Poglavlje XXIII: Imenovani
Kada je posljednji par prozvan i posljednji dvoboj završen, svi su ćutali i čekali.
„Regruti!” prozva glasnik. „Čestitam na uspjehu. Sada se spremite.”
Ser Erik spusti ruke Mikhailu i Roniku na leđa.
„Ostanite blizu”, reče. „Svečanost počinje.”
Ronik prebaci ruku preko Mikhailovih ramena, pa drugu preko Rovanovih.
„Vas dvojica”, reče. „Jedan pored drugog na spisku. Kladim se u čizme.”
Rovan ga udari laktom.
„Ti bi se kladio u čizme na bilo šta.”
„Zato što su mi čizme najvrednije što imam.”
Regruti se postrojiše u kolonu, jedan iza drugog. Mentori ih povedoše prema krugu ispred kralja. Snijeg je padao preko njihovih ramena. Gomila im je otvarala put. Na vrhu stepenica čekali su Čuvari Kapele od Veila, a iza kralja šest Wardena, nepomičnih kao da ih hladnoća ne dodiruje. Napetost je još bila tu, ali nije bila ista kao prije.
Bubanj poče, spor i svečan. Odjek se širio preko dvorišta. Tum. Tum. Tum. Njihovi koraci pronađoše ritam. Čizme su se dizale i spuštale kao jedno. Na pola puta, dok su formirali liniju onako kako ih je Steelmark učio, Ser Erik promrmlja:
„Stojte uspravno. Bez pomjeranja. Od danas više niste regruti.”
Mikhail klimnu. Ronik otvori usta, ali ga Erik pogleda i ušutka prije prve riječi.
Mikhail tada pogleda Wardene iza kralja, i odmah poželi da nije. Jedan Warden malo okrenu glavu. Sporo i mirno. Pogledao je pravo u njega. Osjećaj je bio kao da ga gleda nešto staro koliko i sama kapela. Ser Erik se pomjeri tek toliko da zakloni taj pogled.
„Gledaj naprijed”, šapnu.
Mikhail jedva izdrža.
„Koliko su stari?”
„Ne znam. I ja kad sam se rodio bilo ih je šest.”
„Znači istina je da žive dugo?”
„Mikhail.”
„Šta?”
„Gledaj naprijed.”
Kada su regruti stali u liniju, a njihovi mentori iza njih, neko vrijeme niko nije pričao. Zatim glasnik podiže pergament.
„Oni imenovani za viteštvo biće stavljeni pod komandu komandanta Stalarika Sleida iz reda Vitezova od Veila, i biće vođeni mentorima koji su im dodijeljeni.”
Na zvuk tog imena visoka figura istupi pred kralja.
Komandant Stalarik Sleid.
Njegov oklop od dubokog čelika uhvati zimsku svjetlost, a ivice su mu izgledale kao da ih je neko orubio srebrom. Nakloni se jednom, prvo kralju, zatim ljudima. Pokret je bio oštar i precizan. Gomila planu. Povici. Uzvici. Dozivanja. Podignute šake. Stalarik podiže jednu ruku u rukavici, kao znak da ih je čuo. Bez osmijeha. Bez ponosa koji se pokazuje. Zatim se vrati na svoje mjesto. Publika je i dalje vikala. Glasnik trznu pergament i podiže glas.
„Tišina!”
Dvorište se smiri.
„Bićete imenovani jedan po jedan.”
Imena su počela. Jedno za drugim. Neki regruti istupali su odmah. Neki su se zbunili, pa bi ih mentori kratko gurnuli naprijed. Neki su stajali kao da su cijeli život čekali samo taj trenutak. Neki su izgledali kao da bi najradije pobjegli niz brdo. Ronikovo ime dođe rano.
„Ronik Milkrest.”
Ronik izađe iz formacije s osmijehom koji je sve govorio. Ljudi zatapšaše. Neko iz pozadine dozva njegovo ime. Ronik se, naravno, jedva suzdrža da ne mahne. Rovan gurnu Mikhaila ramenom.
„O ovome će pričati godinama.”
„On će pričati godinama”, reče Mikhail.
Rovan kratko huknu kroz nos. Zatim glasnik nastavi.
„Rovan Milkrest.”
Rovan istupi. Bez osmijeha ovaj put. Stade pored brata, dva koraka ispred linije. Ronik se nagnu prema njemu i nešto mu šapnu. Rovan ga ne pogleda, ali mu se ugao usana pomjeri. Onda dođe i Mikhailovo ime.
„Mikhail Emberline.”
Kao da mu je svijet stao. Zakoračio je naprijed. Snijeg mu pade na obraz i istopi se prije nego što ga osjeti. Stao je pored ostalih. Buka se podigla, ali on je nije čuo kako treba. Ronik se nagnu prema njemu.
„Šta sam ti rekao?”
Mikhail nije mogao govoriti. Rovan jeste. Tiho i iskreno.
„Priznajem, zasluženo.”
Još imena odjeknu preko dvorišta. Još regruta istupi prema kralju. Kada je posljednji prozvan, kralj podiže ruku. Tišina nastade. Teron Vaelor zakorači naprijed.
„Vi koji stojite preda mnom”, reče glasom dubokim i jasnim, „još niste iskusni u boju. Još niste vidjeli sve što čelik traži od čovjeka.” Pogled mu pređe preko njih. „Ali vi ste sljedeći korak u našim redovima. Sljedeća nada Veillandsa. Kamen za naše zidove. Čelik za naše granice.”
Iza njega se Wardeni nisu pomjerili.
„Nastavićete obuku sa svojim mentorima u desnom krilu, u Krilu Zore. Učićete disciplinu. Milost. Težinu naredbi. Učićete kada se mač diže, a kada mora ostati spušten.” Njegov pogled se zadrža na njima još tren. „I možda će jednoga dana neko od vas stajati ovdje gdje vaši mentori stoje sada, gledajući novu generaciju kako se boji istog kruga.”
Zatim ih opet pogleda kao da traži pukotinu.
“Ako neko ne želi da prati taj put, sada prije zakletve, može da istupi.”
Niko nije istupio.
Tada kralj podiže mač. Vrh oštrice ureza liniju u bijelo nebo.
„Mojom riječju i pred Kapelom od Veila, od danas ste primljeni u red Vitezova od Veila.”
Aplauz zagrmlje preko brda. Ronik uskliknu i podiže obje šake uvis. Rovan nije mrdao. Samo je podigao bradu, kao da prima nešto za šta je oduvijek vjerovao da mu pripada. Ali Mikhail vidje kako mu napetost polako silazi s ramena.
Mikhail ostade miran. Bilo mu je drago. Jedan korak manje. Mnogo koraka dalje. Ser Erik stade pored njega i Ronika.
„Dobro urađeno, momci.”
Način na koji je rekao ‘momci’ zvučao je kao kraj nečega. Možda djetinjstva. Možda svega što je bilo prije ovog jutra.
Tada se kralj okrenu prvi. Još jednom pogleda prema Kapeli od Veila iza sebe, prema njenim balkonima. Zatim siđe niz stepenice. Wardeni krenuše za njim u polukrugu, čelik i zlato pod snijegom. Čuvari kapele ostadoše još trenutak, pa se i oni počeše vraćati prema vratima kapele. Narod se polako razilazio. Neki su silazili prema Glavnom Trgu. Neki su još čekali da čestitaju onima koje poznaju. Glasovi su se miješali s bubnjem koji je sada bio tiši, sve dalje od njihovih grudi.
Mikhail čestita Roniku još jednom. Ronik je već počeo objašnjavati nekome kako je znao da će pobijediti, iako je prije borbe izgledao kao da će umrijeti od straha. Rovan je stajao malo po strani, ozbiljan dok su mu prilazili da čestitaju, ali više nije izgledao ljutito kao prije.
Ser Steelmark stajao je niže, kraj ivice stepenica. Nije prilazio. Samo ih je gledao. Kada mu se pogled sreo s Mikhailovim, kratko je klimnuo. To je bilo sve. Ali od Steelmarka, to je bilo mnogo.
Mikhail se okrenu prema putu niz brdo. Lira je već nestala. Kapela je ostajala iza njega, bijela i hladna, s kulama koje su parale nebo.
Ispod njega čekao je Veilcourt. Isti grad. A ipak više ne isti.