Poglavlje XXX: Tiha noć

Kada se borba stišala, iz Ardenfalla je poslat glasnik. Tražili su kratko primirje, samo toliko da obje strane pokupe svoje mrtve. Stalarik je pristao.

 

Ardenfall je sišao prvi. Veilcourt ih je gledao s grebena dok su se u manjim grupama kretali preko udoline. Dvojica bi podigla jednog, za ramena i noge, pa ga odnijela prema mostu. Neke su prekrivali plaštem. Kod drugih su po blatu skupljali ono što je ostalo od njih.

 

Tek kada su posljednji preneseni preko rijeke, ljudi Veilcourta spustiše se s grebena.

 

Mikhail je krenuo s ostalima u udolinu. Tražio je poznata lica, iako mu se želudac okretao svaki put kada bi nekoga prevrnuli iz blata. Neki su još ličili na ljude koje je vidio tog jutra. Kod drugih je morao gledati oklop, mač, prsten ili komad tkanine vezan oko ruke. Neke nisu mogli prepoznati nikako. Miris krvi, mokre zemlje i otvorenih tijela lijepio mu se za grlo. Htio je skrenuti pogled, ali nije mogao. Morao je znati koga su našli. Još više koga nisu. A nekih nije bilo. Možda su ih vojnici Ardenfalla zamijenili za svoje i odnijeli preko mosta. Možda su pobjegli prema šumi dok niko nije gledao. Možda ih je odnijela rijeka Elorin. Nije znao šta mu je od toga bilo gore.

 

Iskopali su veliku zajedničku raku uz ivicu Šume Hrastove, istočno od mjesta na kojem je stajalo desno krilo, i položili ih jednog uz drugog. Nijedan čuvar kapele nije bio s njima da izgovori molitvu. Da ih pošalje na put prema Veilu. Da im kaže da tamo ostanu čitavi. Da se ne raspu u njemu, da ne ostanu zaboravljeni. Jedan stariji vojnik pokušao je izgovoriti nekoliko riječi. Rekao je da se nekada pripremao da postane čuvar kapele, ali glas mu je stao poslije prve rečenice. Nije znao kako dalje. Na kraju su samo stajali oko rake, blatnjavi i krvavi, dok je zemlja padala preko njihovih mrtvih.

 

Do mraka su se vratili na tri grebena. Svako krilo držalo je jedan. Mikhail, Ronik i Rovan vraćali su se s ostalima od rake prema kampu lijevog krila. Put ih je vodio prvo kraj desnog, zatim uz podnožje srednjeg grebena.

 

U kampu desnog krila već se večeralo. Naravno. Njihovi barjaci su bili poredani naprijed, uz samu ivicu grebena, dovoljno visoko da ih može vidjeti svako ko pogleda iz udoline. Dok su prolazili između šatora, Mikhail ugleda Tomara kraj vatre, sa zdjelom u rukama. Kaldren je sjedio preko puta njega i gledao prema barjacima.

 

„Ja ću tebe pamtiti po hrani i barjacima.”

 

Tomar podiže pogled, još žvačući.

 

„Po čemu?”

 

„Po hrani i barjacima. Samo o tome pričaš.”

 

Tomar proguta. „Barjaci su važni.”

 

„Zašto su ti toliko važni?”

 

„Jednostavno.” Pokaza kašikom prema ivici grebena. „Ako neprijatelj vidi da su popadali, misliće da smo slomljeni. Moral će mu porasti. Ako ih vidi čvrste i visoke, uplašiće se.”

 

„Ti si to negdje pročitao?”

 

„Jesam.”

 

Kaldren nije skidao pogled s njega. Tomar zastade.

 

„Dobro. Nisam pročitao. Rekao mi je čovjek koji jeste.”

 

„Koji čovjek?”

 

„Ne sjećam se.”

 

„Naravno.”

 

Tomar ponovo zagrabi iz zdjele.

 

„To ne znači da nije bio pametan.”

 

Ronik se nagnu prema Mikhailu dok su prolazili.

 

„Misliš li da mu je taj čovjek pričao prije ili poslije večere?”

 

Mikhail ga povuče dalje prije nego što ga Tomar čuje.

 

Kod srednjeg grebena vidjeli su Stalarika u daljini. Njegov šator bio je isti kao i ostali, ni veći ni svečaniji. Neprijatelj tako nije mogao prepoznati gdje spava čovjek koji vodi vojsku. Stalarik je stajao na ivici grebena i gledao prema udolini. Mrak je već pao. S tog mjesta nije mogao vidjeti ni most ni blato po kojem su ležali mrtvi tokom dana. Ipak je gledao, nepomičan, kao da noć pred njim nije bila prazna, kao da je u njoj vidio nešto što drugi nisu.

 

„Da li on ikada spava?” upita Ronik.

 

„Spava. Ali vjerovatno stojeći”, reče Mikhail.

 

„Znao sam.”

 

Nastavili su prema zapadnom grebenu, gdje je lijevo krilo podiglo svoj kamp. S desne strane pružao se put koji ih je dijelio od Stalarikovog centra. S lijeve strane grebena zemlja se strmo rušila prema Elorinu. Preko rijeke pružala se samo šuma. Voda je udarala o stijene ispod njih i zatim mijenjala pravac. Štitovi su već bili postavljeni oko kampa, ali rovove nisu stigli iskopati. Mrak ih je sustigao, a ljudima je odmor bio potrebniji od još jednog zida od zemlje. Ispod njih sada je ležala prazna udolina. Ipak, Mikhailu se činilo da i dalje osjeća tijela koja su tamo ležala tokom dana. Kao da su pogledi mrtvih ostali u blatu i sada se iz mraka okreću prema grebenima.

 

Ljudi su sjedili oko vatri. Neki su pričali tiho. Neki preglasno. Poneko se smijao i govorio da su odbili Ardenfall, kao da će se ujutro spakovati i krenuti kući. Niko nije smio piti. Stalarik je to zabranio. Nekoliko ljudi je ipak krišom dodavalo malu bocu ispod plašteva. Govorili su da im je lakše kada grlo gori jače od onoga što nose u sebi. Joren je sjedio među njima. Još je imao osušeno blato na obrazu, ali se smijao svaki put kada bi boca došla do njega. Pio je brzo, pa je dodavao dalje kao da se boji da će mu neko oduzeti pravo na to što je preživio.

 

„Živ sam”, ponavljao je. „Tako mi kapela, živ sam.”

 

Jedan stariji vojnik mu reče da govori tiše. Joren samo podiže bocu prema njemu.

 

„Danas mogu malo glasnije.” Zatim ponovo otpi.

 

Rovan je sjedio pored Ronika. Još je nosio oklop. Dvoručni mač ležao mu je preko koljena, prošaran krvlju i blatom. Čistio ga je komadom tkanine, polako i uporno, pa prelazio kamenom preko oštrice iako je već bila dovoljno oštra. Gledao je u vatru bez treptaja. Ronik ga je neko vrijeme posmatrao.

 

„Rovane.”

 

Rovan ne podiže glavu.

 

„Šta?”

 

„Ako se ponovo desi nešto kao danas…”

 

Kamen stade na oštrici.

 

„Šta s tim?”

 

„Ostani u liniji.”

 

Rovan ga tada pogleda.

 

„Šta?”

 

„Ako opet padnem. Ako mi ispadne mač, ako neko krene na mene, ostani gdje jesi.”

 

Rovan odloži kamen.

 

„Ti se nisi znao snaći ni kod kuće kad smo bili mali.”

 

Ronik se slabo osmijehnu.

 

„Snašao sam se dovoljno da dođem dovde.”

 

„Jer sam ja bio uz tebe.”

 

„Znam. Ali moraš da paziš i na sebe.”

 

Rovan ponovo spusti pogled prema maču.

 

„Ajde, ne govori gluposti.”

 

„Ali ljudi su poginuli.”

 

Rovanova ruka opet zastade.

 

„Nisam znao da će se to desiti.”

 

„Niko ne zna prije nego što uradi.”

 

„Šta želiš da kažem?”

 

„Ništa.” Ronik pogleda prema vatri. „Samo sljedeći put ostani.”

 

Rovan stegnu tkaninu oko oštrice.

 

„Ne mogu.”

 

„Moraćeš.”

 

„Neću stajati i gledati kako te neko ubija.”

 

„A ja neću opet gledati kako drugi umiru zato što si krenuo po mene.”

 

Rovan podiže glavu. Nešto tvrdo pojavi mu se u očima, pa se odmah povuče.

 

„Ti si mi brat.”

 

„Upravo zato ti govorim.”

 

Neko vrijeme nisu ništa pričali. Vatra je pucketala između njih, a iz mraka se čuo vjetar koji je prelazio preko grebena. Rovan ponovo prisloni kamen uz oštricu, ali ga ovog puta ne pomjeri.

 

Erik se kretao kroz kamp kao sjenka. Provjeravao je ranjene, zastajao kraj stražara, gledao kaiševe na štitovima i raspored šatora. Gubitke je brojao očima umjesto riječima. Kod svakog praznog mjesta zadržao bi se trenutak duže nego što je trebalo. Kada je stigao do ivice lijevog grebena, zastao je na strani gdje je rijeka udarala o stijene ispod njih. Hladan vazduh dolazio je odozdo. Erik pogleda u tamu dolje. Voda se nije vidjela, ali se čula kako udara o stijene. Malo južnije od njega, greben se spuštao prema rijeci dugom, blagom padinom. Erik je dugo gledao prema njoj i šumi preko vode. Ako bi manji odred prešao rijeku na tom mjestu i krenuo uzbrdo, mogao bi im prići iza leđa.

 

„Steelmark.”

 

Steelmark mu priđe.

 

„Ako nas noćas napadnu…”

 

„Neće valjda noćas”, prekide ga Steelmark.

 

Erik ga pogleda. Steelmark uzdahnu.

 

„Dobro. Ako nas napadnu.”

 

„Ona padina dolje.” Erik pokaza u mrak. „To nam je slaba tačka. Gledao sam ljude koji su silazili po vodu. Gotovo do sredine toka voda im nije prelazila koljena. Tu je mnogo plića. Manji odred mogao bi preći i prići nam iza leđa. Povedi svoje ljude. Postavite se malo dalje od vode, tiho i bez vatre. Ne želim iznenađenja večeras. Ni narednih noći.”

 

Steelmark pogleda prema padini, zatim prema šumi preko rijeke.

 

„Koliko ljudi?”

 

„Koliko možeš odvojiti, a da mi ovdje ne otvoriš novu rupu.”

 

Steelmark klimnu. Zatim je krenuo od jednog čovjeka do drugog, kratko ih budio ili prekidao u jelu. Ljudi su skupljali štitove, plašteve i oružje, pa pošli za njim prema jugozapadnoj padini.

 

Dio ljudi lijevog krila odvoji se i krenu niz padinu. Steelmark ih povede u mrak, gdje su nestali bez ijednog plamena. Mikhail je gledao za njima. Rovan je u međuvremenu ustao i otišao do iste ivice grebena. Stajao je iznad pada prema rijeci, s mačem oslonjenim na rame, i posmatrao tamne obrise ljudi koje je Steelmark vodio. Tada mu Mikhail priđe.

 

„Ronik je zaspao?”

 

„Pravi se da spava.”

 

Mikhail stade pored njega. Ispod njih je tekla rijeka. Daleko, preko vode, šuma je stajala kao crn zid.

 

„Erik je bio grub”, reče Mikhail.

 

Rovan se kratko nasmija, bez veselja.

 

„Došao si da mi kažeš da je bio u pravu?”

 

„Nisam.”

 

„Ali misliš.”

 

Mikhail ne odgovori odmah.

 

„Mislim da si spasio Ronika.”

 

Rovan ga pogleda krajičkom oka.

 

„Barem neko misli.”

 

„Ali mislim da su i drugi zbog toga poginuli.”

 

Rovanova vilica se stegnu.

 

„Onda je bio u pravu.”

 

„Nisam tako mislio.”

 

„Nisi morao.”

 

Mikhail pogleda prema rijeci. Nije znao šta drugo da kaže. Rovan je i dalje bio njegov prijatelj. Ronikov brat. Čovjek koji mu je mnogo puta stao uz rame. Ali pukotina koju je napravio mogla ih je koštati čitavog krila, možda čak i vojske. Možda bi se onda ljudi razbježali u strahu. Možda bi Ardenfall već stajao pred Veilcourtom. Bila je to gadna pomisao. Previše je razmišljao. Previše možda.

 

„Ne bih ga ostavio”, zaustavi mu misli Rovan.

 

„Znam.”

 

„Ni tebe ne bih.”

 

Mikhail ga pogleda. Rovanovo lice bilo je mirno, i okrenuto dolje prema vodi.

 

„Svi vi postanete kapetani odjednom kad se bitka završi.”

 

Mikhail mu stavi ruku na rame.

 

„Možda jednom i budemo.”

 

Rovan naglo okrenu glavu prema njemu.

 

„Čuo si Erika. Ja neću.”

 

Na trenutak je izgledalo kao da će nešto viknuti. Umjesto toga, samo ga je gledao. Hladno, povrijeđeno.

 

„Tebe je Erik uvijek gledao više od svih”, reče. „Više i od Ronika.”

 

Mikhail otvori usta, ali Rovan već skrenu pogled prema sjeveru, prema mraku s druge strane rijeke, gdje je negdje kampovala vojska Ardenfalla.

 

„I Lira te je gledala.” To reče tiše. Kao da mu je teže izašlo od svega prije.

 

Mikhail nije znao šta da kaže. Na spomen Lire nešto ga steže. Sjeti se da je sada gore, u Ardenfallu, iza rijeke i sjevernih visova. Otišla je tamo gdje on nije mogao za njom.

 

„Gledala je i tebe”, reče, ali je i njemu zvučalo kao laž.

 

Rovan se blago osmjehnu. Bio je to pogrešan osmijeh za tu noć.

 

„Nije“, reče. Okrenu se prema njemu i pogleda ga u oči. „Gledala je samo tebe. Kao i svi ostali.” Zastade, zatim vrati pogled na rijeku ispod. „Ja ne znam šta nosiš u sebi, ali nešto mora biti. Nekad bih htio biti ljut na tebe. Bijesan. Ali ne mogu.”

 

Mikhail ne stiže odgovoriti. Tada se iz šume preko rijeke začu zvuk.

 

Pogrešan.

 

Nije to bio zvuk metala o metal. Nije ličio na udar kopita, granu slomljenu pod životinjom, ni na vjetar koji prolazi kroz lišće. Nešto kratko. Pa opet. Mikhail podiže glavu. Vatra iza njih zatreperi. Glasovi iz kampa odjednom kao da se udaljiše, iako niko nije prestao govoriti. Rovan se uspravi.

 

„Jesi li čuo?”

 

„Jesam.“

 

Tada Steelmarkov glas razdera mrak odozdo, iz pravca rijeke:

 

„FORMIRAJ LINIJU! ŠTITOVI!”

 

Iz tame kraj rijeke začu se prvi sudar čelika.

 

Napad.