Poglavlje XIX: Noć Sjećanja

Kucanje dođe kad je svijeća dogorjela do pola. Mikhail ustade, pređe sobu i otvori vrata, spreman na Ronikovo lice i neku glupost izgovorenu prije pozdrava.

 

Umjesto toga, prvo je vidio nju.

 

Stajala je na pragu, niža od njega, s dugom svijetlom kosom prebačenom preko jednog ramena. Lice joj je bilo blijedo i mirno, ali prsti su joj se, dok je čekala, sami digli do kose i kliznuli niz nju, kao da provjeravaju da je još tu. Bila je lijepa. To je prvo pomislio, pa mu odmah bi glupo što je baš to prvo pomislio.

 

„Ako sam pogriješila vrata”, reče ona, „onda je kriv onaj iza mene.”

 

„Nisi”, reče Mikhail, malo brže nego što je htio.

 

Ronik se javi iza nje, naginjući se preko njenog ramena s osmijehom čovjeka koji je upravo dobio nešto na čemu će raditi sedmicama.

 

„Vidiš? Rekao sam ti da će ovako gledati.”

 

Djevojka ga pogleda preko ramena.

 

„Rekao si da će biti pristojan.”

 

„To je kod njega isto.”

 

Ronik se progura malo naprijed, sasvim zadovoljan sobom.

 

„Mikhail, ovo je Lira. Lira, ovo je Mikhail.”

 

Lira ponovo pogleda Mikhaila.

 

„Ti si onaj s pijace.”

 

„A ti si ona s biljem.”

 

„Znači ipak pamtiš.”

 

„Nisam zaboravio.”

 

Ronikov osmijeh postade još širi.

 

„Dobro. Onda sam ja ovdje očigledno nepotreban.”

 

Lira ga odmjeri pogledom, mirno, bez žurbe.

 

„Ronik kaže da ne smijem biti sama večeras. Je li to istina?”

 

„Niko ne smije biti sam večeras”, reče Ronik odmah. „To sam rekao. Više puta. Ozbiljnim tonom.”

 

„A onda je rekao da poznaje nekoga ko izgleda kao da mu treba društvo.”

 

Mikhail pogleda Ronika. Ronik slegnu ramenima.

 

„To je bio nježan opis.”

 

„Bio je gori”, potvrdi Lira.

 

Mikhail osjeti kako mu se usne pomjeriše, skoro u osmijeh.

 

„Onda mi je drago što ga nisam čuo.”

 

„Bez brige. Sve ću ti ispričati.”

 

„Hajdemo”, reče dubok glas pored kuće. „Počeće bez nas.”

 

Tek tada se Mikhail okrenu i primijeti Rovana. Stajao je malo dalje, naslonjen na zid uz kuću, ruku prekrštenih na grudima. Gledao je negdje između Lire i Mikhaila, kao da vidi nešto što mu se ne sviđa, pa je već odlučio da ne vrijedi reći naglas.

 

„Idemo li?” reče samo. „Ili ćemo stajati ovdje dok se sve vatre ne upale?”

 

Mikhail uze plašt, onaj koji mu je Daisy sašila, ugasi svijeću, zatvori vrata za sobom i krenu s njima.

 

Grad se već mijenjao. Fenjeri koji su inače gorjeli do zore sada su se gasili jedan po jedan, kao da neko prolazi ulicama i tiho ih sakuplja. Ljudi su izlazili i kretali se u istom pravcu, prema Glavnom Trgu, ali niko nije pričao glasno. Čak su i koraci bili tiši nego inače, kao da je cijeli Veilcourt zajedno pristao da te noći ćuti.

 

„Zašto svi šapuću?” upita Lira tiho.

 

„Tako se radi”, reče Mikhail.

 

„To vidim. Pitala sam zašto.”

 

Mikhail pogleda prema trgu pred njima.

 

„Kad stignemo, ispričaću ti ono što znam. I meni je prvi put ovdje.”

 

Ona ga pogleda sa strane, zainteresovana, pa pusti kosu da joj opet sklizne među prste.

 

„Ti baš jesi tih. Možda je Ronik bio u pravu.”

 

Mikhail se nasmiješi.

 

Rovan je hodao ispred njih, ali ne predaleko. Dovoljno blizu da čuje. Dovoljno daleko da izgleda kao da ga ne zanima. Ronik je, naravno, pričao prvi. Objašnjavao je Liri grad onako kako ga samo on zna objasniti: pola tačno, pola izmišljeno. Lira ga je slušala čak i onda kad je bilo jasno da ne govori istinu.

 

„A ti?” upita, gledajući prema Rovanu.

 

Rovan se osvrnu kratko. „Šta ja?”

 

„Ronik mi je već objasnio pola grada i tri mjesta koja vjerovatno ne postoje. Jesi li i ti regrut na obuci?”

 

Ronik se nakašlja.

 

„On uglavnom ćuti i gleda ljude kao da su ga razočarali prije nego što stvarno jesu.”

 

Rovan ga presiječe pogledom. Ronik ućuta. Zatim Rovan uspori korak toliko da više nije išao sasvim ispred njih.

 

„Jesam”, reče. „Sva trojica smo na obuci.”

 

„A ide li i tebi?”

 

Rovan pogleda prema njoj. Pitanje je bilo jednostavno. To ga je, izgleda, zaustavilo više nego što je želio priznati.

 

„Ide.”

 

Ronik podiže obrve.

 

„Kako skromno. Da nisam prisutan, pomislio bih da govori neko drugi.”

 

Rovan ga ignorisa.

 

„Najjači sam među regrutima”, reče Liri, mirnije nego što bi Mikhail očekivao. „To nije hvalisanje. Samo jeste tako.”

 

„Ronik mi je rekao da je on najjači.”

 

Ronik se odmah malo udalji, čisto da nije na dohvat Rovanove ruke.

 

„Ma šalio sam se Rovane.“ Rovan ga pogleda. „Za sebe sam se šalio.”

 

„Vjerujem”, reče Lira.

 

Rovan je opet pogleda, kao da Ronik više ne postoji.

 

„Instruktor mi daje teže zadatke nego ostalima”, nastavi. „Moj mentor kaže da snaga ništa ne vrijedi ako čovjek ne zna šta će s njom.”

 

„A znaš li ti?”

 

„Učim.”

 

To je bilo bolje od hvalisanja. Iskrenije, čak i ako mu nije bilo lako da tako kaže.

 

„To mi zvuči pametnije od onoga što Ronik govori.”

 

„Gotovo sve zvuči pametnije od onoga što Ronik govori”, dodade Mikhail.

 

Ronik položi ruku na grudi.

 

„Izdaja. Na Noć Sjećanja. Boli me, evo ovdje.”

 

Lira se nasmija. Rovan je čuo taj smijeh. Pogled mu skliznu prema Mikhailu, pa se vrati na ulicu.

 

„Meni je Ronik rekao da želiš voditi druge jednoga dana.”

 

„E, Lira”, reče Ronik. „Sad malo...”

 

„Želim”, reče Rovan, ne slušajući Ronikovu pobunu.

 

„A zašto?”

 

„Zato što neko mora”, reče. „Većina ljudi čeka da drugi odluči gdje se ide. Onda se žale kad ih neko odvede pogrešno.”

 

„A ti ne bi pogriješio?”

 

Rovan je nekoliko trenutaka hodao bez odgovora.

 

„Pogriješio bih”, reče. „Ali ne bih čekao da neko drugi odluči umjesto mene.”

 

Lira ga pogleda.

 

„Bar znaš šta hoćeš.”

 

Rovan kao da primi te riječi kao nešto veće nego što jesu. To se vidjelo po tome što nije izgledao ljut kao maloprije.

 

Onda Ronik prekide priču.

 

„Vidite? Ja okupljam ljude, Rovan ih vodi, Mikhail ih gleda kao da će se svi razbiti i razbježati ako trepne. Savršen red.”

 

„A šta ti radiš?” upita Lira.

 

„Ja činim da sve bude podnošljivo.”

 

„Uh, to je možda najteži posao”, reče ona.

 

Ronik zastade na pola koraka i spusti obje ruke na kukove.

 

„Napokon da me neko razumije.”

 

Mikhail se nasmija kroz nos. Lira pogleda prema njemu, i osmijeh joj ostade malo duže nego prije. Rovan je to vidio, pa je ponovo ubrzao korak. Ronik ga sustiže, kao da ga je nešto povuklo za njim.

 

„Šta je tebi?” upita tiho.

 

„Nisi je trebao zvati.”

 

„Liru?”

 

„Jeste. Znaš da je iz Ardenfalla.” Glas mu je bio nizak, da ne dopre nazad. „Čuo si šta se priča. Neko od njenih može doći ovamo s kopljem. Pola grada se boji izgovoriti to ime, a ti je vučeš na trg da je svi vide s nama.”

 

Ronik ga je gledao sa strane dok su hodali. Predugo.

 

„Šta je sad?” reče Rovan.

 

„Ništa.” Ronik se nasmiješi, tiho, samo za njega. „Samo... ti meni pričaš o Ardenfallu i kopljima, a cijelim putem je gledaš kao da ti je neko izvukao nešto iz džepa.”

 

„Ne gledam je.”

 

„Gledaš.”

 

„Ronik.”

 

„Brate.” Ronik se nagnu bliže, glasa još tišeg, sad bez šale ispod. „Šta ti se to dešava? Da ti se nije malo previše dopala?”

 

Rovan se okrenu prebrzo.

 

„Nije.”

 

Ali obrazi su mu već pocrvenjeli, čak i na ono malo svjetla što je ostalo u ulici.

 

„Ma kako nije. Pogledaj se. Sijaš ko baklja.”

 

„Začepi.”

 

„Ali crveniš se.”

 

„Hladno je.”

 

„Naravno. Zato ti je vruće u licu.”

 

Rovan ubrza korak, ovaj put da pobjegne od brata. Ronik ga pusti. Znao je kad da stane. Ovaj put više se nije smijao.

 

Stigli su na Glavni Trg. Bio je pun, a opet tih. Mikhail nikada nije vidio toliko ljudi na jednom mjestu, a da niko ne govori. Stajali su zbijeni pod tamnim nebom, lica okrenutih prema sredini trga, gdje je u velikom krugu stajalo devet teških željeznih posuda. Iznad njih, na brdu, Kapela od Veila bila je crna silueta bez ijednog svjetla. Cijeli grad je pogasio sve što gori, pa su ostale samo zvijezde, više nego što ih je Mikhail ikada vidio iznad krovova. Lira podiže glavu prema njima i na tren prestade dirati kosu.

 

„Toliko ih ima”, reče tiho.

 

„Grad ih obično pojede svjetlom”, reče Mikhail. „Večeras ne smije.”

 

Ona se nagnu prema njemu dok su oboje gledali u nebo. Bila je dovoljno blizu da mu nekoliko svijetlih pramenova dotakne rame. Mikhail ih osjeti, nije htio da se pomjeri.

 

„Samo da znaš, kod nas ih ima više”, šapnu.

 

„U Ardenfallu?”

 

„Mhm.“

 

Tada se iz daljine začu teška i spora škripa. Istočna kapija grada otvarala se negdje daleko iza gomile. Ljudi se okrenuše odmah. Počeli su da se pomjeraju kao vjetar kroz travu. Gomila se razmaknu, otvarajući uzak prolaz od istočne strane prema krugu u sredini trga. Tada Mikhail vidje baklju. Prvo samo plamen, nizak i zlatan, kako se pomjera iznad glava. Onda čovjeka koji ju je nosio. Bio je star, visok i uspravan, u dugoj pozlaćenoj odori koja je hvatala svjetlo baklje i vraćala ga u tihim, toplim bljeskovima. To je bio Vrhovni Čuvar Kapele od Veila. Vrhovni Čuvar svih kapela. Mikhail ga nikada ranije nije vidio izbliza, ali nije morao pitati ko je. Iza njega išli su mlađi čuvari nižeg reda, u srebrnim odorama, s glavama blago pognutim. U rukama su nosili ugašene baklje i pratili su njegov korak, po dvojica sa svake strane. Vrhovni Čuvar stade kraj prve posude. Nekoliko trenutaka nije uradio ništa. Samo je stajao nad hladnim željezom, dok mu je baklja gorjela u ruci, a lice mu se vidjelo samo napola. Onda se sagnu i spusti plamen na suvo granje.

 

Vatra se uhvati tiho. Prva posuda planu. Jedan od srebrnih čuvara priđe, zapali svoju baklju na prvoj vatri i odnese plamen do druge. Zatim drugi prenese plamen do treće. Baklja se više nije pomjerala. Sada je vatra išla od posude do posude, kao da se sjećanje samo prenosi dalje. Svaki put bi gomila ostala mirna dok plamen ne uhvati drvo. Kod devete, Vrhovni Čuvar sam priđe ponovo. Spusti baklju posljednji put, i kad se plamen podiže, krug se zatvori. Devet vatri gorjelo je u sredini trga. Sa svakom novom vatrom svjetlost je rasla, vraćala licima oblik i vadila ih iz mraka.

 

Mikhail je gledao devet vatri. U Emberveilu je Noć Sjećanja bila mala. Svijeća na prozoru. Tišina za stolom. Majka koja te večeri nikada nije mnogo govorila i koja bi, kad misli da je niko ne gleda, na tren spustila ruku na grudi, tamo gdje ljudi drže ono što ne izgovaraju. Mikhail dugo nije razumio koga ona to pamti. Dok je bio mali, mislio je da je to neko star, neko dalek, neko čije ime više ne pripada svakom danu. Tek poslije je shvatio da je pamtila oca. I da je on, tada, bio premali da pamti s njom. Sada je stajao na ogromnom trgu, među hiljadama ljudi, i prvi put je razumio zašto se to radi. Otac mu je bio negdje pod ovom istom zemljom, daleko, u Emberveilu, pod drvenim znakom sa zlatnom zvijezdom. A Mikhail je bio ovdje, gdje su vatre tek počele da gore.

 

Tada se Lira nagnu prema njemu i šapnu.

 

„A koga ti to pamtiš?”

 

„Oca.”

 

Ona ne reče da joj je žao. Ne reče ništa od onoga što ljudi kažu kad ne znaju šta bi. Samo je stajala kraj njega, malo bliže nego prije, i gledala vatre s njim. To je nekako bilo lakše od svake utjehe koju je ikada čuo.

 

Dok je svih devet vatri gorjelo, nešto se u gomili otpustilo. Šapat poraste u govor. Negdje zaplaka dijete i niko ga više nije ućutkivao. Ljudi se počeše micati, pričati, prilaziti vatrama, grijati ruke, govoriti imena tiho prema vatri. Tišina je prošla. Sada je bila samo noć. Mikhail je prišao i šapnuo Darinovo ime, pa se vratio nazad.

 

„E”, reče Ronik, protrljavši dlanove nad najbližom posudom. „Sad smijem opet pričati.”

 

„Hvala kapelama”, reče Rovan.

 

„Vidiš, i ti ih pominješ kad ti odgovara.”

 

Lira pogleda jednog pa drugog.

 

„A šta tačno radite s ovim vatrama?” upita. „Ronik mi je objasnio, ali to ne računam kao pravo objašnjenje.”

 

Ronik se uspravi, sav važan, kao čovjek koji se sprema da održi govor.

 

„To je razumno. Moje objašnjenje je bilo brzo, sumnjivo i vjerovatno uvredljivo za bar tri mrtva čovjeka.”

 

„Šta si joj ispričao?” upita Mikhail.

 

Ronik položi ruku na grudi.

 

„Hvala što si pitao.“ Zatim udahnu. „Davno, davno, bila su dva brata, ili dvije porodice, ili možda samo jedan vrlo pohlepan čovjek, zavisi koga pitaš. Neko je sagradio nešto previsoko, neko drugi nešto zapalio, svi su plakali, kula je pala, i od tada palimo vatre da pokažemo da smo naučili lekciju.”

 

Mikhail ga pogleda.

 

„Nije baš tako.”

 

„Pa možda i nije. Tako mi je otac pričao. Barem kad nije bio pijan.”

 

Lira se okrenu prema Mikhailu.

 

„A šta ti znaš?”

 

Mikhail je gledao u vatru. Plamen se pomjerao sporo, hvatao ivice željeza i puštao ih opet u tamu.

 

„Meni je majka pričala da ih palimo za one kojih više nema, za one koji su otišli u Veil. Da vide put pred sobom u mraku. Da se sjete nas, kao što se mi sjetimo njih. Rekla je da se te noći duše Kaela i Serai, prvog čovjeka i prve žene, vraćaju i gledaju svoju djecu, ma gdje bili. Zato palimo vatre, da mrtvima osvijetlimo put. Da ih mrak ne pojede.”

 

Lira je ćutala nekoliko trenutaka. „To je ljepše.”

 

„Ja u to ne vjerujem.”

 

Mikhail ga pogleda.

 

„U šta?”

 

„U to da nas gledaju, da duše idu u Veil, da im ovim osvjetljavamo put.” Slegnu ramenima. „Čovjek umre i ode u zemlju. Ostalo je tu da nama bude lakše.”

 

Niko mu ne odgovori odmah. U Emberveilu bi neko rekao da to nije lijepo govoriti te noći. Ali ovo nije bio Emberveil, a Mikhail nije imao volje da se raspravlja s Rovanom.

 

Lira je gledala u plamen, spremajući svoju priču.

 

„Mi ne palimo vatre za mrtve”, reče. „U Ardenfallu.”

 

 „Šta radite?” upita Mikhail.

 

Ona razmisli, kao da traži riječi koje će oni lakše razumjeti.

 

„Manje gledamo prema mrtvima”, reče. „Više prema onome što ostane u živima.”

 

„Kako to misliš?”

 

„Kod nas se čovjek ne moli kapelama kao vi”, reče. „Govorimo o bogovima. O mnogima, gore na nebu. O bojama koje čovjek nosi u sebi.”

 

Ronik, začudo, nije ništa ubacio. Lira nastavi tiše:

 

„Mrtvi su otišli. Mi se molimo da ono živo u nama ostane zajedno. Prije nego što se raspadne.”

 

Mikhail je ćutao. Bilo je nečeg u tome što ga je dotaklo dublje nego što je očekivao. Možda zato što je cijelu noć stajao među vatrama koje pamte mrtve, a ona je govorila o nečemu što još diše. Možda zato što je, dok je govorila, izgledalo kao da svijet ima više boja nego što mu je iko do tada pokazao. Sjeti se, ne znajući zašto, Daisyine priče o dugi. O tome kako je čovjek načinjen od svih boja, ne od jedne.

 

„Lijepo je to”, reče tiho.

 

„Da”, reče Lira. „I meni.”

 

Tada Mikhail osjeti da ga neko gleda. Kad podiže pogled, vidje Rovana. Rovan ih je gledao oboje. Vatra mu je hvatala lice s jedne strane, ostavljala drugu u sjeni. U onoj osvijetljenoj polovini nešto se zateglo, polako, kao uže koje se nateže prije nego što pukne.

 

„Pa naravno”, reče Rovan tiho.

 

„Šta?” upita Mikhail.

 

Rovan ne odgovori odmah. Gledao je još tren u njih dvoje, u ono malo prostora koje je među njima nestalo a da niko nije ni primijetio kada. Onda nešto u njemu popusti, kao da je progutao riječ koja bi napravila više štete nego koristi.

 

„Ništa”, reče. „Naravno da ništa. Idem da se ogrijem na drugoj vatri.“

 

Ode kroz gomilu prema suprotnoj strani trga, gdje su druge vatre gorjele, i mrak ga proguta među leđima ljudi. Ostali su ćutali kratko.

 

„Pa šta mu je sad?” reče Ronik napokon, bez smijeha.

 

Mikhail je gledao tamo gdje je Rovan nestao.

 

„Ne znam šta mu je.”

 

Ronik ga pogleda kao da mu ne vjeruje, ali ne reče to. Umjesto toga se okrenu prema Liri, pa nazad prema Mikhailu, i odjednom mu se na licu pojavi onaj poznati izraz koji je obično donosio nevolju.

 

„Znam šta mu treba”, reče. „Znam šta svima nama treba.”

 

„Ne sviđa mi se kad tako počneš”, reče Mikhail.

 

„Zato što nemaš vjere.”

 

„Gdje idemo?”

 

„Vidjećeš.”

 

 „Ovaj put stvarno ne idem ako mi ne kažeš gdje.”

 

Ronik zastade.

 

„Stvarno?”

 

„Stvarno.”

 

„Baš stvarno?”

 

„Ronik.”

 

Ronik izdahnu kao čovjek koji je upravo izgubio važnu bitku.

 

„Dobro. Predajem se. Idemo u Stari Fenjer.”

 

„Krčmu?”

 

„Krčmu”, potvrdi Ronik. „Topla je. Puna je. Ima hrane. Ima ljudi koji pričaju dovoljno glasno da čovjek zaboravi vlastite misli. Savršeno mjesto za jednu mirnu, pristojnu noć.”

 

„To kod tebe nikad ne znači mirno.”

 

„Ali lijepo zvuči dok govorim.”

 

Lira se nasmiješi.

 

„A Rovan?”

 

Ronik se okrenu prema drugoj strani trga, gdje je Rovan stajao kraj druge vatre, leđima napola okrenut prema njima.

 

„Rovane!”

 

Rovan se nije odmah okrenuo.

 

„Idemo”, viknu Ronik. „Stari Fenjer.”

 

Rovan ih pogleda preko plamena. Na trenutak se činilo da neće doći. Onda se odvoji od vatre i krenu prema njima.

 

„Naravno”, promrmlja Ronik. „Tvrdoglav, ali nije lud.”

 

Narod je polako počeo da se razilazi. Neki su ostajali pred vatrama, govoreći imena tihim glasovima. Drugi su kretali prema ulicama oko trga, gdje su se već čuli glasniji razgovori, smijeh i muzika iz krčmi. Noć Sjećanja nije završavala kada se vatre upalile. Samo bi promijenila lice.

 

„Ako ne krenemo sad”, reče Ronik, „nećemo naći mjesto. Večeras će sve biti puno.”