Poglavlje III: Četvero kola
Zora nije donijela svjetlost koliko je samo razrijedila mrak.
Na jugozapadnoj strani Veilcourta, ispred teretne kapije u Kamenorezačkoj Četvrti, četiri velika kola čekala su spremna za put. Stajala su jedno iza drugog, široka i teška, građena za kamen i za sve ono što obična kola ne bi izdržala ni do prvog uspona. Točkovi su im bili debeli, okovani željezom, a osovine tako krupne da su i prazne djelovale kao da nešto nose. Na svakim kolima bilo je upregnuto po osam konja. Životinje su parale hladan vazduh dahom, udarale kopitima o mokar kamen i trzale glavama kad god bi im se neko približio više nego što im se sviđalo.
Ronik je stajao kraj prvih kola, u tamnosmeđem plaštu koji još nije znao kako da padne preko njegovih ramena. Čin kapetana stajao je na njemu slično. Bio je tu. Vidljiv. Još ne sasvim njegov.
„Četvero kola”, reče, prelazeći pogledom preko zaprege. „Trideset i dva konja. Dvanaest ljudi. I ja. Kočijaše ne računam.”
Steelmark je stajao nešto dalje i pratio kako radnici zatežu zadnja užad.
„Već računaš. To je dobar znak za početak.”
„Nije. To je znak da pokušavam naći broj koji ima smisla.”
„Vjeruj mi. Nećeš ga naći.”
Ronik kratko odmjeri zapregu, pa njega.
„Naravno da neću. Više je konja nego nas. Ako nas nešto tamo napadne, možda će oni braniti nas, a ne mi njih.”
„Pazi samo da te ne pregaze kada im budeš naređivao.”
„Prije ćeš me ti pregaziti s tim pogledom.”
Steelmark se nasmija kroz nos. Ronik mu uzvrati osmijeh, dovoljno kratak da ne djeluje kao da je pobijedio.
Mikhail je stajao kraj drugih kola i gledao ljude koje je Ronik izabrao. Bili su tihi, zatvoreni, navikli da nose oružje bez potrebe da ga pokazuju. Dva strijelca. Trojica vojnika s kopljima. Četvorica sa štitovima i kratkim mačevima. Steelmark, Ronik, Mikhail i Joren.
Jorena je Ronik sam pozvao. Mikhail je znao zašto. S njim je Rovan nekada vježbao, još davno, dok su obojica mislila da će put prema viteštvu biti jednostavniji nego što jeste. Joren nikada nije postao vitez. Nije izdržao do kraja, ili ga kraj nije htio, Mikhail nije znao šta je od toga tačnije. Ali bio je tu. Samo što Joren nije bio čovjek za ovakav put. Ovo je bilo sporo, teško, dugo. Put koji lomi leđa prije nego što izvuče mač. Kola, konji, blato, straža, ćutanje, dani koji se ponavljaju. Joren je bolje stajao u buci i krčmi nego u čekanju.
Ali konvoju je nedostajao jedan čovjek. Garon. To se Mikhailu učinilo pogrešno već kada je dan ranije otišao u Kamenorezačku Četvrt tražeći ga. Njega nije bilo. Ako se radilo o kamenu, ako bi se išlo prema nekoj iskopini, ako je naredba prošla kroz Kamenorezačku Četvrt, onda je očekivao da će se taj čovjek negdje pojaviti. Garon je radio s Darinom. Znao je kamen. Znao je ljude koji ga vade, sijeku i nose. Znao je i više od toga, Mikhail je sada bio siguran.
Steelmark priđe Roniku i pruži mu presavijen komad pergamenta.
„Imena ljudi. Smjene. Raspored kod kola.”
Ronik uze pergament i najprije ga pridrža kao da očekuje da mu neko kaže da je došlo do greške. Kada se to ne desi, otvori ga i pročita.
„Hvala.”
Steelmarkovo lice ostade isto.
„Ne zahvaljuj se na dužnosti.”
„Dobro. Onda ne hvala.”
„Kapetane.”
Ta riječ opet pade između njih. Ronik je primi bolje nego dan ranije, ali Mikhail vidje kako se namršti kada se Steelmark okrenu. Tada Steelmark priđe bliže kolima.
„Kola idu sredinom. Dva čovjeka naprijed, dva nazad, po jedan uz bok prvih i posljednjih kola. Strijelci se ne lijepe za teret. Ako šuma progovori, hoću oči sa strana, a ne strah pod točkovima.”
Ronik klimnu.
„A ja?”
„Ti vodiš.”
„To mi zvuči kao najgora pozicija.”
„Jeste. Čuvaj se tamo. Prvo će tebe gađati, da znaš.”
Mikhailu se učini da bi se Ronik nasmijao da nije bilo ljudi oko njih. Umjesto toga okrenu se prema kolima, konjima i kapiji koja je još bila zatvorena.
„Krećemo”, reče.
Ljudi se pomjeriše. Užad se zadnji put provjeri, oružje namjesti, stražari kod kapije podigoše glave prema zidinama. Iznad njih se ču metalni zvuk lanca. Velika teretna kapija poče se otvarati. Kada se napokon otvoriše do kraja, prvi kočijaš pucnu jezikom. Konji povukoše, pa zastadoše pod težinom praznih kola kao da ih zemlja već zadržava za kopita. Kola se napokon pomjeriše. Točkovi zaškripaše. Zvuk je bio dubok, spor i neugodan. Kao da se već sada pomjera nešto teže od drveta i željeza.
Izađoše iz Veilcourta dok se grad još budio iza njih.
Prvih dana put je bio širok i tvrd, građen baš za ovakve odlaske po kamen. Nisu mogli požuriti. Kola su i prazna bila preteška za brzinu, a put prema zapadu nije praštao slomljenu osovinu. Ronik je pokušavao govoriti kao ranije. Šalio se s kočijašima, s vojnicima, čak i sa Steelmarkom, što je uglavnom bilo isto kao da se šali s čeličnim štitom. Ali kako su dani prolazili, šale su postajale kraće. Čin je polako nalazio mjesto na njemu, ne zato što ga je prihvatio, nego zato što nije imao gdje drugo.
Trećeg dana, predveče, dok su ljudi postavljali kamp kraj niskog kamenog zida, Joren priđe Mikhailu. Došao je sa strane, kao da samo traži mjesto gdje će spustiti torbu, ali Mikhail je znao da ne dolazi zbog toga. Joren je prvo malo ćutao. To mu nije stajalo prirodno.
„Bio si tamo?” upita napokon.
Mikhail zategnu kaiš na sedlu.
„Gdje?”
„Znaš gdje.”
Mikhail nije znao na šta misli. Joren priđe bliže i spusti glas.
„Po kamen. Jesi li otišao po njega?”
Mikhail podiže ruku i opipa ono što je nosio ispod tunike. Osjeti prvo jedan kamen, pa drugi. Nada. Pohlepa. Hladni, mali, obični pod prstima, a ipak teži od svega što je nosio na sebi.
„Jesam”, reče.
Jorenovo lice se promijeni.
„Donio si ga?”
Mikhail zatim izvuče kamen ispod tunike i pokaza ga Jorenu. Kamen Pohlepe uhvati posljednji ostatak večernje svjetlosti i vrati ga tamnije.
„Donio si ga.”
„Jesam.”
„A moj?”
Mikhail spusti kamen nazad pod tuniku.
„Jorene...”
„Ne, nemoj Jorene.” Glas mu se podiže, pa ga sam spusti kad drugi vojnici okrenuše glave. „Rekao si da ćeš donijeti i meni.”
„Nisam rekao da mogu.”
„Rekao si da ćeš pokušati.”
„Pokušao sam.”
„I?”
Mikhail okrenu glavu prema vatri, prema ljudima, prema Roniku koji je stajao malo dalje i razgovarao sa Steelmarkom. Kako sada reći čovjeku zašto mu nije donio kamen, pitao se.
„To nije stvar koju ti neko donese kao štit ili komad hljeba”, reče. „Moraš sam otići.”
Joren se nasmija kratko i tvrdo.
„Naravno. Ti moraš sam. Ja moram sam. Svi moramo sami, a na kraju ti jedini nosiš kamen. Isti si ko taj tvoj novi kamen.”
Mikhaila to malo uvrijedi, ipak je prošao i dobio kamen, nije bio pohlepan za svime čemu ruka pruža. Joren je ipak mislio da jeste.
„Ne radi se o tome.”
„Nego o čemu?”
Mikhail nije znao kako da mu objasni, a da ga Joren razumije. Kamen se ne dobije zato što ga neko želi. Mora sam da ode po njega. Mora sam da prođe iskušenje te kapele.
„Nisam ga mogao uzeti za tebe”, reče.
„Zašto?”
„Jer onda ne bi bio tvoj.”
U Jorenovom licu bilo je više povrijeđenosti nego bijesa, ali bijes je bio lakši za pokazati.
„Lijepo”, reče. „Zvuči kao nešto što kažu ljudi koji već imaju ono po šta su išli.”
Mikhail osjeti da se razgovor kvari, i da ga neće spasiti istinom.
„Ovaj je bio jedini”, reče.
Joren stade.
„Stvarno?”
„Jedini kamen. Nije bio drugog.”
„Nisi našao moj?”
„Nisam.”
Jorenova ljutnja ne nestade, ali izgubi oštricu. Kao da je imao gdje da je spusti, makar privremeno.
„Znači nema ih više?”
„Ne znam. Tražio sam, možda se opet pojave.”
Joren dugo nije rekao ništa. Onda se okrenu prema vatri.
„Ako odeš po drugi”, reče, „reći ćeš mi. Jelda?”
„Hoću.”
„I donijećeš mi. Nemoj kao ovaj put.”
Mikhail ga nije ispravio.
„Ne mogu ti obećati.”
Joren klimnu, više sebi nego njemu, i ode prema ostalima. Mikhail ostade kraj sedla s rukom koja je još pamtila hladnoću kamena. Nije volio što je rekao. Nije volio ni što je morao reći. Ali Joren se barem smirio, a ponekad je to bilo jedino što čovjek može dobiti od istine kojoj je odsjekao pola lica.
Jedne večeri, dok su kola stajala kraj starog bunara, Ronik se nagnu nad njime, držeći pergament s imenima.
„Nekad sam mislio da je najgore kad ne znaš šta radiš”, reče.
Mikhail je sjedio preko puta njega i oštrio nož koji nije trebalo oštriti.
„A sada?”
„Sada mislim da je gore kad svi čekaju, a ti se moraš praviti da znaš.”
Mikhail spusti nož u krilo.
„Ne moraš se praviti preda mnom. Ja znam da ti ne znaš.”
Ronik podiže glavu.
„Zato i sjedim ovdje.”
Tada prođe Steelmark pored njih.
„Ako ti to ispadne u bunar, ići ćeš ti lično po njega, a ja ću ti držati uže.”
Ronik se osvrnu, zatim se ispravi i skloni pergament od rupe.
„Vidiš, sreća pa si pošao sa mnom. Mada, ako bi me ti spuštao, možda bi bilo bolje da sam sebi držim uže i da se sam spustim.”
Steelmark odmahnu rukom i ode. Neko od ljudi se nasmija dalje kod vatre, kratko i umorno. Ronik savi pergament i vrati ga pod plašt, pa isprati Steelmarka pogledom.
„Steelmark je trebao biti na mom mjestu.”
„Možda.”
„Nema možda. I Stalarik je to znao.”
„A ipak si ti ovdje.”
Ronik prstima pređe preko ivice bunara, tamo gdje je kamen raspukao.
„To mi nije utjeha.”
„Nije ni trebalo da bude.”
„Dobro. Jer si loš u tome.”
Mikhail pusti mali osmijeh da prođe.
„Ako pogriješim, ljudi neće reći da je kralj pogriješio. Reći će da sam ja”, zaključi Ronik.
„Tako će im kralj reći.”
Ronik izdahnu kroz nos.
„Užasno me tješiš.”
„Bolje nego da te lažem.”
Ronik uperi prst u njega.
„Vidiš. To je tačno.”
Kasnije Joren priđe Roniku.
„Je li, do kad će ovo da traje.“
Ronik ga odmjeri, malo šokiran njegovim pitanjem.
„Jorene, tek smo krenuli.“
„Ja sam mislio da će kraće da traje. Tako si mi rekao.“
Ronik se počeša po leđima.
„Vidiš.. Ovaj... Nisam ni ja znao da će ovako dugo trajati.“
„Šta sada da radim.“
„Ti ako hoćeš idi.“
Joren se okrenu prema istoku, tamo u daljini grad je izgledao kao tačka.
„Pa ne mogu sam, previše je daleko.“
„Stićeš sam prije.“
Joren se nagnu bliže Roniku.
„Ronik, plašim se sam.“
Ronik se nagnu prema njemu i šapnu.
„Onda nemoj ići.“
Joren klimnu kao da mu bi krivo pa se okrenu i sjede sam ispod drveta.
Put do Planina Svijeta trajao je skoro dvije sedmice. Kada su im se planine napokon približile očima, nisu izgledale kao nešto do čega se lako dolazi. Sive i dugačke, presijecale su zapad kao zid koji je neko zaboravio završiti. Vrhovi su se gubili u niskim oblacima, a kroz usjeke između njih prolazili su vjetrovi hladniji od godišnjeg doba. Kopalište se nalazilo ispod jednog takvog usjeka.
Prije planina prošli su kroz šumu, zatim naišli na selo, Berumnar. Bilo je veće nego što je Mikhail očekivao. Kuće od tamnog drveta i sivog kamena stajale su gusto uz put. Ispred nekih vrata visili su alati. Čekići, klinovi, lanci. Ovo nije bilo selo koje živi od zemlje, nego od planine. Čim su kola ušla među prve kuće, razgovori su stali. Ljudi su se sklanjali s puta. Mirno i polako, kao da ih ne žele u ovom selu.
Ronik je jahao naprijed.
„Prijateljsko mjesto”, promrmlja.
Steelmark, koji je jahao malo iza njega, podiže ruku dodirivajući ožiljak na desnom oku.
„Samo ti drži ljude blizu kola.”
„Misliš da su oni napadali konvoje?”
„Ne znam. Ali uvijek budi spreman na najgore.”
Steelmark spusti ruku.
Mikhail nije pitao ništa. Selo ga je dočekalo tišinom. Nije bilo mržnje onakve kakvu je viđao u bitci. Ovo je bilo tiše. Teže. Ljudi ih nisu primali kao neprijatelje koji dolaze iz druge zemlje, nego kao svoje koji su pristali da rade za pogrešnu ruku.
„Ne damo kamen“, neko povika iz daljine.
Ronik ne okrenu glavu.
„Jesi čuo ovo?“ reče Steelmarku.
„Samo goni naprijed i ne staj.“
Iza sela put je ušao u kratku šumu, a na njenoj drugoj strani otvori se Dragarlesh.
Planina je tamo bila ranjena. Njeno podnožje bilo je duboko zasječeno, kao da je neka ogromna ruka skinula lice stijeni i ostavila sive slojeve da stoje goli pred nebom. Terase su se spuštale u širokim stepenima, jedna ispod druge, pune ljudi, dizalica, lanaca i drvenih rampi. U stijeni su se crnili otvori tunela. Iz nekih je izlazio dim. Iz nekih ništa. Ispred kopališta dizale su se drvene zidine, visoke i grube, sastavljene od stabala zabijenih u zemlju. Na njima su stajali vojnici. Ne mnogo, ali dovoljno da bude jasno kako se ovdje ne ulazi bez dopuštenja. Kapija je bila otvorena, dobro čuvana i niko nije ulazio i izlazio bez dopuštenja.
A desno u daljini, dalje od kopališta, u istom podnožju planine stajala su dva velika kipa. Bili su predaleko da se vide lica, ali dovoljno veliki da se osjeti njihovo prisustvo. Iza njih se otvarao ogroman prolaz u stijeni, visok kao kula, taman i pravilan, kao ulaz napravljen za nešto veće od ljudi.
Kod kapije ih zaustavi čovjek. Bio je krupan, širok u ramenima i vratu, onako kako su široki ljudi koji su život proveli uz kamen. Tamna radnička tunika bila mu je zategnuta preko grudi, a preko nje je nosio debeli kožni prsluk izgreban na više mjesta. Ruke su mu bile velike, ispucale, s prstima koji su izgledali kao da su više puta lomljeni i nikada sasvim pravo zarasli. Na pojasu mu je visio nož koji je više ličio na alat nego na oružje. Lice mu je bilo bijelo od kamene prašine. Izgledalo je kao da ima masku.
Mikhail ga prepozna tek kada se čovjek pomjeri bliže i progovori.
„Konvoj iz Veilcourta?”
Garon.
Ime mu se nije odmah pomjerilo s jezika. Ostade u njemu kao kamen koji još nije odlučio hoće li pasti.
Ronik izvadi pergament.
„Po naredbi kralja Terona.”
Garon uze pergament, provjeri pečat i vrati ga.
„Kasnite dva dana.”
Ronik se nasmija bez veselja.
„Rado ćemo se izviniti planinama.”
Garon ne reagova. Samo se okrenu prema kapiji.
„Unutra. Kola na donju rampu. Ne silazite s označenog puta. Ako neko padne, to nije moja briga. Ostaće u zemlji zakopan.”
Steelmark se pomjeri bliže.
„Naši ljudi ostaju uz kola.”
„To vam niko ne brani. Ostanite gdje hoćete. Samo vas upozoravam.”
„Dobro.”
„Ali ne želim da mi lutaju kopalištem.”
Steelmarkovo lice ostade isto.
„Moji ljudi ne lutaju.”
Garon tada prvi put stade pred Mikhaila. Nije se iznenadio. Kao da ga je očekivao. Kao da je njegovo prisustvo bilo dio nečega već upisanog.
„Mikhail”, reče.
„Garone.”
Ronik se malo okrenu prema njima.
„Vi se znate?”
„Znao je mog oca”, reče Mikhail.
„Radio sam s njim”, dodade Garon.
Samo to. Ništa više.
Mikhail je htio pitati odmah. Za Darina. Za ono drugo pismo. Za sve što se otvorilo u kovčegu, a nije stalo u jednu rečenicu. Ali čovjek pred njim bio je isti kao i prije, samo još tvrđi. Stariji. Grub kao svaki kamenorezac koji je predugo udarao u stijenu, pa od ljudi počeo očekivati da trpe isti udarac.
Garon nije bio čovjek kojem se istina izvlačila iz usta. Bio je čovjek koji bi je sam pustio da padne, ako dovoljno dugo ćutiš pored njega. Mikhail zato ne upita ništa. Zapamtio je šta mu je otac napisao o njemu.
Garon kao da je to primijetio.
„Pametno”, reče, klimajući glavom.
„Šta?”
„Ništa.”
Ronik tiho reče Mikhailu:
„Dobar je. Ne sviđa mi se.”
Garon se već okrenuo prema kapiji, ali odgovori:
„Čuo sam.”
Ronik zaklopi usta, zatim klimnu sam sebi.
„Još gore.”
Kola uđoše u Dragarlesh.
„Napokon”, reče Joren iza njega.
Unutra je zvuk bio svuda. Čekići. Lanci. Drvo koje stenje. Ljudi koji viču kratke naredbe, ne zato što žele buku, nego zato što ih planina inače proguta. Mirisalo je na mokar kamen, znoj, ulje i metal. Donja rampa bila je široka i ravna, usječena u stijenu i pokrivena drvenim gredama da točkovi ne bi upadali u pukotine.
„Grobnica Kipova”, reče Ronik tiše, okrenuvši bradu prema dva daleka kipa i prolazu u stijeni. „Tamo nisu grobovi?”
Garon, koji je hodao kraj prvih kola, ne zastade.
„Nisu kraljevi grobovi.”
„A šta jeste?”
„Samo im ime kaže.” Okrenu samo malo glavu prema njemu. „Ono što kraljevi ostave kada im tijela više ne trebaju. Kipove. Zavjete. I ono što ne mogu ponijeti u zemlju.”
Zavjete.
Znao je koliko je opasno dati ga samom sebi. Orrin mu je davno pričao o prvim ljudima koji su se Zavjetovali. O bratu koji se Zavjetovao da neće srušiti kulu starijem bratu ako njegova kula bude ljepša od njegove šume, pa makar mu šumu tama uzela. Kulu je srušio. Šumu mu je tama uzela.
Samo što Mikhail do sada nije znao da su neki kraljevi uzimali Zavjete. Možda je Veilcourt izgrađen na njima. Možda je Teron dao Zavjet pa ga se nije držao, zato je grad sada ovakav. Sjetio se, Orrin mu je govorio da nikada, baš nikada ne uzima Zavjet za sebe, čak i ako mu neko ponudi. Ili ako neko pokuša da ga natjera.
Ronik se obrati Mikhailu.
„Znaš, nekad mi nedostaju ljudi koji samo kažu: kamen, put, lijevo, desno. Jednostavno.”
„Takvi obično prvi pogriješe”, reče Garon.
Blokovi koje su trebali preuzeti čekali su pod natkrivenim dijelom kopališta. Kada stigoše, Garon pokaza na njih,
„Evo ga“, reče. „Dragar.“
Mikhail ih pogleda. Bili su ogromni. Svaki je bio velik kao komad zida odvaljen iz planine, širi i viši od čovjeka, od svijetlosivog kamena prošaranog tamnim venama. Nisu bili savršeno obrađeni, ali su im strane bile dovoljno ravne da se zna kako su ih ljudi dugo oslobađali iz planine. Nalikovali su mramoru, samo tvrđem, gušćem, bez onog blagog sjaja koji mramor zna imati kad ga svjetlost dotakne. Ovaj kamen kao da je gutao svjetlost i vraćao je manju.
Mikhail ga je već vidio. Trebalo mu je vremena da se sjeti gdje.
„Od ovoga je kralj na trgu”, reče.
„Od ovoga su svi kraljevi”, reče Garon.
Dvojica radnika su se prepirala kraj prvog bloka kada su prišli. Jedan je vikao da lanac neće izdržati. Drugi je tvrdio da će izdržati ako ga ne spuštaju brzo kao budale. Onda su obojica utihnula kad Garon podiže ruku i pokaza prema kamenu.
Mehanizam za tovarenje bio je star, ali snažan. Dvije visoke drvene konstrukcije stajale su nad rampom, povezane gredama debljim od čovjeka. Lanci su visili s njih, nauljeni i tamni, a ispod su radnici gurali balvane i klinove da blok ne padne na stranu. Četiri para volova stajala su sa strane, spremna da povuku kada ljudi više ne mogu. Prvi blok se podizao skoro četvrt dana. Lanac je zastenjao čim je težina prešla na njega. Drvo se savilo. Jedan radnik opsova, drugi ga udari po ramenu da ućuti. Garon viknu, volovi povukoše, ljudi sa strane uguraše grede pod blok. Kamen se pomjeri za širinu dlana.
Ronik je stajao kraj Mikhaila i dugo ćutao.
„Kralj je mogao poslati manje neugodan teret za moju prvu naredbu.”
Mikhail je posmatrao Garona. Stajao je s njima, ruku prekrštenih na grudima, sav posut kamenom prašinom.
„Ovaj sloj se ne vadi za kuće”, reče. „Samo za kipove i za mjesta koja ne smiju popustiti.”
„Kao Grobnica Kipova?” upita Mikhail.
Garon ga odmjeri kratko, pa vrati pažnju na blok.
„Odatle se prvo i vadio. Nekada.”
„Zašto se prestalo?”
„Jer je držao planinu iznad sebe.” Zastade. „A i ono što se nalazi tamo.”
Mikhail osjeti kako se pitanje diže u njemu, ali ga zadrža. Garon je rekao više nego što je morao. Ako ga sad pritisne, zatvoriće se.
Drugi blok se otkinu s ležišta teže od prvog. Jedan lanac puknu. Zvuk je presjekao kopalište kao udarac mača. Ljudi se baciše unazad, volovi se propnuše, blok se nakrivi i tresnu na drvene grede tako jako da se zemlja pod nogama zatresla. Jedan radnik ostade ležati kraj točka, ruke pritisnute uz butinu. Nije vikao. To je bilo gore. Samo je ležao otvorenih usta.
Steelmark priđe i kleknu kraj njega.
„Živ je”, reče.
Garon ne priđe. Pogleda zemlju pod čovjekom, ne čovjeka, pa rukom naredi drugima da stanu. To Mikhaila iznenadi.
„Odnesite ga”, reče Garon radnicima. „Dovedite drugu smjenu. Lanac mijenjajte. Neću da mi isti pukne drugi put.”
Ronik priđe korak bliže.
„Mislio sam da ćeš reći da kamen ne smije čekati.”
Garon ga primi bez uvrede.
„Kamen čeka bolje od čovjeka. Ovo su ipak moji ljudi.”
„To je prvi odgovor koji sam danas razumio.”
„Nije prvi. Samo ostale ne razumiješ.”
Zatim Garon ode, a Ronik ostade za njim.
„Pa to sam upravo i rekao.”
Do kraja dana sva četiri bloka bila su na kolima. Svaki je legao u svoje ležište, užad je prešla preko kamena u debelim slojevima. Klinovi su uglavljeni sa svih strana. Dodatni lanci pričvršćeni su za osovine. Četiri kola sada više nisu izgledala kao kola. Izgledala su kao da nose dijelove planine koje je neko natjerao da krenu.
Noć su proveli unutar drvenih zidina Dragarlesha. Mikhail nije mogao zaspati. Ustade, prebaci plašt preko ramena i izađe.
Kola su stajala na donjoj rampi, natovarena i pokrivena. Prišao im je i položio dlan na platno. Ispod je bio kamen. Ništa više. Ni topao ni hladan, samo tvrd.
Selo je ležalo dolje, iza šume. Nijedan prozor nije gorio. Mikhail pomisli na ljude koji su se sklanjali s puta i na glas koji je doviknuo iz daljine. Ljudi obično viču ono što misle da im neko uzima. Ovi su vikali za kamenom. Iza njega neko pročisti grlo.
Garon je stajao pod nadstrešnicom, izvan svjetlosti.
„Ne diraj kamen noću”, reče.
„Zašto?”
„Zato što se noću dira samo ono što se zakopava.”
Vrati se unutra prije nego što je Mikhail stigao pitati.
Mikhail ostade još malo, pa i on ode leći. Očekivao je da neće zaspati. Zaspao je odmah, i spavao čvrsto, čvršće nego danima. To mu se ujutro učini najčudnijim od svega.