Poglavlje XVIII: Pukotina u snijegu
Ljeto se prvo povuklo iz kamena. Jutra su prestala mirisati na prašinu i počela mirisati na vlagu. Mikhailu se činilo da je prošlo mnogo više nego što jeste. Dani puni napora nisu prolazili brže. Samo su se teže pamtili.
Ipak, postajao je bolji.
Dovoljno da tijelo počne pamtiti prije njega. Dovoljno da ruka sama traži bolji položaj, da stopalo samo pronađe oslonac, da dah ne pobjegne odmah kad drveni mač krene prema licu.
U gradu su se glasovi o Ardenfallu vraćali i nestajali kao dim. Niko pred njima nije govorio mnogo. Ali stariji vitezovi su češće odlazili gore na brdo, u Kapelu od Veila. Straže na zidinama češće su se mijenjale. Ronik je jednom rekao da se grad ponaša kao čovjek koji čuje korake iza sebe, ali se pravi da nije čuo. Rovan mu je rekao da prestane pričati kao stara žena iz krčme.
Steelmark nije volio duge govore. Govorio je kratko, udarao šakom o dlan i vraćao ih na početak. Kod njega se napredak nije slavio. Samo bi kazna ponekad bila kraća, ili bi uvreda bila manje lična. To je, kako je Ronik tvrdio, bila Steelmarkova nježnost.
Ser Erik ih je vodio kroz ono što Steelmark nije objašnjavao niti se trudio da objasni. Poslije obuke, kad bi drugi već otišli, znao je zaustaviti Mikhaila i Ronika, pokazati im gdje noga treba stajati, kako se težina prebacuje, kako mač ne prati ruku nego čitavo tijelo.
Ser Haren je s Rovanom radio oštrije. Njih dvojica su često ostajali na drugom kraju dvorišta poslije treninga. Haren je tjerao Rovana da ponavlja iste napade dok mu ruke ne počnu drhtati. Kad bi Rovan pogodio, Haren bi tražio jači udarac. Kad bi udario jače, tražio bi tačnije. Kad bi udario tačnije, pitao bi zašto je zakasnio. Ali Haren nije bio samo tvrd. Bio je ponosan na Rovana, iako to gotovo nikada nije rekao. Pokazao bi to rijetko, i nespretno. Kad bi Rovan pogodio tri puta zaredom tačno onako kako je tražio, bez zakašnjenja, Haren ne bi tražio više. Samo bi mu na tren spustio ruku na leđa. Kratko. Kao čovjek koji ne poznaje mnogo blagih pokreta, pa mu i taj jedan ispadne grub. Rovan bi tu ruku nosio danima, kao da mu je neko nešto dao, a on se plašio da to ne ispusti. Ponekad bi poslije toga bio nepodnošljiv cijeli dan. Ponekad bi bio tih.
Ronik je tada bio pažljiviji nego što je volio pokazati. Zadirkivao je Rovana kad je mogao. Kad nije mogao, pravio je šale o sebi, hrani, vremenu i obliku Steelmarkove ćelave glave, jednom čak i o zvonu, za koje je tvrdio da zvuči kao da ga je neko uvrijedio prije sto godina. Nikada nije bio najbolji. Steelmark mu je to rekao toliko puta da je Ronik jednom odgovorio: “Dobro je, ser, počeo sam sumnjati da jesam.” Zbog toga je nosio dva vrećasta tega s pijeskom oko dvorišta dok ostali nisu završili s jelom. Ali bio je brz. Isto onako kako je brzo pričao. U očima. U kukovima. U načinu na koji bi izmakao udarcu za širinu dlana i već bio sa strane, smijući se prije nego što drugi shvati da je promašio. S kratkim mačem bio je neugodan. S drvenim bodežom još gori. Nije pobjeđivao lijepo, što je Rovana izluđivalo. Pobjeđivao je kao neko ko ne poštuje dovoljno borbu i time bi se hvalio.
“Ti ne mačuješ”, rekao mu je jednom Rovan. “Ti bježiš u krug dok se neko ne umori.”
Ronik je obrisao znoj s brade.
“Znači mačujem pametno.”
Mikhail je stajao između njih. Nije imao Ronikovu lakoću. Nije imao Rovanovu silu. U prvim sedmicama to ga je grizlo više nego što bi priznao. Kad bi gledao Ronika kako se provlači između dva udarca, ili Rovana kako obori starijeg regruta čistom snagom, u njemu bi se javio onaj tihi glas koji pita šta on uopšte ima. Onda bi se sjetio Tarika. Učio ga je da stane kako treba, da ne trepne kad drvo krene prema licu, da ne troši dah na strah prije nego što strah dođe. To se i pokazalo. Mikhail je učio sporije od Ronika, ali je zaboravljao manje. Kad bi jednom shvatio pokret, ostajao je u njemu. Kad bi Steelmark pomjerio njegov lakat ili mu nogom gurnuo stopalo u bolji položaj, Mikhail je sljedeći put sam tražio taj položaj. Zato ga je sve češće Steelmark stavljao u sredinu linije. Tu je bio koristan. U zidu od štitova Mikhail je prvi put osjetio da njegovo mjesto nije malo. Štit do štita. Rame uz rame. Korak zajedno. Jedinstvo. Kad bi on stajao u sredini, ostalima kao da je bilo lakše. Držao je svoje mjesto i osjećao tuđa. Ronikovu brzinu kad se vraća. Rovanovu snagu kad hoće naprijed. Pritisak koji dolazi kroz drvo prije nego što udarac zaista stigne. Steelmark je to vidio. Naravno da je vidio.
“Dobro”, rekao je jednom.
Mikhail je skoro zakasnio s korakom od iznenađenja. Ronik je poslije tvrdio da se tog dana nebo otvorilo negdje iznad Veilcourta, samo oni nisu stigli pogledati.
A onda je došao prvi snijeg. Pao je tiho, preko noći, kao da nije htio da ga grad vidi dok ne bude prekasno. Ujutro su zidine bile bijele po ivicama, prozori zamagljeni, a ulice klizave.
Na putu prema baraci Mikhail prođe kroz pijacu. Većina tezgi još je bila pokrivena, ali jedna, pri kraju pijace, stajala je otvorena. Na njoj su bili poslagani svežnjevi osušenog bilja, korijenje i male tamne bočice. Djevojka iza tezge ugleda njegove ruke.
„Ti. Dođi ovamo”, uzviknu.
Mikhail zastade i pogleda je. Imala je dugu svijetlu kosu prebačenu preko jednog ramena i mirno, blijedo lice. Bila je lijepa. Na tren je zaboravio šta mu je rekla.
„Šta?”
Pokaza prema njegovim izgrebanim zglobovima.
„Za ruke uzmi ovo. Skuvaj je i isperi tom vodom. Neće ostati ožiljci. Ovu travu nećeš naći kod drugih. Samo je ja donosim.”
Pruži mu mali svežanj.
„Dobro. Koliko?”
„Dva srebrnjaka.”
„Jedan.”
„Tri.”
Mikhail podiže pogled prema njoj.
„Rekla si dva.”
„Jesam, prije nego što si počeo da se cjenkaš.”
Izvadi dva srebrnjaka. Ona uze jedan, a drugi mu vrati zajedno s travom.
„Znači, ipak jedan”, reče Mikhail. „Čime sam ja to zaslužio?”
„Ne smijem ti reći.” Osmjehnu se. „Ali vidim da žuriš.”
Prije nego što je stigao odgovoriti, kraj tezge zastade starija žena i podiže jednu od tamnih bočica. Djevojka se okrenu prema njoj. Mikhail spremi svežanj u džep i nastavi prema baraci. Nakon nekoliko koraka osvrnu se. Djevojka je već razgovarala sa ženom, pokazujući joj bočicu koju je držala. Zaboravio je da pita se zove.
Dvorište barake bilo je prekriveno tankim slojem snijega koji se pod čizmama brzo pretvarao u vodu i blato.
Mikhail je stajao u liniji sa štitom na ruci. Dah mu je izlazio u bijelim oblacima. Ronik je s lijeve strane poskakivao u mjestu.
“Ako umrem od hladnoće”, prošapta, “reci svima da sam umro u borbi.”
“Umro si od pričanja”, odgovori Mikhail. “Tako ću im reći. Tako ćemo ti čak napisati na nadgrobnu ploču.”
“Hvala ti. To je vještina. Ima da me pamte po nečemu.”
Rovan je držao štit visoko. Ramena su mu bila šira nego kad su stigli u Veilcourt. Ili se Mikhailu tako činilo.
Mikhail pogleda niz liniju. Bila je bolja nego na početku obuke. Mnogo bolja. Već je ličila na nešto. Tu su bili stariji regruti, mlađi, oni koji su još trajali i oni koji su se već pitali koliko dugo mogu. Steelmark je stajao ispred njih, sa snijegom na ramenima i ožiljkom preko oka, blijedim od hladnoće. Ser Erik i Ser Haren sjedili su na klupi uz baraku, iza njihovih leđa.
“ŠTITNI ZID!” viknu Steelmark.
Štitovi se podigoše. Drvo udari o drvo.
“NAPRIJED!”
Krenuli su. Jedan korak. Drugi. Treći. Nasuprot njima druga linija se zaletjela kroz snijeg.
„ČEKAJ!“
„ČEKAJ!“
„SAD!“
Sudar je bio jak, ali Mikhail ostade na nogama. Ronik skliznu, pa se vrati. Rovan dočeka nalet toliko čvrsto da se čovjek pred njim odbi pola koraka unazad. Mikhail osjeti kako Rovan naglo udahnu. Prepoznao je taj udah.
Rovan iskoči.
Pola koraka prerano, pa cijeli, mač podignut, kao da sam hoće da slomi sve što ga čeka. Krenuo je na Jorena. Tamo gdje je stajao, zid se otvori. Uska crna pukotina, taman tolika da kroz nju prođe čovjek.
„STOJ.”
Glas presiječe dvorište. Linija stade. Mikhail okrenu rame i zatvori prostor koliko je mogao. Ronik se baci nazad, zubima stisnutim, ovaj put bez šale. Steelmark priđe kroz snijeg.
“Šta si uradio?”
Rovan je još držao štit visoko.
“Probio sam, ser.”
“Probio si sebe. Ostale si otvorio.” Steelmark pokaza prstom mjesto gdje je zid pukao, gdje se snijeg već gazio u blato. “Kad jedan iskorači, zid se otvori. A kroz tu rupu, momče, ne uđe jedan čovjek. Uđe sve.”
“Posjekao bih ga prije nego uđe.”
“Njega. Možda.” Steelmark se nagnu bliže. “A onoga iza tebe?”
Rovan ne odgovori. Para mu je izlazila brzo, na nos, na usta. Steelmark ga je gledao još tren, pa se uspravi.
“Opet. Od početka.”
Dok su se vraćali na svoja mjesta, Joren prođe pored Rovana.
„Trebao si ostati u liniji”, reče tiho.
„Trebao si me zadržati”, pogleda ga Rovan.
„Kako? Tako što ću krenuti na tebe?”
„Tako što nećeš stajati kao ukopan.”
Joren zastade i okrenu se prema njemu.
„Ja sam stajao gdje mi je rečeno. Ti nisi.”
Rovan napravi korak prema njemu. Mikhail se pomjeri između njih prije nego što mu je stigao prići.
„U pravu je”, reče.
Rovan pogleda prvo njega, zatim Jorena. Vilica mu se zategnu.
„Na mjesta!” viknu Steelmark s drugog kraja dvorišta.
Rovan se okrenu bez riječi i vrati u liniju.
Dok se vraćao na svoje mjesto, Mikhail je gledao Rovana. Ono što je dotad samo naslućivao sada je stajalo pred njim, jasno kao pukotina u snijegu. Rovan je htio da vodi. Govorio je to Harenu. Govorio je to sebi. A nije znao kako doći do toga.
Mikhail podiže štit kad je Steelmark ponovo dao znak. Onaj ko ne zna da stoji u zidu, pomisli, ne zna ni da ga drži.
Trening se toga dana završio kasno, dok je snijeg padao krupan i spor. Veilcourt je pod njim bio tiši nego inače. Ulice su se praznile ranije, fenjeri su se palili ranije, a iz kuća se širio miris dima i nečega toplog što ga je podsjetilo na Emberveil jače nego što je htio. Na putu prema kući prošao je kroz pijacu. Tezga s biljem bila je zatvorena, a preko nje prebačeno tamno platno. Mikhail na tren uspori, gledajući prema tezgi. Zatim nastavi dalje.
Kod skretanja prema kući zastao je. Dalje, prema zapadu, ležala je Kamenorezačka Četvrt. Odavde se nije vidio onaj bljeđi kamen na zidu. Nije se vidjelo ništa osim krovova i snijega. Ali Mikhail je znao gdje je, kao što čovjek zna gdje ga boli i kad ne gleda. Pitanje je još bilo u njemu. Stajalo je tamo, strpljivo, čekalo da ga neko opet dotakne. Ali bio je upozoren da pazi gdje kopa. Da pazi kome postavlja pitanja. Te riječi su ga plašile.
Mikhail ostade još tren. Onda okrenu glavu i uđe u kuću. Otresao je snijeg s ramena, zapalio svijeću na stolu i sjeo na ivicu kreveta da predahne prije nego što umor odluči umjesto njega. Pogled mu skliznu prema sanduku pod prozorom. Stajao je tamo gdje je stajao otkad je došao. Okovan, prašnjav, zatvoren. Jedina stvar u toj sobi za koju je Mikhail sigurno znao da su je držale očeve ruke. Mikhail ga nije otvarao. Ni večeras. Možda zato što se bojao da će, ako ga još jednom otvori, u njemu neće pronaći ništa. Večeras mu je bilo teže gledati ga nego inače.
Jer večeras je bila Noć Sjećanja.
Ronik mu je još prije nekoliko dana rekao da će doći po njega čim padne mrak. Rekao je to onako kako Ronik kaže ozbiljne stvari, prebrzo, kao da se plaši da će zvučati ozbiljno ako uspori.
“Ne smiješ biti sam te noći”, rekao je. “Niko nije sam te noći.”
Mikhail tada nije pitao zašto. U Emberveilu je znao šta je Noć Sjećanja. Znao je svijeće, znao je tišinu, znao je da majka te večeri nikada nije mnogo govorila. Ali nikada je nije proveo u Veilcourtu. Nikada je nije proveo bez nje.
Ustao je, oprao lice i obukao čistu košulju. Vani je grad polako mijenjao glas. Fenjeri su gorjeli kao da i sami nešto pamte. Negdje gore, na brdu, Kapela od Veila stajala je nad gradom i zvonila za kraj dana.
Noć Sjećanja, nova godina ljudi, trebala je da počne.
Mikhail je sjeo kraj svijeće i čekao prvo kucanje.