Poglavlje XIII: Nikakva misterija
Kada su se dovoljno udaljili prema sjeveru i ostavili grad toliko iza sebe da mu se kule više nisu vidjele kroz jutarnju izmaglicu. Beris zaustavi kola uz put i siđe. Najprije se osloni na desnu nogu, zatim povuče lijevu za sobom dok je obilazio zapregu. Od hladnoće i dugog sjedenja šepao je jače nego inače.
„Možeš izaći.“
Mikhail pomjeri vreće s nogu i odgurnu platno. Tijelo mu je utrnulo od ležanja, a vrat ga zabolje čim se pomjeri. Spusti se s kola i protegnu leđa. Iza njih se vidio samo put kojim su došli, mokar i prazan. Beris sjede na prednji dio kola i namjesti uzde u rukama.
„Zamalo.“
Mikhail priđe svom konju i provjeri remen koji se tokom vožnje pomjerio.
„Često si ovo radio. Znao si da će popustiti na alkohol.“
„Svi oni popuštaju na njega.“ Beris se okrenu prema putu iza njih. „Ali nemoj to pokušavati u Ardenfallu.“
Mikhail zategnu remen.
„Zašto?“
„Tamo su stražari drugačiji. Ne piju na dužnosti. Barem ne pred ljudima. Jednom sam mislio da su isti kao ovi naši. Zbog toga sam proveo dva dana u zatvoru Drugog Stuba. Vjeruj mi, ne želiš ni čuti kako je dolje.“
„Zbog alkohola?“
„Zbog pokušaja da njime ubijedim stražara da ne pregleda kola.“ Okrenu glavu prema Mikhailu. „Hoće li poslati ljude za nama?“
„Hoće.“
„Koliko brzo?“
„Veoma brzo. Ronik i ja često smo tragali za ljudima koji su bježali iz grada. Znam koliko im treba.“
„Znaš li išta što meni može koristiti?“
Mikhail skloni ruku s remena.
„Znam samo da se ne smijemo vraćati.“
Beris ispusti vazduh kroz nos.
„To sam već shvatio kada si me usred noći izvukao iz kreveta i natjerao da krijumčarim viteza kroz vlastitu kapiju.“
„Nisam više siguran da sam vitez.“
Beris pogleda mač koji mu je visio za pojasom.
„Mač ti je još tu.“
Drugi, Darinov, bio je skriven uz Mikhailovu nogu, pod smeđim plaštom.
„To nema veze. Mogu biti bilo ko.“
„Onda to dobro zapamti. U Ardenfallu ćeš morati biti bilo ko.“
Beris se pomjeri ustranu da mu napravi mjesta. Mikhail se pope na kola i sjede uz njega. Skriveni mač pritisnu mu nogu čim se smjestio.
„Ostalo mi ne možeš reći?“ upita Beris.
„Ne mogu.“
Beris pucnu uzdama. Konji ponovo krenuše.
„Onda nemoj.“
Kola nastaviše prema sjeveru. Mikhail je neko vrijeme ćutao, gledajući put pred sobom.
„Lijevo. Desno. Vrata. Tri stepenice. Druga vrata. Gore“, izgovori gotovo nečujno.
Beris okrenu glavu prema njemu.
„Šta ti je to?“
Mikhail ponovi put u sebi još jednom.
„Pokušavam da zapamtim.“
„Šta?“
„Put.“
Prvog dana nisu se zaustavljali osim da napoje konje. Držali su glavni put dok je bio prazan, a kada bi se u daljini pojavili jahači ili stražarska kola, Beris bi skrenuo među visoka stabla Šume Hrastova i čekao da prođu. Mikhail bi tada sjedio pozadi, ispod platna, s rukom na dršci mača. Put je vodio prema sjeveru kroz vlažnu zemlju i polja s kojih je jesen već odnijela posljednju boju. Kiša ih je pratila do podneva, a za njom ostade samo vjetar koji je prolazio kroz odjeću i hladio sve što je tokom noći ostalo mokro.
Narednog jutra prođoše ih trojica kraljevih jahača. Beris nije skrenuo s puta. Samo je rekao Mikhailu da navuče kapuljaču i gleda prema zemlji. Jahači usporiše. Jedan odmjeri kola, zatim Berisa.
„Odakle?“
„Iz Veilcourta.“
„Kuda?“
„Ardenfall.“
„Šta voziš?“
„Ribu, so i sve što još nije ispalo usput.“
Jahač pogleda Mikhaila.
„A taj?“
„Radi kad ga natjeram.“
Mikhail je ćutao. Jahač pljunu kraj puta i nastavi dalje. Druga dvojica pođoše za njim. Beris ih je pratio sve dok se nisu izgubili iza zavoja.
„Radi kad ga natjeram“, ponovi Mikhail.
„Samo se ti šali. Drugi put ću im reći ko si.“
„Mogao si reći da sam ti pomoćnik.“
„To mi ne bi povjerovao. A i izgledaš kao da te čovjek mora tjerati.“
Trećeg dana zemlja postade tvrđa, a vazduh sve hladniji. Beris je vozio ogrnut do brade, sa starom vunenom kapom navučenom preko ušiju. Negdje pred podne zavukao je ruku u sanduk pod nogama i izvadio narandžu. Mikhail najprije osjeti miris. Beris podiže plod između dva prsta.
„Znaš li odakle je?“
„Emberveil“, odgovori Mikhail. „Samo tamo rastu.“
„Još se sjećaš. Dobro je.“
Beris zabode nokat u koru. Miris se odmah raširi između njih, bistar i topao, potpuno stran hladnom putu kojim su išli.
„Kupio sam ih od jednog trgovca na južnom putu“, reče. „Čuvao sam posljednju.“
„Mogao si je pojesti prije nego što se osušila.“
„Mogao sam mnogo toga uraditi prije.“
Oguli je napola i pruži Mikhailu jedan dio. Narandža je bila hladna, ali još slatka. Neko vrijeme samo su jeli i slušali točkove kako udaraju preko tvrde zemlje.
„Znaš“, Mikhail odvoji jedan komad narandže i stavi ga u usta. „Moja majka od njih zna napraviti odličan džem.“
Beris se osmjehnu.
„Darin me jednom zvao da dođem“, reče.
„U Emberveil?“
„Govorio je o njemu dovoljno često da sam imao osjećaj da sam već bio. Narandže na južnim padinama. Kuće odvojene jedna od druge. Bašče i kamene staze.“
„Velika lipa.“
„Da, i nju je spominjao.“
Mikhail odvoji još jedan komad.
„Stoji usred sela. Staze prolaze oko nje i između svih kuća. Od trga do kapele, od kapele prema šumi.“
„Govorio je da se kod vas čovjek ne može izgubiti.“
„Može. Ja sam jednom uspio dok sam bio dijete.“
Beris se kratko nasmija.
„To me ništa ne čudi.“
Mikhail je držao koru među prstima. Miris mu ostade na koži.
„Kada te zvao?“
„Jednog ljeta. Radili smo na istočnom zidu, onome što sam ti pokazao. Rekao je da pođem s njim kada završimo. Da vidim mjesto gdje kuće imaju više prostora nego one u gradovima.“
„Zašto nisi otišao?“
Beris slegnu ramenima.
„Posao se odužio. Onda je došao drugi. Pa treći. Uvijek misliš da ćeš otići sljedećeg ljeta.“
„Još možeš.“
Beris ne odgovori odmah. Uze posljednji komad narandže i stavi ga u usta.
„Nije isto kada tamo više nema čovjeka koji te zvao. Više je pričao o tebi nego o Emberveilu.“
Mikhail spusti oči na koru u dlanu.
„Šta je govorio?“
„Da si tvrdoglav. Da previše zapitkuješ. Da ćeš jednog dana otići dalje nego što bi on želio.“
Mikhail baci koru u travu uz put.
„I bio je u pravu.“
Beris je držao uzde jednom rukom. Drugu položi na koljeno.
„Nije ti pričao mnogo o Veilcourtu, je li?“
„Nije.“
„To me ne čudi. Kada bi se posao približio kraju, požurio bi da ga završi. Čim bi spustio alat, svejedno da li je dan ili noć, oprao bi ruke i ostavio grad iza sebe.“
Mikhail osjeti težinu kamenja ispod tunike. Posegnu za Kamenom Nade na lijevoj strani i stegnu ga u šaci.
„Bio sam mali kada sam ga izgubio“, reče napokon. „Sve što znam, znam iz majčinih priča.“
„Izvini. Nisam znao da si ga tako rano izgubio.“
Mikhail spusti ruku.
„Volio bih da me je stigao naučiti kako se zida. I sam sam zidao od sitnog kamenja dok je on radio u Veilcourtu. Kada se to desilo, prestao sam.“ Zastade. „I to mi je majka pričala.“
Beris je ćutao. Ispruži lijevu šepavu nogu i osloni petu o dasku pred sobom.
Poslije toga više nisu govorili o Darinu.
Četvrtog jutra put je bio prekriven mrazom. Konji su se kretali sporije, a točkovi su na strmijim dijelovima klizili ustranu. Mikhail je veći dio dana hodao uz kola, gurao ih na usponima i pridržavao na nizbrdicama. Grlo ga je manje boljelo, ali su se modrice oko vrata još vidjele kada bi mu se ogrtač pomjerio. Beris ih nije spominjao.
Stali su da napoje konje. Mikhail napoji svoga prije drugog. Beris ga odmjeri na dnevnoj svjetlosti.
„Meni je i dalje crn.“
„Onda ga ne vidiš kako treba.“
„Vidim ga sada.“ Beris priđe bliže. „Šta ćeš s njim u Ardenfallu? Njihovi konji nisu ovakvi. Takav će se primijetiti.“
„Ne znam. Bilo mi je važno samo da izađemo.“
„Razmisli o tome dok ne stignemo.“
„Razmisliću.“
Predveče prođoše pored krčme Stara Baka. Svjetlost je gorjela iza zamagljenih prozora, a miris jaja i uštipaka stigao je do puta prije njih.
„Ovdje je dobra hrana“, reče Beris.
Gotovo zaustavi kola, ali samo pogleda prema vratima i potjera konje dalje.
„Znam. Jeo sam u njoj s Ronikom.“ Mikhail nastavi gledati prema zamagljenim prozorima. „Kako bi mi sada dobro došli oni uštipci. Ova tvoja smrdljiva riba već mi je dodijala.“
„Ne moraš je jesti.“
„Nemam šta drugo.“
„Onda jedi.“
Krčma ostade iza njih. Nastaviše još neko vrijeme, pa se za noć skloniše pod staru nadstrešnicu dalje od puta. Beris je poznavao takva mjesta, napuštene šupe i proširenja na kojima je već ranije zastajao. Vatru su držali nisko, zaklonjenu kamenjem.
Petog dana prodadoše vreću soli čovjeku koji je čekao kraj puta s praznim kolima. Mikhail ostade podalje, s kapuljačom navučenom preko čela. Beris se cjenkao dugo i glasno, kao da kraljevi ljudi nisu išli njihovim tragom i kao da se ništa u njegovom životu nije promijenilo. Kada se čovjek udaljio, sjedoše na kola.
„Morao si se cjenkati toliko dugo?“ upita Mikhail.
„Morao sam dobiti poštenu cijenu.“
„Mogli smo već biti mnogo dalje.“
„A ja dvanaest srebrnjaka siromašniji.“
„Dvanaest? Otkud tako malo?“
„Ovdje nema pijace, ali nema ni poreza“, reče Beris i nagnu se prema njemu. „Ni kralja da uzme svoj dio.“
Mikhail se nasmija.
„Ali traže nas.“
„Tebe traže. Mene ne ubacuj u istu vreću.“
Šestog dana nisu sreli nikoga. Put se protezao kroz golu zemlju i gubio u daljini. Predveče ugledaše planine i udubljenje između njih kroz koje su morali proći. Bile su još daleke, samo tamna linija pod sivim nebom. Na njihovim vrhovima stajao je snijeg. Uvijek je tu stajao.
Sedmog dana zemlja se pred njima otvorila. Mikhail prepozna udolinu prije nego što ugleda rijeku.
Tri grebena dizala su se pred njima, niža nego što ih je pamtio i mnogo tiša. Kada je posljednji put bio među njima, bili su prekriveni šatorima, vatrama, štitovima i ljudima. Sada je preko njih rasla mokra trava. Na nekoliko mjesta još nije sasvim prekrila tamnu zemlju i crni kamen od nekadašnjih vatri.
Kola se polako spustiše između grebena prema Elorinu. Rijeka se pojavila u dnu, široka i blijeda, savijena oko udoline. Kameni most ležao je preko njenog sjevernog kraka. S druge strane počinjao je snijeg. Beris prekide tišinu.
„Bio si ovdje. To mogu da pretpostavim.“
„Jesam.“
Mikhail siđe s kola prije nego što stigoše do mosta. Hodao je nekoliko koraka iza njih, između tragova točkova. Sve je izgledalo manje bez vojske, ali zemlja je ostala ista. Znao je gdje je stajalo lijevo krilo. Gdje je Erik jahao. Gdje je Joren pao u blato. Gdje su se štitovi zatvorili. A gore, na desnom grebenu iznad zavoja rijeke, nalazilo se mjesto s kojeg je Rovan pao.
Mikhail stade. Ponovo začu njegov glas, jasan kao da nije prošlo toliko vremena. Ponovo osjeti njegovu ruku u svojoj.
Beris zaustavi kola malo dalje.
„Šta je sad?“
Mikhail je gledao u greben.
„Na tom grebenu sam izgubio prijatelja. Pao je s njega u vodu.“
Beris pogleda prema grebenu, pa prema rijeci ispod njegove strme strane.
„Svi mi izgubimo prijatelja.“
„Svi mi. Ali njega nismo pronašli.“
Vjetar pređe preko trave. Nije donio glasove, čelik ni krikove. Samo hladnoću s rijeke.
„Je li bio dobar čovjek?“
„Jeste. Na svoj način.“
„Šteta.“
Tamo više nije bilo ničega što bi pokazalo da je neko pao. Voda nije čuvala ljude. Samo ih je nosila dalje. Groblje palih bilo je blizu, gore uz Šumu Hrastovu. Znao je šta na njemu piše i znao je da Rovan ne leži pod tom zemljom. Ipak, sjeti se ogrebotina preko slova. Neko je oštrim predmetom prelazio preko imena, kao da ga briše. Tada je pomislio na Ronika, na Erika, pa se čak i nasmijao na pomisao da je Rovan sam došao i izgrebao vlastito ime. Sada mu se nije dalo nasmijati.
Mikhail još dugo ostade gledajući u greben.
„Idemo“, reče napokon.
Vrati se do kola, pa polako krenuše preko mosta. Elorin je tekao ispod njih, miran kao da nikada nije dijelio dvije vojske.
Na južnom kraju mosta točkovi su još prolazili kroz blato. Na sjevernom uđoše u snijeg. Nije bio dubok, jedva do zgloba, ali ležao je preko svega. Preko puta, kamenja, trave i drveća. Nije se topio ni gdje je zemlja bila tamna ni ondje gdje bi se kroz oblake pokazalo sunce.
Mikhail se okrenu prema udolini koju su ostavljali. Prvi put je prešao granicu protiv koje je nekada stajao sa štitom.
„Sada sam dalje od kuće nego što sam ikada bio.“
Beris ga pogleda sa strane.
„Ako ćeš se predomisliti, učini to sada.“
Mikhail se okrenu prema sjeveru.
„Nema više nazad.“
„Dobro“, reče Beris. „Jer ne bih ponovo prelazio onaj most zbog tebe.“
Snijeg ih je pratio narednih šest dana. Hladnoća se Berisu uvukla u lijevu nogu, pa je prvih jutara šepao teže. Dok se noga ne navikne, govorio je.
Put kroz Zemlju Ardenfall bio je uži, ali tvrđi. Tlo ispod snijega bilo je nasuto sitnim kamenom, pa su točkovi manje upadali nego na putevima Veillandsa. Uz put su stajale rijetke kuće od tamnog drveta i sivog kamena, s krovovima dovoljno strmim da se snijeg ne zadržava dugo na njima. Ljudi bi podigli glavu kada kola prođu, pogledali Berisa, Mikhaila i robu, pa nastavili ono što su radili. Niko ih nije zaustavljao. Pred podne ih mimoiđe čovjek na niskom sivom konju. Imao je gustu kapu navučenu preko ušiju i kratku sjekiru vezanu uz sedlo.
„Hei“, reče kada im priđe i podiže ruku.
Beris mu odgovori isto. Mikhail se osvrnu za jahačem.
„Hei?“
„Zdravo.“
„Tako ovdje govore?“
„U Ardenfallu se ne govori zdravo. Govori se hei.“
Mikhail pogleda snijeg uz put, zatim planine koje su se zatvarale oko njih.
„Rekao si da smo već u Ardenfallu.“
„Jesmo.“
„A grad je još danima ispred nas.“
Beris namjesti uzde.
„I grad i zemlja nose isto ime. Zato ljudi kažu Grad Ardenfall kada misle na grad, a Zemlja Ardenfall kada misle na sve ovo.“
„Nisu mogli smisliti drugo ime?“
„Mogli su. Nisu.“
Devetog dana jedan točak skliznu s tvrdog dijela puta i propade u nanos do osovine. Mikhail i Beris pokušavali su ga izvući sve dok im ruke nisu utrnule. Konji povukoše, ali kola se samo još dublje nagnuše. Iz kuće uz put izađoše trojica muškaraca i jedna starija žena.
„Hei“, reče prvi muškarac kada im priđe.
Kleknu kraj točka i zaviri pod kola. Druga dvojica stadoše uz njega, ćutljivi, kao da su već znali šta treba raditi.
„Natovario si ih kao da su ti konji nešto skrivili“, reče prvi Berisu.
„Još se nisu žalili.“
„Jest. Pametniji su od tebe.“
Starija žena pruži Mikhailu kratku lopatu.
„Ti, kopaj ispred točka. Ne po sredini, a? Sa strane. Ti tamo, donesi dva ravna kamena. Veća. Ne taj, stubova mu, vidiš da će pući.“
Jedan od muškaraca bez riječi odbaci kamen koji je već uzeo i pođe po drugi. Žena pokaza prstom prema Berisu.
„A ti ne vuci dok ti ne kažem. Slomićeš osovinu pa ćemo te ovdje gledati do proljeća.“
„Do proljeća?“ promrmlja Mikhail.
Beris ga udari laktom u rebra i obrvama mu pokaza da ćuti. Mikhail uze lopatu i poče čistiti snijeg. Muškarci podmetnuše kamenje pod točak, zatim se rasporediše uz kola. Žena ostade malo dalje, s rukama na bokovima.
„Sad. Polako. Ti jače guraj. Ne tamo, uz ivicu. Jest, tako. Kočijašu, vuci.“
Konji povukoše, muškarci gurnuše, a Mikhail podiže točak koliko je mogao. Kola se uz težak trzaj vratiše na put.
Beris posegnu za vrećicom.
„Koliko?“
Starija žena ga odmjeri.
„Za šta?“
„Za pomoć.“
„Kupi bolji klin za točak.“
Okrenu se prema kući.
„I nemoj opet natovariti kola kao da prelaziš tri zime odjednom.“
Muškarci pođoše za njom bez riječi. Beris spremi vrećicu.
„Vidiš“, reče kada ponovo krenuše. „Grubi.“
„Pomogli su.“
„Nisam rekao da nisu.“
Desetog i jedanaestog dana put se sužavao. Planine ih stisnuše između visokih stijena ispucalih od starosti i hladnoće, dok su se ispod njih pružale tamne, zaleđene šume. Zemlja ovdje nije ležala mirno. Duge pukotine presijecale su je od jedne planinske strane do druge, duboke i nazubljene. Kada bi Mikhail stao uz njihovu ivicu, nije vidio dno. Tama bi progutala svaki kamen koji baci, a zvuk udara nikada ne bi stigao do njega. Preko pukotina su vodili uski drveni mostovi, dugi i istrošeni. Daske su škripale pod točkovima, a debela užad i željezni lanci zatezali se na vjetru. Izgledali su staro, ali nijedan se nije pomjerio više nego što je smio. Šest prolaza. Šest mostova. Svaki širi i tiši od prethodnog. Kada su stigli do posljednjeg, Beris zaustavi kola da odmori konje. Mikhail priđe ivici mosta i zagleda se u pukotinu pod njim.
„Znaš li išta o Ardenfallu osim puta do njega?“ upita.
Beris stade uz njega, ali se ne približi ivici.
„Već sam ti pričao.“
„Nikada ga nisam vidio.“
Beris popravi kapu preko ušiju.
„Na grbu su tri velika stuba. U stvarnosti su samo dva pravi stubovi. Prvi je plato planine. Iz daljine izgleda kao treći.“
„Grad leži na sva tri?“
„Leži. Između njih su veliki drveni mostovi, ojačani željeznim lancima. Čuješ ih kako stenju kada vjetar udari.“
Mikhail pogleda prema planinama.
„Koliko su veliki?“
„Dovoljno da na svakom stoji dio grada. Dovoljno visoki da ne gledaš dolje ako ti je život drag.“
„I ljudi?“
„Drugačiji su. Prijatniji nego što će ti reći u Veillandsu, ali tvrđi. Grublji. Neće ti se smiješiti bez razloga niti će te tri puta pitati treba li ti pomoć. Samo će prići, izvući ti kola iz snijega i reći da si ih loše natovario.“
Mikhail se osvrnu prema putu iza njih.
„Znači oni od jutros su bili prijatni.“
„Za Ardenfall vrlo.“
„A kada nisu prijatni?“
„Onda ti ne pomognu.“
Trinaestog dana put se pope između dvije stijene i na neko vrijeme sakri sve pred njima. Konji su išli sporo, spuštenih glava, dok su točkovi drobili stari snijeg. Mikhail ponovo izgovori tiho:
„Lijevo. Desno. Vrata. Tri stepenice. Druga vrata. Gore.“
Beris ne okrenu glavu sasvim.
„Još to ponavljaš?“
„Ne smijem zaboraviti.“
Beris vrati oči prema putu.
„Čak sam ga i ja zapamtio.“
Stijene se razdvojiše. Planina ih pusti.
Pred njima se otvorila prostrana dolina, utonula između snježnih padina, šuma i visokih stijena. Jezero Teral ležalo je ispod puta, široko i mirno, duboko u udubljenju zemlje poput tamne zdjele. Njegova površina bila je blijeda uz obale, a prema sredini gotovo crna. Na vodi nije bilo leda. Snijeg je pokrivao kamenje, obale i krovove uz njene padine, ali površina jezera ostala je otvorena i mirna. Iznad njegove sjeverne obale dizao se Grad Ardenfall.
Beris uspori kola.
„Ardenfall.“
Mikhail je do tada poznavao taj grad samo kao ime izgovoreno pred rat, znak na neprijateljskom štitu i snijeg preko rijeke. Sada je stajao pred njim.
Tri kamene mase vladale su dolinom. Prvi Stub nalazio se desno. Nije bio pravi stub, već široki plato planine koji se blagim usponom podizao iznad jezera. Put je vijugao uz njegovu južnu padinu, lijevo pa desno, sve do zidina na vrhu. Samo je njegova strana okrenuta prema Drugom Stubu padala naglo i pravo, bijela od leda i gola poput zida. Kuće su prekrivale niže padine i ravniji dio platoa. Njihovi bijeli krovovi nizali su se uz put, sve gušći što se više penjao. Zidine su obavijale gornji dio Prvog Stuba, ali nisu skrivale grad iza sebe. Činilo se da je čitava padina bila dio njega.
Drugi i Treći Stub dizali su se pravo iz dna doline, odmah uz jezero. Bili su široki poput brda, a strane su im se dizale uspravno, kao da ih je zemlja potisnula uvis jednim jakim udarom. One okrenute dolini bile su gole, tamne i strme, bez zidina. Ako ih je i bilo, stajale su s druge strane, okrenute sjeveru, tamo gdje ih odavde nije mogao vidjeti.
Između Prvog i Drugog, pa Drugog i Trećeg stuba, rijeka Blizren dolazila je sa sjevera. Na krajevima visokih prolaza lomila se preko stijene i padala u jezero u dva vodopada. Pad nije bio dug, ali je bio širok. Magla se dizala ondje gdje je voda udarala o jezero, a led se držao uz njihove krajeve i kamene strane stubova. Tačno iznad oba vodopada pružali su se mostovi.
Veliki drveni rasponi vezali su stubove jedan za drugi. Debeli željezni lanci spuštali su se duž njihovih strana, crni naspram snijega. I s ove udaljenosti izgledali su dovoljno veliki da preko njih prođu kola, vojska i sve što je grad morao prenijeti s jednog stuba na drugi.
Na Drugom stubu stajale su dvije velike građevine. Prednja je bila široka i teška, položena preko kamena kao tvrđava. Ona iza nje bila je uža i viša, s kulom koja se dizala iznad svega. Na Trećem stubu uzdizala se najviša građevina u čitavom gradu. Bila je povučena uvis jednom dugom, neprekinutom linijom, toliko visoka i uska da se činilo kao da probada samo nebo. Na građevinama stajao je isti znak koji je Mikhail gledao preko Elorina, na štitovima ljudi protiv kojih se nekada borio. Tri stuba i kamen položen preko njih. Mikhail je sada gledao u taj znak.
Grad nije bio oblikovan radi ljepote. Bio je oblikovan da stoji.
I stajao je.