Poglavlje VIII: Duboka tamna tišina
Te noći Emberveil je bio miran. Ništa ga nije probudilo, nikakav glas, nikakvo kucanje. A onda, u toj mirnoći, poče da duva vjetar, suv i hladan, i za njim dođe ona duboka tamna tišina.
Psi su prvi zaćutali. Po dvorištima i pod pragovima prestali su da reže, da cvile u snu, da se pomjeraju. Vjetar koji je do tada prolazio kroz lipu zastao je među granama kao da je naišao na nešto i plašio se da krene dalje. Kuće su mirovale. Prozori su bili tamni. Selo je spavalo, ali san više nije imao isti oblik.
Mikhail otvori oči.
Ležao je ne dišući glasno, i slušao. Ognjište je bilo ugašeno. U kući se ništa nije pomjeralo. A ipak je imao osjećaj kao da nešto stoji napolju i čeka.
Tada začu kopita.
Bila su spora i lagana, kao da konji ne dodiruju zemlju punom težinom. Mikhail se podiže, skliznu iz kreveta i bosim stopalima priđe prozoru. Pomjerio je kapak tek toliko da kroz usku pukotinu vidi trg i lipu.
Četiri konja stajala su pod granama.
Na njima su sjedili jahači u tamnim odorama. Kapuljače su im bile navučene preko glave, lica su im ostala u sjeni. Nisu govorili. Samo su stajali oko panja, mirni i visoki, kao da ih je noć tu ostavila i zaboravila da ih vrati.
Jedan od jahača siđe s konja.
Prišao je panju oko kojeg se Mikhail s drugovima najčešće igrao. Čučnuo je, stavio ruku među korijenje i razgrnuo zemlju onako kako je Mikhail nekada razgrtao. Zatim izvuče nešto bijelo. Jahač je podiže prema mjesečini. Keramika zablista od sjaja.
Bila je cijela.
Bijela, savršeno glatka i čista, bez ijedne mrlje zemlje, bez ogrebotine, bez traga da je ikada ležala među korijenjem. Imala je dvije crne šupljine tamo gdje bi oči trebale da budu i usta koja su izgledala kao da se smiješe.
Mikhail je znao šta je našao pod panjem. Znao je da nije bilo cijelo. A sada je keramika mirovala u tuđoj ruci kao da nikada nije bila razbijena. Mikhail se ukoči. Trebalo je da se povuče. Da legne, navuče pokrivač, da ubijedi sebe da je sanjao. Znao je to.
Ali morao je vidjeti.
Ista ona potreba koja ga je natjerala da kopa pod panjem sada ga je gurnula naprijed, jača od straha, gluva na sve što mu je tijelo govorilo. Ruka je sama našla vrata. Hladnoća ga dotače čim je zakoračio na stazu bos. I tek tada, na otvorenom, strah ga sustiže odjednom. Više nije mogao nazad. Nije htio, krenuo je prema njima i zastao iza njih.
Onaj koji je držao masku spusti ruku i sakri je pod plašt. Tada mjesečina skliznu ispod njihovih kapuljača, i Mikhail prvi put vidje lica.
Nisu to bila lica. Bile su maske.
Sve su bile iste. Bijele, glatke, bez ijedne pukotine ili mrlje. Šupljine umjesto očiju, ravna usta s uskim otvorom po sredini. Ni jedna se nije razlikovala od druge ni za prst, kao da iza sve četiri stoji jedno isto lice koje se ne mijenja. I nijedna nije imala ništa ljudsko iza sebe.
Tada Mikhail krenu korak unazad. Kamen pod njegovim stopalom tiho se zakotrlja.
Sva četvorica se okrenuše.
Pokret im je bio isti. Previše isti. Kao da ih je jedna misao povukla za vratove. Jedan jahač krenu prema Mikhailu. Svaki njegov korak bio je tih, a ipak ga je dječak osjećao u kostima. Hladnoća je išla ispred njega preko trga, preko bijelih kamenih staza, preko trave, preko praga. Dotače Mikhailova stopala, pa mu se popne uz noge, kroz košulju, do vrata. Htio je potrčati nazad u kuću. Nije mogao. Blijeda maska mu priđe i zaustavi se pred njim, polako se sagnu. Izbliza, maska nije izgledala mrtvo. Crne šupljine bile su duboke, bez svjetla, i Mikhail osjeti da ne gleda u njih, nego da one gledaju kroz njega.
Tada jahač nagnu glavu. Ruka pod tamnom rukavicom polako se podiže.
„Ti si vidio”, reče jahač. Glas mu je bio tih, kao da mu pepeo stoji na kraju grla.
Mikhail se ukočio.
Ruka se podiže prema njemu. Polako. Otvorena šaka krenu da ga uhvati, za rame, za košulju, za ono što prvo dohvati, mirno i sigurno, kao kad se hvata nešto što ne smije stajati gdje jeste. Mikhail nije mogao maknuti. Pokušao je, noge nisu htjele.
Tada se iz kuće preko puta začu snažan udarac. Pa drugi. Neko je oborio stolicu. Zatim se začu Marlin glas, oštar i promukao od sna, pa Tarikovo teško psovanje, pa drvo koje lupi o zid kao da neko u mraku traži oružje prije vrata.
Sva četiri jahača okrenuše glave prema toj kući. Onaj pred Mikhailom spusti ruku. Nije izgledao uplašeno, nije to ni mogao iza te maske, izgledao je kao neko kome je vrijeme odjednom postalo neudobno. U jednom pokretu se uspravi, okrenu i požuri nazad prema konju. Ostali već povukoše uzde. Okrenuo se još jednom prema Mikhailu, para mu je izlazila iz šupljine gdje bi trebala biti usta, zatim zajahaše. Plaštevi im se podigoše na hladnom vazduhu. Konji se pomjeriše gotovo bez zvuka.
Vrata Tarikove kuće tresnuše.
„Ko je tamo?” zagrmje Tarik.
Mikhail tek tada udahnu. Četiri tamne siluete okrenuše se prema sjevernoj stazi. Blijede maske zatreptaše pod mjesečinom još jednom, između grana šume. Onda nestadoše. Kao nešto što se vraća tamo gdje mu noć pripada.
Tarik istrča na trg u širokoj košulji, s jednom čizmom navučenom do pola i starim nožem u ruci. Marla je stajala iza njega s fenjerom, kosa joj se rasula ispod marame, a lice joj je bilo bijesno na način na koji bi uvijek bilo kada bi je neko izvukao iz sna.
Ali na trgu više nije bilo nikoga. Samo lipa. Panj. I Mikhail, bos i blijed, ukočen nasred staze. Tarik spusti nož tek malo.
„Šta radiš napolju?”
Mikhail je još gledao prema sjevernoj stazi, tamo gdje su maske nestale među granama i mrakom. Usta su mu bila otvorena, ali riječi nisu izlazile. Tarik mu priđe brzo, ali ne onoliko brzo koliko bi želio da izgleda. Pogled mu pređe preko dječaka, preko njegovih bosih stopala, preko trga, pa do panja pod lipom.
„Mikhail.”
„Ne znam.”
„Šta ne znaš?”
Mikhail pogleda prema njemu, pa prema svojoj kući, pa ponovo prema lipi. Sve je već počelo da se udaljava. Sjaj mjesečine među granama. Bijela maska u tuđoj ruci. Crne šupljine gdje su trebale biti oči. Glas suv kao pepeo.
Ti si vidio.
Mikhail proguta knedlu. Prsti mu počeše sitno lupkati jedan o drugi, brzo i nespretno, kao što su Darinovi znali lupkati po stolu kada je bio uznemiren. Mikhail to nije znao. Samo je stajao bos na hladnoj stazi, s rukama koje su same tražile šta da rade.
„Možda sam spavao.”
Tarik ga je gledao jedan trenutak duže. Marla podiže fenjer malo više, ali svjetlo ne pronađe ništa osim trave, kamena i dječaka koji je drhtao na hladnoći.
„Ako si spavao”, reče Tarik grubo, „onda spavaj u kući.”
Mikhail pogleda prema panju.
„Ali...”
„Nema ali.” Tarik mu spusti ruku na rame. Glas mu ostade tvrd, ali ruka nije. „Nazad. Odmah.”
Mikhail još jednom pogleda prema lipi. U grudima mu je stajala sitna šupljina i nije ga puštala da zaspi. Ali nije znao šta da kaže. Nije znao ni da li bi mu iko vjerovao. Zato pođe. Marla mu otvori vrata kuće i ubaci ga unutra. Tarik ostade na trgu još kratko, gledajući prema sjevernoj stazi. Nije tražio dugo, nije ni imao šta tražiti. Noć je već zatvorila sve za sobom.
„Šašava djeca”, promrmlja. „Još će rat započeti tamo gdje ga nema.”
Zatim se okrenu i vrati u kuću.
A tamo ostade samo panj. I zemlja među njegovim korijenjem ostade ravna i mirna, kao da je niko nikada nije dotakao.
Ujutro je Mikhail ustao prije Daisy i istrčao preko bijele staze prema lipi. Kleknuo je kraj panja i počeo kopati rukama tamo gdje je ostavio bijelu krhotinu, srce čudovišta koje su on i djeca pronašli u igri.
Zemlja mu uđe pod nokte, hladna i obična. Kopao je dublje, pa malo u stranu, pa opet na istom mjestu. Nije bilo ničega. Ni krhotine. Ni maske. Ni najmanjeg bijelog komadića među korijenjem. Mikhail ostade na koljenima, prljavih ruku, gledajući u praznu zemlju.
„Bilo je ovdje”, prošapta. „Srce čudovišta je bilo ovdje.”
I tada više nije znao šta ga više plaši: to što je možda sanjao, ili to što je nešto stvarno nestalo.