Poglavlje III: Kamen Nade
Nekoliko dana kasnije, kada je Daisy imala dovoljno vremena da se odmori i povrati snagu, kućica Emberlineovih opet je primala svijet u sebe. Daisy se odmarala kraj ognjišta, naslonjena na mekane pokrivače, s Mikhailom sklupčanim uz grudi. Kosa joj je padala raspuštena oko ramena, a lice joj je bilo blijedo i umorno, ali mirno onim mirom koji dolazi poslije velike boli.
Darin je, u međuvremenu, već tri puta očistio kuću, dvaput provjerio vatru i presložio alat bez ikakvog razloga koji bi znao objasniti. Svako malo prilazio bi Daisy, dodirnuo joj rame, pogledao Mikhaila, pa opet odlutao dalje, nošen nemirom novog oca koji u sebi ima više ljubavi nego što zna gdje da je stavi.
„Lebdiš oko nas”, promrmljala je Daisy.
„Ja pomažem.”
„Brišeš šolju koja je već suva.”
Darin pogleda šolju u ruci.
„Oh.”
Ona se tiho nasmijala, a prije nego što je stigla da ga dalje zadirkuje, začulo se kucanje na vratima.
Prvi su došli Marla i Tarik. Marla je nosila korpu prekrivenu krpom, a u njoj hljeb i nekoliko narandži. Tarik je stajao iza nje, širok i oštar u ramenima, brade uredno počešljane, stara navika dok je služio u Veilcourtu. U rukama je držao malu drvenu igračku izrezbarenu u obliku vuka.
„Nešto da Daisy povrati snagu”, rekla je Marla, ulazeći dok je miris svježeg hljeba ispunjavao sobu. „I da ga opet vidim, naravno.”
Okrenu se prema Tariku.
„Pa hajde, šta stojiš?”
Tarik uđe za njom i pročisti grlo, kao da ga je sam poklon postiđivao.
„Nije ništa naročito”, promrmlja. „Pomislio sam da bi mu se mogla svidjeti kad poraste.”
„Prelijepa je”, rekla je Daisy i podigla pokrivač da pokaže usnulo dijete.
Tarik počeša ožiljak na lijevoj ruci, pa diže glavu u stranu kao da ga je neko uhvatio kako radi nešto previše nježno za čovjeka njegovog stava. Marla poljubi Daisy u obraz, Tarik spusti vuka na sto pored drugih sitnica.
Poslije njih došli su i drugi. Kožari s malenim čizmicama od meke kože, pastir s komadom najfinije vune, žene s biljem, sirom, platnom i savjetima koje niko nije tražio, ali su svi znali da dolaze zajedno s poklonima. Ubrzo se kuća ispunila smijehom, mirisom spoljnog vazduha i toplim neredom komšija koji su više ličili na porodicu. Pokloni su se skupljali na stolu pored ulaza: platno, bilje, igračke, voće sačuvano u teglama, komadići Emberveilovog srca ostavljeni za najnovijeg Emberlinea.
Daisy je otpijala biljni čaj na kojem je Marla insistirala, dok je Mikhaila držala blizu sebe. Još jedan komšija se nagnu da ga vidi, možda malo preblizu. Dijete se pomjeri, nabora svoj sićušni nos, pa podiže jednu malu ruku prema Daisy, kao da se bunilo što se toliko lica nadvilo nad nju. Bio je to samo trzaj, nesiguran i malen, ali pokret je bio dovoljno odlučan da Darin zastane.
„Vidi ga”, reče. „Već mu smeta kad neko preblizu priđe majci.”
Nagnu se prema Mikhailu, s osmijehom koji nije znao sakriti.
„E pa da znaš, ona je i moja malo.”
Smijeh prođe kroz kuću.
„Onda neka se navikne”, reče Marla. „U ovoj kući će joj ljudi stalno prilaziti.”
Zatim se začulo još jedno kucanje. Tri puta, tačno u istom razmaku. Daisy prepozna ritam prije nego što se vrata otvoriše.
„Čuvar Aldren.”
Darin otvori vrata. Aldren uđe, a izvezene zlatne zvijezde na njegovoj bijeloj odori uhvatiše jutarnju svjetlost.
„Nadam se da ne smetam”, rekao je, mada je ušao s lakoćom čovjeka kojem u Emberveilu rijetko ko zatvara vrata. Darin mu privuče stolicu. Aldren se spusti uz olakšavajući uzdah.
„Ah. Sjedenje. Sveta vještina.”
„Pa niste zar toliko stari?” upita Daisy.
„Bio sam star još kad je Darinov otac bio dječak”, odgovori Aldren. „A njemu su koljena škripala kao i ograda koju mu je Darin popravio.”
Darin se zbuni, počeša bradu.
„Čekaj, nisam je još popravio.“
„Znam, zato i kažem.“
Daisy se nasmija, ali Aldren je već gledao u dijete. Šala mu se polako smirila na licu.
„Daj da ga vidim.”
Daisy namjesti pokrivač. Mikhailovo sićušno lice izroni iz njega, meko, usnulo i mirno. Aldren se nagnu bliže.
„Lijep dječak”, reče. „Mirno spava.”
„Danas”, reče Marla. „Vidjećemo noćas. Sinoć sam ga čula do svoje kuće.”
Aldren se nasmiješi, ali mu oči ostadoše pažljive. Posegnu u svoju odoru.
„Nisam došao praznih ruku.”
Spusti mali zamotuljak u platnu na Daisyin dlan. Unutra je ležao gladak bijeli kvarc, prošaran svjetlom, s urezanom malom zlatnom četvorokrakom zvijezdom, istom onom kakva je stajala nad Kapelom Nade.
„Kamen Nade”, prošapta Daisy.
„Za njega”, reče Aldren. „Kao što je i za svako dijete koje se rodi pod ovom dolinom. Nije to kamen koji mijenja sudbinu kako neki pričaju. Niti kamen koji zna šta će čovjek postati. Takve stvari ni pametniji od mene ne znaju, a takvih je, nažalost, uvijek bilo malo.”
„Bar jednom da si nešto tačno rekao”, reče Marla.
Aldren se nakloni prema njoj, kao da je primio pohvalu. Zatim opet okrenu prema Daisy.
„Ali ljudi zaboravljaju. Zato im se daju sitnice koje mogu držati u ruci. Da se sjete odakle su krenuli. Da se sjete ko ih je prvi čekao. I da se, kad svijet jednom postane težak i taman kao što zna postati, sjete da nada nije velika riječ samo za molitve u kapeli. Nekad je to komad svjetla koji stane u dlan.”
Daisy spusti pogled na kamen. Njegov blijedi sjaj uhvati se za njene prste.
„Čuvaćemo ga”, reče.
„Dajte mu da ga nosi kad poraste”, reče Aldren. „Samo nemojte da ga izgubite prerano. Nemam ih previše.”
Položi dva prsta na Mikhailov pokrivač, lagano, više kao znak nego kao dodir.
„Neka mu dani budu blagi dok mogu biti blagi”, reče. „Neka mu kuća bude topla gdje god da pođe. Neka mu ruke prvo nauče držati ono što voli, prije nego što ih svijet nauči bilo čemu drugom.”
U sobi se na trenutak spusti tišina. Onda Aldren uspravi leđa uz tihi uzdah.
„A sada treba da pođem prije nego što me ova stolica nagovori da ostanem.”
„Čekaj“, reče Daisy.
Aldren se već bio okrenuo prema vratima, ali zastade.
„Moram nešto da te pitam.“
„Pitaj.“
„Stara Keja mi je nešto rekla dok sam ga još nosila. Rekla je da će biti rođen pred zoru.“
„I pogodila je.“
„Jeste. Rekla je i da se za djecu rođenu u to vrijeme nekada ostavljala svijeća na istočnom prozoru.“
Marla, koja je čula dovoljno da joj se obrve spoje, frknu.
„Keja i njene stare riječi. Jednom je rekla Tariku da ne jede kruške poslije mraka jer će ga san odvesti u bunar iza štale.“
„I od tada ih ne jedem“, promrmlja Tarik.
Marla ga pogleda.
„Zato što ih ne voliš.“
Aldren se blago nasmiješi.
„Svijeća na istočnom prozoru“, ponovi. „Da, to se nekada radilo.“
„Znaš li zašto?“
Aldren odmahnu glavom.
„Zbog zore, vjerovatno. Da prvo svjetlo pronađe kuću. Stari običaji često nadžive razlog zbog kojeg su nastali.“
„Keja je isto rekla“, reče Daisy. „Da prvo svjetlo nađe kuću.“
„Onda je barem taj dio dobro zapamtila.“
„Nisam je zapalila.“
„I nije trebalo“, reče Aldren. „Mikhail je zdrav. To je jedino važno.“
Daisy klimnu, zadovoljna odgovorom, pa se vratila prema djetetu. Aldren položi ruku na Darinovo rame.
„Imaš dobru porodicu.”
„Znam”, reče Darin.
„Dobro. Onda se potrudi da to ne zaboraviš kad te neprospavane noći pretvore u budalu.”
Marla klimnu.
„Već je počelo.”
Darin otvori usta, ali ga Daisyin smijeh preduhitri. Aldren se nasmiješi, pa još jednom pogleda prema Mikhailu. Taj pogled zadrža se samo malo duže nego što je trebalo, ali ne dovoljno da iko primijeti. Zatim izađe vani u dnevnu svjetlost.
Unutra je Daisy držala Kamen Nade blizu sebe. Mikhail je mirno spavao u Darinovim rukama, nesvjestan poklona, glasova, očiju koje su ga gledale i svih puteva na koje će tek poći.
Aldren je krenuo prema Kapeli Nade sporije nego inače. Prošao je pored lipe, preko bijelih kamenih staza, dok se iza njega žamor kuće Emberlineovih polako utapao u običan dan. Na trgu je jedna žena čistila staze. Dvoje djece jurilo se oko panja. Negdje se čulo drvo koje puca pod sjekirom. Sve je bilo kao i uvijek. Ali riječi nisu htjele da ga puste.
Svijeća na istočnom prozoru.
Nije ga mučila Keja, ona je znala mnogo starih običaja i pola ih je vjerovatno zapamtila pogrešno. Mučilo ga je to što ovaj nije zvučao pogrešno. Svijeća na istočnom prozoru. Dijete rođeno pred zoru. Prvo svjetlo koje mora naći kuću. Aldren je te riječi već negdje vidio. U starijim zapisima, među stvarima koje su čuvari Kapele odavno prestali čitati jer više nisu znali šta da rade s njima. Zastao je pred kapelom i pogledao prema groblju s desne strane, prema nagnutim kamenim pločama koje su ćutale u travi. Zatim podiže glavu prema zvijezdi na vrhu kapele. Mala, zlatna, četvorokraka. Sunce već je bilo na njoj.
„Stare riječi”, promrmlja sam sebi.
Ali nije zvučao uvjereno. Ušao je unutra. Kapela je bila tiha i hladna, mirisala je na kamen, vosak i suvo bilje koje su žene ostavljale ispod prozora. Aldren prvo ode do velike knjige rođenih. Upisa ime uredno, kako je red tražio.
Mikhail Emberline. Sin Darina Emberlinea i Daisy Emberline. Rođen u zoru, u proljeće, pod Emberveilom. Zdrav. Prvo dijete.
Zatvorio je knjigu.
Mogao je tada otići. Trebao je otići. Imao je dovoljno posla za taj dan, a Kejine riječi nisu bile stvar zbog koje se prevrću police stare kapele.
Ipak je ostao.
Otišao je prema zadnjem zidu, tamo gdje su stajali stariji zapisi. Neke knjige služile su svakodnevnim stvarima: rođenima, umrlima, vjenčanima, popravkama krova, imenima čuvara prije njega. Druge se nisu često otvarale. Stajale su visoko, vezane platnom, s kožom ispucalom od godina i prašinom u šavovima. Aldren je dugo tražio. Prstima je prelazio preko redova, mršteći se nad naslovima koji su izblijedjeli toliko da su ličili više na ogrebotine nego na slova. Jednu knjigu izvukao je pa vratio. Drugu otvorio, prelistao, zatvorio. Treću je držao duže, ali ni u njoj nije bilo ono što je tražio.
Onda je našao bijelu knjigu.
Nije više bila sasvim bijela. Vrijeme ju je požutjelo na krajevima, a uglovi su joj potamnili od ruku koje su je nekada češće dodirivale. Na korici je imala utisnutu zlatnu četvorokraku zvijezdu. Ispod nje naslov, toliko izbrisan da ga je morao prinijeti svjetlu.
O plamenu Kapele Nade.
Aldren odnese knjigu do uske klupe ispod prozora i otvori je pažljivo, kao da bi se stranice mogle raspasti ako ih požuri. Spisi su bili stari. Neki redovi pisani rukom koju više niko u Emberveilu ne bi znao pročitati. Neki su bili precrtani, neki dopisani kasnije, tamnijim mastilom, drugim rukama. Prešao je preko nekoliko stranica prije nego što mu se pogled zaustavi na kratkom zapisu pri dnu jedne od njih.
Kada se Prva Cjelina razbila, ne traži sve što je od nje otpalo u nebu, niti pod kamenom, niti među mrtvima. Neka svjetla ne ostaju gdje padnu.
Neka putuju.
Iz jednog doba u drugo. Iz kolijevke u kolijevku. Od onoga koji se vraća zemlji, ka onome koji tek dolazi svijetu. Ne čuvaj ga kao stvar koja pripada tebi. Čuvaj ga kao plamen koji ti je samo nakratko povjeren.
Jednoga dana, ako tama dovoljno naraste, ono će samo znati zašto je ostalo.
Aldren prestade čitati. U kapeli je bilo tiho. Toliko tiho da je čuo kako se jedna kap voska, negdje kraj oltara, spustila niz svijeću i stala.
Kada se dijete rađa između posljednje tame i prvog svjetla, ostavi plamen na istočnom prozoru. Jer govorilo se da tada ono što putuje napušta posljednji dah i traži prvi. Svijeća mu pokazuje kuću. Zora mu pokazuje novi.
Aldren zastade. Neko vrijeme samo je gledao u riječi.
Ono što putuje.
Sjetio se Mikhailovog imena u knjizi rođenih. Sjetio se Keje i njenog predviđanja. Dijete je zaista rođeno pred zoru, upravo u trenutku o kojem je zapis govorio. Zatim odmahnu glavom.
„Gluposti“, promrmlja.
Ljudi su nekada vjerovali u svašta. Da se posljednji dah može preseliti u prvi. Da svjetlo može nositi nešto iz jednog života u drugi. Da će obična svijeća na prozoru pokazati put nečemu što niko nikada nije vidio. Osim toga, Daisy je nije ni zapalila. Barem je Aldren tako razumio zapis. Bez plamena nije bilo puta do kuće.
Zatvorio je knjigu. Na trenutak mu se učini smiješnim što ju je uopšte tražio. Vratio ju je na visoku policu, tamo gdje je i stajala, pa izašao iz kapele.
Pred njim se Emberveil prostirao tih i zelen. Negdje iza lipe stajala je kuća Emberlineovih, obasjana punim jutarnjim svjetlom. Na njenom prozoru nije gorjela svijeća.
Aldren je zbog toga bio sasvim miran.