Poglavlje XXXVII: Odmakni se

Buka ga probudi. Ne zvona. Ironfort nije imao zvona. Čizme su udarale o kamen po dvorištu, ljudi dozivali jedni druge, konji frktali dok su ih izvodili iz staja. Čulo se pomjeranje sanduka i ona naročita žurba ljudi koji znaju da ih na kraju puta čeka neko mjesto na kojem bi radije bili.

Mikhail ostade ležeći. Ruka mu po navici pođe prema licu, prsti tražeći rub keramike koji je toliko dugo nalazio prije nego što bi potpuno otvorio oči. Ali osjeti samo hladnu kožu.

Zadrža dlan na obrazu. Maska se do sada već trebala vratiti. Uvijek se vraćala. Nakon vode, vatre, kamena i zemlje, koliko god daleko je bacio, uvijek bi se ponovo vratila. Sada je već prošlo par dana. Podiže se i pogleda oko kreveta, ispod kreveta, stola, po podu. Otvori torbu i pretraži je iako je znao da masku nije stavio unutra. Ništa. Ta praznina trebala mu je biti draga. Umjesto toga osjeti nekakvu težinu. Obuče se prije nego što stiže duže razmišljati o tome, zatim izađe.

Dvorište Ironforta bilo je puno ljudi na odlasku. Tomarovi vojnici već su sjedili na konjima ili vezivali posljednje stvari za sedla, dok su Ronikovi stajali po zidinama i prolazima koje su tek prethodnog dana prvi put vidjeli. Steelmark je kod kapije razgovarao s dvojicom stražara, a Ronik dalje s Tomarom.

Mikhail im priđe tek kada je Tomar sjeo na konja.

„Emberline“, reče Tomar. „Još si živ. Dobro ti ide.“

Ronik pruži Tomaru ruku. Tomar je prihvati i kratko stegnu.

„Ako nešto dođe iz prolaza“, reče Tomar, „prvo pogledaj koliko ih je. Onda odluči šta ćeš.“

„Mislio sam da je obrnuto.“

„Zato si ti sada kapetan.“

Steelmark im priđe. Tomar i njemu pruži ruku, ali ga ovaj uhvati za podlakticu.

„Vidimo se u Veilcourtu.“

„Baš mi je neka sreća i u onom prokletom gradu. Ali eto, bolje nego ovdje.“

Tomar uzjaha i potjera konja. Njegovi ljudi krenuše za njim kroz kapiju, jedan red za drugim, a buka koja je od jutra punila tvrđavu počela je odlaziti zajedno s njima. Ronik se pope na zid iznad kapije i ostade tamo dok posljednji konjanik nije sišao niz brdo i nestao među stablima. Kada više nije bilo ničega da gleda, spusti se nazad u dvorište. Ironfort je sada bio njegov.

Ostatak jutra Steelmark je premještao ljude po zidovima, Ronik ulazio i izlazio iz prostorija sa starim rasporedima straže, a vojnici su učili gdje spavaju, gdje jedu i kojim se stepenicama penje na koju kulu. Mikhail nije imao mjesto u tome. Možda bi nekada i bilo drugačije. Ali sada mu niko nije dao dužnost niti je od njega nešto očekivao, pa je hodao.

Kod ulaza u baraku dvojica vojnika pokušavala su provući sanduk kroz vrata. Mlađi je vukao unazad, ne videći da se donji ugao zaglavio uz prag.

„Podigni svoj kraj“, doviknu Mikhail. „Još malo.

Sanduk prođe. Stariji vojnik spusti ga unutra, obrisa dlanove o hlače i vrati se na vrata. Pogled mu se zadrža na Mikhailu.

„Ti si bio u bici na grebenu prije više od dvadeset godina. Lijevo krilo, jel tako?“

Mikhail stade. „Jesam.“

„I mislio sam da te znam odnekud.“ Čovjek izađe iz barake. Bio je malo godina stariji od njega, sijed uz sljepoočnice, s jednim većim uhom od drugog. „Nisam bio siguran dok te nisam čuo.“

„Bio si tamo?“

Vojnik klimnu. „Jesam. Kada su nas pritisnuli i više nije bilo mjesta nazad.“

Mikhail ga nije mogao smjestiti među lica kojih se sjećao.

„Gledao sam dolje prema rijeci“, nastavi čovjek. „Mislio sam da je bolje skočiti dok još mogu. Možda bih preživio Elorin. Onda si vikao da ne gledamo ivicu.“

Mikhail spusti oči prema njegovim rukama. Jedan nokat bio mu je potpuno crn, ostali kratko odsječeni.

„Erik mi je rekao da skupim ljude.“

„Moguće. Njega više nisam čuo.“ Vojnik se kratko osvrnu prema baraci. „Tebe jesam. Da nisam, skočio bih.“

„Ronik je doveo pomoć.“

„Jeste. Ali trebalo ih je dočekati.“

Iz barake ga pozva mlađi vojnik. Čovjek podiže ruku da pokaže da je čuo.

„Nisam ti tada zahvalio.“

Mikhail odmahnu glavom. „Nisi ni morao.“

„Hvala ti sada.“ Vojnik mu kratko klimnu i vrati se unutra.

Mikhail ostade pred vratima dok njih dvojica nisu podigla drugi sanduk. Čuo je starijeg kako upozorava na prag, zatim mlađeg kako mu odgovara da ga sada vidi. Odmaknu se da im ne smeta.

Prešao je zapadni zid, obišao dvorište, popeo se na sjevernu kulu i vratio kroz barake. Do podne je već znao gdje se nalaze skladišta, kovačnica, bunar i unutrašnji prolazi koji povezuju kule. Na sjevernoj kuli zaustavio se i pustio da mu vjetar udara u lice. Tada više nije mislio ni na šta. Ruka mu nije pošla nigdje. Nije se znojio. Stajao je na kamenu i disao. Pomisli da ga je možda prošlo Ali sve vrijeme mislio je na ono što je Tomar rekao prethodne noći. Orkove.

Predveče se vratio prema barakama i pronašao kamene stepenice koje su vodile ispod njih. Trenutak je stajao pred njima. Opet hodnici ispod kamena. Nije htio ulaziti unutra. Možda će opet naći nešto što ne želi. Možda ih dolje ima još. Ipak se spustio.

Stepenice su bile uske, usječene pravo u stijenu na kojoj je Ironfort stajao. Već nakon prvog zavoja vazduh se promijenio. Postao je hladniji i vlažniji, mirisao je na kamen koji nikada ne vidi sunce i na nešto drugo što Mikhail nije mogao odmah imenovati. Ne metalno, ovo ipak nije bio Veilcourt niti hodnici ispod njega. Ovdje je mirisalo nešto životinjsko.

Baklje su gorjele u velikim razmacima. Između njih ostajali su komadi potpunog mraka kroz koje je morao prolaziti prije nego što bi sljedeća svjetlost ponovo sastavila zidove oko njega. Prošao je pored dva zaključana skladišta i još jednih vrata okovanih gvožđem, zatim se hodnik spusti malo dublje.

Tada začu glas. Stade. Nizak, dubok zvuk, gotovo više u grudima nego u grlu. Zatim drugi. Nekoliko kratkih slogova koje Mikhail nije razumio, izgovorenih jezikom koji nikada prije nije čuo. Dalje niz prolaz posljednja baklja bacala je svjetlost na kameni zid i polako treperila. Iza njenog dometa nešto se pomjeri.

Široka ramena. Glava povijena naprijed. Oblik toliko velik da mu je prvi osjećaj bio da čovjek ne bi trebao biti takvih razmjera. Na trenutak dio lica uđe u slabu svjetlost. Zatim se povuče.

Mikhail ostade gdje jeste. Oblik se više nije pomjerao. Negdje iza rešetaka začu se ponovo nekoliko tihih riječi. Drugi glas odgovori. Mikhail napravi jedan korak prema njima.

Glasovi stadoše. Ne postepeno, nego odjednom, kao da je neko podigao ruku. Zatim se oblik pomjeri bliže svjetlosti. Nije gledao prema hodniku, prema vratima ni prema stepenicama iza njega. Oči su bile uprte u Mikhaila.

Ruka mu dotače rame.

Okrenu se naglo, već s rukom na dršci Darinovog mača. Iza njega je stajao mladi stražar. Lice mu je bilo blijedo, a ruka se odmah povuče kada vidje koliko se Mikhail brzo okrenuo.

„Odmakni se“, reče tiho.

Pogled mu nije bio na Mikhailu, nego prema mraku iza njega.

„Zašto?“

„Kapetan je jutros to naredio. Dok ne odluče šta će s njima.“

Mikhail ponovo pogleda niz hodnik. Iza rešetaka je bio samo mrak.

„I danas govore?“

„Stalno pričaju. Iskreno i ja se plašim da im priđem.“

Mikhail pogleda niz hodnik. Znao je kako se ovo radi. Znao je da čovjeka prvo treba ostaviti da sluša druge, ne da govori. Znao je da se ne postavljaju pitanja prvog dana, nego se donese voda i ništa se ne pita, pa se sutradan donese voda i ponovo se ništa ne pita, sve dok čovjek sam ne progovori jer mu je tišina teža od odgovora. Znao je i ko ga je to naučio. Nikada to nije radio on. Samo je stajao i gledao kako drugi to rade.

„Dobro“, reče stražaru.

Mikhail ostade još malo. Mogao je nastaviti. Stražar ga vjerovatno ne bi zaustavio ako bi rekao ko je i zašto želi proći. Ali ipak se okrenu i pođe prema stepenicama.

* * *

Te noći ležao je svom krevetu otvorenog prozora. Vjetar je prolazio kroz sobu i pomjerao tkaninu ispred njega. Mikhail je pokušavao spavati, ali govor iz podzemlja vraćao mu se svaki put kada bi zatvorio oči. Nije razumio nijednu riječ, ali ostao mu je osjećaj da je u načinu na koji su govorili bilo nešto što je već negdje čuo.

Kada je zaspao sanjao je da je ponovo bio ispod tvrđave. Hodnik je izgledao isto, samo duži. Baklje su bile slabije i dalje, toliko udaljene da se između njih moglo izgubiti. Mikhail je hodao prema kraju dok se duboki glas ponovo nije začuo. Ovoga puta razumio je riječ.

„Pomozi mi.“

Stade. Glas ponovi isto, negdje iza posljednje baklje. Mikhail krenu prema njemu. Prošao je kroz mrak sve dok mu se pred licem ne pojaviše gvozdene rešetke usađene u kamen.

Iza njih je stajao oblik. Bio je viši od njega, širokih ramena i teških ruku koje su stajale uz tijelo. Lice je ostajalo u sjenci. Samo su oči bile vidljive.

Oblik se pomjeri prema njemu i provuče ruku između rešetaka. Debeli prsti otvoriše se i posegnuše prema Mikhailu. Mikhail se odmače. Prsti su hvatali vazduh.

„Pomozi mi.“

Mikhail se trznu i probudi se iz sna. Ležao je u mraku, otvorenih očiju, ruke već podignute ispred sebe, kao da se brani. Vjetar je još prolazio kroz prozor. Nije bilo rešetki niti oblika. Ruku spusti na lice. Još ništa. Ostade ležati i gledati plafon. Trebalo je da se vrati do sada. Trebalo bi da mu bude lakše jer je nema. Nije mu bilo lakše.

Pomisli na Veilcourt. Na Bijelog Bijesa kojem je ostavio hodnike, odaje i sve maske. Na način na koji mu se ruke smire tek kada nekoga povrijedi. Na Devetog Čovjeka koji je još bio negdje van njihovih ruku.

Šta ako se grad ponovo razboli? Bijes će da ga izliječi?

Mikhail zatvori oči. Možda se već raspada. A njega nema. Prva misao koja mu dođe bila je toliko prirodna da je prekasno shvatio šta je pomislio. Bez Maske ne može ništa učiniti, reče sam sebi. Otvori oči.

„Glupost“, tiho reče.

Sjeti se Berisa. Ulica bez Zakona Zvona. Ljudi koji su ponovo ostajali napolju. Grad koji je, uprkos svemu, postao bolji. Pomogao je, i to nije bila laž. Ali da li je to bilo dovoljno?

Podiže se na laktove. Koža mu je ponovo bila vlažna iako je kroz prozor ulazio hladan vazduh. Obrisa čelo i pređe rukom preko golog obraza. Srce mu je kucalo brže.

Nije želio Masku. Samo mu je trebala. Samo malo. Samo još nešto da uradi s njome. Nasmija jednom, kratko i bez veselja. Čuo sebe kako to zvuči.