Poglavlje V: Drveni Mač
Darin bi tada, ako je bio u kući, podigao pogled s doručka i dodao:
„Najjači u Emberveilu. Poslije Marle.”
„Marla nije jaka”, bunio se Mikhail.
Darin se nagnu prema njemu.
„Onda ti nikad nisi vidio kako nosi dvije korpe i istovremeno grdi tri čovjeka.”
Daisy bi se nasmijala, a Mikhail bi još nekoliko trenutaka razmišljao o tome kao o nekoj ozbiljnoj nepravdi svijeta.
Toga jutra Darin nije išao s njima. Morao je popraviti niski zid kod starog bunara na donjoj stazi, pa im je samo pomogao da natovare kolica. Daisy je vezala haljine, provjerila novac, igle, konac i nekoliko sitnih komada platna koje je namjeravala kupiti, dok je Mikhail stajao kraj kapije s drvenim vukom za pojasom i štapom u ruci.
„Štap ostaje”, rekla je Daisy.
Mikhail ga privuče sebi.
„To nije štap.”
„Šta je onda?”
„Mač.”
„Mač ostaje.”
Mikhail podiže štap, kao da samo to pitanje vrijeđa njegovu čast.
„Dobro", popusti Daisy. „Ali ako njime udariš nekoga, mač se vraća kući i postaje štap."
„Neće.”
„Vidjećemo.”
Put do lipe je bio blizu, ali Mikhail ga nikada nije prelazio pravo. Morao je stati kod kamena koji je ličio na žabu, kod panja koji je jednom bio brod, kod male pukotine u stazi u kojoj su, po njegovom sigurnom znanju, živjeli mravi čuvari, i kod niskog zida preko kojeg je morao preći kao preko opasnog planinskog grebena.
Pod lipom je selo već bilo budno. Tezge su se širile oko stabla kao da je iz njegovog korijena niklo malo šareno naselje. Miris hljeba, sira, meda, vune, svježe zemlje i narandži miješao se s glasovima ljudi koji su se pozdravljali, cjenkali, smijali i žalili na iste stvari na koje su se žalili svake srijede.
Daisy namjesti svoj sto na uobičajeno mjesto, malo dalje od najgušće gužve, tamo gdje je hlad bio dovoljno širok da haljine ne izgube boju pod suncem. Mikhail je stajao kraj nje, držeći svoj mali smotuljak konca kao da čuva blago.
„Mogu sad da idem?” upita.
Pokaza prema drugoj strani lipe, gdje se oko velikog panja već okupljalo nekoliko djece.
„Do panja.”
„Da te vidim i čujem odavde", reče Daisy.
„Vidiš me i čuješ me", uzvrati on, već trčeći.
Tamo su već bili Savi, Mea i mali Naren, sin lončara, koji je uvijek imao blato pod noktima čak i kada nije bilo blata nigdje oko njega. Panj je za njih bio sve što je toga dana trebalo da bude: tvrđava, kula, div, pećina, brod i jednom, vrlo kratko, Marlin muž, jer je Savi tvrdio da izgleda isto tako namršteno.
„Ti kasniš”, reče Mea.
„Ne kasnim.”
„Kasniš. Mi smo već odlučili da je panj čudovište.”
Mikhail podiže svoj štap.
„Dobro. Ja ću ga pobijediti.”
„Ne možeš”, reče Savi. „Ja sam rekao da se ne može pobijediti.”
Mikhail se namršti.
„Onda nije dobra igra.”
„Zašto?”
„Jer ako se ništa ne može pobijediti, onda samo stojimo.”
Naren klimnu, ozbiljan kao sudija.
„Mikhail je u pravu.”
Savi frknu, ali popusti.
„Dobro. Može se pobijediti, ali samo ako neko nađe njegovo srce.”
To je, naravno, značilo da se svi moraju baciti na zemlju i početi kopati oko panja, jer su srca čudovišta, po pravilima koja su se mijenjala čim nekome zatrebaju, uvijek bila zakopana kod korijena. Mikhail je kopao štapom između dvije debele žile. Zemlja je bila suva na vrhu, ali tamnija ispod. Izvukao je prvo kamenčić, zatim komad starog drveta, zatim nešto glatko što se nije ponašalo kao kamen.
Zastao je.
Prstima je razgrnuo zemlju.
Između korijenja ležala je bijela keramička krhotina, tanka kao ljuska jajeta i glatka na dodir. Bila je savijena gotovo kao dio nečijeg lica, dovoljno da čovjek, ako predugo gleda, počne sam dopunjavati ono što nedostaje. Na njenoj površini nazirao se prazan izraz, blijed trag osmijeha bez topline. Kao osmijeh nekoga kome već sve pripada, pa je zaboravilo kako išta drugo treba osjećati.
Podigao ju je.
Na tren mu se učini da je keramika toplija nego što bi trebalo da bude.
„Šta je to?” upita Naren.
Mikhail nije odmah odgovorio. Okrenuo je krhotinu u ruci. Na njoj su se nazirala dva plitka udubljenja, toliko istrošena da nisu ličila ni na šta određeno. Mogla je biti dio zdjele, dio ukrasa, dio nečega što je neko davno razbio i zaboravio.
„Srce čudovišta”, reče Savi.
Mea odmah zavrišta, više od radosti nego od straha, i udari štapom po panju.
„Onda smo ga našli!”
Mikhail je još gledao u bijeli komad. Tada se iza njega začu Daisy.
„Mikhail!”
Trgnuo se i okrenuo.
„Nemoj kopati rukama po zemlji pa onda dirati lice. Dođi da te obrišem.”
„Ali našao sam...”
Mea ga povuče za rukav.
„Brzo, dok Savi ne promijeni pravila.”
Savi se uvrijedi.
„Ja ne mijenjam pravila.”
„Mijenjaš.”
„Samo kad treba.”
Mikhail pogleda prema Daisy, pa prema djeci, pa ponovo prema krhotini u svojoj ruci. Nije znao zašto, ali nije mu se dalo da je pokaže majci. Možda zato što bi mu je uzela i rekla da je prljava. Možda zato što su se odrasli uvijek previše raspitivali čim bi nešto postalo zanimljivo. Spustio ju je nazad između korijenja i gurnuo preko nje malo zemlje.
„Kasnije”, šapnu, iako nije znao kome govori.
Onda otrča za ostalima. Daisy mu obrisa ruke mokrom krpom, pregledavši ih kao da se zemlja može sakriti između prstiju s namjerom.
„Šta si našao?”
„Ništa.”
„To je brzo ništa.”
„Srce čudovišta.”
„Aha. I je li čudovište još živo?”
Mikhail pogleda prema panju. Savi je već pao preko njega, praveći se da umire, dok ga je Mea udarala vlasima trave.
„Mislim da nije.”
„Onda si spasio pijacu.”
„Jesam.”
„Dobro. Idi spasi još nešto, ali ne haljine.”
On otrča.
Za Daisyin sto su, kao i svake srijede, prilazile žene koje su tvrdile da samo gledaju, pa rukama već birale haljine. Pekarka iz istočnog kraja sela dugo je odmjeravala žutu haljinu i govorila da je neće kupiti, sve dok je nije prislonila uz sebe i pitala Daisy bi li mogla malo pustiti rukav. Stari lončar ostavio joj je dvije male glinene posude za igle, jednu ravnu i jednu krivu, pa rekao da krivu neće računati u cijenu. Daisy je platila obje.
Tako je prolazila pijaca. Daisy bi prodala haljinu, kupila konac, zamijenila nekoliko ostataka tkanine, primila previše savjeta od žena koje nisu znale šiti ni dugme, i svako malo pogledala prema panju da vidi gdje je Mikhail. On je bio sad ratnik, sad ranjenik, sad zmaj koji odbija da umre jer zmajevi, kako je tvrdio, imaju pravo na više pokušaja.
Pred sredinu dana, kada se hlad lipe pomjerio preko bijelog kamena, Aldren se pojavi između tezgi u svojoj bijeloj odori, sa zlatnim zvijezdama. Nosio je pod rukom nekoliko tankih knjiga i izgledao kao čovjek koji je krenuo važnim poslom, ali se namjerno kreće dovoljno sporo da ga svako može zaustaviti.
„Daisy Emberline”, reče. „Vidim da si opet donijela haljine zbog kojih će pola sela zaključiti da im treba ono što nisu htjeli kupiti.”
„To se zove dobar rad”, reče Daisy.
„Ja sam mislio da se zove iskušenje.”
„U kapeli možda.”
Aldren se nasmiješi, pa okrenu glavu prema panju.
„A onaj mali ratnik?”
„Pokušava ubiti panj.”
„Teško. Poznajem taj panj duže od pola sela. Tvrdoglav je.”
Mikhail se baš tada zaletio prema njima, znojan, prašnjav i uvjeren da je njegovo prisustvo hitno potrebno. Zaustavio se pred Aldrenom i odmah pogledao knjige pod njegovom rukom.
„Šta je to?”
„Knjige.”
„Znam da su knjige.”
„Onda zašto pitaš?”
Mikhail se zbuni na tren, pa pokaza na jednu s tamnim koricama.
„Šta piše unutra?”
„Mnogo slova koja se prave važna jer stoje zajedno.”
Mikhail se nasmija. Aldren kleknu dovoljno da mu bude bliži.
„A kad ćeš ti početi dolaziti kod mene da učiš čitati i pisati?”
Mikhail odmah pogleda Daisy, kao da je to neka vrsta zamke.
„Moram?”
„Ne danas”, reče Daisy.
„Ali uskoro”, doda Aldren. „To je dragocjeno znanje. Ljudi misle da je kamen težak, da je mač težak, da je torba puna tkanine teška. Ali slova nose stvari koje niko ne može podići rukama.”
Mikhail se namršti.
„Kakve stvari?”
„Imena. Dugove. Priče o ljudima prije nas. Pisma od onih koji su daleko. Upute kako da ne zalutaš tamo gdje nikada nisi bio.”
„Ja neću zalutati.”
„Svi to kažu prije nego što zalutaju.”
Aldren nastavi tiše, više kao običan savjet nego kao nešto važno.
„Ako ikada odeš u Veilcourt kad porasteš, trebaće ti. Tamo ljudi ne pamte sve licem i glasom kao ovdje. Tamo mnogo toga živi u knjigama. Tamo sam i ja naučio.”
„Ti si bio u Veilcourtu?” upita Mikhail.
„Bio.”
„Je l’ velik?”
Aldren pogleda preko pijace, kao da iza lipe može vidjeti kule kojih tu nema.
„Prevelik kad prvi put uđeš. Poslije shvatiš da su i veliki gradovi samo gomila malih mjesta koja se prave da su jedno.”
Mikhail to nije sasvim razumio, ali mu se svidjelo kako zvuči.
„Hoću li ja imati knjigu?”
„I pero. I papir. I mnogo muke.”
Mikhail pogleda opet knjige, zatim svoj štap.
„Mogu li čitati s mačem?”
„Možeš, ali knjige obično pobjeđuju.”
„Kako?”
„Tako što dosade protivniku dok ne spusti oružje.”
Mikhail se nasmija i otrča nazad djeci. Aldren ga je gledao još malo.
„Dobar je”, reče.
„Prašnjav je”, odgovori Daisy.
„I to.”
Kupio je od nje mali komad plave izvezene trake, iako Daisy nije vjerovala da mu treba. Rekao je da u kapeli uvijek nešto treba pokriti, zamotati ili spasiti od prašine. Onda je otišao dalje, prema starom lončaru, da se prepire oko cijene jedne posude koju će, Daisy je znala, na kraju platiti više nego što vrijedi.
Kasnije, kada se pijaca počela tanjiti, Mikhail je ostao s drvenim mačem kraj ograde na ivici trga. Djeca su se razišla. Savi je morao nositi sir kući, Mea je otišla s majkom, a Naren je plakao jer mu je otac zabranio da ponese panj. Mikhail je zato sam nastavio borbu. Ograda je bila duga, zla i, po svemu sudeći, odgovorna za mnoge neizgovorene zločine. Zamahnuo je štapom tako široko da je skoro pao.
„Mrtva si!”
„Nije”, reče nečiji glas iza njega. „A i da jeste, s takvim stavom bi te ubila prije toga.”
Mikhail se okrenu. Tarik je stajao malo dalje, ruku prekrštenih na grudima, širok, namrgođen, sa sijedom bradom koja je izgledala kao da je i sama nekada služila u vojsci. Imao je onaj pogled od kojeg su se djeca pravila da ga se ne boje, a onda ipak malo usporavala kada bi prolazila pored njega.
„To nije stav”, reče Tarik.
Mikhail spusti štap.
„Jeste.”
„Nije. To je padanje koje još nije počelo.”
Daisy, koja je skupljala haljine za stolom, podiže pogled. Tarik priđe Mikhailu i bez pitanja nogom lagano pomjeri njegovo stopalo.
„Ovako.”
Mikhail pogleda svoju nogu.
„Zašto?”
„Da te neko ne obori čim puhne.”
„Ograda ne puše.”
„Ali neprijatelj hoće.”
„Ograda je neprijatelj.”
Tarik pogleda ogradu, pa je ocijeni kratkim, strogim klimanjem.
„Ima držanje bolje od tebe.”
Mikhail se uvrijedi.
„Nema!”
„Ima. Stoji pravo.”
Daisy pritisnu usne da se ne nasmije preglasno. Tarik pruži ruku.
„Daj.”
Mikhail mu dade štap, ali oprezno, kao da mu predaje porodično nasljedstvo. Tarik ga uze, odvaga u ruci i napravi jedan kratak pokret. Nije zamahnuo snažno. Nije pokazao ništa veliko. Samo je štap prošao kroz vazduh čistom, brzom linijom i zaustavio se tačno gdje je htio. Mikhailu se oči raširiše.
„Opet.”
„Ne.”
„Molim te.”
„Rekao sam ne.”
Tarik mu vrati štap.
„Ti prvo nauči da stojiš.”
„Kako?”
Tarik uzdahnu kao čovjek kojem je upravo natovaren najteži posao u dolini.
„Noge ovako. Ne skupljaj koljena. Ruka niže. Ne mašeš iz ramena kao da tjeraš guske. I ne zatvaraj oči kad udaraš.”
„Ja ne zatvaram oči.”
„Zatvorio si ih triput.”
„Nisam.”
„Jesam li ja ograda?”
„Nisi.”
„Onda znam bolje od nje.”
Daisy nije izdržala. Nasmijala se tiho, ali dovoljno da je Tarik čuje.
„Ako već nosi štap kao mač, bolje da ga nosi kao čovjek, a ne kao pijan pijetao.”
„I ti to govoriš iz brige?” upita Daisy.
Tarik se namršti.
„Govorim jer me vrijeđa gledati.”
Ali kada je Mikhail ponovo stao, Tarik mu je strpljivo pomjerio lakat. Kada je dječak zamahnuo previsoko, Tarik ga je vratio. Kada je skoro pao, Tarik ga je uhvatio za rame prije nego što je udario u ogradu.
„Dobro”, reče napokon.
Mikhail zasija.
„Dobro?”
„Nisam rekao odlično.”
„Ali dobro?”
„Dovoljno da ograda počne brinuti.”
Mikhail se okrenu prema ogradi s izrazom strašne pobjede. Daisy spusti posljednju haljinu u kolica.
„Hvala, Tarik.”
„Nisam ga naučio.”
„Naravno da nisi.”
„Samo sam spriječio uvredu zanata.”
„Kojeg zanata?”
Tarik se namršti, kao da krije toplu pukotinu u kamenu koju niko ne smije vidjeti, pa se okrenu i ode prije nego što je morao odgovoriti.
Kad se Darin pojavio malo kasnije, s kamenom prašinom još na rukavima, Mikhail je odmah potrčao prema njemu.
„Tata! Tarik mi je pokazao kako se stoji!”
„Je li?”
Mikhail raširi noge u stav koji je bio samo malo bolji od pada. Darin klimnu kao da gleda velikog ratnika.
„Strašno.”
Daisy mu priđe s kolicima.
„Ne hrabri ga previše. Već je skoro ubio ogradu.”
„Onda sam ponosan.”
Darin uze kolica od nje, ali osmijeh mu se zadrža kraće nego inače. Daisy to primijeti. Nije pitala pred Mikhailom. Sačekala je dok su krenuli prema kući, dok je Mikhail trčao nekoliko koraka ispred njih, mačem sijekući travu kraj staze.
„Je li sve u redu?” upita tiho.
Darin pogleda prema njoj.
„Stiglo je pismo.”
„Kakvo pismo?”
„Iz Veilcourta.”
Daisyin korak se neznatno uspori.
„Za posao?”
Darin klimnu.
„Kod jugozapadnog zida. Kažu da se stari kamen otvorio poslije kiša. Treba im neko ko poznaje temelje, ne samo lice zida.”
„A moraš ti?”
Znala je odgovor prije nego što ga je izgovorio. Darin pogleda Mikhaila ispred njih. Dječak je upravo skočio preko plitke bare i proglasio je rijekom.
„Ne moram.” Daisy ga pogleda. On uzdahnu. „Ali dobro plaćaju.”
To je bilo ono što nijedna kuća nije voljela čuti, jer je značilo da odluka već sjedi za stolom, samo još niko nije htio da joj da ime.
„Koliko dugo?”
„Dok posao ne bude završen.”
„To znači da je duže nego inače.”
„Izgleda da jeste.”
Neko vrijeme su hodali u tišini. Bijela staza je krckala pod točkovima kolica. Iza njih se pijaca utišala, a glasovi pod lipom postajali su rjeđi. Mikhail je trčao ispred njih, ne znajući da se svijet odraslih upravo malo promijenio iza njegovih leđa.
„Ne ide mi se”, reče Darin napokon.
Daisy je gledala njegovo lice. Prašina od kamena uhvatila mu se za sljepoočnicu, i na trenutak joj se učinio starijim nego toga jutra.
„Onda nemoj.”
„Ti znaš da to nije tako jednostavno.”
„Znam.”
„Ali volio bih da jeste.”
Kod kuće je pismo ležalo na stolu, presavijeno i sa prelomljenim tamnim voskom. Darin ga je znao pročitati dovoljno da razumije glavno, ali ga je ipak držao kao stvar koja je ušla u kuću nepozvana. Daisy ga nije uzela odmah. Prvo je rasporedila haljine, sklonila novac i dala Mikhailu komad hljeba s medom, jer je tvrdio da je skoro umro od gladi tokom rata s ogradom. Tek kad je Mikhail zaspao poslije dugog dana, s drvenim vukom kraj obraza i štapom položenim pored kreveta kao stražarom, Darin i Daisy sjeli su za sto.
„Mogao bih odbiti”, reče Darin. Daisy je ćutala. „Neko drugi bi otišao.”
„Da.”
„Neko ko možda ne zna zid.”
„Da.”
Darin prođe rukom preko lica.
„To je najgore.”
„Šta?”
„Kad znaš da možeš pomoći.”
Daisy spusti pogled na pismo. Nije voljela Veilcourt, iako ga nije mrzila. Bio je predaleko, prevelik, pun kamenih stvari koje su tražile ljude od krvi da ih drže uspravno. Uvijek bi joj ga vratio umornijeg nego što ga je poslala.
„Kada bi krenuo?”
„Prekosutra, ako prihvatim.”
„Ako?”
Pogledao ju je. Nije morao odgovoriti.
Te noći nisu mnogo govorili. Darin je izašao pred kuću i dugo stajao kod kapije, gledajući prema stazi koja vodi iz Emberveila. Daisy ga je vidjela kroz prozor, ali nije otišla za njim odmah. Pustila ga je da se malo raspravi sa sobom, s kamenom, s novcem, s dužnošću i s onim dijelom sebe koji nikada nije znao ostaviti napuknut zid ako je mogao pomoći da ne padne. Kada mu je prišla, samo je stala kraj njega.
„Vratićeš se”, rekla je.
„Naravno, uvijek se vratim.”
Sljedećeg jutra otišao je do Aldrena da pošalje odgovor. Poslije toga je popravio dvije stvari u kući koje nisu morale biti popravljene, naoštrio alat koji je već bio oštar, provjerio točkove na malim kolima i tri puta pitao Daisy gdje mu je debeli radni pojas, iako je visio tačno tamo gdje je uvijek visio. Mikhail je odmah znao da se nešto sprema.
„Gdje ideš?” upita.
Darin se spusti na jedno koljeno pred njim.
„Do Veilcourta.”
„I ja?”
„Još ne.”
Mikhailovo lice se smrači.
„Zašto?”
„Zato što tamo nema dovoljno zlih ograda za tebe.”
„Ima zidova.”
Darin se nasmija.
„Ima. Previše.”
„Onda ti treba ratnik.”
„Treba mi neko da čuva mamu.”
Mikhail odmah pogleda prema Daisy, koja je stajala kraj stola i slagala platno koje uopšte nije trebalo slagati.
„Od čega?”
„Od koprive. Od praznih cipela pod krevetom. Od Marle kad donese previše savjeta.”
Mikhail razmisli. Posao je zvučao ozbiljno.
„Dobro.”
„I od ograda, ako krenu.”
„Hoću.”
Darin mu pruži mali drveni mač koji je prethodne večeri dotjerao, skratio i zagladio da bolje leži u dječijoj ruci. Nije bio lijep. Nije bio ukrašen. Ali bio je pravi koliko drveni mač može biti pravi. Mikhail ga primi kao da je dobio nešto sveto.
„Moj?”
„Tvoj. Ali ne udaraš ljude.”
„Samo ograde?”
„Samo one koje prve počnu.”
Kada je došlo jutro polaska, Darin je vezao alat, spakovao nešto hljeba, sira i nekoliko narandži koje mu je Daisy stavila uprkos tome što je tvrdio da mu ne treba toliko. Na kraju je ipak uzeo sve.
„Da se ne svađam s tobom pred put”, reče.
„Pametno.”
Mikhail je stajao na pragu s drvenim mačem u jednoj ruci i vukom u drugoj. Izgledao je kao da još uvijek odlučuje da li je ovaj odlazak igra ili nešto zbog čega treba da se ljuti. Darin ga podiže.
„Slušaj majku.”
Mikhail klimnu.
„I Marlu ako moraš.”
Mikhail napravi lice.
„Moraš ponekad.”
„A Tarika?”
Darin pogleda prema putu, gdje je Tarik stajao malo dalje, praveći se da nije došao da isprati.
„Njega slušaj kad govori o stavu. Ostalo provjeri s majkom.”
Mikhail ga zagrli oko vrata. Darin na trenutak zatvori oči, samo kratko, dovoljno da to Daisy vidi, a Mikhail ne razumije.
„Vrati se brzo”, reče dječak.
„Hoću.”
Darin ga spusti, pa priđe Daisy. Nije bilo velikog govora. Nije trebalo da ljudi oko njih čuju ono što pripada kući. Samo joj je dodirnuo obraz, a ona mu popravi kragnu kao da time može urediti i put pred njim.
„Pazi na sebe”, reče.
„Uvijek.”
Darin krenu niz stazu. Prvo sporo, kao čovjek koji još osjeća kuću za leđima. Zatim sigurnije. Kod kapije se okrenu i mahnu. Mikhail podiže drveni mač umjesto ruke, kao zastavu. Darin se nasmija, pa nastavi.
Put ga je najprije vodio niz dolinu, do starog raskršća izvan Emberveila, gdje ga je čekao starac Pavel, sa jednim konjem i natkrivenom zapregom. Darin se popeo uz njega, spustio alat kraj nogu i još jednom pogledao prema selu. Pred njim je ležao Veilcourt, grad kula, zidova i kamenja koje je tražilo ruke onih koji znaju gdje će pući. Iza njega, u maloj kućici od kamena i drveta, Daisy je stajala na pragu s rukom na Mikhailovom ramenu.
Dječak je gledao za ocem sve dok ga staza nije progutala. Zatim pogleda drveni mač, pa namjesti vuka za pojasom.
Vuk mu ispade u prašinu kraj praga. Mikhail to nije primijetio.
Daisy jeste.