Poglavlje XXIX: Udolina na Elorinu

Sjeverni juriš udari u njihove štitove kao zima u proljeće. Erikov glas presiječe haos.

 

„DRŽI LINIJU!“

 

Mikhail trgnu štit naviše i ukopa noge u blato. Ljudi s obje strane učiniše isto. Štitovi se preklopiše, drvo uz drvo, željezo uz željezo. Ronik je stajao odmah iza njega, malo udesno, i nekoliko puta udari jednim mačem o drugi. Rovan je s lijeve strane držao dvoručni mač nisko, spreman da udari preko ramena čovjeka ispred sebe ili da ga zabode između štitova. Sve u njemu bilo je zategnuto do pucanja.

 

„ZID! ODMAH!” procijepa Steelmarkov glas odmah iza Erika.

 

Štitovi se zatvoriše. Trenutak je trajao kratko, ali dovoljno da ljudima pred očima prođe čitav život. Lica onih koje su ostavili. Kuće iz kojih su otišli. Riječi koje nisu izgovorili.

 

Zatim dođe udar.

 

Prvi red primi svu težinu juriša. Ardenfall se sudari s njima uz zvuk koji Mikhail nikada neće zaboraviti. Stotine udaraca u istom trenutku. Koplja, metal, štitovi, ramena i čizme koje su klizile kroz blato. Ljudi su se sudarali i nastavljali gurati jer su ih oni iza tjerali naprijed.

 

Mikhailov štit zadrhta. Udar mu prođe kroz rame, a čizme potonuše dublje u zemlju.

 

„NE POPUŠTAJ!” zaurla Steelmark.

 

Još jedan udarac pogodi mu štit. Rame ga zabolje. Mikhail zabode mač kroz uzak otvor, bez razmišljanja. Nešto popusti. Čovjek pred njim zatetura, a zatim pade na koljena. Mikhail na tren spusti štit i pogleda ga.

 

Običan čovjek.

 

Držao se za stomak i gledao Mikhaila u oči. Zatim podiže pogled gore prema nebu, kao da tamo traži nekoga ko će ga čuti. Ili nekoga ko ga već gleda. Mikhail i sam pogleda gore. Nebo je bilo prazno. Uplaši ga način na koji je čovjek umirao. Toplina mu je nestajala iz lica, a oči su još čekale nešto što nije dolazilo. Zgadi mu se gledati kako život napušta tijelo. Brzo vrati štit, ne znajući brani li se iza njega ili samo skriva pogled.

 

Tada se Erik pojavi blizu linije.

 

„GURAJ, JEDAN!”

 

Red se nagnu naprijed.

 

„GURAJ, DVA!”

 

Pomjeriše ih.

 

„GURAJ, TRI!”

 

Čitavo lijevo krilo gurnu kao jedno tijelo. Mikhail osjeti kako mu se grlo otvara u režanju koje nije ličilo na njegov glas. Sjeverna linija poče uzmicati, tek nekoliko koraka, ali dovoljno da ljudima Veilcourta da prednost.

 

Centar primi isti udar, ali ostade ukopan. Stalarikov barjak stajao je naprijed i nije se micao. Mikhail ga nije mogao jasno vidjeti kroz ramena, štitove i maglu daha, ali znao je da je tamo. Sredina nije napredovala, ali nije ni pucala. Stalarik je držao ljude kao klin zabijen u zemlju.

 

Desno krilo bilo je drukčije. Mikhail ga nije mogao jasno vidjeti preko centra, ali po pomjeranju barjaka znao je da napreduje. Tomarov glas prelazio je preko bitke, snažan, jasan i ljutit.

 

„Ne ganjaj čovjeka, drži red! Barjak gore! Treći red, uz mene! Sad! SAD!”

 

Desno krilo pomjeralo se bolje nego što je Mikhail očekivao. Tomar ih je vodio kao čovjek koji tačno zna koliko smije uzeti prije nego što ga želja za još jednim korakom odvuče predaleko.

 

Njihovo lijevo krilo i dalje se lomilo o neprijatelja. Mikhail je gurao, udarao kroz uzak prostor između štitova, povlačio mač, pa opet zabadao. Nije znao koga je pogodio. Nije znao da li siječe meso, kožu ili samo udara o oklop. Sve je bilo preblizu. Previše glasno. Previše živo.

 

Čovjek lijevo od Mikhaila posrnu kada mu se koplje zabi između štita i ramena. Štit mu se spusti, a red se na trenutak otvori.

 

„SPOJI!” zagalami Mikhail.

 

Pomjeri se ulijevo i prebaci kraj svog štita preko njegovog. Prvi udar primi nespreman. Noge mu skliznuše kroz blato, ali Ronik ga iz drugog reda udari ramenom u leđa i zadrža na nogama.

 

„Držim te”, reče Ronik.

 

Sjeverni vojnici nabiše se u otvor. Mikhail spusti rame i gurnu svom snagom. Čovjek pored njega ponovo podiže štit. Drugi red pritisnu ih s leđa i pukotina se zatvori prije nego što je neprijatelj uspio provući oružje kroz nju.

 

„TAKO!” zaurla Erik negdje iza njih. „NE DAJTE IM PROSTORA!”

 

Mikhail ponovo namjesti noge. Rame mu je gorjelo, ali zid je držao.

 

Tada još jedan čovjek u prvom redu, nekoliko mjesta desno, pade. Drugi red pokuša zatvoriti prazninu. Ronik to vidje, odvoji se od Mikhaila i pođe prema otvoru. Dva mača micala su mu se brzo, ali bez štita nije mogao držati mjesto u zidu. Ne tamo, pomisli Mikhail. Ostani u redu. Čekaj naredbu.

 

Linija se poče uvlačiti oko mjesta palog štitonoše. Neprijatelj osjeti slabost i nagrnu jače, gurajući taj dio zida prema unutra. Još jedan štitonoša pored Ronika kleknu pod pritiskom, a zatim pade i više se ne pomjeri. Red se savi poput plitke potkovice, s krajevima još naprijed, a sredinom gurnutom unazad. Kroz udubljenje koje se otvorilo između ljudi Rovan je, s lijeve strane linije, napokon mogao vidjeti Ronika.

 

Mikhail ga je vidio također.

 

Ronik je ostao otkriven, a sjeverni vojnik već se probijao preko mjesta palog štitonoše. Ronik udari jednim mačem. Čovjek odbi udarac, a neko sa strane od njegovih zakači ga štitom po ruci. Jedan Ronikov mač ispade u blato. Sjeverni vojnik navali na njega.

 

„Ronik!” viknu Mikhail.

 

Mikhail pokuša da se probije prema njemu, ali spojeni štitovi i pritisak neprijatelja držali su ga na mjestu kao da je i sam dio kamena. Nije mogao do Ronika, a da ne ostavi pukotinu. Niko nije mogao.

 

„Ronik!” viknu još jednom.

 

Ronik ga nije čuo.

 

Rovan jeste.

 

„RONIK!”

 

Nagnu se pored čovjeka ispred sebe, tražeći brata preko nakrivljene linije. Vidje Ronika bez jednog mača i s neprijateljem pred sobom.

 

Tada u Rovanu nešto puknu prije nego što je pukla linija. Zgrabi svog štitonošu ispred sebe za rame i gurnu ga u stranu. Spojeni štitovi razdvojiše se. Čovjek pade na koljeno, pokušavajući ustati. Drugi štitonoša, odmah pored njega, okrenu se da vidi šta se događa, a Rovan ga ramenom izbaci iz ravnoteže i obori u blato.

 

Rovan izađe pred vlastiti zid, pravo u neprijateljsku liniju, i krenu ukoso kroz nju prema Roniku. Dvoručni mač sijevnu. Prvi sjeverni vojnik nije stigao spustiti oružje. Rovan ga presiječe preko prsa i ramenom odbaci u stranu. Drugi nasrnu kopljem. Rovan zakrenu mač široko i brutalno i posiječe čovjeku obje noge. Vrisak koji je pustio nije bio za uši. Probijao se dalje kroz njihove redove prema Roniku, sijekući svakoga ko mu je stao pred mač.

 

A iza njega ostade pukotina.

 

Tamo gdje je Rovan izbio naprijed, niko više nije držao zid, oni koje je gurnuo ležali su na tlu. Sjeverni vojnici već su bili nad njima.

 

„ROVANE! VRAĆAJ SE!” Erikov glas raspara bitku. „POGLEDAJ ŠTA SI NAPRAVIO!”

 

Rovan nije čuo. Ili nije htio čuti. Probio se dalje prema Roniku, udarajući svakoga ko mu je stao na put. Jedan vojnik stade ispred njega kao zid. Rovan se baci na njega prije nego što je stigao zamahnuti. Sudariše se i padoše u blato. Rovanu dvoručni mač ispade iz ruke. Čovjek pod njim posegnu za nožem. Rovan ga uhvati za ivicu šljema i dva puta mu snažno udari glavom o zemlju. Tijelo ispod njega omlitavi. Rovan se podiže, zgrabi mač iz blata i krenu dalje.

 

Ronik je klečao. Neprijateljski mač bio je podignut iznad njegove glave. Ronik je gledao u oštricu. Zatim spusti ramena kao da zna šta slijedi.

 

Mač zamahnu. Ronik obori glavu prema zemlji.

 

Na jedan jedini trenutak bitka utihnu.

 

Čuo je samo udar metala u blato ispred sebe.

 

Pogleda dolje.

 

Mač je ležao na zemlji, a obje odsječene šake još su bile stegnute oko njegove drške.

 

Ronik podiže pogled.

 

Rovan se pojavio iznad njega. Dvoručni mač završavao je zamah kojim je presjekao obje ruke neprijatelju. Čovjek ostade na koljenima, podignute glave, kao da još nije razumio šta mu se dogodilo. Rovan ga pogleda samo trenutak. Zatim mu odsiječe glavu. Krv šiknu preko Ronikovog lica i oklopa.

 

„ROVANE! VRAĆAJ SE!” Erik je ponovo urlao.

 

Rovan pogleda brata. Ronik je klečao i rukom tražio izgubljeni mač po blatu.

 

„Ustani!” zaurla Rovan.

 

„Tražim mač!”

 

„Traži ga živ!”

 

Uhvati ga za oklop, podiže i gurnu nazad prema njihovom redu. Na licu mu izbi olakšanje, gotovo osmijeh. Ronik je bio živ.

 

„ROVANE!” Erikov glas ga ponovo dozva.

 

Ovaj put ga je čuo. Prekasno. Rovan se okrenu prema mjestu na kojem je izbio iz vlastitog reda.

 

Vojska Ardenfalla već se ulijevala kroz pukotinu. Probijali su se između razdvojenih štitova, gurajući one s obje strane sve dalje. Mikhail pokuša krenuti prema otvoru, ali ga je pritisak neprijatelja držao na mjestu.

 

„ZATVORI!” vikao je Steelmark. „ZATVORI RUPU! PRVI RED, DRŽI ZID!”

 

Prvi red više nije imao pravilan oblik. Neprijatelj se ulio i probio dublje do barjaka. Mikhail vidje Jorena nešto dalje slijeva kako drži štit visoko dok ga dvojica guraju unazad. Iza njega se čovjek borio da održi barjak. Platno se spusti među glave, pa se ponovo podiže. Negdje pored njih neko je vrištao da mu je noga zapela ispod čovjeka koji se više nije micao.

 

Stalarik je iz centra vidio proboj. Njegov konj naglo se okrenu, ali komandant ne pojuri prema lijevom krilu. Samo podiže ruku, kratko i jasno, pa pokaza prema desnoj strani.

 

„Tomare!”

 

Tomar je već gledao.

 

„Vidim!”

 

Njegovo desno krilo napredovalo je dovoljno da može odvojiti dio snage, a da se ne raspadne.

 

„Konjanici, sa mnom!” zaurla Tomar. „Iza linije! Prema lijevom krilu!”

 

Dio konjice odvoji se od desnog krila. Galopirali su u koloni iza vlastitih redova, između linije i podnožja grebena, zaobilazeći centar i jureći prema Erikovoj strani. Tomar je jahao uz njih.

 

„Držite se zajedno! Ne udarate dok Erik ne naredi!”

 

Kada su stigli iza lijevog krila, Tomar povuče uzde.

 

„Erik!”

 

„Ovdje!” zaurla Erik i potjera konja prema njemu.

 

Tomar pokaza prema konjanicima.

 

„Tvoji su! Ja se vraćam na desno!”

 

Erik klimnu.

 

„Vrati se prije nego što i tvoje krilo dobije isto.”

 

Tomar već okrenu konja i odjaha. Erik pogleda prema proboju. Sjeverni vojnici gurali su se kroz otvor, jedan preko drugog, uvjereni da se lijevo krilo raspada.

 

„Povucite zid unazad oko pukotine!” naredi. „Napravite im prolaz prema unutra, ali ne dajte da se proširi!”

 

Steelmark odmah shvati. Krenu iza prvog reda, hvatajući ljude za ramena i pokazujući im gdje da stanu.

 

„Savijte liniju! Držite krajeve! Neka uđu samo kroz sredinu!”

 

Vojnici Veilcourta oko proboja povukoše se nekoliko koraka i zatvoriše strane. Otvor više nije rastao. Pretvarao se u uzak prolaz između dva zida štitova. Ardenfallovi vojnici nastavili su ulaziti, uvjereni da ih guraju pred sobom. Nisu vidjeli konjanike koji su ih čekali iza linije.

 

Erik podiže mač.

 

„SPREMNI?”

 

Konjanici spustiše koplja.

 

„ZA VEILCOURT!”

 

Konji udariše u proboj.

 

Prvi red ljudi Ardenfalla nestade pod njima. Oni iza prvog reda pokušali su stati, ali su ih njihovi nastavili gurati naprijed. Konjanici su ih lomili u uskom prolazu, dok su se štitovi Veilcourta s obje strane ponovo zatvarali.

 

Steelmark se pojavi nekoliko koraka iza Erika, lica tvrdog kao kamen.

 

„KO PADNE, NEKA USTANE ILI ĆE BITI PREGAŽEN!”

 

Mikhail je čuo sve i ništa. Jedan sjeverni vojnik prođe dovoljno blizu da mu vidi oči. Bio je mlad. Uplašen. Blato mu se osušilo preko obraza, a dah se dimio kroz otvor šljema. Zamahnuše gotovo u isto vrijeme. Mikhailov štit zaustavi njegov udar. Mikhailov mač prođe ispod oklopa. Čovjek se ukoči. Krvava ruka spusti mu se na štit, kao da se pokušava zadržati. Mikhail ga odgurnu. Čovjek pade na leđa i okrenu lice prema nebu. Isto kao onaj prvi. Mikhail tek tada vidje da to rade svi. Kao da gore neko mora biti. Ovaj put nije podigao pogled da vidi šta tamo traži. Ipak je zastao trenutak duže nego što je smio gledajući kako se tijelo umiruje.

 

Ronik ga povuče za rame.

 

„Mikhail!”

 

Mač prođe kroz vazduh tamo gdje mu je maloprije bila glava. Mikhail se vrati u sebe i podiže štit. Nije bilo vremena da razumije. Samo da preživi. Samo da se vrati kući.

 

Konjanici pregaziše ono što se slilo u proboj. Sjeverni pritisak poče slabiti. Ardenfallovi redovi uzmakoše prema mostu. Oni najbliži vodi već su se zbijali jedni uz druge, gurajući se prema jedinom prolazu nazad. Čitava vojska nije mogla odjednom stati na isti most. Mikhail tada shvati zašto ih je Stalarik pustio preko.

 

„DRŽI!” viknu Erik. „NE IDI ZA NJIMA!”

 

Neki su poslušali. Neki nisu.

 

Mladi vojnici i regruti, oni koji još nisu prošli obuku za viteza, prvi se otrgnuše iz reda. Krv, strah i olakšanje što su još živi pomiješali su im se u nešto što je ličilo na hrabrost. Ili na ludost.

 

„Bježe!”

 

„Dokrajčite ih!”

 

„Ne dajte im da se vrate preko rijeke!”

 

„NAZAD!” zaurla Steelmark. „NAZAD U LINIJU!”

 

Ali nekoliko njih već potrča prema mostu.

 

Joren krenu za njima. Mikhail ga vidje krajičkom oka. Jorenovo lice bilo je umazano blatom i krvlju, oči široke i lude od toga što je još živ. U ruci je držao mač koji je drhtao. Smijao se, ili je plakao, Mikhail nije znao.

 

„Mikhail!” viknu Joren. „Uspjeli smo!”

 

Krenu naprijed za njima. Mikhail ga zgrabi za zadnji dio oklopa i povuče toliko jako da Joren skoro pade na leđa.

 

„Ne ideš.”

 

„Pusti me!”

 

„Ne ideš.”

 

Joren se trznu da se oslobodi, ali Mikhail ga udari ramenom u prsa i povuče nazad iza štitova.

 

„Ostani u liniji.”

 

Joren ga pogleda kao da ga mrzi. Onda se sa sjevernih visova začu prvi zvuk.

 

Zvižduk.

 

Erikova glava naglo se okrenu.

 

„DOLJE!”

 

Među stijenama na sjevernim visovima podiže se čitava skrivena linija strijelaca.

 

„ŠTITOVI!” zaurla Steelmark.

 

Crna kiša strijela pade preko ravnice. Oni koji su istrčali nisu imali zid. Prvi pade odmah, s tri strijele u leđima. Drugi se okrenu prema njima, kao da još ima vremena da se vrati. Strijela mu prođe kroz vrat. Treći pokuša podići štit, ali ga pogodi u nogu, pa u lice kad je pao. Još su trčali. Još su padali. Neki su uspjeli napraviti dva koraka nazad. Više od toga nisu.

 

Mikhail zadrža Jorena uz sebe dok su strijele udarale u zemlju i tijela onih koji su maločas mislili da je bitka gotova. Joren više nije pokušavao da se otrgne. Ronik opsova ispod glasa. Rovan je zurio prema polju, blijed, bez daha. Erik udari pesnicom u štit, jednom, toliko snažno da je zvuk pukao preko linije.

 

„NIKO NE IZLAZI IZ REDA!”

 

„NIKO!”

 

Strijele su nastavile padati još malo, a onda stale jednako naglo kao što su počele.

 

Udolina se utišala.

 

Ostali su samo jauci ljudi koji nisu bili dovoljno mrtvi da zaćute, i zvuk rijeke koja je tekla kao da se ništa nije dogodilo. Mikhail pusti Jorena. Joren je stajao pored njega.

 

„Bio bih tamo i ležao među njima”, reče tiho. „Hvala ti.”

 

Mikhail nije odgovorio. Gledao je tijela razbacana po blatu između njih i rijeke. Mnogi su ležali licem prema nebu. Na Noć Sjećanja palile su se vatre da mrtvi ne ostanu u mraku. Ovdje niko ništa nije zapalio. Svi su gledali gore, a niko odozgo nije gledao njih. Pomisli na Rovanove riječi, da čovjek umre i samo ode u zemlju, i prvi put nije imao čime da mu odgovori. Pomisli na oca, pod kamenom, daleko, i na nebo nad njim. Zatim na one koji su ležali u udolini, koji su potrčali za pobjedom, a nisu je našli.

 

„Steelmark, šta je ovo?” Erik pokaza prema tijelima razbacanim između linije i rijeke. „Jesu li išta naučili na tim treninzima?”

 

„Pitaj kralja zašto ih je poslao u rat prije vremena”, reče Steelmark i pljunu u stranu.

 

Erik stegnu šaku. Steelmark je bio u pravu. Okrenu se prema svome lijevom krilu. Pogled mu pređe preko redova, preko ljudi koji su još držali štitove, iako više niko nije udarao u njih.

 

„Tako mi kapela, zar niko od vas ništa nije naučio?!” zagalami. „Ovo se događa kada se obuka prekine! Trčite u svoju sigurnu smrt!” Glas mu puče od vike.

 

Dolina je mirisala na željezo i mokru zemlju. Napukli štitovi ležali su po blatu. Mačevi su ostali tamo gdje su ispali iz mrtvih ruku. Ljudi su klečali pored ranjenih i pokušavali zaustaviti krv rukama koje su se tresle. Neki su ipak vikali od radosti. Grlili se. Govorili da su pobijedili, da je gotovo, da se Ardenfall povlači. Nije bilo gotovo. Bio je to tek prvi dan.

 

Erik se okrenu prema Rovanu. Rovan je stajao ukočen, grudi su mu se snažno dizale i spuštale. Oklop mu je bio poprskan krvlju koja nije bila njegova. U očima mu je još gorjela ona ista gladna iskra. Izgledao je kao da očekuje da neko spomene ljude koje je posjekao dok se probijao do Ronika. Erik stade pred njega. Glas mu je sada bio tiši, vjerovatno jer mu je već pukao od vike. Ali pogled nije, ostao je oštar.

 

„Objasni mi.”

 

„Šta da objasnim, ser?”

 

„Rupu koju si ostavio u liniji.”

 

Rovan stegnu balčak dvoručnog mača toliko jako da mu zglobovi pobijeliše.

 

„Vidio sam otvor. Napredovali su. Ronik je pao i morao sam…”

 

„Nisi vidio otvor”, presiječe ga Erik. „Ti si ga napravio.” Priđe mu još malo. „Gurnuo si dvojicu naših ljudi iz reda. Ostavio si svoje mjesto. Otvorio si zid i pustio Ardenfall da se slije kroz njega.”

 

„Brat mi je pao”, izgovori pognute glave. „Morao sam. Nisam mogao stajati i gledati.”

 

„Kapetane”, začu se Ronikov glas. Stajao je nekoliko koraka dalje, s jednim mačem još uprljanim blatom.

 

„Spasio je mene.”

 

„Znam.” Pogleda ga Erik. Ronik zaćuta. Erik ponovo vrati pogled na Rovana.

 

„Spasio si brata. Lijepo od tebe. Zaista.” Glas mu se stvrdnu. „Ali zbog toga je neko drugi izgubio brata. Neko oca. Neko muža. I za to si ti odgovoran.”

 

„Ubio sam i ja njih”, reče. Glas mu je postajao sve glasniji. „Vidjeli ste.” Okrenu se prema ljudima iza sebe. „Svi ste vidjeli!”

 

„Vidio sam kako si skoro slomio lijevo krilo”, reče Erik. „Vidio sam ljude kako ginu držeći procjep koji si napravio. Nanio si našoj liniji više štete nego ijedan čovjek Ardenfalla na ovom polju.”

 

„Ja…” Rovanov glas puknu. „Samo sam htio pomoći.”

 

„Nisi ti mislio”, presiječe ga Erik. „To je problem. Nikada ne misliš.”

 

Tišina se proširi oko njih. Čak su i neki ranjeni podigli pogled.

 

„Ti još nisi pravi vitez”, reče Erik. „Nisi ni blizu. Daleko od čovjeka kojem bih povjerio druge. Ti si talentovan momak s velikim mačem i previše gladi da budeš prvi. Govoriš da jednog dana želiš voditi ljude. Je li ovako? Da ostaviš sve iza sebe kako bi spasio jednoga? Da srušiš vlastiti zid jer si odlučio da tvoja želja vrijedi više od naređenja? Dok sam ja kapetan, nećeš voditi nikoga.”

 

Erik je možda pretjerao. Mikhail je to osjetio čim su riječi izašle. Osjetio je i Rovan.

 

„Još jedna ovakva greška”, nastavi Erik, „lično ću tražiti da ti oduzmu zvanje mlađeg viteza. Napustićeš red Vitezova od Veila. Lično ću se pobrinuti za to”, lupnu rukom o svoje grudi.

 

Rovanovo lice puče. Stid, bijes i strah sudariše se u istom trenutku. Zbaci šljem. Zveket odzvoni vazduhom.

 

„Spasio sam vas!” povika. Zatim se okrenu prema liniji kao da i njima govori. „Spasio sam sve vas! Udavili biste se iza svojih štitova bez mene!”

 

Ronik se pomjeri prema Eriku, ali Mikhail ga uhvati za podlakticu.

 

„Polako”, reče tiho.

 

Stalarik se okrenu prema galami. Pogled mu se zaustavi na Eriku. Pogled koji nije značio dobro. Mikhail ga je posmatrao. Stalarik je ćutao, ali mu je pogled jasno govorio da Erik smiri svog čovjeka.

 

Rovan baci dvoručni mač u blato.

 

„Slomio sam ih!” zaurla. „POBIJEDIO SAM!”

 

Steelmark vidje Stalarikov pogled i krenu naprijed.

 

„TIŠINA!”

 

Njegov glas se diže preko lijevog krila. Stade između Rovana i Erika, i unese se Rovanu u lice.

 

„Tako se ne obraćaš svome kapetanu, momče!”

 

Rovan je disao teško, ali nije skidao pogled s Erika. Steelmark pokaza prema liniji.

 

„Nisi slomio njih. Slomio si nas. Linija bi se raspala da nije bilo Tomarove konjice.”

 

Rovanov pogled skliznu prema maču u blatu. Ruka mu krenu prema njemu, pa zastade iznad balčaka. Drhtala je. Bijes se polako povuče iz njegovog lica. Ispod njega ostade nešto mlađe. Nezaštićeno. Sagnu se i podiže mač. Zatim šljem. Nije se izvinio. Nije rekao da je Erik u pravu. Samo se okrenu prema mjestu na kojem je stajao prije nego što je napustio red. Dvojice štitonoša više nije bilo. Na njihovim mjestima ostao je jedan napukao štit i krv koja je polako ulazila u zemlju.

 

Ronik spusti pogled. Mikhail osjeti kako mu stisak na njegovoj ruci popušta. Pusti ga. Rovan je dugo gledao u ta dva prazna mjesta. Onda mu ruka, ona kojom je držao mač, ponovo poče drhtati.

 

Prvi put je Rovan Milkrest izgledao istinski uplašen.