Poglavlje XX: Topla keramika

Sljedećeg jutra Mikhail ode da radi s Valdemirom. Ovoga puta nisu cijepali blizu rozih vrata. Otišli su mnogo dublje u šumu, putem kojim je Mikhail stigao s Berisom, sve do granice iza koje je Vijeće zabranilo sječu. Jahali su dok se kuće iza njih nisu izgubile, a tragovi konja i kola prorijedili u snijegu. Onda Valdemir skrenu ulijevo među stabla, prema podnožju istočnih planina Ardenfalla.

 

Mikhail je jahao tamnoplavog konja, prvi put otkako ga je prodao Valdemiru. U sedlu se ništa nije činilo drugačije. Valdemirov sivi konj išao je ispred, natovaren užadima, klinovima i dugom sjekirom. Što su se više približavali podnožju planina, šuma je postajala tamnija. Valdemir je pričao da tamo raste dobar hrast. Star. Isti kao onaj na jugu, u Šumi Hrastovoj, samo možda još stariji. Govorio je da se Šuma Hrastova vjerovatno nekada protezala i ovim krajem.

 

Iza gustih borova ukazaše se prvi hrastovi. Tu sjahaše i privezaše konje prije nego što uđoše dublje. Rastinje je bilo gušće, a stabla toliko zbijena da konji između njih ne bi mogli slobodno prolaziti.

 

Toga dana nisu izvlačili ništa. Samo su obarali hrastove. Valdemir mu pokaza koja stabla mogu uzeti, a koja moraju ostaviti. Zatim zasuka rukave, pljunu u dlanove, namjesti noge u snijegu i udari.

 

Mikhail stade pred svoje drvo. Prvi udarac zabi sjekiru duboko u koru. Drugi još dublje. Kora odleti na sve strane, a jedan komad pogodi ga u nogu toliko snažno da osjeti bol. Kod trećeg udarca drvo se zatrese sve do grana.

 

„Polako“, reče Valdemir. „Šta ti je drvo skrivilo?“

 

Priđe mu i pređe rukom preko usjeka.

 

„Preduboko je. Ne valja. Klin neće moći stajati, a ja ga nemam gdje udariti. Udri niže. I polako.“

 

Mikhail izvuče sjekiru i ponovo udari. Ovaj put još jače, kao da je ruka sama krenula. Pred očima mu se pojavi Agnesin zglob. Tanka oznaka na koži. Njeno lice dok se okretala prema njemu. Mirnoća u glasu i riječi koje su mu se gadile. Posmatrala sam te. Nisi otišao. To je početak. Sjekira se zabi gotovo do pola.

 

„Stani“, povika Valdemir.

 

Mikhail stade.

 

„Ako nastaviš tako, bolje idi kući i danas se nemoj vraćati. Smiri se. Osjeti drvo. Samo će ti pokazati gdje i koliko jako da ga udariš.“

 

Valdemir položi dlan na koru hrasta.

 

„Dobro je ovo drvo. Samo ga prejako tučeš.“

 

Mikhail klimnu i ponovi udarac, ovaj put slabije. Drvo pod njegovom sjekirom poče pucati ranije nego što je trebalo. Svaki put kada bi je podigao, vidio je Agnes kako se okreće. Vidio je svoju ruku pruženu prema njoj. Njene prste koje je mogao slomiti. Potiljak koji je mogao udariti o kamen.

 

Udari ponovo. Pukotina se proširi kroz stablo.

 

„Pazi, pašće“, upozori Valdemir.

 

Mikhail se odmače. Stablo zaškripa, polako se nagnu i pade kroz granje drugih hrastova. Snijeg se podiže oko njega, a težak udar prođe kroz zemlju. Valdemir priđe oborenom stablu i odmjeri rez.

 

„Gadan rez.“

 

„Bitno je da je palo.“

 

„Jest.“

 

To je bilo sve što je rekao.

 

Nastaviše raditi. Do podneva su oborili još tri stabla, a do kasnog poslijepodneva još dva. Kada bi razgovarali, govorili su samo o drvetu, vremenu i putu kojim će sutra izvući oborena stabla. Mikhail nije spominjao Bijeli Toranj, Agnes ni znak na njenom zglobu. Valdemir nije ni pitao.

 

Sunce se već spustilo iza planina kada Valdemir skloni sjekiru.

 

„Dosta“, reče.

 

Mikhail nastavi udarati.

 

„Rekoh, dosta.“

 

„Još samo ovo.“

 

„Pusti ga. Odmori se. Biće ovdje i sutra.“

 

Mikhail izvuče sjekiru iz hrasta.

 

„Idi ti ako ne možeš čekati. Hoću da ga završim.“

 

Okrenu se prema Valdemiru.

 

„Treba mi ovo.“

 

Valdemir ga je trenutak posmatrao, zatim ozbiljno klimnu. Razumio je.

 

„Jest. Kako želiš. Ja odlazim prije nego što me uhvati mrkli mrak.“

 

Ode do sivog konja, odveza ga i uzjaha. Mahnu Mikhailu jednom rukom, zatim krenu prema stazi, prema kući s rozim vratima. Mikhail je gledao za njim dok ga drveće nije progutalo. Kopita su se čula još neko vrijeme, sve tiše, a onda nestadoše.

 

Mikhail ostade sam.

 

Radio je dok je još mogao razlikovati koru od usjeka u mraku. Pun mjesec podigao se iznad krošnji, ali je njegova svjetlost jedva prolazila kroz granje. Mikhail je nastavio udarati. Kada više nije vidio usjek, nalazio ga je prstima i spuštao sjekiru prema njemu.

 

Drvo napokon puče. Mikhail se odmače. Hrast zaškripa, nagnu se i pade. Poslije toga šuma utihnu. Mikhail spusti sjekiru. Završio je ono što je htio. Ostade tako, teško dišući, a zatim se okrenu prema konju.

 

Tada se iz dubine šume začu nečiji hrapav glas.

 

„Ostavi me.“

 

Mikhail se ukoči. Glas je došao iza njega, iz mraka između stabala koja više nije mogao razlikovati jedno od drugog. Okrenu se. Nije vidio nikoga. Možda se Valdemir vratio, ali glas nije došao sa strane kojom je otišao. Možda je nekome trebala pomoć.

 

Tada se nešto razbi o kamen. Zvuk je bio kratak i oštar, kao da je neko bacio komad gline ili keramike o stijenu. Mikhail potrča prema njemu. Obiđe oboreni hrast i zađe dublje među stabla, iza granice koju im je Valdemir toga jutra pokazao.

 

„Ko je tamo?“ viknu, sklanjajući grane s lica.

 

Izađe na malu čistinu i tada ga ugleda.

 

Ispred stijene koja je izbijala iz zemlje stajao je oblik okrenut leđima. Bio je visok, u crnoj odori, s kapuljačom preko glave. Kada začu Mikhaila, okrenu se. Mikhail mu u tami nije mogao razaznati lice. Vidio je samo odoru. Prepoznao ju je. Crna prošivena tkanina s tamnocrvenim linijama uz rubove. Istu takvu skinuo je s mrtvog čovjeka u svojoj kući. Istu je i sam nosio one noći. Ovdje, u šumi, na korak od njega. Ali na licu oblika nije vidio nikakvu bjelinu. Maska nije bila na njemu.

 

Oblik se naglo okrenu i potrča dublje u šumu. Mikhail krenu za njim.

 

Trebalo je da ostane. Znao je to i tada. Trebalo je da ga pusti da ode, da se okrene prema gradu i nikada ne sazna ko je stajao pred stijenom. Ali noge su ga već nosile naprijed.

 

„Stani!“ viknu.

 

Oblik se ne zaustavi. Mikhail potrča za njim kroz snijeg, između stabala, sa sjekirom u ruci. Grane su ga šibale po licu, vidio je crnu odoru pred sobom, sad jasno, sad skrivenu iza stabala, uvijek nekoliko koraka dalje nego što je mogao dohvatiti.

 

„Stani! Ko si?“

 

Oblik zađe iza velikog stabla. Mikhail ga obiđe s druge strane. Nije bilo nikoga. Pred njim se nalazio samo uzak, ugažen put. Vjerovatno je vodio prema glavnoj cesti, onoj kojom su on i Beris došli u Ardenfall. Njime su vodili tragovi. Duboki i svježi tragovi vodili su sredinom staze prema sjeveru. Gubili su se tamo gdje je put zavijao među stabla.

 

Mikhail zakorači za njima. Onda stade.

 

Da krene, trčao bi za crnom odorom kroz mrak, ne znajući dokle. A iza njega, na čistini, ostalo je ono što je oblik razbio o stijenu. Srce mu je udaralo prebrzo. Nešto u njemu govorilo mu je da se okrene i ode, da ne traži ništa. Ali morao je vidjeti šta je razbijeno.

 

Vrati se vlastitim tragovima, prema maloj čistini. Snijeg je bio ugažen tamo gdje je trčao. Pratio je svoje otiske između istih stabala dok ponovo ne ugleda stijenu.

 

Krhotine su još bile tamo. Bijeli komadi ležali su razbacani po snijegu. Mikhail priđe i kleknu. Podiže jedan. Bio je od keramike. Tanak kao ljuska jajeta, gladak s obje strane i lakši nego što je izgledao. Još je bio topao. Mikhail je znao šta drži. Jednom je takvu stvar držao cijelu, u svojoj kući, dok je napolju padala kiša, a mrtav čovjek ležao na podu. Prevrtao ju je u rukama i gledao proreze, glatku površinu i lice urezano u bijelu keramiku.

 

Ovo je bilo isto. Ista keramika. Isti dodir, samo topao. Komad maske.

 

Nije mogao znati čije. Na jednom komadu nalazio se dio proreza za oko, na drugom kraj usana. Ništa što bi mu otkrilo lice koje je nekad bilo. Samo razbijena bjelina, rasuta po snijegu. Mikhail spusti krhotinu.

 

Tada osjeti da više nije sam.

 

Nije čuo korake ni pomjeranje granja. Vazduh oko njega postao je teži.

 

Polako podiže glavu.

 

Iza njega su u polukrugu stajala četiri oblika. Okrenuti tačno prema krhotinama i njemu. Nosili su iste crne odore kao oblik koji je pobjegao.

 

Ali nešto s njima nije bilo kako treba.

 

Nisu se pomjerali. Ljudi koji stoje mirno ipak dišu. Pomjere nogu, prenesu težinu, spuste ili podignu glavu. Ovi nisu činili ništa. Stajali su tako mirno da se činilo kao da su oduvijek bili tu, kao da su izrasli između stabala zajedno s mrakom. Nijedan nije imao sjenu. Mjesec je bio slab, ali drveće je bacalo duge, tanke sjene preko snijega. Mikhailova je ležala ispred njega. Njihove nije bilo. Kapuljače su im bile navučene preko glava. Ispod njih su stajale bijele maske. Sve četiri potpuno jednake. Glatke, bez pukotina i mrlja. Umjesto očiju imale su crne šupljine, a preko usta samo ravnu crtu, bez ikakvog otvora. Ispod njih snijeg je bio čist.

 

Jedan podiže ruku prema Mikhailu.

 

„Ti si vidio.“

 

Glas je bio suv i tih.

 

Isti glas.

 

Riječi mu otvoriše nešto u glavi. Šuma nestade pred njim. Ponovo je bio dijete, bos na hladnom kamenu pred kućom. Noć. Lipa na trgu Emberveila. Četiri jahača u tamnim odorama. Konji koji nisu frktali niti pomjerali glave. Jedna bijela maska polako se okrenula prema njemu. Crne šupljine gledale su ga kroz mrak. Ti si vidio. Sjećanje se prekide.

 

Mikhail je ponovo klečao u snijegu, pored razbijene maske. Ista četiri oblika stajala su pred njim.

 

„Ko ste vi?“ upita.

 

Nijedan ne odgovori. Četiri bijele maske ostadoše okrenute prema njemu. Mikhail ustade i posegnu za mačem. Ruka mu dotače prazan bok. Mačeve nije ponio. Prsti mu se stegnuše oko sjekire.

 

Četiri oblika istovremeno spustiše ruke pod odore i izvukoše mačeve.

 

Oštrice su bile crne i gotovo providne. Kroz njih su se nazirala iskrivljena stabla, kao kroz tamnu vodu. Unutar svake polako se kretala gusta tečnost. Tekla je od drške prema vrhu, pa se vraćala, nalik krvi koja nije mogla napustiti oštricu.

 

Mikhail je poznavao oružje. Znao je kako čelik izgleda i šta može učiniti čovjeku. Ovo nije bilo ništa što je poznavao.

 

Zamahnu sjekirom i baci je prema prvom obliku. Sjekira poletje pravo prema njegovoj maski. Oblik samo nakrivi glavu i podiže mač. Željezna oštrica prođe kroz crni mač. Nije se začuo udar. Nije bilo varnica ni otpora. Sjekira prođe kroz njega, tik pored bijele maske, i zabi se u stablo iza oblika. Crni mač ostade čitav. Tamna tečnost nastavi teći kroz njega.

 

Četiri oblika krenuše prema Mikhailu.

 

Tada se iz šume začu lomljenje grana. Nešto krupno probijalo se kroz gusto rastinje iza njih. Mikhail ugleda tamnoplavu glavu, raširene nozdrve i bjelinu u očima. Njegov konj. Pokidao je vez i vukao za sobom dio prelomljene grane. Pjena mu se slijevala niz usta. Nije trčao prema putu ni prema gradu. Trčao je prema Mikhailu.

 

Prvi oblik okrenu glavu.

 

Ostala trojica učiniše isto u istom trenutku. Mikhail potrča prema konju. Životinja projuri pored prvog oblika i zaobiđe podignutu oštricu. Mikhail zgrabi sedlo i ubaci lijevu nogu u stremen, ali nije uspio prebaciti drugu preko konjskih leđa. Konj ga povuče kroz snijeg. Čizma mu je udarala o tlo, a ruke su mu klizile po sedlu. Crna oštrica prosiječe vazduh iza njegovih leđa. Mikhail se povuče svom snagom, prebaci tijelo preko sedla i pade potrbuške preko konjskih leđa.

 

„Hajde!“

 

Konj jurnu među stabla dok se Mikhail pokušavao uspraviti i pronaći uzde. Iza njega se nisu čuli koraci ljudi. Začuše se konji. Četiri konja. Četiri para kopita, ali samo jedan ritam.

 

Mikhail se osvrnu.

 

Četvorica su već jahala odmah iza njega. Nije vidio odakle su konji došli. Ranije ih nije bilo među stablima, a sada su jahači jurili za njim, jedan uz drugog. Crne odore vukle su se za njima, a bijele maske ostajale potpuno mirne uprkos galopu. Mačeve su držali spuštene uz konjske bokove. Bili su bliže nego što su smjeli biti.

 

Mikhailov konj izleti na ugaženu stazu. Grane ga udariše po licu i otvoriše kožu ispod oka. Jednom rukom držao je uzde, drugom grivu, dok ga je svaki korak izbacivao iz sedla.

 

„Pomoć!“ povika.

 

Pomoći nije bilo.

 

Staza je vodila prema sjeveru. Istim putem kojim je otišao Valdemir. Prema kući s rozim vratima. Prema Liri i djeci. Prema ljudima koji nisu znali šta ih može stići iz šume.

 

Mikhail povuče desnu uzdu. Konj naglo skrenu sa staze i uletje među stabla. Zadnje noge mu proklizaše po snijegu, ali se ispravi i nastavi kroz gustu šumu.

 

„Ne prema njima“, promrmlja Mikhail.

 

Nije znao kuda ide. Snijeg je bio dublji izvan staze. Ispod njega su se krili korijenje, kamenje i oborene grane. Konj je posrtao, ponovo hvatao tlo i probijao se kroz uske prolaze. Mikhail se saginjao pod granama, ali su ga neke ipak udarale po glavi i ramenima.

 

Ponovo se osvrnu.

 

Četvorica su jahala između stabala, jednako udaljena jedan od drugog. Tamo gdje nije bilo dovoljno prostora za sve, jedan bi zaostao i pojavio se s druge strane, bez povika, znaka ili naredbe. Kao da su već znali kojim će putem Mikhail krenuti.

 

Prvi jahač podiže mač. Mikhail se okrenu naprijed. Stablo mu izroni pred licem. Povuče uzde toliko snažno da konj zabaci glavu i baci se ustranu. Mikhailovo rame udari o koru. Bol mu se prosu niz ruku, a tijelo skliznu iz sedla do pola. Jedva se vrati.

 

Crni mač prođe iza njegovih leđa i odsiječe granu. Drvo nije puklo kao pod čelikom. Mjesto reza potamnje, kora se smežura i uvuče prema unutra. Grana pade u snijeg crna i suva, kao da je godinama ležala mrtva.

 

Mikhail udari konja petama.

 

„Brže!“

 

Životinja je već davala sve od sebe. Pjena joj se širila preko uzda. Dah joj je izlazio u grubim naletima, a kopita su sve češće klizila. Spustiše se niz strmu padinu. Konj izgubi tlo i prokliza kroz snijeg. Mikhail se priljubi uz njegov vrat. Odmah iza njega začu se isto klizanje. Četiri puta. U istom trenutku.

 

Na dnu padine ugleda prolaz između dvije stijene. Usmjeri konja prema njemu. Proletješe kroz uski otvor, a konj zamalo pade.

 

Jedan jahač izađe iza stijene gotovo uz njega. Crna šupljina maske bila je okrenuta prema njegovom licu. Mikhail je kroz nju očekivao da ugleda oko, kožu, bilo šta ljudsko. Unutra nije bilo ničega. Jahač zamahnu.

 

Mikhail se baci preko konjskog vrata. Oštrica zahvati kraj njegovog ogrtača. Tkanina oko reza pocrni, skupi se i poče da se kruni. Kroz odjeću ga dotače hladnoća toliko duboka da mu se učini da mu je oštrica prošla uz samu kičmu. Povuče konja ulijevo.

 

Drugi jahač već je dolazio s te strane. Treći se kretao paralelno kroz šumu. Četvrtog nije vidio. To ga uplaši više od trojice iza njega. Pogleda naprijed. Četvrti jahač stajao je među stablima, tačno na njegovom putu.

 

Mikhail nije znao kako ih je pretekao. Povuče uzde i usmjeri konja prema uskom prostoru između dva bora. Životinja zanjišta i provuče se između njih. Nije se više okretao.

 

Jahao je dok se šuma iznenada ne prorijedi. Pred njim se otvori duga, ravna površina prekrivena snijegom. Nije bilo puta, kuća ni svjetlosti. Samo bijela zemlja između tamnih stabala. Konj izleti na čistinu. Mikhail prepozna mjesto. Ovdje je lutao prvog dana, dok je tražio roza vrata. Bio je mnogo bliže kućama nego što je mislio.

 

Jahači izletješe za njim. Mikhail je očekivao oštrice iza leđa. Umjesto toga, kopita naglo utihnuše. Odjednom su prestala. Mikhail se okrenu.

 

Sva četvorica stajala su na istoj liniji, na ivici čistine. I njihovi konji stajali su potpuno mirno. Iz nozdrva im nije izlazila para. Snijeg koji su podigli još je padao oko njih, ali nijedan nije pomjerio nogu. Pred njima nije bilo zida, jarka ni stijene. Samo ravan snijeg. Ipak, nijedan nije prešao dalje. Četiri bijele maske gledale su Mikhaila. Crne oštrice bile su im u rukama, a tamna krv i dalje se kretala kroz njih.

 

Mikhail ih nije mogao prestati gledati. Konj pod njim naglo skrenu. Mikhail se okrenu prekasno. Debela grana pružala se između stabala, tačno u visini njegovih grudi. Nije se uspio sagnuti.

 

Udari je grudima i ramenom. Vazduh mu izletje iz pluća. Tijelo mu se odvoji od sedla i pade kroz snijeg. Potiljkom udari o tvrdu zemlju. Svijet se prevrnu. Pokušao je udahnuti, ali iz grudi mu iziđe samo kratak, prazan zvuk. Bol mu se širio kroz rebra, rame i vrat. Kada se pokuša podići, ruke ga ne poslušaše.

 

Konj otrča među stabla i nestade. Mikhail ostade sam. Mrak mu pade na oči. Zatvori ih.

 

Tama.

 

Probudi ga vlažan dodir po licu. Mikhail otvori oči. Konj se vratio. Tamnoplava glava spusti se prema njegovom licu. Topao jezik pređe mu preko obraza i krvi ispod oka. Podiže ruku i dotače konja između očiju.

 

„Dobar si“, prošapta.

 

Životinja mu gurnu njušku pod dlan. Mikhail okrenu glavu prema ivici čistine.

 

Četvorica su još stajala tamo. Tačno iza nevidljive granice. Crne oštrice ostale su uperene prema njemu. Nijedan nije pokušao prići. Samo su ga gledali kroz crne šupljine, potpuno mirni na svojim konjima. Kao da nisu odustali. Kao da samo čekaju da ponovo izađe.

 

Ruka mu skliznu niz konjsku glavu. Mikhail izgubi svijest.