Poglavlje II: U Zoru

Noć je još ležala nad Emberveilom, ali ne sasvim. Tama je već počela da popušta na krajevima, da se tanji u onu blijedu, drhtavu tišinu koja dolazi pred samu zoru.

 

Daisy se probudila od oštrog stezanja iznutra i odmah spustila ruku na pokrivač. Jedan trenutak nije se pomjerila.

 

Soba je bila tamna. Ognjište se tokom noći gotovo ugasilo. Pored nje je Darin još spavao, s jednom rukom savijenom pod glavom, kao čovjek koji stoji na ivici promjene, a još ne zna da je do nje stigao.

 

Onda dođe druga bol.

 

„Darin”, prošaptala je.

 

Odmah se probudio. Ima muškaraca koji se sporo dižu iz sna, a ima i onih koji odmah skoče. Darin je pripadao drugima. Okrenuo se prema njoj već budan, kao da je sva težina sna u trenu spala s njega.

 

„Šta je?”

 

Daisy je udahnula, zadržala dah, pa ga pažljivo pustila kroz zatvorene zube.

 

„Mislim”, rekla je tiho, „da je vrijeme.”

 

Pogledao ju je. Zatim prozor, gdje je tama tek počela da blijedi. Onda opet nju, kao da neki dio njega mora da je vidi dva puta da bi povjerovao u ono što je čuo.

 

Bol je prošla. Daisyina ruka popustila je na pokrivaču. Darin se odmah uspravio i odgurnuo prekrivače, ali učinio je to s takvom pažnjom da bi čovjek pomislio kako je i sama grubost u toj sobi postala zabranjena.

 

„Ostani tu”, promrmljao je, već posežući za košuljom. „Ne, oprosti, to je glupo. Naravno da ćeš ostati tu. Čekaj. Daj da razmislim.” Prstima je češao bradu.

 

U nekim drugim trenucima Daisy bi se nasmijala. Skoro je i sada. Ali stiže je još jedna bol, niže i dublje, sa sporom težinom koja se skupljala i natjerala je da uhvati okvir kreveta. Darin je bio kraj nje prije nego što ju je bol sasvim obuzela. Njegova ruka zatvorila se oko njene.

 

„Tu sam”, rekao je.

 

Samo to. Ništa mudro. Ništa veliko. Daisy ga je gledala, čekajući da nešto uradi. On je samo gledao nju, preplašen i spreman, kao čovjek koji bi podigao cijeli zid kad bi znao gdje da stavi prvi kamen.

 

„Pa idi sad”, rekla je kroz zube. „Zovi mi Marlu.”

 

„A, da. Marla. Evo idem.”

 

Pustio je njenu ruku, pa otišao do vrata i izašao u hladan mrak. Marla je živjela blizu, u kućici preko ograde, ali Darin nije htio da ulazi u dvorište. Njen muž nije volio da mu se iko po mraku mota oko kuće. Bio je to stari veteran koji je nekada služio u Veilcourtu, a sada je rijetko izlazio i još rjeđe vjerovao sjenkama. Darin stade kod kapije i tiho pozva pod prozor.

 

„Marla.” Niko nije odgovorio. Preko ograde kućica je ostala tamna i mirna.

 

Podigao je glas, dublje. „Marla!”

 

Negdje u tami zaškripa kapak. Zatim se otvoriše ulazna vrata, a Marlin glas, težak od sna i izoštren godinama, dopluta u hladan vazduh.

 

„Ko je? Ko je tamo?”

 

„Ja sam, Darin.”

 

Marla po navici prinese ruku očima, kao da će tako natjerati mrak da joj se skloni, pa se još više nagnu preko praga.

 

„Ko?”

 

„Darin.”

 

„Pa gdje si?”

 

„Ovdje.”

 

„Ne vidim te.”

 

„Kod kapije sam.”

 

„A zašto onda šapućeš kao lopov?”

 

„Počelo je”, rekao je glasnije.

 

Marla je još zurila u mrak, kao da same riječi nisu stigle do nje.

 

„Šta?”

 

„Počelo je!”

 

Ovaj put se tako naglo uspravila da je drvo lupilo iza nje.

 

„O, kapela mu, pa tako reci.”

 

„Pa rekao sam.“

 

Vrata se zalupiše. Ništa se nije čulo. Onda iz njene kuće dođe prigušen zvuk kretanja. Stolica povučena prejako preko poda, nešto što je palo, i Marlin glas koji se podigao u niz riječi koje Darin nije sasvim dobro razumio. Ipak mu se učini da je čuo svoje ime, da je previše tih, i nešto o tome kako muškarci s godinama ne postaju pametniji, nego samo uvjereniji da jesu. Malo kasnije vrata Marline kućice otvoriše se ponovo. Prešla je dvorište žustro, sa šalom prebačenim preko ramena, kosom samo napola pričvršćenom, jednom čizmom zavezanom, a drugom očigledno ne. Nije usporila kada je stigla do Darina.

 

„Je li pripremljena topla voda?”

 

„Topla voda?”

 

Marla stade. Okrenu glavu i pogleda ga.

 

„Nemoj mi reći.”

 

„Nije mi niko rekao. Zato sam zvao tebe.”

 

Marla naškilji oči prema njemu. Bio je to pun, bezriječan pogled žene koja je postavila jednostavno pitanje i otkrila, na svoju žalost, ali ne i na svoje iznenađenje, da je muškarac odgovorio na neko sasvim drugo. Darin podiže ruku, krenu da počeše bradu, pa zastade.

 

„Nisam znao da trebam. Da jesam, mogao sam i ja to uraditi.”

 

„Naravno da bi”, reče Marla. „Kao što bi moj ustao sam, samo da nije spavao kao mrtav konj.”

 

Prošla je pored njega i ušla u kućicu ne čekajući da vidi hoće li je Darin pratiti. Unutra se soba već promijenila. Marli je bio dovoljan jedan pogled na Daisy da joj i posljednji trag sna nestane s lica.

 

„Dobro je”, rekla je, spuštajući korpu. „Daisy, diši kad dođe. Darin, voda. A ako počneš da hodaš tamo-amo, izbaciću te napolje među tvoje kokoške.”

 

Darin, koji još nije napravio nijedan korak ni u kom pravcu, otvorio je usta kao da će se braniti, razmislio bolje, pa otišao po vodu. Marla je odvezala korpu, izvadila šta joj je trebalo, zavrnula rukave i za nekoliko trenutaka postala središte sobe. Takve žene postoje u svakom selu koje svijet još nije sasvim pokvario. Vrijeme u njih stavi kamen, a ne oduzme im milost. Znaju kada treba biti blag i kada je blagost samo druga vrsta odlaganja. Marla je bila jedna od njih.

 

Daisy je prelazila između jednog života i drugog. Darin je ostajao blizu, koristan gdje je mogao biti koristan, nemiran gdje nije mogao. Bilo je trenutaka kada se Daisy čvrsto držala za njegovu ruku, trenutaka kada je Marlin tihi glas jedini čuvao sobu, trenutaka kada je vjerovatno čitavo selo čulo njen glas. A onda, dok se prva svjetlost sunca približavala ivici doline, bilo je gotovo. Plač se podigao u kućici.

 

Maleni. Novi.

 

Marla je prihvatila dijete u ruke i umotala ga u platno još toplo od ognjišta.

 

„Dječak”, rekla je, i sada joj je glas nosio onu ozbiljnu radost koju niko ne može odglumiti i koju niko nikada ne zamijeni za nešto drugo. „Zdrav dječak.”

 

Daisy je odmah posegnula za njim. Gledala ga je kroz suze koje nisu prestajale da dolaze. Tako mali. Tako potpun. Njegovo malo lice još je bilo stegnuto kao da se ljuti, šake zatvorene, plač još neodlučan da li svijet zaslužuje mir od njega. Darin je prišao bliže, polako, kao da se boji da bi njegova vlastita grubost mogla poremetiti ono što je ušlo u sobu.

 

„Ima tvoju bradu”, rekla je Daisy tiho.

 

„Tako je mali”, promrmljao je.

 

Marla frknu.

 

„Naravno da je mali. Beba je.”

 

Daisy se nasmijala, umorna i mokrih očiju, a Darin se nasmijao s njom, mada mu se glas prelomio usred smijeha. Pažljivo je dotakao jednim prstom djetetovu ruku. Malena šaka se otvorila, pa zatvorila oko njegovog prsta. Darin se nije pomjerio. Kao da ga je ta mala šaka zadržala jače nego što bi ga zadržao ijedan zid koji je ikada sagradio.

 

Kućica je još neko vrijeme ostala zatvorena. Majci se davala prva tišina s djetetom prije nego što komšije počnu dolaziti s hljebom, dobrim riječima, savjetima i više nježnosti nego što je ijedna mala kuća mogla udobno primiti. Kada je soba napokon opet bila dovedena u red, i kada se prva mirnoća spustila preko njih, Marla je stala kraj ognjišta i pogledala njih troje sa zadovoljstvom žene koja je vidjela još jednu dušu sigurno prevedenu preko praga.

 

„Eto”, rekla je napokon, „došao je pošteno.”

 

Izvuče šnalu iz kose, stavi je među usne, pa objema rukama popravi rasute pramenove i ponovo ih sveza.

 

„Jeste li mu dali ime?”

 

Daisy i Darin pogledaše jedno drugo. Zatim ga Daisy izgovori, tiho i sigurno.

 

„Mikhail.”

 

Marla ga ponovi, odmjeravajući zvuk onako kako stare seoske žene rade kada se ime prvi put daje vazduhu.

 

„Mikhail Emberline”, rekla je. „Lijepo ime. Svratiću do kapele na putu kući. Čuvar Aldren će sigurno htjeti da ga upiše u neku od svojih velikih dosadnih knjiga.”

 

To izvuče umoran smijeh iz Daisy, a napokon i pravi iz Darina. Marla malo klimnu, zadovoljna, kao da je vratila nešto reda ne samo u kuću nego i u samo jutro. Nakon toga skupi svoje stvari i ode, pažljivo zatvorivši vrata za sobom. Kućica je neko vrijeme bila tiha. U Daisyinom naručju Mikhail je već potonuo u onaj duboki san koji poznaju samo tek rođeni, a Darin je sjedio pored kreveta kao da još ne može vjerovati sebi da se odmakne predaleko od njih.

 

Kada se jutro dobro razdanilo, vijest se već proširila.