Poglavlje IX: Čelik i Mastilo

Mnoga proljeća prođoše nad Emberveilom, selo je i dalje ostalo isto. Lipa je svake godine širila novi hlad, narandže su sazrijevale na južnim padinama, a Kapela Nade stajala je na zapadu kraj šume.

 

Mikhail više nije bio dječak kojeg je Daisy mogla nositi na rukama. Izrastao je u visokog, tamnokosog momka, s kovrdžama koje su mu i dalje padale preko čela koliko god ih pokušavao skloniti. U licu mu je ostalo nešto Daisyino, ali u vilici, u načinu na koji bi ćutao kada ga nešto zaboli, i u prstima koji bi počeli sitno lupkati jedan o drugi, Darin se vraćao toliko jasno da bi Daisy ponekad morala skrenuti pogled. Mikhail nije znao odakle mu ta navika. Nije se sjećao oca dovoljno jasno da bi znao kako je Darin dirao bradu dok razmišlja, kako je prstima lupkao o sto prije teške riječi, kako je ćutao kada se u njemu borilo više misli nego što je htio pokazati. Mikhail je samo znao da mu ruke same traže pokret kada ga nešto stegne iznutra. Daisy je znala. I nikada mu to nije rekla.

 

Dugo poslije Darinove smrti nosila je crno. Prvo sasvim, kao da je boja otišla iz nje zajedno s njim. Zatim manje strogo, ali ipak tamno, bez veza, bez cvjetova, bez onih malih radosti koje je nekada šila po tkanini. Kuća Emberlineovih i dalje je imala hljeb, vatru i vodu, oprano platno i uredno složen alat koji više niko nije koristio kao Darin, ali nije imala istu pjesmu. Daisy je radila tiše. Hodala tiše. Smijala se kada treba, ali smijeh bi joj ponekad zastao negdje prije kraja, kao da je zaboravila kome ga je prvo htjela pokazati. Tek poslije mnogo jutara, kada je jedno proljeće došlo lakše od prethodnih, Daisy je iz ormara izvadila svijetloplavu haljinu sa bijelim cvjetovima, onu koju je davno sašila. Dugo ju je držala u rukama i prelazila prstima preko glatke površine. Onda je uzela tkaninu, sjela pod nadstrešnicu iza kuće i počela ponovo šiti. Mikhail ju je toga dana zatekao kako pjevuši. Glas joj je bio tih, ali bio je tu. Zastao je na pragu i nije je prekinuo.

 

Od tada su se boje polako vraćale u kuću. Ali ne isto kao prije. Ništa nije bilo isto kao prije. Daisy je opet šila haljine s cvjetovima, opet je išla pod lipu s tkaninama, opet bi ponekad zadirkivala Marlu ili se nasmijala Tariku kada bi pokušao izgledati strašnije nego što jeste. Ali bilo je dana kada bi joj igla zastala u ruci, kada bi se zagledala prema vratima kao da je čula korak koji ne može doći, pa bi tek poslije dugog daha nastavila raditi. Tuga nije otišla iz nje. Samo je naučila sjediti za istim stolom.

 

Mikhail je u međuvremenu rastao između tri mjesta: kuće, kapele i trga. Kod kuće je pomagao Daisy, donosio vodu, cijepao drva nespretno dok nije naučio bolje, nosio kolica na pijacu i pravio se da ne vidi kada mu majka potajno popravi loše složenu robu. Pod lipom je učio od sela sve ono što selo uči bez knjige: kada ćutati, kome pomoći prije nego zatraži, i zašto Marli nikada ne treba reći da nešto „ne valja“ dok ona još stoji u blizini.

 

A u Kapeli Nade učio je slova.

 

Aldren ga je prvo učio pisati, jer je govorio da ruka mora naučiti težinu riječi prije nego što oko počne juriti za njima. Mikhail je dugo mrzio pero. Mač je slušao bolje. Štap još bolje. Pero je grebalo, lomilo se, ostavljalo mrlje, klizilo tamo gdje ne treba i pretvaralo njegovo ime u ranjenu životinju svaki put kada bi pokušao napisati Mikhail. Aldren je tvrdio da je to dobar početak.

 

„Dobar?" pitao je Mikhail, gledajući u nakrivljena slova.

 

„Prepoznajem tri od deset”, rekao bi Aldren. „To je više nego prošli put.”

 

Mikhail bi ga pogledao mračno.

 

„Ti se rugaš.”

 

„I to je dio učenja.”

 

S vremenom je naučio. Prvo svoje ime. Zatim Daisyino. Zatim Darinovo, koje je napisao sporo i tvrdoglavo, s tolikom pažnjom da se mastilo osušilo prije nego što je završio posljednje slovo. Aldren tada nije rekao ništa. Samo je gurnuo papir malo dalje od ivice stola, da ga dječak ne bi slučajno zamrljao rukavom.

 

Sada je Mikhail već čitao. Ne onako kako je Aldren čitao, kao da mu se knjiga sama otvara u glavi, ali dovoljno da slova ne budu neprijatelji nego vrata. Najviše je volio stare zapise o Veilcourtu, o kapijama kroz koje su ulazili kraljevi, o kamenim zidinama koje su podizale generacije zidara, o vitezovima koji su polagali zakletve pred velikom Kapelom od Veila. Kada bi Aldren čitao o gradu, Mikhail bi zaboravio treptati.

 

„Tamo je moj otac radio”, rekao je jednom.

 

Aldren spusti pogled s knjige.

 

„Jeste.”

 

„Na zidinama?”

 

„Na njima, ispod njih, oko njih. Darin nije volio kamen koji samo lijepo izgleda. Govorio je da zid prvo mora ličiti na nešto, pa tek onda dati da mu se ljudi dive.“

 

Mikhail se nasmiješi.

 

„Volio bih vidjeti Veilcourt.”

 

„Vidjećeš ga.”

 

„Stvarno?”

 

„Ako dovoljno budeš čitao da znaš gdje ideš.”

 

„A ako postanem vitez?”

 

Aldren zatvori knjigu polako.

 

„Onda ćeš ga vidjeti prije nego što budeš spreman.”

 

Mikhail se nagnu naprijed i šapnu, kao da čeka da neka tajna bude izgovorena.

 

„Pričaj mi opet o Wardenima.”

 

Aldren uzdahnu, ali ne od umora. Više kao čovjek koji se pravi da ne želi govoriti o nečemu o čemu zapravo voli govoriti.

 

„O Prvom Wardenu ili o ovima koje danas zamišljaš s oklopom sjajnijim od pameti?"

 

„O prvom", reče Mikhail.

 

Aldren pročisti grlo.

 

„Legenda kaže da je Prvi Warden bio običan čovjek, koji je prvi prošao sva iskušenja Kapela. Prvi za kojeg su ljudi rekli da je čist, iako tada još nije znao šta će na kraju od toga postati. Kažu, kada je postao Warden, bio je u velikoj bitci na istoku, u danima kada se rat toliko otegao da više niko nije znao zašto je i počeo. Kažu da se borba čula sve do Crvenih Planina.“

 

Mikhail se nagnu bliže.

 

„I tamo je bio zmaj.”

 

„Tamo je spavao zmaj”, reče Aldren. „Star, crven i pun bijesa. Nije mogao više slušati udar čelika, viku ranjenih i lomljenje kostiju pod nogama vojski. Sišao je s planina da utiša sve. Palio je bojno polje bez razlike. Vojske. Zastave. Štitove. Ranjenike koji nisu mogli pobjeći. Toga dana, kažu, niko više nije imao neprijatelja osim njega.”

 

„A Prvi Warden?”

 

„Stajao je usred dima dok je bitka trajala“, nastavi Aldren. „Zmaj ga je ugledao među vojskama i krenuo pravo na njega, raširenih krila, otvorenih čeljusti dovoljno širokih da ga progutaju prije nego što čovjek stigne izgovoriti molitvu kapeli.“ Zastao je. „Onda se Warden pomjerio u stranu samo pola koraka, ni više ni manje. Zmaj je promašio i zagrizao vazduh. A dok je prelijetao pored njega, Warden podiže mač i zabode ga pod crvene ljuske, tamo gdje ga vatra nije mogla čuvati. Povukao je sječivo kroz njega dok je zmaj prolazio. Od grudi do repa.“

 

„I ubio ga je.”

 

„Zmaj je pao iza njega, rušeći se preko spaljene zemlje. Rikao je dok je umirao, tako glasno da su obje vojske na tren zastale. A Warden se nije okrenuo da gleda. Samo je nastavio naprijed, kroz dim i pepeo, prema mjestu gdje je bitka još trajala.“

 

„A zašto se nije okrenuo?”

 

Aldren pogleda prema istočnom prozoru.

 

„Zato što Warden ne ubija da bi vidio kako nešto umire. On je siguran da ono što dotakne njegov mač ostaje nepomično i bez daha.“

 

Mikhail dugo nije rekao ništa. Aldren zatim nasloni ruke na knjigu.

 

„Zato ti govorim da Wardeni nisu samo vitezovi.“

 

„Znam.”

 

„Ne znaš. Ti misliš da znaš jer voliš mačeve, oklope i konje.“

 

Mikhail zaćuta na to. Aldren ga pusti da ćuti, pa nastavi tiše.

 

„Wardeni su najviši čin među Ljudima. Uvijek stoje uz kralja. U svijetu postoji devet Kapela, i svaka čuva jedan put kroz čovjeka. Ko želi postati Warden mora proći izazove svih devet. Poslije svakog testa kapele dobija kamen iz nje. Ako preživi sve puteve, kamenje se slije u jedan, s oznakom Veilcourta. Tada čovjek prima žig i nosi ga na sebi kao Warden. Barem tako u knjigama piše.“

 

„A Prvi Warden?" upita Mikhail. „Šta je s njim bilo?“

 

Aldren zastade.

 

„On je bio prvi od svih, onaj od kojeg je sve počelo. Njega odavno više nema. Kažu da mu je na kraju dosadio predug život. Jedni vele da je ukopan negdje duboko ispod Veilcourta, drugi da je otišao daleko, treći da je pao u bitci. Niko ne zna koja je priča istinita.“

 

Mikhail je slušao raširenih očiju.

 

„Poslije njega dolazili su drugi“, reče Aldren. „U najboljim danima bilo ih je devet. Ali troje ih je nestalo, neki u bitci, neki bez traga. Danas ih je ostalo samo šest. Ali to nije lak put, da znaš. Mnogi koji ga izaberu nikada se ne vrate isti. Neki se uopšte ne vrate.“

 

Mikhail prstima pređe preko brade koja se tek nazirala.

 

„Znači Wardeni su čisti?”

 

„Tako kažu.”

 

„Zato žive vječno?”

 

Aldren neko vrijeme nije odgovorio. Kroz istočni prozor Kapele Nade padala je blijeda svjetlost i ležala preko stola između njih. Na njenoj ivici stajao je mali bijeli kvarc sa zlatnom četvorokrakom zvijezdom. Kamen Nade koji je Mikhail dobio na rođenju i koji je Daisy čuvala dok nije bio dovoljno velik da ga nosi oko vrata.

 

„Wardeni žive duže nego što bi običan čovjek trebalo da živi“, reče Aldren napokon. „Neki mnogo duže. Ljudi kažu da je to zato što su čisti. Ja mislim da je čistoća opasnija riječ nego što ljudi vole priznati.“

 

Mikhail dotaknu Kamen Nade.

 

„A ovaj?”

 

„Taj se ne osvaja“, reče Aldren. „Kamen Nade dobija se na početku. Dijete dođe na svijet, a nada mu se daje prije nego što išta zna da zasluži. Tek poslije se vidi da li čovjek nosi to u sebi.“

 

„A drugo kamenje?”

 

„Drugi nisu tako blagi.”

 

„Kako se dobiju?”

 

Aldren se nasloni u stolici. „Ne možeš samo uzeti kamen jer ti lijepo stoji na grudima. Kamen mora znati da ti ne pripadaš samo sebi.”

 

Mikhail se nasmija.

 

„Kamen zna?”

 

„Kamen ne zna, kapele znaju. Kapele te pamte. To je gore.”

 

„Kakav je test za kamen Tuge?”

 

Aldrenu se lice malo smiri. „E za taj ti ne znam reći, nemam ga u spisima niti knjigama.”

 

„A Ponos?”

 

Aldren kao da je očekivao sljedeće pitanje.

 

„Taj sam čitao kada sam bio u Veilcourtu“, reče. „Daleko sjeverozapadno, u planinama koje gledaju iznad oblaka, stoji Kapela Ponosa. Tamo se klekne pred visinom. Onaj ko traži taj kamen mora stajati na vrhu dok mu vjetar ne odnese svako ime kojim se lažno kitio. Sin ovoga, pobjednik onoga, nasljednik trećega. Sve ode. Ostane samo ono što jesi kad nemaš pred kim izgledati velik. I ako izdržiš, kamen ti sam dođe u ruku.“

 

Mikhail je ćutao dugo.

 

„Ja bih mogao.”

 

„Ti bi prvo morao naučiti da ne skačeš na Tarika svaki put kada ti kaže da držiš lakat previsoko.“

 

„To je drugačije.”

 

„Naravno.”

 

Mikhail se malo nasmija, ali oči su mu i dalje bile pune Veilcourta, kapela, kamenja i puteva koji su vodili dalje nego što je u Emberveilu mogao sanjati.

 

---

 

Tog istog dana, poslije čitanja, otišao je pravo u Tarikovo dvorište, gdje ga je čekao s drvenim mačem u ruci i izrazom čovjeka koji je već požalio što je ikada pokazao djetetu kako se stoji.

 

Trening s Tarikom počeo je kao šala, pa postao navika, pa nešto što više niko nije nazivao šalom. Tarik je bio stariji, tvrđi i sporiji nego nekada, ali još uvijek je imao ruke koje pamte rat i oči koje prije tijela vide grešku. Učio je Mikhaila da ne maše kao dijete koje tjera ptice, da ne ulazi ramenom prije noge, da ne vjeruje bijesu kada mu kaže da je brzina isto što i snaga.

 

„Opet si otvorio bok”, rekao bi Tarik.

 

„Nisam.”

 

Drveni mač bi ga taknuo u rebra.

 

„Jesi.”

 

„To se ne računa. Pričao si.“

 

„Neprijatelj neće ćutati da bi tebi bilo lakše.“

 

Mikhail spusti mač malo niže.

 

„Neprijatelj, kažeš. Jesi li ti ikada bio u bitci?"

 

Tarik zastade. Spusti mač, pogleda ožiljak na svojoj ruci i pređe prstom preko njega.

 

„Jesam“, reče. „Odatle mi ovo.“

 

Podigao je ruku toliko da Mikhail vidi dugi, blijedi ožiljak preko kože.

 

„Šta se desilo?”

 

Tarik neko vrijeme nije odgovorio.

 

„Bio sam mlad i glup“, reče napokon. „Naše vojske krenule su prema Ardenfallu, sjevernoj teritoriji iznad Veillandsa. Tamo je trebalo doći do bitke. Umjesto toga, sačekali su nas u zasjedi.“ Spusti pogled. „Najbolji prijatelj mi je tada umro na rukama. Pokušao sam ga izvući. Samo da sam malo više ispružio ruku, možda bi bio živ. Možda bih ja ostao bez ove ruke, možda ne bih, ali šta me briga za nju.“

 

„Kako se bitka završila?“ upita Mikhail.

 

„Nikako“, reče Tarik. „Ali ja stojim. Mnogo nas od tada ne stoji. Oni su se povukli iz nekog razloga baš kad smo trebali nestati. Sreća moja, ako se to može tako zvati. Poslije su neki od nas dobili ordenje za hrabrost jer smo držali liniju i nismo bježali. Neki su bježali, pa su kasnije hvatani zbog dezerterstva. Ja sam ostao.“

 

„A taj rat“, upita Mikhail, „koliko je trajao?“

 

Tarik se gorko nasmija.

 

„Traje i dan danas. Uvijek traje, otkad znam za sebe. Samo što nekada dođe primirje, pa se otvore putevi za trgovinu i ljudi se prave da je rat prestao. Ni ja ne razumijem zašto se sve to radi. Ali ja se ne pitam.“

 

Mikhail klimnu.

 

„Zato ću ja jednog dana biti Warden."

 

Tarik ga pogleda kao da je upravo čuo najumorniju riječ na svijetu.

 

„Warden, Warden, samo Warden. Pusti Aldrena i njegove priče. Samo šetaju uz kralja, koliko ja znam. A nijednog nikad nisam vidio kako stoji tamo gdje obični ljudi ginu. Ko god je probao taj put, uzalud ga je probao. Ili se vratio promijenjen, ili se nije vratio uopšte.“

 

„Neko mora uspjeti.“

 

„To obično govore oni koji još nisu dovoljno puta pali.“

 

„Onda ću padati dok ne uspijem.“

 

Tarik uzdahnu i podiže mač.

 

„Dobro onda. Počni padati sada.“

 

Mikhail je napredovao brže nego što je Tarik htio priznati. U početku je padao, saplitao se, ljutio se, zaboravljao disati i previše gledao u protivnikov mač. Kasnije je počeo gledati ramena. Zatim noge. Zatim prazninu između pokreta. Neki dani bili su bolji od drugih. Nekada bi Tarik oborio njega prije nego što Mikhail shvati da je borba počela. Nekada bi Mikhail bio dovoljno brz da mu dotakne ruku, rame ili bok, pa bi se odmaknuo s osmijehom koji je pokušavao sakriti i nikada nije uspijevao.

 

„Slučajno“, rekao bi Tarik.

 

„Treći put danas.”

 

„Tri slučaja.“

 

„Marla!“ viknuo bi Mikhail prema kući preko trga. „Je li tri puta slučajno?“

 

Marlin glas bi došao iza prozora.

 

„S Tarikom? Nije. Samo ti neće priznati.“

 

Tarik bi tada zamahnuo malo jače, a Mikhail bi se smijao i bježao, sve dok ga starac ne bi natjerao da opet stane kako treba.

 

Aldren ih je ponekad gledao s kraja trga, rukava skrivenih u bijeloj odori, lica mirnog i pažljivih očiju. Vidio je u Mikhailu ono što su vidjeli svi: snagu koja se tek oblikuje, srce koje hoće dalje, dječačku tvrdoglavost koja još nije naučila razliku između hrabrosti i žurbe. Ali vidio je i nešto drugo. Vidio je kako Mikhail pomaže Tariku da ustane kada ga koljeno izda, iako ga ovaj odmah opsuje. Vidio je kako nosi Marline korpe bez pitanja. Vidio je kako zastane pred Darinovim grobom svaki put kada prođe pored kapele, čak i kada se pravi da je samo popravljao vezicu na čizmi.

 

Jedne večeri, kada se trg ispraznio, Aldren se vratio u kapelu, sjeo za mali sto iza oltara i izvukao čist list papira. Dugo je držao pero iznad njega. Zatim poče pisati.

 

Ser Erik,

 

Ako te ovo pismo nađe u Veilcourtu, onda mi duguješ dovoljno starog prijateljstva da ga pročitaš do kraja prije nego što zaključiš da tražim previše.

 

U Emberveilu imam momka kojeg želim da vidiš lično. Zove se Mikhail Emberline, sin Darina Emberlinea, kamenorezca koji je poginuo kod jugozapadnog zida. Ako pamtiš taj dan, znaćeš čije ime pišem.

 

Momak ima dobru ruku, ali to nije razlog zbog kojeg ti pišem. Ima brzinu, ali brzina sama napravi više mrtvih nego vitezova. Ima želju da vidi Veilcourt, da nosi mač, da bude ono što dječaci misle da vitezovi jesu, ali ni to nije razlog.

 

Razlog je što još nije naučio pobjeći od onoga što ga boli. Stoji pred tim. Nespretno, tvrdoglavo, često glupo, ali stoji.

 

Dođi lično sljedeće proljeće ako možeš. Volio bih da mu ti lično budeš mentor na obuci. Ne šalji samo čovjeka s pečatom i sedlom. Ako ga put treba uzeti iz ove doline, hoću da ga uzme neko ko zna šta uzima.

 

Aldren, Čuvar Kapele Nade u Emberveilu

 

Kada je završio, Aldren je savio pismo, i pogledao je kroz prozor koji je gledao daleko prema mjestu gdje je Veilcourt ležao. Nije volio slati mlade u svijet. Svijet ih je prečesto vraćao promijenjene, ako ih uopšte vrati. Ali neki, znao je, ne ostaju sigurni zato što ih zadržiš blizu. Neki samo počnu gorjeti iznutra, tiho, dok ne otvrdnu prema svemu oko sebe.

 

Sutradan je pismo poslato prema Veilcourtu. Mikhail nije znao.

 

Daisy jeste.

 

Aldren joj je rekao poslije molitve, dok je Mikhail vani pomagao Tariku da popravi ogradu koju je ranije skoro presjekao drvenim mačem. Daisy je dugo stajala bez riječi. U rukama je držala zelenu tkaninu koju je namjeravala odnijeti kući i od toga napraviti novu haljinu. Prsti su joj se stegli oko platna.

 

„On želi ići”, rekla je.

 

„Izgleda da je tako.”

 

„Još mi je mlad.”

 

„Jeste.”

 

„I Darin je išao u Veilcourt jer su ga trebali.”

 

Aldren spusti pogled.

 

„Znam.”

 

„Mrzim taj grad.“

 

Daisy ne reče ništa poslije toga. Samo je gledala prema trgu, gdje se Mikhail smijao nečemu što mu je Tarik ljutito pokazivao. Bio je visok, skoro čovjek, ali kada bi se nasmijao iznenada, još bi joj na tren izgledao kao dječak s drvenim vukom za pojasom, bos pod lipom, uvjeren da može odbraniti sve što voli.

 

„Neću ga zaustaviti ako dođu”, rekla je napokon. „Ali ne traži od mene da budem sretna zbog toga.”

 

„Ne bih se usudio.”

 

Daisy se tužno nasmija.

 

„Ostaću bez još jednog muškarca u životu svome. Ali neka, neka ide gdje ga put nosi.”