Poglavlje XXXI: Noć od stakla
U kampu najprije nastade tišina. Ljudi oko vatri podigoše glave, pokušavajući shvatiti odakle dolazi buka.
„ERIK! ETO IH!” ponovo zagalami Steelmark iz mraka prema rijeci.
Erikov glas odmah se podiže iznad svega.
„UZIMAJTE OPREMU!”
Joren mu presiječe put i uhvati ga za podlakticu.
„Šta se dešava?”
Erik se okrenu prema njemu.
„Ardenfall.”
Tada nastade lom. Ljudi naglo poskakaše na noge. Štitovi su padali, neko prevrnu vatru, a iskre se razletješe između šatora. Ronik ustade istog trenutka. Nije ni spavao. Poslije svega što se dogodilo tog dana nije mogao, ali sada više nije bilo važno.
Mikhail i Rovan okrenuše se prema padini koja se spuštala prema rijeci. Odatle su već dolazili udarci čelika i povici Steelmarkovih ljudi. Zgrabiše oružje, spremni da krenu prema njima. Ali tada se iz mraka pred grebenom začu šištanje.
Strijele.
Prva se zabi u zemlju kraj vatre. Druga prođe između dvojice ljudi i nestade u tami iza njih. Zatim pade čitava kiša.
„DOLJE!” povika Mikhail.
Podigao je štit i čučnuo pod njim, povukavši Rovana za rukav. Strijele su udarale po drvetu, zemlji i oklopima. Jedna se zabi u gornji kraj Mikhailovog štita i zadrhta pred njegovim licem. Druga pogodi čovjeka nekoliko koraka dalje, upravo dok je pokušavao ustati. Treća se zari drugome u lice. Oko njih su ljudi nestajali pod štitovima ili padali između vatri. Oni koji su krišom pili ostali su zatečeni tamo gdje su sjedili. Neki se nisu pomjerali.
Kada kiša napokon prestade, Mikhail ustade. Tada se kroz kamp prolomi Erikov glas.
„FORMIRAJ LINIJU!”
Ljudi potrčaše prema prednjoj strani grebena, ali panika se kretala brže od reda. Jedni su gledali prema udolini, odakle su doletjele strijele. Drugi prema rijeci, gdje je Steelmark već vodio borbu s neprijateljem koji je prešao vodu. Ali tu nije bila prava borba.
To je bio mamac.
Pravi napad došao je sprijeda.
S puta između lijevog i srednjeg grebena glavnina Ardenfalla kretala se prema njima. Pješadija se penjala putem u zbijenoj koloni, štit uz štit. Čim su stigli do vrha, počeli su se širiti prema objema stranama, preko spoja između lijevog krila i centra. Prve ljude Veilcourta koje su zatekli nespremne oborili su i pregazili.
Lijevo krilo nije uspjelo sastaviti pravilan red. Ni centar još nije bio spreman. Strijele su i dalje padale preko srednjeg grebena, trgale šatore i udarale u štitove ljudi koji su pokušavali sići prema putu. Ako Ardenfall zauzme prolaz između njih, lijevo krilo biće odsječeno od ostatka vojske.
Erik stade na sredinu kampa.
„ŠIRI LINIJU! PREMA CENTRU! NE DAJTE IM DA PROĐU!”
Na posljednjim riječima glas mu puče. Pokušao je ponovo, ali iz grla mu izađe samo hrapavo šištanje.
Ljudi lijevog krila izvukoše se između šatora i razvukoše preko puta prema srednjem grebenu. Nekoliko vojnika iz centra siđe im u susret. Strijele napokon prestadoše padati po spoju kada su se vojnici Ardenfalla približili liniji.
Mikhail se našao gotovo na sredini puta. Rovan je stao s njegove lijeve strane, prema njihovom grebenu. Ronik je ostao desno, bliže centru. Ispred Rovana teturao je Joren, sa štitom spuštenim gotovo do koljena. Bio je pijan.
Ardenfall udari o njih. Linija se povinu prema unutra, ali izdrža.
Zasad.
Joren podiže štit tek kada je udarac već dolazio, pa ga ponovo spusti. Smiješio se nečemu što niko drugi nije vidio. Jedna oštrica skliznu mu tik uz vrat i zareza kožu ispod uha. Rovan ga zgrabi za oklop i iščupa iz prvog reda.
„Nazad, pjanduro.”
Otrgnu mu štit iz ruke prije nego što je Joren stigao shvatiti šta se događa i namjesti ga uz lijevu stranu tijela. Dvoručni mač zadrža u desnoj ruci. Nije bilo dobro oružje za jednu ruku, ali ga nije ispustio.
Pogled mu je sve vrijeme tražio Ronika.
Ugledao ga je desno od Mikhaila, bliže srednjem grebenu. Olakšanje mu na trenutak pređe licem. Zatim primi novi udar na štit, vrati ga cijelim tijelom i ponovo pogleda prema bratu.
Erik ga ugleda.
„Rovane”, izgovori jedva čujno. „Drži. Ne miči se odatle.”
Rovan kratko klimnu.
Novi udar pogodi liniju čitavom težinom. Štitovi se sudariše. Drvo zaškripa. Ljudi se naguraše jedni na druge toliko da Mikhail više nije znao gura li neprijatelja ili čovjeka iz vlastitog reda. Koraknuše unazad. Još jedan udar. Još jedan korak.
Erik pokuša ponovo viknuti, ali naredba se izgubi među čelikom, vriskom i udarcima. Glas mu je bio uništen od urlanja tokom dana.
Mikhail pogleda Rovana.
„Šta je Eriku?”
„Pukao mu je glas”, odgovori Rovan. „A Steelmark je još dolje.”
Neko udari Rovanu u štit. Rovan ga skloni i mačem probode čovjeka u stomak. Prije nego što se tijelo srušilo, ponovo pogleda prema Roniku.
„RONIK! OVAMO!”
Ronik pređe pogledom preko redova dok ga nije pronašao. Kada ga ugleda sa štitom u ruci, podiže oba mača. Kratko olakšanje pređe mu licem. Rovan klimnu i vrati štit pred sebe.
„Šta ćemo sad?” upita.
Mikhail zabi čizme dublje u zemlju i udahnu.
„DRŽI LINIJU!”
Njegov glas presiječe buku. Ljudi najbliži njemu ukopaše noge. Čak su i oni niže na putu, koji ga nisu mogli vidjeti, čuli naredbu.
Rovan to vidje. Vidje kako se ljudi ukopavaju na Mikhailov glas i okreću prema njemu. Nešto mu se promijeni u licu. To je želio. Da ga ljudi čuju. Da krenu kada on kaže. Bio je uvjeren da je za to stvoren. Tada udahnu.
„ŠTITOVI GORE!”
Red se zategnu. Rovan primi udar na Jorenov štit i vrati ga čitavim tijelom. Mikhail se okrenu prema njemu i klimnu.
„Dobro ti stoji.”
„Šta?“
„Da te slušaju. Možda je Erik ipak pogriješio.”
Rovan se osmjehnu, kratko, i po prvi put te noći u tome nije bilo gorčine.
„Ajmo onda zajedno.“
Obojica udahnuše.
„GURAJ, JEDAN!” povika Mikhail.
Linija se nagnu naprijed.
„GURAJ, DVA!” zaurla Rovan.
Štitovi se pomjeriše.
„GURAJ, TRI!”
Čitav spoj između lijevog krila i centra udari kao jedno. Vojnici Ardenfalla zateturaše niz put. Jedan pade pod noge vlastitih ljudi. Drugi se okrenu u stranu i primi koplje kroz rame.
Na trenutak pritisak oslabi. Rovan podiže mač preko štita i posiječe čovjeka pred sobom, pa se vrati na mjesto prije nego što ga je sljedeći udar stigao.
„STANI!” povika.
Linija se zaustavi.
Mikhail ga pogleda. Možda je i on pogriješio što je mislio da Rovan nije za toga.
„DRŽI!” naredi Rovan.
Ljudi su ga slušali. Stajao je usred pritiska i komandovao kao da je cijelog života čekao na taj trenutak. Ponovo je naredio guranje. Red se pokrenu na njegov glas, korak po korak. Mikhail osjeti kako se neprijatelj pred njima povlači, dovoljno da se kamen između čizama ponovo vidi.
Na srednjem grebenu barjaci centra stajali su tamni i razderani od strijela. Na drugom putu, između centra i desnog krila, Tomarova linija nije popuštala. Njegov glas dolazio je iz mraka, kratak i miran, dijeleći naredbe.
Sve je pucalo ovdje, na spoju s lijevim krilom.
Ardenfall se ponovo sruči na njih. Jedan vojnik provuče se ispod štita i zamahnu nisko. Oštrica pogodi Rovana u desnu podlakticu, tamo gdje su se ploče oklopa razdvajale. Rovan jauknu. Prsti mu se otvoriše i dvoručni mač pade na kamen. Mikhail udari čovjeka štitom, pa mu zabode mač ispod rebara. Povukao je oštricu i okrenuo se prema Rovanu.
„Rovane!”
Rovan privuče desnu ruku uz tijelo. Krv mu je tekla niz oklop i kapala s prstiju koji ga više nisu slušali. Sagnu se, provuče ruku kroz remen Jorenovog štita i prebaci ga na leđa. Zatim podiže dvoručni mač lijevom rukom. Prvo pogleda prema Roniku. Brat je još držao svoje mjesto. Zatim vrati pogled pred sebe.
Tada ga ugleda.
Nekoliko redova iza prvih vojnika stajao je čovjek s kratkim rogom u ruci i uskom sivom trakom vezanom oko kacige. Nije se borio. Pokazivao je kopljem prema spoju puta i grebena, mijenjao redove i slao nove ljude upravo tamo gdje su stajali Mikhail i Rovan. Svaki put kada bi se rog oglasio, pred njima bi se pojavila nova lica. Odmorni ljudi gurali su iscrpljene naprijed, ne dajući liniji ni trenutka da udahne.
Rovan ga je gledao.
Čovjek sa sivom trakom prišao je bliže, gotovo do prvog reda, pokušavajući zaustaviti one koji su se povukli poslije posljednjeg guranja.
Bio je blizu.
Deset koraka, možda manje.
Ako rog zaćuti, pritisak će oslabiti. Ako čovjek padne, napad bi se mogao raspasti prije nego što ga neko zamijeni. Rovan tada stegnu mač u lijevoj ruci. Mikhail to vidje. Znao je šta će.
„Rovane!”
Rovan nije skidao pogled s čovjeka.
„Rovane, ostani!”
Ovaj put ga je čuo. Pogleda Mikhaila, zatim ljude oko sebe. Linija je još držala. Neprijatelj se povukao samo nekoliko koraka, a čovjek s rogom bio je gotovo pred njima. Prilika je trajala kratko.
Rovan tada skide, i baci Jorenov štit.
„Drži spoj.”
„Rovane!”
Ali Rovan je već krenuo.
Iskočio je iz reda prije nego što ga je Mikhail stigao uhvatiti. Dvoručni mač držao je lijevom rukom, nisko uz tijelo. Prvi vojnik pred njim bio je okrenut stranom. Rovan mu rasiječe vrat. Drugog udari drškom u lice, zatim ga ramenom obori s puta.
„NAPRIJED!” zagrmio je.
Nekoliko ljudi pored njega poslušalo je prije nego što su stigli razmisliti. Bio je to isti glas koji ih je maloprije zaustavio. Glas na koji su gurali. Glas koji je držao spoj kada Erik više nije mogao urlati. Pođoše za njim. Ostali su vidjeli samo kako se ljudi pokreću naprijed. Jedan dio reda pokuša ih pratiti. Drugi, bliže centru, ostade na mjestu.
Spoj preko puta otvori se tačno između njih.
Erik je vidio. Nije mogao zagalamiti, pa samo pokaza Mikhailu da ih zaustavi. Mikhail shvati.
„NE IDITE ZA NJIM! NAZAD U RED!”
Rovan nije gledao nazad.
Čovjek sa sivom trakom podiže koplje. Rog mu ispade iz ruke dok je pokušavao izvući mač. Rovan ga stiže prije nego što je oštrica napustila korice. Udar dođe odozdo, snažan i ružan, i otvori ga od stomaka prema grudima. Čovjek pade preko vlastitog roga. Rovan ostade iznad njega, zadihan, s mačem u lijevoj ruci i krvlju preko lica.
Uspio je. Na trenutak stvarno je uspio.
Onda se okrenu.
Mjesta na koje se trebao vratiti više nije bilo. Vojnici Ardenfalla vidjeli su otvor i zabili se u njega uskim klinom, štitovima naprijed, jedan iza drugog. Ljudi koji su krenuli za Rovanom ostali su s pogrešne strane. Oni bliže centru povukoše se prema srednjem grebenu.
Mikhail primi snažan udar štitom i pade na leđa. Iznad njega su se miješale noge, štitovi i mačevi. Otkotrlja se prije nego što ga neko pregazi. Njegov štit nestade među ljudima. Zadrža mač i povuče se ulijevo, prema grebenu.
„ZATVORI!” povika. „ZATVORI RUPU!”
Niko više nije znao gdje je rupa.
Rovan se pokušao vratiti, ali klin mu je presjekao put. On i ljudi koji su krenuli za njim bili su potisnuti ulijevo, prema Mikhailu i grebenu. Ronik je ostao desno od prodora, na strani centra.
Tada udar dođe i iza njih.
Vojnici koji su prešli Elorin potisnuli su Steelmarkove ljude uz blagu padinu i probili se među šatore lijevog krila. Kada su stigli do puta, spojili su se s klinom koji je već rasjekao liniju. Mamac kod rijeke napokon je pokazao zube. Mikhail ugleda ljude Ardenfalla kako im dolaze iza leđa.
„NA GREBEN!” zagalami. „LIJEVO OD PUTA!”
Ljudi oko njega počeše se povlačiti preko vrha lijevog grebena. Neprijatelj zauze put i prostor između kampova.
Lijevo krilo se prepolovi.
Ronik i dio ljudi ostadoše prema srednjem grebenu, još spojeni s centrom. Mikhail, Rovan, Erik i ostatak krila ostadoše odsječeni na lijevom grebenu. S jedne strane pritiskali su ih vojnici koji su došli putem. S druge oni koji su potisnuli Steelmarka od rijeke. Gurali su ih sve dublje preko grebena, prema njegovoj krajnjoj ivici iznad Elorina.
Erik napokon pronađe Rovana. Čitavo lice mu se promijenilo. Probio se do njega kroz borbu i zgrabio ga za prednji dio oklopa.
„Ti...” Iz grla mu izađe samo hrapav šapat. „Ti ne komanduješ.”
Rovan ga pogleda. Nije imao šta da odgovori.
Novi udar natjera ih da se razdvoje. Erik podiže mač i obori čovjeka koji je krenuo na Rovana. Zatim se okrenu prema drugoj strani prodora. Ronik je još stajao blizu centra, s oba mača u rukama.
„Ronik!” pokuša viknuti, ali ime se jedva čulo.
Erik pokaza Mikhailu da priđe.
„Ser?”
„Gotovi smo ovdje ako ne stigne pomoć.” Jedva je izgovarao riječi. „Neka Ronik ode po Tomara. Najbrži je. Vikni. Razumjeće.”
Mikhail klimnu i okrenu se prema procjepu.
„RONIK!”
Ronik podiže mač. Mikhail pokaza prema desnom krilu.
„TOMAR!”
Ronik zastade samo trenutak. Pogleda neprijateljski klin između njih. Pogleda u Mikhaila. Pogleda u Rovana, brata. Zatim klimnu i nestade iza svojih redova.
Borba se razvukla kroz noć. Korak po korak, Ardenfall ih je potiskivao preko lijevog grebena. Vatre u kampu dogorjele su iza njihovih leđa. Kada je Mikhail ponovo podigao pogled, nebo iznad Elorina više nije bilo sasvim crno.
Ljudi Veilcourta padali su brže. Više nije bilo pravilne linije. Ostale su samo manje grupe, stisnute između neprijatelja i pada s grebena.
Mikhail se našao rame uz rame s Rovanom na krajnjoj strani grebena, iznad mjesta gdje je Elorin udarao o crnu stijenu. Borili su se kao jedno tijelo s tri zdrave ruke. Mikhail je štitom koji je uzeo s tla zatvarao Rovanovu desnu stranu. Rovan je lijevom rukom vodio dvoručni mač u kratkim, teškim udarcima, bez širine na koju je bio navikao.
„Lijevo!” povika Rovan.
Mikhail podiže štit u posljednjem trenutku. Sjekira udari u drvo i zabi se u njega. Povukao je štit u stranu, zajedno sa sjekirom, a Rovan posiječe čovjeka preko vrata. Drugi vojnik jurnu na Rovana. Mikhail mu se zabi ramenom u grudi i odbaci ga prema ostalima.
„Nazad!” povika neko.
„Nema nazad!” odgovori Rovan.
Ali nazad nije bilo. Kamen iza njihovih čizama naglo se završavao. Ispod je kroz maglu sjajila bijela voda.
Mikhail primi još jedan udar na štit. Ruka mu utrnu do ramena.
„Ne možemo ovako!”
„Onda se bori jače”, odbrusi Rovan.
„Tvoja ruka...”
„Još imam drugu.”
Novi čovjek uleti između njih. Rovan zamahnu, ali nije imao prostora. Mač mu udari o Mikhailov štit.
„Skloni se”, procijedi.
„Pokrivam ti desnu stranu.”
„Smetaš mi.”
„Rovane, iza tebe je kraj.”
„Znam gdje je.”
Još jedan vojnik krenu prema njima. Mikhail se primaknu bliže, zatvarajući prostor pred Rovanovom ranjenom rukom. Rovan pokuša zamahnuti i ponovo udari o ivicu njegovog štita.
„Skloni se!”
„Neću.”
„SMETAŠ MI!”
Bilo je u tome svega. Ponosa. Straha. Onog dječaka koji nikad nikome nije smio pokazati da se boji, ni bratu, ni ocu, a sada ni jedinom čovjeku kojem je rekao sve to.
Rovan ga gurnu ramenom, grubo, u stranu. Da napravi sebi mjesta. Da ga skloni s puta. Možda da ga skloni od ivice. Mikhail se zanese nekoliko koraka. U istom trenutku Rovan podiže mač da zaustavi udar koji je išao prema njemu.
A onda korak unazad ne nađe zemlju.
Kamen ispod čizme odlomi se i skliznu niz padinu. Rovan pade unazad. Mikhail baci mač i skoči prema njemu. Prsti mu uhvatiše Rovanov rukav. Tkanina se zategnu i poče kliziti, ali ga drugom rukom zgrabi za kožni štitnik na desnoj podlaktici.
Rovan udari o stijenu ispod ivice. Mač mu ispade iz lijeve ruke i nestade u magli. Ostao je visjeti. Desna ruka, za koju ga je Mikhail držao, bila mu je krvava i nepomična.
„ROVAN!”
Mikhail leže potrbuške i uhvati štitnik objema rukama.
„Daj mi drugu ruku!”
Rovan ga je gledao.
„Mikhail.”
„DAJ MI RUKU!“
„Mikhail…“
„ROVANE, DAJ MI DRUGU RUKU!“
Na Rovanovom licu više nije bilo bijesa. Ni straha. Samo umor i ona strašna jasnoća koja dođe kada čovjek napokon vidi cijenu onoga što je uradio.
„Opet sam izašao”, reče tiho. „Opet sam slomio liniju.”
„Ne pričaj tako“, izgovori Mikhail. „Ja sam rekao da se povučemo ulijevo. Ja sam nas doveo do ivice.”
„Izvukao si ih iz klina.”
„Doveo sam te ovdje.”
Rovan odmahnu glavom.
„Ne. Ti si ih spasio. Ali mene nisi mogao.“
Kamen ispod Mikhaila ponovo puče. Čitav gornji dio tijela skliznu mu bliže ivici.
„Rovane, molim te!”
Rovan se tada osmjehnu. Prvi put iskreno, bez ponosa i potrebe da izgleda jači nego što jeste. Samo kratko i čisto.
„Čuvaj mi Ronika.”
„Ne.”
„Mikhail.”
„NE!”
Rovan naglo okrenu ruku unutar njegovog stiska. Kožni štitnik skliznu preko krvave kože. Mikhailovi prsti pokušali su ga ponovo uhvatiti, ali pronađoše samo vazduh.
Rovan pade.
Nije kriknuo. Gledao je prema Mikhailu dok ga magla nije progutala. Trenutak kasnije duboko ispod njih bijela voda se otvorila, zatim ponovo sklopila i nastavila udarati o stijenu.
Ništa nije izronilo.
Mikhail ostade klečeći na ivici, ruku ispruženih prema mjestu na kojem je Rovan maloprije bio. Sada je bio tu. Sada više nije.
Oko njega se borba nastavila. Ljudi su vikali. Neko pade kraj njega. Čelik udari o kamen i zaiskri mu pred očima. Mikhail je gledao prema rijeci, tražeći nešto između bijele vode i magle. Tijelo. Ruku. Bilo šta. Ničega nije bilo. Spusti glavu i dotaknu Kamen Nade ispod oklopa. Zatim, iz nekog razloga, pogleda prema nebu. Nije znao zašto. Gotovo je, pomisli. Ovdje je kraj. Zatvorio je oči. Ništa više čuo nije.
Gruba ruka zgrabi ga za rame i povuče nazad.
„Šta radiš, budalo?”
Erik ga obori s ivice na leđa. Glas mu je bio tek hrapav šapat, ali lice mu je urlalo umjesto njega.
„Diži se!”
Zgrabi Mikhaila za prednji dio oklopa i povuče ga na noge.
„Gdje je Rovan?”
Mikhail je pokušao da udahne, pokušao je da izgovori nešto, nije mogao ništa.
„Gdje je?” Erik pogleda oko njih. „Imam šta da mu kažem!”
Mikhail ga je samo gledao. Čovjek pred njim više nije izgledao kao mentor na kojeg se nekada ugledao.
„Gdje je Rovan?”
„Pao je, Erik”, reče Mikhail. „Pao.”
Erikov stisak popusti, oči su mu rekle sve. U njima nije bilo strašnog pogleda. Bilo je sažaljenja. Možda jer je najjači čovjek na obuci pao, ili možda jer je shvatio da mu je žao što je onakav bio prema njemu. Možda jednostavno jer je još jedan običan čovjek koji pada u ratu. Pogled mu ode prema ivici. Usne mu se pomjeriše, ali iz njih ništa ne izađe. Zatim se okrenu prema neprijatelju.
„RONIK!” pokuša zagalamiti. „RONIK! GDJE SU LJUDI?”
Ništa.
Mikhail podiže mač s tla.
„Ne dolazi”, promuca. „Gotovo je.”
Erik ga naglo zgrabi za ramena.
„Daću ja tebi gotovo je!“ udari mu šamar.
„Dođi sebi. Čovjek je pao. Nemoj pasti i ti.“
Jedan vojnik kraj njih čuo je Mikhailove riječi. Do maloprije je slušao njegov glas i držao red. Sada mu se lice ispuni strahom.
„Onda nemamo izlaz”, reče. „Moramo se probiti!”
Jurnu prema neprijatelju. Otvori usta da zagalami, ali ga mač presiječe prije nego što se išta čulo.
Erik pogleda mrtvog čovjeka, pa Mikhaila.
„Eto jedan”, prošapta. „Zbog tvojih riječi.”
Mikhail se gorko osmjehnu i uhvati ga za ruku na svom ramenu.
„Ti uvijek nađeš razlog drugoga da kriviš.“
Erik mu stavi ruku iza glave i privuče čelo uz njegovo, onako kako bi otac uradio sinu.
„Mrzi me kasnije”, izgovori kroz uništen glas. „Sada ih vodi. Ja ne mogu vikati.” Kratko zastade. „Molim te.”
Mikhail podiže nečiji štit. Krv je bila razmazana s njegove unutrašnje strane. Okrenu se prema ljudima.
„FORMIRAJ LINIJU!”
Nekoliko njih podiže glave.
„ŠTITOVI GORE! ZAKOPAJTE NOGE!”
Ljudi se sastaviše. Erik stade uz njega.
„NE GLEDAJTE IVICU!” povika Mikhail. „GLEDAJTE ISPRED SEBE!”
Prvi udar dođe. Red se zanese, ali ostade.
„GURAJ, JEDAN! GURAJ, DVA! GURAJ, TRI!”
Neprijatelj izgubi korak. Mikhail podiže štit i primi udarac koji je išao prema čovjeku kraj njega. Ruka mu se tresla. Noge su mu klizile po krvi i zemlji. U grudima mu je još bila rijeka.
Ali glas mu je ostao.
„DRŽITE PROKLETU LINIJU!”
Erik je stajao uz njega, sijekući svakoga ko bi prišao preblizu. Povremeno bi pokušao nešto viknuti, ali iz grla mu nije izlazilo gotovo ništa.
„Gdje je Ronik?” upita promuklo, gotovo za sebe.
Tada kroz buku dođe zvuk roga.
Jedan kratak ton, iza redova Ardenfalla. Pa drugi. Erik podiže glavu. Prepoznao je taj zvuk. Iza neprijatelja, pri dnu blage padine prema rijeci, pojaviše se prve figure. U početku samo sjenke. Zatim oklopi i lica pod nebom koje je počelo siviti.
Steelmark je išao prvi, s mačem crnog od krvi. Uz njega su bili ljudi koji su preživjeli napad kraj rijeke. S njihove desne strane pojavi se Tomar s dijelom svog krila. Ronik je bio uz njega. Dvije grupe sastaviše se iza Ardenfallovih redova. Steelmark podiže mač.
„ZA VEILCOURT!”
Udarili su bez zastajanja.
Ardenfall se našao stisnut između odsječenog lijevog krila na grebenu i napada koji mu je došao s leđa. Oni koji su se do maloprije gurali naprijed sada su se okretali, sudarali jedni s drugima i pokušavali pronaći prolaz kroz vlastite redove.
„NAPRIJED!” povika Mikhail.
Ono malo što je ostalo od lijevog krila krenu za njim. Više nisu imali pravilan red. Nisu imali snage za njega. Gurali su, udarali i uzimali zemlju korak po korak. Erik je bio uz Mikhaila. Steelmark i Tomar dolazili su s druge strane.
Vojnici Ardenfalla počeše uzmicati. Neki su pokušali pobjeći niz put. Drugi su se našli pred krajem grebena koji su do maloprije koristili da pritisnu ljude Veilcourta. Jedan pade. Pa drugi. Zatim se čitav napad slomi.
Povlačenje se proširilo brzo. Oni na putu okrenuše se prema udolini. Oni uz padinu baciše štitove da bi brže sišli. Rogovi su iz mraka pozivali nazad, ali više ih niko nije slušao.
Ardenfall se povlačio.
Ronik zastade usred bojišta. Prvo je pogledao prema Eriku. Zatim prema Mikhailu. Onda preko ljudi oko njih. Jednom. Pa ponovo, sporije.
Tražio je.
Mikhail spusti štit. Ruka mu je još drhtala. Ronikov pogled pređe preko ivice grebena, prema rijeci, pa se vrati na Mikhaila.
Nije još pitao.
Ali već je znao da nekoga nema.
Ronik obrisa oba mača, polako, kao da se prisjećao kako se drže. Zatim priđe Mikhailu kao da osjeti da nešto fali. Mikhail pusti štit da padne.
„Šta mu se desilo?” upita Ronik.
Mikhail jedva okrenu glavu prema njemu, tek toliko da ga vidi krajičkom oka.
„Pao je, Ronik. Rovan je pao.”
Ronikovo lice ostade isto. Ne onako kako bi trebalo izgledati lice čovjeka koji je upravo izgubio brata. Možda riječi još nisu stigle do njega. Možda je u njegovoj glavi Rovan još bio negdje među ljudima, ranjen, ljut, ali živ.
„Stijena je pukla pod njim”, nastavi Mikhail. Glas mu zastade. „Pokušao sam ga podići, ali nije htio. Samo je pustio.”
Mišić u Ronikovoj vilici jednom zadrhta. Pogledao je prema grebenu, prema sirovom kamenu i praznom mjestu na ivici. Oči su mu ostale tamo duže nego što je Mikhail mogao podnijeti.
„Razumijem”, reče tiho. Kontrolisano. Samo to.
Erik mu priđe s leđa i spusti ruku na rame.
„Žao mi je, Ronik. Borio se do kraja. Bio je jedan od najjačih među nama.”
Ronik se jedva nasmiješi, kao da mu je Erik rekao nešto što nije imalo nikakve veze s pitanjem koje ga je mučilo. Okrenu se prema njemu.
„A gdje je on sada?”
Erik i Mikhail se pogledaše.
„Ronik”, reče Mikhail i položi mu ruku na drugo rame. „Nema ga”, zastade. „Pao je.“
Tek tada riječi stigoše do njega. Koljena mu popustiše. Spustio se na zemlju i pokrio lice objema rukama. U početku nije bilo glasa. Samo su mu se ramena tresla. Onda iz njega izađe prvi jecaj, pa drugi, sve dublji i glasniji, dok više nije mogao zadržati ništa.
Mikhail ostade kraj njega. Suze mu krenuše niz lice. Pomisli na rijeku u koju je Rovan pao. Kaldren mu je jednom rekao da sve što Elorin odnese mora negdje isplivati u Blackwateru. Možda.
Poslije nekog vremena Ronik spusti ruke.
„A gdje mu je tijelo?” upita kroz plač.
Mikhail pogleda prema rijeci duboko ispod grebena.
„Voda ga je odnijela.”
Ronik je još neko vrijeme ostao na zemlji. Zatim ustade, obrisa lice rukavom i ponovo pogleda prema mjestu gdje je Rovan pao.
„Mrzio je vodu.”