sin. Kada podigneš namete, ti vidiš broj u knjizi. Neki ljudi zato manje imaju, ali i to je u redu, mi smo ipak važniji.“

Seradin spusti glavu prema svojim rukama.

„Nemoj slati vojnike i nemoj uzimati hljeb.“

Na Teronovom licu pojavi se kratak osmijeh.

„Ponekad ne biraš između dobrog i lošeg. Biraš koji teret grad može podnijeti.“

„A ko tebi kaže koji da izabereš?“

Teronova ruka ostade na vratu njegovog sina. Pogled mu skliznu prema prijestolju iznad njih.

„Niko“, reče.

Mikhail je čuo laž izgovorenu djetetu.

Seradin se zamislio. „Poželiš li ikada da je neko drugi kralj?“

„Ne“, odgovori Teron prebrzo.

„Ni samo jedan dan?“

Teron pogleda prijestolje, zatim u sina.

„Ni samo jedan dan. Nadam se da još dugo nećeš morati sjesti na njega.“

Seradin se namršti. „Misliš da neću biti dobar kralj?“

Teron palcem pređe preko ruba dječakovog vrata, sitnim pokretom kakvim otac umiruje dijete i kada dijete više nije malo.

„Mislim da si moj sin“, reče. „Volio bih da još dugo ostaneš samo to.“

Mikhail je gledao njegovu ruku na Seradinovom vratu. Sjeti se Darinovog dlana, velikog i grubog od kamena, i težine koju je nekada osjećao na vlastitom ramenu. Nije se sjetio nijedne riječi. Samo grubih ruku koje su pokušale biti nježne.

Luk svoda i ugao zidova nosili su Teronov tihi glas sve do balkona. Svaki šapat stigao je čist, kao da udaljenost između njih nije postojala. Dvorana je bila sagrađena da sluša.

Dvokrilna vrata se otvoriše. Stražar uđe i brzim koracima pređe preko kamenog poda.

„Vaše Veličanstvo. Stižu.“

Teron ustade. Seradin se podiže uz njega.

„Idi svojoj majci“, reče Teron.

Dječak napravi nekoliko koraka, zatim se okrenu kao da je htio još nešto pitati. Teron mu samo klimnu. Seradin ode kroz bočna vrata, a Teron je gledao za njim sve dok se vrata nisu zatvorila.

Ostao je sam u podnožju prijestolja.

Tada podiže pogled prema balkonima, pravo prema mjestu na kojem su stajali Mikhail i Radoznalost. Nije ih tražio. Znao je tačno gdje treba da gleda. Bio je to pogled čovjeka koji je čitav život znao da iznad kralja postoji nešto skriveno u mraku.

Teron se potom pope uz stepenice i sjede na prijestolje. Leđa mu se ispraviše, a brada podiže. Otac koji je sjedio uz sina nestade. Ostao je kralj.

Ostao je Ponos na prijestolju ispod Pohlepe.

Ljudi počeše ulaziti u redovima. Prvi je došao komandant Stalarik Sleid, u oklopu prošaranom srebrnim linijama i tamnosmeđem plaštu s grbom Veilcourta na grudima. Za njim su išli kapetani, trgovci u skupim, šarenim odorama, pa plemići iz spoljašnjih kuća, savjetnici i predstavnici gradskih četvrti. Njihove titule značile su različite stvari u različitim prostorijama. Maskama nisu značile ništa. Spadale su s čovjeka čim bi navukao keramiku.

Dvorana se punila kao posuda, od dna prema vrhu. Tihi žamor rastao je među stubovima, a svod ga je sakupljao i vraćao prema balkonima.

Radoznalost se ponovo nagnu. Glava joj zauze poznati položaj, kao da je jedno veće oko tražilo ono što je manjem promaklo. Posmatrala je svako lice, svaki položaj i svaki šapat između ljudi koji su vjerovali da ih niko ne sluša.

Kada se dvorana napuni, Teron pređe pogledom preko okupljenih. Zatim ga podiže prema mraku iznad njih. Zadrža ga na Mikhailu jedan kratak dah i klimnu, pa spusti oči i podiže ruku.

Dvorana utihnu.

„Veilcourt se muči“, započe. „Vi to znate. Ja to znam. Ljudi na ulicama to znaju. Neću se pretvarati da nije tako.“

Glas mu udari o zidove i vrati se prema balkonima.

„Nameti su visoki. Viši nego što bi trebalo da budu. Znam šta uzimaju trgovcima, radnicima i porodicama koje već imaju premalo. Ali postoji razlog zbog kojeg su podignuti.“

Ruke mu se spustiše na naslone prijestolja.

„Prije nekoliko mjeseci ljudi su počeli nestajati na istoku. Čitava naselja. Odjednom. Nismo pronašli tijela. Nismo pronašli tragove borbe niti kuće opljačkane kao poslije napada. Na nekim mjestima tragovi stopa vodili su prema starim putevima i nestajali na dalekom istoku. Prema ničijim zemljama. Prema staroj močvari Grimvast.“

Žamor prođe dvoranom.

„Isprva smo vjerovali da su to Orkovi“, nastavi Teron. „Ali izgleda da nisu. Naše izvidnice nisu pronašle njihove oznake niti tragove njihovog oružja. Ipak, neću ostaviti naše ljude bez zaštite dok pokušavamo saznati ko je odgovoran.“

Ljudi se okrenuše jedni prema drugim. Žena pri kraju dvorane stegnu podlakticu muškarca koji je stajao uz nju.

„Zato smo ponovo uspostavili stare istočne granice“, reče Teron. „Otvorili smo puteve koji godinama nisu korišteni, zauzeli napuštene tvrđave i podigli posade ondje gdje ih dugo nije bilo. Vojska je poslata da čuva sela koja su još puna i da pronađe one koji su nestali. Za to su potrebni ljudi, hrana, konji, oružje i novac.“

Istok je zaista gutao sredstva. Mikhail je to znao. Ipak, nije uzimao sve što je grad davao. Ostatak je nestajao ispod Veilcourta.

„Neću skrivati da je odbrana istoka dio razloga zbog kojeg grad pati“, reče Teron. „Ali neću se izvinjavati što branim ono što leži iza naših zidina. Zbog toga nameti za sada moraju ostati nepromijenjeni.“

Izdaja.

Dvorana se uskomeša. Jedna žena među trgovcima istupi pola koraka. „Vaše Veličanstvo, ako nameti ostanu ovakvi, do zime neće ostati ljudi kojima ih možete naplatiti. Ljudi odlaze u Blackwater. Radnje se zatvaraju. Ljudi prodaju alat kojim zarađuju hljeb.“

„Grad se ne može braniti praznim džepovima“, reče Teron.

„Ne može ni praznim ulicama.“

Teronove šake stegnuše naslone prijestolja. Pogled mu pođe prema Stalariku.

Komandant istupi. „Istočne posade već traže još ljudi i zaliha. Svako smanjenje znači da ćemo morati napustiti jednu tvrđavu ili ostaviti dio granice bez nadzora.“

„Čuli ste“, reče Teron. „Nameti ostaju.“

Tada ponovo podiže glavu prema balkonu. Prema Mikhailu. Maska Pohlepe bila je bijela i nepomična u mraku. Teronov pogled zadrža se na njoj. Vilica mu se stegnu.

„Pijačni nameti biće umanjeni“, reče. „Najmanjim trgovcima biće ukinut jedan dio davanja do kraja zime.“

Žamor se promijeni, ali nije utihnuo.

„Vaše Veličanstvo“, oglasi se stariji čovjek u odori jedne od gradskih kuća, „pijaca je samo jedan dio grada. Kamenoresci, kovači, krojači i mlinari plaćaju iste namete na rad i robu. Njima ovo neće pomoći.“

„Ne mogu skinuti teret sa svih“, odgovori Teron.

„Onda će svi nastaviti da ga nose dok ne padnu.“

Teron se nagnu naprijed. „Pazi kako govoriš pred svojim kraljem.“

Čovjek spusti glavu, ali ne povuče riječi.

Teron ponovo pogleda prema gornjem mraku. Ovoga puta duže. Mikhail nije klimnuo niti podigao ruku. Samo je stajao iznad njega.

Teron ustade.

„Svi gradski nameti biće smanjeni“, izgovori. Svaka riječ izlazila mu je teško. „Tačan iznos biće određen danas i objavljen sutra. Istočne posade neće biti povučene. Razliku ćemo pronaći drugdje.“

Dvoranom prođe prvi pravi dah olakšanja.

Teron podiže ruku, želeći završiti skup.

„Vaše Veličanstvo“, začu se novi glas. „A Zakon Zvona?“

„Od večeras“, reče Teron, „zvona će ponovo označavati vrijeme i ništa više. Pečati se ukidaju. Straže će ostati na ulicama, ali niko neće biti zaustavljen samo zato što hoda poslije posljednjeg zvona.“

Dvorana izdahnu. Neko tiho izgovori ime Veila. Jedan trgovac spusti glavu i pritisnu prste uz oči. Ljudi koji su prestali očekivati dobre vijesti gledali su prema prijestolju kao da se boje da bi kralj mogao povući ono što je upravo dao.

Teron ih je posmatrao bez osmijeha. Pogled mu se još jednom podiže prema Mikhailu. U njemu nije bilo zahvalnosti. Mikhail je nije ni očekivao.

„Naredbe će biti zapisane danas“, reče Teron. „Smanjenje nameta sutra ću lično objaviti na Glavnom Trgu. Tada stupa na snagu. Zakon Zvona prestaje sa zalaskom sunca. To je sve.“

Tada Mikhail ugleda Ronika.

Stajao je malo odvojen od ostalih, kao i uvijek. Bio je mršaviji nego što ga je Mikhail pamtio. Lice mu je bilo umorno, zatvoreno i tvrdo, kao da ništa u dvorani nije bilo dovoljno da ga iznenadi. Posljednji put ga je vidio kroz rešetke u Ardenfallu, u kamenu ispod Drugog Stuba, kada mu je kroz njih pružio ključ i rekao da bježi. Beris mu je kasnije rekao da je živ i da je njegov odred poslat u Stonecliff Keep. Ali jedno je bilo čuti to, a drugo vidjeti ga. A sada je stajao dolje, među kapetanima, i disao.

Mikhailu je bilo drago što ga vidi. To ga zateče više od svega ostalog toga jutra, jer je odavno prestao očekivati da će mu bilo šta biti drago. Onda se sjeti Rovana.

Napravi pola koraka u stranu kao da će sići prema njemu. Zatim stade. Ronik je stajao u dvorani ispod njega i činilo se daljim nego kada ih je dijelilo pola svijeta. Vratio se s istoka. Na tunici mu je jedna kopča bila raskopčana. Mikhail se nagnu preko ograde. Ronik to sebi nikad ne bi dozvolio. Možda je nije primijetio.

Ronik tada podiže glavu, kao da ga je osjetio gore. Nije tražio nikoga. Pogled mu ode prema svodu, prema mraku iznad prijestolja, i zadrža se tamo duže nego što bi se zadržao pogled čovjeka koji gleda u kamen. Zatim ga spusti. Možda je vidio da neko stoji gore. Možda je samo podigao i spustio glavu jer mu je vrat bio umoran.

Teron sjede na prijestolje.

„Možete ići.“

Dvorana se pokrenu. Ljudi ponovo počeše govoriti i krenuše prema vratima.

Radoznalost se nije pomjerila. Maska joj je ostala okrenuta prema dvorani, kao da pamti ko je prvi progovorio, ko je ćutao, ko je osjetio olakšanje i ko je zbog kraljevih riječi postao zabrinut.

Kralj tada siđe s prijestolja i pođe prema bočnim vratima. Zastade pred njima i nakratko pogleda praznu dvoranu, isto mjesto na kojem je malo ranije sjedio sa svojim sinom. Zatim izađe.

Radoznalost se okrenu i krenu duž balkona, prema vratima koja Mikhail ranije nije primijetio. Otvori ih i izađe.

Mikhail ostade sam na balkonu. Ispod njega je ležala prazna Prijestolna Dvorana, a iznad prijestolja mrak iz kojeg su Maske slušale kraljeve.

Okrenu se i vrati istim putem. Dvije Blijede Maske Bijesa čekale su pred vratima. Čim ih je otvorio, stale su uz njega i krenule za njim kroz skrivene stepenice, zidine i hodnike pod gradom.

Vrati se u Odaje Slušaoca, ostavi Bijesove u hodniku i zatvori vrata. Sunčeva svjetlost dopirala je ispod vrata balkona. Skide Masku Pohlepe i položi je na sto, zatim sjede na stolicu i uze papire. Pokuša nastaviti donositi odluke, ali Ronik mu je odvlačio pažnju. Možda bi napokon trebalo da izađe iz mraka i vidi šta se s gradom dešava. Od večeras više neće biti Zakona Zvona. A Ronik je bio tu.

Dok je čitao, povremeno bi pogledao prema keramici na stolu. Pohlepa je tvrdila da ne pamti Slušaoce prije njega. Prijestolna Dvorana pamtila je gdje kralj mora podići oči.