Poglavlje XVII: Prije prvog zvona
Prije prvog zvona, dvorište barake bilo je gotovo prazno. Kamen je još držao noć u sebi. Hladnoća se uvlačila kroz đonove čizama i penjala uz noge, sporo i uporno, kao da je i ona sama dio kazne. Iznad visokih zidova Veilcourta nebo je bilo blijedo, bez sunca, razvučeno nad gradom.
Mikhail je stajao između Ronika i Rovana. Sva trojica su ćutala.
To je trajalo možda samo nekoliko trenutaka, ali Mikhailu se činilo duže. Dvorište bez glasova, bez koraka drugih regruta, bez zveke štitova i Steelmarkovih naredbi, izgledalo je drugačije. Kao mjesto koje čeka da vidi hoće li se neko slomiti prije nego što dan uopšte počne. Ronik je prvi popustio.
“Mislim da nam ovo ide dobro”, prošaptao je.
“Začepi”, odbrusi mu Rovan ne okrećući glavu.
“Stojimo prije zvona. To je napredak.”
“Ronik.”
“Šta je?”
“Još jedna riječ i utušiću te dok spavaš.”
Ronik odmah podiže ruke kao da se predaje.
“Dobro. Ćutim.”
Mikhail bi se možda nasmijao da mu stomak nije bio zavezan u čvor. Ne samo zbog kazne koja ih je čekala. Više zbog toga što su sva trojica znali da će kazna postati javna. Do trenutka kad ostali dođu, dvorište će već znati da su oni bili dovoljno glupi da zasluže jutro sa Steelmarkom. A možda i gore od toga. Ser Haren je trebao doći. Rovan je stajao najmirnije od njih trojice, ali mu je vilica bila toliko zategnuta da su mu zubi povremeno škripali. Mikhail je to primijetio jer je Rovan inače sve nosio naprijed: bradu, ramena, glas, bijes. Ovog jutra držao je sve u sebi. Ronik je to takođe primijetio, samo je imao dovoljno pameti da ništa ne kaže.
Vrata barake iza njih polako se otvoriše uz tiho škripanje koje su tek sada primijetili.
Prvi u dvorište uđe Ser Erik. Hodao je mirno, ogrnut smeđim plaštom preko oklopa, s rukama iza leđa. Nije izgledao kao čovjek kojeg je neko izvukao iz sna. Ako je bio umoran, to se na njemu nije vidjelo. Lice mu je bilo isto kao uvijek, sabrano i ozbiljno. Iza njega je došao Ser Haren. Za razliku od Erika, Haren je izgledao kao da je svaku stepenicu do dvorišta prebrojao kao uvredu. Plašt mu je bio zakopčan previsoko, kosa još vlažna od brzog umivanja, a pogled mu je odmah našao Rovana. Rovan spusti oči. To je bilo tako kratko da bi neko drugi možda propustio. Za Harenom u dvorište uđe Steelmark. Nosio je kožni prsluk ojačan metalnim pločama, debele rukavice za obuku i stari mač za pojasom. Hodao je kao čovjek kojem ni hladnoća ni rano jutro nemaju šta ponuditi. Izgledao je kao dio dvorišta koji se odvojio od zida i krenuo prema njima. Ožiljak preko njegovog desnog oka bio je tamniji na jutarnjem svjetlu. Izgledao je strašnije.
Ser Erik mu priđe.
“Ser Steelmark.”
Steelmark klimnu.
“Ser Erik.”
“Zahvalan sam što ste ih uzeli prije zvona.”
Mikhail, Ronik i Rovan se pogledaše.
Ser.
Niko ga dotad nije tako oslovio pred njima. Instruktor s ožiljkom odjednom je nosio titulu za koju su mislili da pripada samo ljudima u punom oklopu. Steelmark pogleda trojicu kao da procjenjuje mač ostavljen na kiši.
“Nema tu zahvalnosti. Ako se gvožđe iskrivi rano, bolje ga je tući dok je još toplo.”
Ronik sasvim tiho udahnu kroz nos. Rovan ga samo laktom zakači u rebra. Steelmark je razgovarao s Erikom, ali pogled mu je ostao na njima. Prstima desne ruke prešao je preko ožiljka na oku, gotovo nesvjesno. Nije ga češao. Nije ga dirao kao ranu. Više kao neko ko dotakne staru bol o kojoj ne govori. Ronik se malo nagnu prema Mikhailu.
“Ja sam čuo da ga je zaradio u ratu s Ardenfallom”, šapnu. “Kažu da su bila trojica protiv njega na bojištu. Dvojicu je sasjekao prije nego što ga je treći uspio dohvatiti.”
Rovan okrenu glavu tek toliko da se jedva primijeti.
“Pričaš gluposti”, šapnu.
Ronik napravi lice kao da je pogođen nepravdom.
“Ja samo prenosim ono što narod govori.”
„Brat mu je to napravio”, reče Rovan. „Bio je na strani Ardenfalla.”
Ronikov osmijeh malo splasnu. Tada Ser Haren napravi korak naprijed.
“Rovane. Crni Rovane. Šta mi to činiš.”
Rovan se ispravi kao da mu je neko provukao šipku kroz kičmu.
“Ser.”
“Pogledaj me. Gore sam.”
Rovan podiže pogled, ali samo do Harenove brade.
“U oči.”
Tek tada ga pogleda.
“A je li, Rovane? Zbog tebe sada i ja ustajem prije prvog zvona?”
“Ne, ser.”
“Ne?”
“Moja greška, ser.”
“Zanimljivo. Tvoja greška, a moj san ode. A da znaš, bio je to lijep san.”
Ronik spusti pogled prema čizmama. Ovaj put se nije smijao. Haren priđe još pola koraka. Nije bio krupan kao Steelmark, niti miran kao Erik, ali u njemu je bilo nešto oštro, tanko i neprijatno, kao nož koji se drži pod rukavom.
“Znaš šta rade ljudi koji ne znaju da se drže pravila?”
“Uče, ser.”
“Ponekad. A ponekad sahranjuju druge.”
Dvorište utihnu još više. Harenov pogled skliznu preko Ronika, zatim Mikhaila, pa opet stade na Rovanu.
“Iza zidova se opet šapuće o Ardenfallu. Straže se produžavaju. Poruke kasne. Ljudi po krčmama spuštaju glas čim uđe neko u viteškom oklopu. A ti misliš da je pravo vrijeme da praviš budalu od sebe.” Rovan je ćutao. “I ti bi da vodiš druge? To si mi pričao?” Haren odmahnu glavom, više umorno nego bijesno. “E moj Rovane. Kad čovjek hoće da vodi druge, prvo mora da nauči da ih ne vuče za sobom u blato, jer će se svi koje vodiš ugledati na tebe.”
Mikhail vidje kako Rovanove šake zadrhtaše. Samo jednom. Onda ih stisnu uz bokove. Znao je da Rovan želi jednog dana voditi druge. Čuo je to dovoljno puta. Samo ga je teško mogao zamisliti na čelu bilo čega, osim ako bi ga svi pratili iz straha da ne pregazi i njih.
Ser Erik nije prekidao Harena. Stajao je mirno, pogled mu je bio na Rovanu, ne na Harenu. Kao da ne sluša samo riječi, nego mjeri koliko duboko ulaze. Steelmark udari jednom šakom u otvoreni dlan. Zvuk puknu kroz dvorište.
“Dobro”, reče. “Dosta razgovora. Od riječi se ne ispravljaju leđa.”
Ser Erik se okrenu prema njemu.
“Ne tražim da budeš blag.”
Steelmark se nasmija, kratko i grubo.
“Nisam ni mislio da budem.”
“Tražim da razumiju zašto su ovdje.”
“Razumjeće. Kad im se noge oduzmu od napora, onda će razmišljati bolje.”
Ser Erik ga pogleda nekoliko trenutaka, zatim klimnu. U tom klimanju opet je bilo ono isto poštovanje. Kao da dvojica ljudi govore jezikom koji trojica pred njima još ne razumiju.
Steelmark se okrenu prema njima.
“Idemo. Ime po ime.”
Ronik prvi podiže bradu.
“Ronik, ser.”
“Znam ko si. To nije pitanje. Ime po ime znači da ćete svaki put kad obiđete stub na kraju dvorišta i vratite se do mene reći svoje ime dovoljno glasno da ga čujem. Ako zaboravite, idete još jedan krug.”
Ronik pogleda prema dalekom stubu.
“Koliko krugova, ser?”
“To ćeš znati kad ti kažem da staneš.”
“Dakle, mnogo.”
“Ronik”, reče Ser Erik tiho.
“Da, ser.”
Počeli su trčati.
Prvi krug bio je lak samo zato što su još imali ponosa. Hladan vazduh rezao je grlo, ali noge su slušale. Trčali su sve do stuba na kraju, oko njega, pa nazad do mjesta gdje ih je čekao Steelmark.
“Ronik!” viknuo je Ronik kad je prošao kraj njega.
Steelmark je stajao gdje je uvijek stajao, ruku prekrštenih na grudima.
“Glasnije.”
“Ronik!”
Rovan je prošao za njim.
“Rovan!”
Mikhail malo kasnije.
“Mikhail!”
Drugi krug bio je hladniji. Treći je počeo peći. Na četvrtom Ronik više nije imao snage za šalu, ali mu je lice i dalje pravilo grimase samo od sebe, kao da mu tijelo ne zna drugačije postojati. Rovan je trčao jače nego što treba, svaki korak kao udarac. Mikhail je držao ritam između njih dvojice, ni najbrži, ni najsporiji. Tarik mu je nekada govorio da se čovjek ne dokazuje prvim dahom, nego posljednjim. Štedi snagu, govorio je. Tada mu je to zvučalo kao još jedna od Tarikovih grubih mudrosti. Sad je zvučalo korisno. Kad Ronik poče zaostajati, Mikhail uspori tek toliko da ostane uz njega. Nije ga pogledao niti mu išta rekao. Samo nije potrčao za Rovanom.
Na šestom krugu Ronik zaboravi ime. Prošao je kraj Steelmarka, otvorio usta, ali iz njega izađe samo para. Steelmark podiže ruku.
“Još jedan krug.”
Ronik stade kao da ga je neko pogodio.
“Ser, to je bilo skoro ime.”
“Još jedan.”
“U duhu je bilo ime.”
Steelmark samo pokaza prema dalekom stubu. Ronik se okrenu i potrča nazad, mrmljajući nešto što je vjerovatno bilo uvreda, ali dovoljno tiho da ostane živ. Rovan ga sustiže nakon pola kruga.
“Glupane.”
Ronik, sav crven u licu, uspio se nasmijati.
“Ne vrijeđaj me. Utušiću ja tebe u snu.”
Rovan ga ne udari samo zato što je morao trčati.
Vremenom su stigli i prvi zvukovi grada. Negdje iza drvene ograde dvorišta začu se škripa kočije iz obližnje ulice. Zatim dozivanje trgovca. Pa zvono Kapele od Veila, teško i duboko, gore na brdu iznad grada. Prvo zvono. Oni su već bili mokri od znoja.
Kad su ostali regruti počeli ulaziti, Mikhail je osjetio njihove poglede. Neki su se smijali. Neki su samo gledali, zadovoljni što jutros nisu oni na toj strani dvorišta. Jedan stariji regrut nešto je dobacio Roniku, ali Ronik nije imao daha da odgovori. To ga je, po izrazu lica, boljelo više od trčanja.
Steelmark podiže ruku i poreda ih u liniju dok su ostali ulazili. Pogled mu pređe preko trojice, pa preko dvorišta, do Erika. Zatim priđe njemu.
“Da kažem ostalima zašto su trčali?” reče tiho.
Erik nije skidao oči s linije regruta.
“Ako im kažeš, ponizićeš ih pred svima.”
“Tako i treba. Zaslužili su.”
“Jesu. Ali onda će pola njih znati gdje su bili. Možda odu i ostali.”
Steelmark kratko frknu kroz nos.
“Eto. Onda neka ćute i trče.”
“Tako je bolje”, reče Erik.
Steelmark se vrati na mjesto, okrenu se prema dvorištu i viknu da se formacija ispravi. Štitovi se podigoše. Glasovi se utišaše. Oni koji su se smijali maločas, sada su gledali pred sebe. Mikhail osjeti kako mu se znoj hladi pod košuljom.
Deveti udar zvona iz Kapele od Veila utihnuo je nad gradom, ali za njih je dan već počeo mnogo ranije.