Poglavlje XXV: Sedam dana

Na treninzima iza Kapele od Veila, u njenom dvorištu, zemlja je bila tvrđa nego u Vojnoj Četvrti, gdje su do tada vježbali. Sve je bilo uređenije. Oni koji su došli kao regruti sada su postali mlađi vitezovi. Oni prije njih napredovali su u starije. Ser Erik bio je kapetan, a kapetani su se svake sedmice rotirali, pa bi naredni preuzimao obuku. Nije bilo važno koliko bi kiše palo. Čizme i drveni mačevi opet bi podizali sivu prašinu preko hladnog kamena. Tu se više nije obučavalo kao ranije. Sada se radilo na čistoj tehnici. Svaki mlađi vitez mogao je birati put kojim će ići: štit i mač, dva mača, ili jedan veliki dvoručni mač. Mikhail je nosio mač i štit. Ronik je, naravno, izabrao dva mača. Rovan je uzeo težak dvoručni mač. Kada bi njime udario, znao je rascijepiti drvenu lutku napola. To je ljutilo Ser Erika. Ser Haren bi bio ponosan, ali poslije drugog puta i njemu bi počelo smetati.

 

Rat je već počeo, ali još nije izgledao kao rat iz Aldrenovih knjiga i spisa. Nije bilo velike bitke, barem ne još. Ali zato je bitka došla kroz cijene. Hljeb je poskupio. Bilje koje je stizalo iz Ardenfalla, ono koje je Lira prodavala, postalo je skuplje nego prije. So je poskupjela još više, iako je dolazila s juga i iako je, kako su trgovci tvrdili, ima i previše. Putevi više nisu bili sigurni. Kovači su radili do kasno, a gvožđe se više nije moglo dobiti bez pitanja za koga se uzima i zašto. Trgovina prema Ardenfallu gotovo je stala. Kola koja su nekada išla sjevernim putem sada su ostajala u dvorištima ili se okretala prema manjim selima, gdje se još moglo prodati ono što čovjek nije smio voziti prema granici. Ponegdje je bilo okršaja. Manjih bitaka po šumama, spaljenih stražarskih kuća, nestalih izviđača i ranjenih ljudi.

 

Njih još nisu slali.

 

Mikhail, Ronik i ostali mlađi vitezovi trenirali su više nego prije, kao da će se sam rat umoriti i predati ako oni ne stanu. Učili su postrojavanje, disciplinu, borbu u paru, borbu u uskom prolazu, učili su i ćutati. To je, Ronik je tvrdio, bilo najteže od svega.

 

„Mač barem znaš gdje treba držati”, govorio je. „Moj jezik nema korice.”

 

Čak se i na Ser Eriku vidjelo da ga dani troše. Svakog jutra primao je izvještaje, a svake večeri pisao svoje. Ponekad bi stajao kraj dvorišta s rukama iza leđa i gledao ih, ali Mikhail je vidio da ih ne gleda stvarno. Pogled bi mu bio na njima, a misli negdje daleko, među brojevima, imenima, ranjenima, zalihama i odlukama koje nisu čekale da čovjek bude odmoran. Tako je kralj zahtijevao. Tako mu je Stalarik naredio. Ser Erik jeste bio kapetan, ali Stalarik je bio komandant, i u Veilcourtu su svi znali da neke riječi idu odozgo naniže bez obzira na to koliko čovjek ispod njih ima časti, godina ili ožiljaka.

 

Jednom je tako, pred kraj dana, Ser Erik stajao pred njima duže nego inače. Mlađi vitezovi stajali su u redu, prljavi, oznojeni i preumorni da izgledaju hrabro. Ser Erik ih je posmatrao.

 

„Nemam od vas ništa”, reče napokon. „Samo mi smetate.”

 

Ronik krajičkom usta šapnu:

 

„Ovo je najiskrenija pohvala koju sam ikad dobio.”

 

Mikhail je čuo. Ser Erik nastavi:

 

„Dosta ste trenirali. Sljedeću sedmicu ste slobodni.”

 

Red je počeo da se pomjera. Mikhail osjeti kako se svi opustiše. Neko je tiho izdahnuo. Neko iza njega promrmlja molitvu. Ronik podiže pogled prema nebu kao da je čuo najljepšu stvar na svijetu.

 

„Sedam dana”, reče Ser Erik. „Ko se ne vrati na vrijeme, neka se moli da ga ja nađem prije Stalarika.”

 

„Kapetane”, reče jedan od mlađih vitezova, „možemo li ići kućama?”

 

Ser Erik ga pogleda.

 

„Zato sam rekao sedmicu, a ne da mi stojite po gradu i pravite štetu.”

 

Ronik krenu nešto da šapne Mikhailu na uho, ali Rovan ga udari laktom u rebra. Ser Erikov pogled pređe preko reda i zaustavi se na njima dovoljno kratko da se obojica ukipe.

 

„Idite”, reče. „Jedite. Spavajte. Vidite svoje. Poslije toga se vraćate ovdje.”

 

Tako je i bilo. Ronik i Rovan otišli su u vanjski dio grada, tamo gdje su živjeli njihovi. Mikhail je već znao gdje će ići.

 

---

 

Emberveil ga je dočekao tiše nego što je pamtio. Ili se njemu samo činilo da je sve tiše sada kada je Veilcourt još nosio u ušima. Tamo je kamen uvijek vraćao zvuk u odjek. Ovdje ga je trava gutala. Tamo su ljudi govorili preko drugih ljudi. Ovdje bi se glas čuo s jednog kraja trga na drugi. Stigao je predveče na crnom konju kojeg je iznajmio kod štala odmah pored južne kapije. Bio je sav prašnjav od puta, s torbom preko ramena i Kamenom Nade ispod košulje. Prvo je ugledao lipu. Zatim onaj isti panj oko kojeg se igrao kad je bio mali. Bio je niži nego što ga je pamtio, ili se Mikhail samo promijenio dovoljno da mu više ne izgleda kao tvrđava.

 

Stao je na ulazu u selo. Bijele staze bile su iste. Kuće isto razmaknute. Dim se dizao iz poznatih dimnjaka. Negdje je neko cijepao drva. Negdje je kokoš glasno objavila svoju uvredu svijetu. Miris narandži dolazio je s južnih padina, dovoljan da osjeti onu staru toplinu u grudima.

 

Marla ga je prva vidjela. Stajala je pred svojom kućom s korpom u rukama. Pogledala ga je jednom, kao da provjerava da nije neko drugi. Onda spusti korpu tako naglo da se nekoliko jabuka otkotrljalo po zemlji.

 

„Mikhail!”

 

Nije potrčala. Marla nije trčala osim ako nešto gori ili ako Tarik uradi glupost dovoljno veliku da joj noge same krenu. Ali pošla je prema njemu brzo, brišući ruke o kecelju.

 

„Pogledaj se na šta ličiš”, reče čim mu priđe. „Mršav si.”

 

„Nisam.”

 

„Jesi.”

 

„Čini ti se. Samo sam viši.”

 

„To ti je ono što mršavi govore kad nemaju šta drugo.”

 

Zgrabila ga je za ramena i okrenula malo lijevo, malo desno, kao da pregleda robu na pijaci.

 

„Jesi li jeo?”

 

„Jesam.”

 

„Danas?”

 

„Jeo sam jutros.”

 

„Jutros nije danas, zato i jesi takav.”

 

I prije nego što je stigao odgovoriti, vrata kuće Emberlineovih otvoriše se. Daisy izađe na prag. Stajala je s jednom rukom na dovratku, a drugom pritisnutom uz grudi kao da je tamo zadržala dah. Mikhail je krenuo prema njoj, prvo polako, zatim brže. Kada je stigao do praga, torba mu skliznu s ramena prije nego što ju je stigao skinuti. Daisy ga zagrli. Držala ga je čvrsto, onako kako ga je držala kad je bio dijete i kada bi se noću probudio od lošeg sna. Mikhail je spustio lice u njenu kosu i tek tada shvatio koliko mu je nedostajao miris kuće, tkanine, ognjišta i bilja koje je uvijek negdje visilo da se suši.

 

„Došao si”, reče ona.

 

„Došao sam.”

 

„Jesi li dobro?”

 

„Jesam.”

 

Daisy ga pusti toliko da ga pogleda. Njen pogled pređe preko njegovog lica, ramena, ruku, preko modrice na zglobu koju nije stigao sakriti, preko ogrebotine na vratu.

 

„Gdje si to zaradio?”

 

„U Veilcourtu, na obuci.”

 

Marla iza njega frknu.

 

„Divno mjesto. Da im čovjek pošalje cvijeće.”

 

Daisy nije skrenula pogled s njega. Prstima mu popravi kragnu, iako je bila prašnjava da bi se išta na njoj moglo popraviti.

 

„Uđi”, reče. „Napravila sam hljeb.”

 

„Nisam ti stigao pisati. Dobili smo odmor niotkud.”

 

„Neka te, poželjela sam te.”

 

To ga nasmija. Kratko, ali stvarno.

 

I tada iz pravca trga dođe Tarik, sporijim korakom nego nekad. Sada je izgledao mršaviji, ali i dalje je zauzimao više mjesta nego što mu pripada. Pogledao je Mikhaila od glave do pete.

 

„Vratio si se.”

 

„Jesam.”

 

„Vidim.”

 

Mikhail se osmjehnu.

 

„Imaš li još nešto da kažeš?”

 

Tarik mu priđe, pogleda ga izbliza, pa prstom taknu njegovu podlakticu.

 

„Ruke su ti bolje.”

 

„To je pohvala?”

 

„Nemoj pokvariti moju milost.”

 

Marla prebaci ruke preko grudi.

 

„Reci mu da ti je drago što ga vidiš.”

 

Tarik je pogleda kao da je zatražila da zapjeva na trgu.

 

„Rekao sam mu da su mu ruke bolje, jače.”

 

„Tariku.”

 

Starac uzdahnu, pa se okrenu Mikhailu.

 

„Drago mi je što nisi poginuo od neke gluposti.”

 

Mikhail se nasmija.

 

„I meni.”

 

„Vidite”, reče Marla. „Dirljivo.”

 

Daisy se nasmiješi.

 

„Uđite svi. Ako ostanete na pragu, Marla će ga pregledati do mraka.”

 

„I treba”, reče Marla. „Ko zna šta mu tamo rade. Ja sam i mog pregledala dok je tamo išao. Stalno.”

 

„Samo nas treniraju”, reče Mikhail.

 

„To sam joj i ja govorio, ali ne vrijedi”, reče Tarik.

 

„Ništa ja vama ne vjerujem.”

 

Kuća Emberlineovih bila je ista. Sto je bio na istom mjestu. Ognjište isto. Darinov stari čekić i dalje je stajao kraj vrata, očišćen i miran, kao da čeka ruku koja više neće doći. Nadstrešnica iza kuće još je držala Daisyin rad, tkanine, konac, igle i započete haljine. Ali Mikhail više nije bio isti u toj kući. Nekada je znao gdje da sjedne bez razmišljanja. Sada je stajao nasred sobe, kao gost koji zna da mu je sve poznato, ali ne zna smije li se ponašati kao prije. Daisy je to vidjela, uzela je njegovu torbu i spustila je kraj kreveta.

 

„Sjedi. Šta ti je?”, reče.

 

Marla je već otišla po nešto iz svoje kuće, iako joj niko nije tražio. Tarik je sjeo kraj vrata, jer je uvijek sjedio tako da vidi ulaz. Daisy je iznijela hljeb, sir, malo pečenog mesa i teglu džema od narandži. Mikhail je jeo sporije nego što je glad tražila. Daisy je sjedila preko puta njega i gledala ga.

 

„Šta?” upita on.

 

„Ništa.”

 

„Gledaš me kao Marla. Nemoj molim te da postaneš kao ona.”

 

„Dobro si to rekao”, dodade Tarik.

 

Daisy se nasmija.

 

„Nemoj joj onda reći.”

 

Tarik tiho frknu.

 

„Uhh... da znaš, moraću. Ništa ja ne krijem od svoje žene. Zna to Mikhail već”, pogleda ga, zatim mu namignu.

 

Mikhail vrati mig, zatim odgrize komad hljeba.

 

„Ser Erik nas je pustio sedmicu.”

 

„Samo sedmicu?”

 

„Kaže da mu smetamo.”

 

„Znači da mu je stalo”, reče Tarik.

 

Mikhail ga pogleda.

 

„Tako ti pokazuješ kad ti je stalo?”

 

„Ja sam bolji od njega. Ja vrijeđam konkretnije.”

 

Daisy nasu vodu u čašu.

 

„Kako je Ser Erik?”

 

Mikhail spusti hljeb na tren.

 

„Umoran.”

 

To je izašlo ozbiljnije nego što je očekivao.

 

„Zbog čega?”

 

„Zbog svega. Svaki dan piše izvještaje. Kralj traži. Stalarik naređuje. Niko ne želi reći naglas šta se sprema.”

 

Tarikov pogled se malo stvrdnu.

 

„A šta se sprema?”

 

„Ne znam.”

 

Tarik se malo namršti.

 

„Samo da ne dižu nas veterane, eto, sad moram negdje nogu barem da povrijedim.”

 

Zatim je gledao lijevo i desno po kući, kao da traži nešto čime može da se udari. Mikhail ga pogleda i nasmija se. Daisy je rukama prešla preko krila, poravnavajući haljinu.

 

„Jesu li vas slali prema Ardenfallu?”

 

„Nisu. Dolazilo je do manjih borbi, ali nije do nas još. Još smo na obuci, barem mi se tako čini.”

 

„Još na obuci”, reče Marla s vrata.

 

Vratila se s dodatnim komadom pite zamotanim u krpu.

 

„To mi se ne sviđa. Kada ćeš se ti vratiti da štitiš ovo selo? To si radio dok si bio mali.”

 

„Tebi se ništa ne sviđa dok ne odlučiš da je tvoja ideja”, reče Tarik.

 

„A tebi se sviđa samo ono što možeš preživjeti namrgođen.”

 

Mikhail osjeti kako mu se nešto u grudima smekšava. Veilcourt je imao glasove, ali nije imao ovakve. Niko se tamo nije znao svađati kao da time čuva kuću od propasti. Marla mu stavi pitu pred njega.

 

„Jedi mršavi.”

 

„Već jedem.”

 

„Sad jedi bolje.”

 

„Kako se jede bolje?”

 

„Tako da ja vidim napredak.”

 

Mikhail uze komad. Daisy se tiho nasmija, to mu je bilo dovoljno da pojede još, iako je već bio sit.

 

Kasnije, kad je večer pala, sjedili su duže nego što su planirali. Marla je otišla tek kada je tri puta rekla da ide. Tarik je ostao još malo, pa i on ustao, tvrdeći da nije umoran, što je vjerovatno značilo da jeste, ili je čekao da Marla zaspe prije njega što se rijetko dešavalo. Na pragu se okrenuo prema Mikhailu.

 

„Sutra dođi do mene.”

 

„Da treniramo?”

 

„Da vidim jesu li te pokvarili.”

 

„A ako jesu?”

 

„Popraviću koliko mogu.”

 

Daisy se nasloni na dovratak.

 

„Pusti ga makar jedan dan.”

 

Tarik je pogleda.

 

„Rat ga neće pustiti jedan dan.”

 

Tišina kratko pade između njih. Tarik kao da je tek tada čuo sebe. Pogled mu se spusti.

 

„Dođi kad se naspavaš, nećemo dugo”, reče Mikhailu, tiše.

 

Zatim ode preko staze.

 

Kada su ostali sami, kuća se vratila onoj tišini koju je Mikhail poznavao. Daisy je prala čaše. Mikhail joj je pomagao, iako je dva puta uzeo pogrešnu krpu, pa ga je ona samo pogledala dok sam nije shvatio.

 

„Veilcourt te nije naučio kuhinji”, reče.

 

„Nije. Samo kako da me udare iz pet pravaca.”

 

„Korisno.”

 

„Zavisi ko pita.”

 

Ona se nasmija, ali pogled joj se brzo smiri.

 

„Imaš li prijatelja tamo?”

 

Mikhail zastade.

 

„Imam.”

 

„Oni što si mi pisao? Ronik? Rovan?”

 

„Obojica. Ronik najviše priča, pa ga je teško ne poznavati. A Rovan je ćutljiviji, mada i on se promijenio...” Pogled mu ode prema prozoru.

 

„Jesu li dobri prema tebi?”

 

„Na svoj način.”

 

„To je dobro, dobro je imati prijatelje u tolikom gradu.”

 

Neko vrijeme su ćutali. Napolju se čula lipa kako tiho šušti. Mikhail se naslonio na sto, prstima prelazeći preko starog ureza u drvetu koji je pamtio iz djetinjstva.

 

„Ima i jedna djevojka”, reče.

 

Daisy prestade prati čaše.

 

„Djevojka?”

 

„Lira.”

 

Samo ime bilo je dovoljno da joj lice dobije onaj mirni izraz koji je Mikhaila odmah natjerao da požali što je išta rekao.

 

„Lira”, ponovi Daisy.

 

„Nije tako.”

 

„Kako?”

 

„Kako si ti to upravo čula.”

 

„Ja nisam ništa rekla.”

 

„Rekla si dovoljno.”

 

Daisy obriše ruke o krpu i sjedne preko puta njega.

 

„Ko je Lira? Nisi mi pisao o njoj.”

 

Mikhail ponovo pogleda prema prozoru.

 

„Jedna što trguje s biljem, eto dovoljno.”

 

Daisy ga je gledala mirno.

 

„To ti se sviđa?”

 

„Nisam rekao da mi se sviđa.”

 

„Nisi.”

 

„Majko.”

 

„Samo pitam.”

 

„Ne pitaš samo.”

 

„Dobro”, reče ona, blago. „Neću.”

 

To je bilo gore nego da je nastavila. Mikhail se promeškolji na stolici.

 

„Otišla je.”

 

„Gdje?”

 

„Nije važno.”

 

„Onda vjerovatno jeste.”

 

Mikhail se nasmija kroz nos.

 

„Stvarno si gora od Aldrena.”

 

„Aldren bi sada pravio lice kao da sve zna.”

 

„Tu si u pravu.”

 

„Jesam.”

 

„U Ardenfall je otišla. Tamo ona živi.”

 

Daisy se okrenu prema njemu.

 

„Mikhail, znaš li da...”

 

„Znam.”

 

„Ne bi smio, mogu da te...”

 

„Znam.” Položi svoju ruku preko njene. „Ali ne brini, nije više tu.”

 

Daisy ga je još malo gledala, ali ovaj put bez zadirkivanja. Nježno, oprezno, kao da pred sobom vidi dio njegovog života koji više ne može dotaknuti rukom.

 

„Drago mi je”, reče.

 

„Zbog čega?”

 

„Što tamo nemaš samo mačeve.”

 

Mikhail je pustio pogled na sto. Prsti su mu počeli sitno lupkati o drvo. Daisy ih je gledala, kao što ih je uvijek gledala, čak i prije nego što je Mikhail došao u njen svijet.

 

„Ima još nešto”, reče on.

 

Njen pogled se odmah promijeni.

 

„Šta?”

 

Mikhail je neko vrijeme ćutao. Mogao je preći preko toga. Mogao je reći da je umoran, da će joj sutra. Ali sutra bi možda bilo još teže, a on nije došao kući samo da jede hljeb i pusti da mu majka vjeruje kako Veilcourt od njega pravi samo snažnijeg čovjeka.

 

„Upoznao sam Garona.”

 

„Garona?”

 

„Nadzornika kamenorezaca.”

 

Na to ime nije reagovala mnogo. Na riječ kamenorezaca jeste. Ruke su joj zastale, pogled joj se spustio na sto. Kao da je tamo, u nekoj pukotini drveta, odjednom našla nešto što mora dugo gledati.

 

„Radio je s ocem”, reče Mikhail.

 

Daisy sklopi krpu u rukama jednom, pa drugi put.

 

„Znam ko je Garon.”

 

„Pričao je o zidu.”

 

Ovaj put Daisy zatvori oči. Nešto u njoj povuče, dovoljno da Mikhail osjeti kako se soba ohladi.

 

„Mikhail.”

 

„Nije rekao mnogo.”

 

„Onda nemoj ni ti.”

 

„Majko, on mi je rekao nešto što se nije poklopilo. Da obrušavanje možda nije bilo samo slučajno.”

 

Daisy ustade polako i pažljivo spusti krpu na sto, kao da će joj, ako ruke ostanu mirne, i glas ostati miran.

 

„Nemoj mi to pričati.”

 

„Ali ako postoji nešto…”

 

„Šta ćeš?” reče glasnije.

 

Mikhail zaćuta.

 

Daisy je stajala kraj ognjišta, okrenuta prema njemu gledajući ga u oči. Na samo pominjanje Darinovog posla, ramena su joj se zategla, ne mnogo, ali dovoljno. Kao da je neko na njih vratio težinu koju je godinama učila nositi tako da je drugi ne vide.

 

„Izvini”, reče Mikhail.

 

Ona odmahnu glavom.

 

„Nisi ti kriv.”

 

„Nisam htio da te povrijedim.”

 

„Znam.”

 

„Ali ako je otac…”

 

Daisy se okrenu tada. U očima joj nije bilo ljutnje. To ga je pogodilo više.

 

„Tvoj otac je mrtav, Mikhail. Ja znam da ti sada hodaš po gradu gdje je on radio. Znam da će ti ljudi govoriti stvari. Znam da ćeš htjeti razumjeti. Ali ja sam ga vidjela kad su ga vratili. Vidjela sam prašinu u njegovoj kosi. Vidjela sam mu lice. I ima dana kada jedva mogu podnijeti i to što ga se sjetim živog.”

 

Mikhail spusti pogled.

 

„Ne mogu opet sjediti za tim stolom i slušati kako je pao kamen, zašto je pao, ko je kriv, ko nije. Ne želim dok si mi tek ušao na vrata.”

 

„Ali spasio je život jednom čovjeku. Berisu. Rekao mi je da šepa na lijevu nogu. Možda ga mogu pronaći.“

 

Ali Daisy je ćutala. Mikhail klimnu polako.

 

„Dobro. U pravu si. Neću više.”

 

Daisy udahnu, pa priđe i položi mu ruku na obraz.

 

„Došao si kući. Pusti mi barem večeras da to bude dovoljno.”

 

On pokri njenu ruku svojom.

 

„Dobro.”

 

Daisy se nasmiješi umorno.

 

„A sutra mi možeš pričati o Roniku i Rovanu koliko god hoćeš.”

 

„To je kazna za oboje.”

 

„Onda malo o Liri.”                    

 

„Majko.”

 

„Dobro. Neću.”

 

Ali osmijeh joj je, makar na kratko, vratio malo boje u lice.

 

---

 

Sutradan je Emberveil saznao da se Mikhail vratio, iako je pola sela to znalo već sinoć. Pod lipom su stajali i Savi, Mea i Naren. Više nisu bili djeca koja su od panja pravila tvrđavu, kulu ili brod. Savi je već bio viši od Mee, a Naren je, kao i njegov otac, imao blato pod noktima, iako ga toga dana nije bilo nigdje oko njega. Gledali su Mikhaila malo duže od ostalih, kao da pokušavaju pronaći dječaka koji je nekada s njima trčao oko lipe. Mea ga je prva pitala ima li u Veilcourtu hrane, kao da grad može preživjeti bez hljeba. Naren je htio znati nose li svi vitezovi oklop i dok spavaju. Savi ga je pitao je li ubio zmaja, a kada je Mikhail rekao da nije, izgledao je razočarano, kao da je Veilcourt ozbiljno podbacio.

 

Marla ga je natjerala da nosi dvije korpe do kuće jedne žene koja je tvrdila da može sama, ali nije pustila korpu kad joj ju je Mikhail uzeo iz ruke. Tarik ga je poslije toga odvukao u dvorište.

 

„Stani.”

 

Mikhail stade.

 

„Ne tako.”

 

„Nisam ni počeo.”

 

„Već si počeo pogrešno.”

 

Daisy ih je gledala s praga i smijala se dok je šila, a Mikhail je na trenutak osjetio da se nešto vratilo na mjesto. Ne sve. Nikada sve. Ali dovoljno da čovjek može disati. Tarik ga je oborio tri puta. Prvi put zato što je Mikhail mislio da će starac biti sporiji. Drugi put zato što je Tarik znao da Mikhail misli da će starac biti sporiji. Treći put Mikhail je mogao izbjeći pad. Bar je tako sebi rekao dok je ležao na zemlji.

 

„U Veilcourtu su te naučili da izgledaš bolje dok padaš”, reče.

 

Mikhail je gledao u nebo iznad sebe.

 

„To je napredak?”

 

„Za tebe jeste.”

 

Kasnije, dok su sjedili na klupi, Tarik mu pruži vodu.

 

„Vidim da su te dobro umorili.”

 

„Jesu.”

 

„I dobro uplašili?”

 

Mikhail pogleda prema njemu. Tarik nije gledao njega. Gledao je u svoj ožiljak na ruci.

 

„Rat plaši i kad ne dođe do tebe”, reče starac. „Nekad baš tada najviše.”

 

„Misliš da će nas poslati?”

 

„Ako potraje, poslaće svakoga ko može držati mač.”

 

„Ja sam tek mlađi vitez.”

 

„Rat ne čeka da čovjek dobije lijepo ime.”

 

Mikhail stisnu čašu u ruci.

 

„Ser Erik neće dozvoliti da nas bace tek tako.”

 

Tarik klimnu.

 

„Dobro je to ako vjeruješ u njega.”

 

„Ti ne vjeruješ?”

 

„Ja vjerujem u ljude dok vidim šta rade. Dalje od toga slabo.”

 

Mikhail pogleda prema Kapeli Nade. Groblje se vidjelo iza nje, mirno i nisko u travi. Tarik ustade, sporije nego što je htio.

 

„Hajde. Još jednom.”

 

„Mislio sam da smo završili.”

 

„I ja sam mislio da ćeš biti bolji.”

 

Mikhail se nasmija i ustade.

 

Taj dan se završio jednostavno. Večerom, Marlinim prigovorima, Daisyinim tihim pjevušenjem dok je popravljala jedan šav, i Mikhailom koji je sjedio kraj prozora i gledao prema lipi. U jednom trenutku pomislio je na bijelu krhotinu iz djetinjstva, na jahače koji su stajali pod granama. Nije o tome govorio. Nije ni znao zašto se sjetio baš tada. Možda zato što se rat uvijek činio kao nešto što dolazi s vojskama i zastavama, a neke stvari su u njegov život prvi put ušle tiho, po noći, bez ijednog svjetla.

 

Odmor je trajao sedam dana, ali Emberveil mu nije dao sedam. Dva dana uzeo je put do kuće, dva je morao dati povratku. Ostala su mu tri dana koja su prošla brže nego što je smio priznati. Daisy mu nije rekla da ostane još malo. Znala je da ne može.

 

---

 

Posljednjeg jutra, prije nego što se spremio za put, Mikhail je otišao do Kapele Nade. Aldren je bio tamo, kao da je znao da će ponovo doći. Stajao je kraj vrata s knjigom koju nije čitao, nego je samo držao, onako kako čovjek drži stvar koja ga podsjeća da ima ruke.

 

„Opet si tu”, reče, ne dižući pogled odmah.

 

„Odlazim ubrzo.”

 

„Vrijeme brzo teče kada je čovjeku lijepo.” Tek tada ga pogleda. „Sreo si Orrina.”

 

Mikhail se nasmiješi na pomisao na njega.

 

"Jesam, u biblioteci. Iskreno, nikada ga nisam vidio da izlazi odatle."

 

Aldren se nasmija na to.

 

"Naporan čovjek, znam. Pisao mi je o tebi. Kaže da si dobar dječak”, nastavi Aldren. „Mada si sad više čovjek nego dječak, ali on tako pamti ljude, onakve kakvi su bili kad ih je upoznao.” Slegnu ramenima. „Star je. I rijetko voli ikoga. Tebe vjerovatno trpi samo zato što čitaš njegove knjige.”

 

Mikhail se nasmija. Aldren ga je gledao malo duže nego što je trebalo. Na trenutak je izgledalo kao da želi još nešto reći, nešto što stoji ispod svega ostalog. Pa stisnu usne i ne reče.

 

„Aldrene”, reče Mikhail, i čuo je sam koliko je dugo to čuvao. „Wardeni. Mislio sam... otići ću. Pokušaću. Samo ne znam još kada.”

 

„Možeš kad god hoćeš.”

 

„Tek tako?”

 

„Put Wardena ne traži dopuštenje”, reče Aldren. „Ni od kralja. Ni od kapetana. Ni od rata. Ako čovjek krene, kapele ga prime ili ga odbiju. Ljudi tu malo šta odlučuju. Tako je oduvijek bilo.“

 

Onda spusti pogled prema groblju iza kapele, kao da već zna kuda će Mikhail dalje.

 

„Ajde sada, nastavi gdje si krenuo.“

 

Zatim Aldren uđe u kapelu.

 

Mikhail je otišao do groblja pored kapele, gdje mu je otac ležao u zemlji. Darin. Stajao je nad grobom i dugo ga gledao. Zatim je čučnuo i polako prešao prstima preko drvenog natpisa na kojem je pisalo njegovo ime i preko zvijezde urezane iznad.

 

„Bliži sam onome što sam htio”, reče tiho. „Onome što si mi rekao. Da čuvam majku.” Zastade. „Još učim kako.”

 

Vjetar mu lagano pređe preko lica i on osjeti toplinu. Za njega je to bilo kao odgovor.

 

„Ja te se ne sjećam dovoljno. Ali oče, jednoga dana, kada sve ovo prođe, saznaću šta se stvarno desilo.“

 

Zatim je ostao još malo, pa krenuo.

 

Ostali su ga čekali. Marla mu je spakovala više hrane nego što je mogao nositi, a onda se uvrijedila kada je rekao da je previše. Tarik mu je dao kratku kožnu traku za zglob.

 

„Da ti ruka ne bježi kad se umori.”

 

„To si ti nosio?”

 

„Jesam.”

 

Mikhail je primi pažljivo.

 

„Hvala.”

 

„Nemoj praviti lice kao da sam ti dao srce. Koža je.”

 

„Znam.”

 

„Ne znaš. Zato praviš lice.”

 

Daisy je stajala kraj kapije. Nije plakala. Bar ne pred njim. Popravila mu je plašt, pa dodirnula mjesto na grudima gdje je pod košuljom ležao Kamen Nade.

 

„Piši.”

 

„Hoću.”

 

„I kada nemaš šta, piši bilo šta.”

 

Mikhail klimnu, a ona ga zagrli.

 

„Čuvaj se”, rekla je.                                                   

 

„I ti.”

 

„Ja sam u Emberveilu. Ovdje me ima ko čuvati.”

 

Mikhail pogleda prema Marli i Tariku. Marla odmah reče:

 

„Naravno da ima.”

 

Tarik samo klimnu, ozbiljan. Mikhail se okrenu prema stazi, ali prije nego što je krenuo, pogled mu ode prema Kapeli Nade i groblju iza nje. Zastao je, spustio glavu na tren i nastavio.

 

Emberveil je ostao iza njega, zelen, tih i bolan kao mjesto koje čovjek nosi čak i kada ga više ne vidi.

 

---

 

Kada se vratio u Veilcourt, grad nije zvučao isto. Nije ga dočekala samo buka. Bilo je nečeg ispod nje. Šapati. Koraci brži nego inače. Straže pred kapijama koje su gledale dalje niz put. Kovačnice su radile i poslije mraka, a iz dvorišta iza Kapele od Veila dopirao je zvuk brušenja čelika.

 

Ronik ga je našao prije nego što je stigao spustiti torbu.

 

„Živ si”, reče.

 

„I ti.”

 

„Jedva. Moja tetka je odlučila da čovjek iz rata dolazi mršav, iako ja nisam bio u ratu. Rekao sam joj da jesam, zato me je hranila kao da me pokušava zazidati iznutra.”

 

Mikhail se nasmija.

 

„Onda si dobro prošao.”

 

Ronikov osmijeh nije dugo ostao. Pogledao je prema unutrašnjem dvorištu, gdje su dvojica vojnika nosila sanduke s oznakom Veilcourta.

 

„Jesi čuo?”

 

„Šta?”

 

Ronik priđe bliže i spusti glas.

 

„Govori se da je stigao poziv iz sjevernih utvrda. I da Stalarik traži sve izvještaje do večeras.”

 

„To nije novo.”

 

„Nije. Valjda na tome i ostane.”

 

Valjda.

 

Ronik se nije nasmijao na to.

 

Gore u Kapeli od Veila, u lijevoj kuli, zvono se oglasi jednom, za kraj dana. Pa drugi put. Pa deveti. Veilcourt više nije zvučao kao grad koji vjeruje da ima vremena.