Poglavlje XXIV: Trenutak prekasno

Trebalo je da pođe kući. Sišao je niz brdo s ostalima, kroz snijeg koji je padao jače nego prije, među ljudima koji su se još okretali za njim, Ronikom i Rovanom, kao da ih pokušavaju upamtiti dok još izgledaju isto. Ali nisu bili isti. Ser Erik ih je ispratio do podnožja brda.

 

„Idite kućama”, rekao je. „Sutra počinje drugačije.”

 

Mikhailu se pogled spustio niz ulicu, prema mjestu gdje se Lira izgubila među ljudima i snijegom. Nije je više bilo. Ni traga svijetle kose. Ni ruke na njegovoj podlaktici. Ni glasa koji je rekao da je sigurna u njega kad on nije bio.

 

Krenuo je prema kući. Bar je tako mislio. Ali noge su ga odvele uskim kamenim stepenicama iza pijace, do škripavih vrata stare biblioteke. Gurnuo ih je.

 

„Orrin?”

 

Glas doplovi iza pulta, odnekud nisko, iz brloga knjiga.

 

„Ako si došao da se žališ na nešto, stani u red. Zauzet sam preuređivanjem haosa.”

 

Neuredna glava sijede kose izroni iznad gomile, pa se podiže kad prepozna ko je.

 

„Aha. Ti. Zatvori vrata, hladnoća mi raznosi vijekove mudrosti.”

 

Mikhail zatvori vrata. Orrin se vrati knjizi koju je držao okrenutu naopako, vjerovatno se pravio da nešto čita.

 

„Pobijedio si?”

 

„Kako znaš?”

 

„Da si izgubio, ušao bi tiše. Stigao bi i vrata zatvoriti kako treba.”

 

„Nisam pobijedio.”

 

Orrin podiže pogled. Jedno oko mu se suzi.

 

„Izgubio si?”

 

„Nisam ni izgubio.”

 

„Divno”, reče Orrin i vrati se naopakoj knjizi. „Još jedan od onih viteških događaja gdje niko neće reći šta se dogodilo, a svi će biti ponosni.”

 

„Protiv koga si se borio?” doda. „Koze s problemima ravnoteže?”

 

„Rovana. Obojica smo prošli.”

 

„Onaj namrgođeni brat?”

 

„Taj.”

 

„Znači kralj je imao oči.” Orrin umoči prst u mrvice sira na pultu i pogleda ih kao da su mu trenutno važnije od cijelog reda vitezova. „Čestitam.”

 

„To je to?”

 

„Šta si očekivao, da ustanem i da zaplešem s tobom? U mojim godinama čovjek ustaje samo kad nešto gori ili kad mora do kreveta.” Pa, tiše, kao da mu je nelagodno što je uopšte rekao: „Drago mi je. Zato i nisam rekao ništa ružno. Eto. To ti je dosta.”

 

Od Orrina je to vjerovatno bilo mnogo. Mikhail sjede na stolicu ispod prozora. Tek tada osjeti koliko su mu noge umorne. Koljena su pamtila kamen. Ruke su bile teške od udaraca koje je Rovan spustio na štit. Tada mu pogled pade na zdjelu od tamne gline za pultom. Zatim ustade i priđe.

 

U njoj je bilo kamenje. Na prvi pogled samo kamenje. Glatko, različitih veličina. Jedan crven, kao razrezana zora. Jedan plav kao svijetlo nebo. Jedan je nekad bio zelen, ali mu je boja umrla i ostala samo uspomena na nju. Mikhail se nagnu bliže, i srce mu udari. Prepoznao je šta je. Isti hladan pritisak kao kod kvarca oko njegovog vrata. Ista tišina u površini. Kao da kamen ne leži u zdjeli, nego čeka.

 

„Orrine”, šapnu. „Je li ovo kamenje iz kapela?”

 

„Neki”, reče Orrin, ne dižući pogled.

 

Mikhail pogleda opet. Bilo ih je na desetine. U zdjeli, na pultu, pored komada suvog sira. Neki napukli. Neki su slabo svijetlili. Neki su se ponavljali, dva crvena, tri tamna, jedan bijeli okrnjen, kao njegov.

 

„Ima ih mnogo istih.”

 

„Ima. Kapele gube kamenje kao što stari ljudi gube dugmad. Iznenadio bi se šta sve ispadne iz tih mjesta kad niko ne mete.” Prevrnu jedan tamni kamen u prstima i spusti ga nazad kao da nije ništa više od klikera.

 

„Orrine”, reče Mikhail polako. „Kako ih ti imaš? Jesi li ti to bio Warden?”

 

Orrin se zakašlja, kratko, kao da mu je nešto zapelo.

 

„Ja? Warden?” Mahnu rukom previše naglo. „Svašta ću danas čuti.” Pa promrmlja nešto što Mikhail nije razumio, zatim reče: „Dugo sam živio. Duže nego što bi iko pametan priznao.”

Na tren mu lice nije bilo smiješno. Negdje iza očiju otvori se nešto kratko i nepodnošljivo, dublje od male biblioteke. Onda trepnu, i sve opet postade obično.

 

„Neke sam dobio”, nastavi. „Neke našao. Neke kupio od ljudi koji nisu znali šta drže. A neki…” Okrenu vrhom prsta jedan sivi kamen bez boje. „Nisu došli baš putem koji bi čuvari nazvali lijepim.”

 

„Ukrao si ih.”

 

„Nisam izgovorio tu riječ.”

 

„Mislio si.”

 

„Ti si mislio. Nemoj meni stavljati svoje riječi u usta, imam ja svojih i previše.”

 

„Jesu li zato izgubili boju?”

 

Orrinov pogled se malo promijeni.

 

„Kamen koji čovjek dobije u kapeli vezan je za njega. U tuđim rukama je beskoristan. Izblijedi. Jer kapela pamti kome ga je dala, a ne ko samo drži kamen.” Pogleda Mikhailovu ruku, koja se sama sklopila oko kvarca pod košuljom. „Tvoj još ima boju.”

 

„Bijel je.”

 

„Bijelo je boja, momče. Možda i najljepša. Samo umišljeni ljudi misle da je praznina.”

 

Mikhail pogleda kamenje opet, pa Orrina.

 

„Ovo je ono što Wardenima treba.”

 

„Ne.” Orrin spusti sir. „Ovo je ono što ljudi misle da Wardenima treba. Wardenima ne treba kamen. Treba im ono što se desi čovjeku u kapeli prije nego što dobije kamen. Kamen je samo dokaz da je preživio.”

 

Te riječi nisu bile glasne. Ali ostadoše. Orrin ga je gledao kratko, pa skrenu pogled. A onda, kao da je nešto u Mikhailovom licu vidio i bez gledanja, prestade da mrmlja. Prestade da prevrće kamenje.

 

„Nisi došao zbog kamenja”, reče. „Nisi došao ni zbog čestitanja.”

 

„Došao sam...” Zastade. Nije znao kako da završi rečenicu.

 

„Da”, reče Orrin tiho. „Baš tako.” Pređe rukom preko sijedih brkova, uvijajući ih. „Taj pogled. Ljudi ga dobiju kad im neko do koga im je stalo klizi iz ruku.”

 

Mikhail to nije potvrdio, nije ni porekao. Orrin zatim izađe iza pulta, pa mu rukom pokaza prema stolici. Zajedno sjedoše ispod prozora. Orrin se nasloni dublje u stolicu, i svjetlo svijeće mu uhvati lice s jedne strane, ostavljajući drugu u sjeni.

 

„Znaš li ti koja je bila prva kapela?” upita.

 

„Kapela od Veila?”

 

„Nije.”

 

„Kapela Nade?”

 

Orrin podiže blijedi kamen s jedva vidljivim rozim tragom duboko u sredini.

 

„Kažu da je ovo jedino što je od nje ostalo. Mada, ja nisam siguran ni da je pravo. Ljudi uvijek misle da je ljubav došla kasno, kad je čovjek već naučio da govori lijepo i da laže, a da ga ništa ne boli. Nije. Došla je rano. Prerano, možda.”

 

Mikhail nije ništa rekao. Orrin je već gledao negdje pored njega, u nešto čega nije bilo tu.

 

„Prvi čovjek i prva žena imali su mnogo djece”, poče. „Ali priča pamti dvojicu sinova, jer priče uvijek pamte one koji nešto pokvare. Stariji se zvao Eurel. Živio je u ovim zemljama, u dolini, gdje je kamen bio dobar za zidove. Mlađi, Tael, otišao je istočno u šume gdje je rastao hrast.” Orrin okrenu kamen u ruci. „Eurel je volio visinu. Pogled odozgo. Gradio je kulu na brdu iznad svoje doline, toliko visoku da su ljudi govorili kako će jednog dana dotaći nebo. Govorio je da čovjek mora gledati daleko ako želi zaštititi ono što voli.”

 

Orrin kratko pogleda Mikhaila.

 

„Tael je volio ljepotu. Cvijeće. Svjetlost kroz krošnje. Tiha mjesta gdje čovjek kleči, a ne osjeti da je manji. U Šumi Hrastovoj sagradio je kapelu. Mala je bila, kažu, ali toliko lijepa da su ljudi govorili da je to nešto najljepše u svijetu. Zidovi obrasli bijelim i rozim cvijećem. Pod hladan i čist kao jutarnje nebo.”

 

„Kapela Ljubavi”, reče Mikhail.

 

„Tako su je prvo nazvali. Jer je nije gradio za sebe. Tael ju je gradio za oca i majku. Htio je da Kael i Serai dođu i žive kraj njega. Da starost provedu u šumi, gdje je sve bilo mirno i lijepo.”

 

Orrin zastade.

 

„I tu je napravio grešku. Rekao je svom bratu šta želi. A onda je čekao. Mislio je da ima vremena, da prazna kapela može stajati prazna još malo, jer je njegova, jer ju je on načinio. Ali uvijek bi u nju nešto dorađivao. Stariji brat ga je saslušao, čestitao mu na kapeli, i iste večeri krenuo prije njega. Otišao je do oca i majke, i pitao ih da pođu s njim.”

 

„I pošli su?” upita Mikhail.

 

„Jesu. Sva djeca su im već bila rasuta po svijetu. Kael i Serai su ostarjeli čekajući da ih se neko sjeti. Eurel se sjetio prvi, barem je tako izgledalo. Pozvao ih je u svoju dolinu, pod svoju kulu. Rekao im je da dođu i da žive kod njega. Govorio je o sigurnosti, o zidovima, o porodici koja se ne smije rasuti. I oni su pošli s njim.“ Zastade. „Da je mlađi pitao prije, vjerovatno bi pošli s njim. Ali nije. Čekao je.”

 

Mikhail spusti pogled prema kamenu u Orrinovoj ruci.

 

„Šta je Eurel uradio poslije?”

 

„Otišao je u Šumu Hrastovu da posjeti brata. Nije mu odmah rekao. Prvo je tražio da ga Tael odvede do kapele. Kad ju je vidio, stajao je dugo. Kažu da mu je lice bilo mirno, da se divio njenoj ljepoti. Ali oči mu nisu mirovale. Rekao je:  Brate, tvoja šuma je ljepša od moje doline. Tvoja kapela ljepša od moje kule. Zato mi daj Zavjet. Ako ikada moja dolina bude ljepša, ti je rušiti nećeš.”

 

Mikhail se namršti.

 

„Zašto bi to tražio?”

 

„Zato što je već znao šta je učinio.”

 

Tišina u biblioteci postade teža.

 

„Tael mu je dao Zavjet”, reče Orrin. „Prvi Zavjet među ljudima, tako ga neki zovu. Zavjetovao se da neće dirati Eurelovu dolinu, ni rušiti njegovu kulu, pa makar u njegovoj šumi vječni mrak pao.”

 

Mikhail osjeti hladnoću oko vrata, kao da se i samo svjetlo na prozoru prigušilo kada je Orrin spomenuo Zavjet.

 

„Onda mu je rekao gdje su otac i mati.”                   

 

Orrin je klimnuo gledajući blijedi kamen među prstima.

 

„Kažu da tada ljubav u Taelu nije umrla. Samo se iskrivila. Iz nje se rodila zavist, a kasnije, iz zavisti bijes. Otišao je do bratove kule, našao gredu koja ju je držala u visinama i slomio je dok je brat još bio gore.”

 

Mikhail je upijao svaku riječ.

 

„Kula je pala”, reče Orrin. „Slomila se niz padinu. Kamen je nosio kamen. Sve što je Eurel podigao počelo je da se ruši preko zemlje kao da samo brdo više neće da ga drži.”

 

Orrin pogleda prema prozoru.

 

„A znaš li gdje je ta kula stajala?”

 

„Gdje?” upita Mikhail.

 

„Tamo gdje se sada diže Kapela od Veila.”

 

Mikhail je na tren nije čuo snijeg na prozoru, ni pucketanje svijeće, ni staru zgradu oko sebe. Pred očima mu se vrati jutro: bijeli krug, kralj na stepenicama, Wardeni iza njega, Kapela visoka i mirna nad gradom.

 

„Ne”, reče. „Nemoguće.“

 

„Da”, reče Orrin. „Prije kapele bila je Eurelova kula. Prije zakletve vitezova bio je Taelov Zavjet. A tamo gdje se kula raspala, gdje je kamen padao niz brdo i gdje su ljudi cijelu noć vadili mrtve iz prašine, danas je Glavni Trg.”

 

Mikhail se iznenadi i na to saznanje.

 

„Noć Sjećanja?”                           

 

Orrin klimnu.                                                 

 

„Tamo se pale vatre.”

 

„Zbog njih?”

 

„Između ostalog”, reče Orrin. „Ljudi više vole mekše priče. Kael i Serai. Veil. Mrtvi kojih se sjećamo. Sve to možda jeste dio istine. Ali ispod trga je i ono što su dva brata učinila jedno drugome.”

 

Mikhail spusti pogled. Veilcourt mu odjednom više nije izgledao isto. Ni Kapela. Ni trg. Ni bijeli kamen na kojem je toga jutra stajao s mačem u ruci. Kao da se ispod grada otvorilo nešto starije od svega što je on čitao.

 

„A Zavjet?” upita napokon.

 

„Zavjet nije nestao. Zavjet nikada ne nestane. Probudi se. I naplati tačno ono što je u njega stavljeno.” Orrin spusti kamen na sto. „Tael je sam izrekao svoju kaznu. Pa makar u mojoj šumi vječni mrak pao. Onog trenutka kada je prvi kamen kule pao, mrak je našao put do njegovih hrastova. Stabla su pocrnjela od korijena. Cvijeće je zatvorilo lica. Zemlja je omekšala kao trulež. A Kapela Ljubavi, prva kapela koju je čovjek sagradio za nekoga drugog, nagnula se i pukla.”

 

Mikhail je ćutao.

 

„Danas tamo nema bijelog niti rozog cvijeća”, reče Orrin. „Nema hrastova kakvi su bili. Samo crna stabla, tama i kamenje koje ne prima sunce.”

 

„Zašto mi to pričaš?” upita Mikhail.

 

„Pa valjda sam se unio u priču.” Orrin spusti blijedi kamen u zdjelu, kao da ga vraća tamo gdje pripada. „Ja sada to govorim tebi. Ti ćeš jednom nekom drugom. Niko neće vjerovati, i eto. Kraj priče. Kraj knjige.” Na momenat je izgledao kao čovjek koji žali za nečim što ne može imenovati. „A i da znaš dvije stvari. Prva, ako ti ikada neko ponudi Zavjet, nemoj ga primiti. Nikada.”

 

Orrin ga pogleda. I ovaj put pogled nije bježao.

 

„Druga je da je mlađi brat izgubio sve jer je vjerovao da vrijeme njega čeka. Ne čeka. Teče.” Nagnu glavu. „Zato ti i govorim. Zašto sjediš ovdje, kod jednog starog luđaka i zdjele beskorisnog kamenja, kad nešto u tebi već pokušava da potrči na drugu stranu?”

 

Mikhail zastade. Znao je tačno na koga Orrin misli. O kome je Mikhail cijelo veče izbjegavao da misli. Lira. Odlazila je u zoru. Orrin klimnu prema vratima.

 

„Pa? Idi. Šta čekaš?”

 

Mikhail ustade. Trgnuo je vrata, otvorio ih i pojurio u hladnoću prije nego što je plamen svijeće iza njega prestao da drhti. Orrin pogleda u otvorena vrata.

 

„Eto, opet ostavi vrata otvorena.“

 

---

 

Snijeg je padao dok je trčao. Kroz uske uličice. Pored zatvorenih prozora. Pored Lirine tezge koja je bila prazna. Grad koji je tako dugo izgledao prevelik sada se sveo na jednu jedinu stazu, na jedno jedino mjesto do kojeg je morao stići prije nego što bude kasno.

 

Stigao je do kuće u kojoj je Lira boravila. Fenjeri su bili ugašeni, a vrata zaključana. Staza pred njima bila je već očišćena. Kroz novi snijeg, prema sjevernoj kapiji, pružali su se tragovi točkova.

 

Mikhail je stajao pred tim tragovima dok mu se snijeg hvatao u kosu i na ramena. Ulica je izgledala ogromno i prazno, a snijeg je padao u nju mek i beskrajan, kao da prekriva nešto što više nema potrebe da se vidi.

 

Već je otišla.

 

Orrin je pričao o čovjeku koji je sve izgubio jer je čekao. Mikhail nije čekao. Trčao je koliko su ga noge nosile. I opet je zakasnio.

 

Sutra će zakoračiti u Krilo Zore, među vitezove, među ono što je oduvijek želio. Mnogi su sanjali takvo sutra.

 

Večeras je samo naučio šta znači zakasniti za jedan jedini trenutak.