Poglavlje XXVIII: Rijeka Elorin

Tada se vojska Ardenfalla pomjeri. Poče silaziti kroz svoj prolaz prema udolini. Tutnjanje čizama i zvuk metala odbijali su se od stijene do stijene.

 

Početak najgoreg, pomisli Mikhail. Nekome se oružje treslo u rukama, neko je pričao previše jer nije znao kako da podnese tišinu. Neko je povratio u stranu. Mikhailu je srce snažno lupalo. Podigao je ruku do Kamena Nade i jako ga stisnuo. Nije mu se sviđalo šta može da uslijedi. Niko od mlađih vitezova nije okusio krv, ni na sebi ni na svome metalu. Rovan je već izvukao dvoručni mač. Mikhail izvuče svoj mač i namjesti štit uz tijelo. Ronik nije izvukao ništa. Stajao je tako, s rukama blizu pojasa, kao da je zaboravio čemu služe.

 

„Ronik”, reče Mikhail tiho.

 

Ronik ga pogleda.

 

„Šta je?”

 

Mikhail samo spusti pogled prema njegovim mačevima. Ronik pogleda, pa brzo izvuče oba.

 

„Znao sam”, promrmlja. „Samo sam provjeravao da li i ti znaš.”

 

Ovo neće biti bitka u kojoj će svako čekati na svom grebenu da vidi ko će prvi pući. Ne. Ardenfall je silazio, oni su ih gledali preko rijeke.

 

„Ima ih... previše”, reče Ronik. „Previše ih je, kapela mi.”

 

Erik ga pogleda s konja.

 

„Smiri se, Ronik. Ima ih koliko i nas.”

 

„Kako znaš?” upita Mikhail.

 

„Pa imam oči. Znam da brojim.”

 

„Vidiš, to mi je promaklo na obuci”, odgovori Ronik.

 

Tada tutnjava stade. Vojska Ardenfalla zaustavi se i raširi s druge strane rijeke. Samo se Tomar čuo na svom desnom krilu kako viče da dignu barjake više, da se red zategne i da niko ne stoji kao vreća brašna bačena u blato.

 

Mikhail tek tada dobro pogleda vojsku Ardenfalla. Bilo ih je više. Mnogo više. Koliko god se Mikhail trudio izbrojati redove preko rijeke, pogled bi mu se uvijek izgubio prije kraja. Erik je slagao kad je rekao da ih ima koliko i njih. Mikhail je to znao. Vjerovatno je i Ronik znao. Njihovi barjaci dizali su se iznad vojske, sivi poput sjevernog zimskog neba, onog koje se nikada ne mijenja. Na svakom barjaku tamnoplavom bojom bila su ucrtana tri stuba. Stajali su jedan pored drugog, jednako razmaknuti, a preko njih je ležao kamen koji ih je spajao od prvog do posljednjeg. Bio je to grb Ardenfalla, grada podignutog na tri visoka kamena stuba povezana drvenim mostovima izgubljenim u magli. Barem ih je tako Orrin opisivao. Spoljni stubovi bili su široki i čvrsti, dok je srednji, malo uži, nosio težinu između njih. Podsjetnik da je sve čvrsto samo onoliko koliko i njegov najslabiji dio. Vojska im je nosila iste odore i plašteve i isti grb na štitovima. Stajali su mirno kao led. Samo se čulo žuborenje rijeke u udolini.

 

Mikhail tada osjeti strah. To je to. Zar ovako? Zar će svi poginuti u ovoj udolini zbog razloga koje niko nije znao objasniti kako treba? Govorili su da ljudi Ardenfalla prelaze granicu i pale zemlju po Veillandsu. Ali zašto? Zbog zime? Zar im nije dovoljno ono što već imaju?

 

Stajali su u tišini. Vrijeme je izgledalo kao da se zamrznulo. Tada Stalarik pogleda prema Eriku i klimnu mu da dođe. Erik odmah potjera konja naprijed i zaustavi se pored njega. Stalarik nije skidao pogled s rijeke.

 

„Ne prelaze”, reče. „Čekaju.”

 

„Misliš da neće pregovarati?”

 

„Neće.” Zatim se okrenu prema Eriku. „Ali ti hoćeš.”

 

„Komandante, jeste li sigurni?”

 

„Siguran sam, Erik. Da nisam, ne bih te slao.”

 

Erik pogleda prema njima. Sve je bilo mirno, kao da je vojska od leda, a ne od mesa.

 

„Dobro”, reče. „Poštovaćemo naš dio. Običaj je običaj.”

 

Stalarik klimnu. Erik odgalopira prema kamenom mostu preko rijeke i stade na njegov južni kraj. Bio je dovoljno blizu da ga strijela Ardenfalla može pogoditi, i dovoljno daleko da mu niko iz Veilcourta ne može pomoći ako se nešto dogodi. Ipak je stajao mirno, poslušan svom komandantu. Tada se jedan jahač izdvoji iz linije Ardenfalla. Kopita su mu gazila ono malo mraza što je ostalo. Prelazio je ravnicu, pa se zaustavio na sjevernom kraju mosta. Nije prišao čak ni do pola mosta. Sjever je odbio da pređe.

 

Dva oblika, dva svijeta. Sve je sada bilo u njihovim rukama. Da se svi pokupimo i odemo odakle smo došli, pomisli Mikhail. Bilo bi lijepo ponovo se vratiti u Veilcourt, ma koliko grad postajao skuplji i gadniji. Bilo bi lijepo vratiti se kući u Emberveil, vidjeti Daisy kako ga čeka na pragu, kao što je nekad Darina čekala. Zadirkivati Tarika kako je ostario i kako mu borbe više ne idu, dok bi ga Marla grdila. Čitati i slušati priče kod Aldrena u Kapeli Nade. Sve bi to bilo lijepo kada bi se završilo ovdje i sada.

 

Vrijeme se razvuklo. Predugo. Premirno. Kameni most između Erika i drugog jahača ostao je netaknut. Ni čizma ni kopito nisu kročili na njega. Napokon, obojica se okrenuše i odjahaše nazad prema svojim linijama. Ronik tada šapnu Mikhailu, koji je stajao ispred njega:

 

„Pregovori su propali, pazi šta ti kažem.”

 

„Ne sad, Ronik, čekaj.”

 

Erik priđe Stalariku, nagnu se prema njemu i šapnu. Trajalo je. Zatim Stalarik klimnu. Erik odgalopira prema svom krilu. Steelmark mu priđe čim je zaustavio konja.

 

„Udaramo ih dok prelaze?”

 

„Ne.”

 

Steelmark pogleda prema uskom kamenom mostu.

 

„Puštamo ih preko?”

 

„Sve”, reče Erik. „Ako ih udarimo na mostu, zatvoriće prolaz i ostati iza rijeke. Kad siđu u udolinu, voda će im biti iza leđa, a čitava vojska imaće samo jedan put nazad.”

 

Steelmark još jednom pogleda prema mostu, pa kratko klimnu. Erik se okrenu prema lijevom krilu.

 

„Spremite se.”

 

Kao da je još nešto htio reći, ali tada se sa sjeverne strane udoline začu dubok, nizak zvuk. Bubnjevi. Jedan udar, pa drugi. Spori kao snijeg kad pada.

 

Tada Erik klimnu Steelmarku. Steelmark mu uzvrati, pa se okrenu prema liniji.

 

„FORMIRAJ LINIJU!”

 

Čulo se lupanje čelika i udaranje čizama o kamen i blato.

 

„BRŽE, BRŽE. AJMO. OVO NIJE TRENING!”

 

Joren je stajao nekoliko mjesta lijevo od Mikhaila. Okrenu glavu i povrati u stranu, po čizmama čovjeka pored sebe. Stariji vojnik opsova i odgurnu ga ramenom.

 

„Samo kukavice povraćaju.”

 

Mikhail stegnu zube. Htio je da mu kaže da ga ne dira. Da je Joren možda samo premlad za sve ovo. Nije rekao ništa. Ni on se nije osjećao mnogo bolje, samo je strah držao u sebi i gutao ga. Joren obrisa usta rukavom i ponovo podiže štit.

 

Ronik se okrenu i pogleda grebene iza njih, zatim rijeku s lijeve strane.

 

„A šta ako nas odguraju sve do grebena? U rijeci barem znam plivati.”

 

„Zvijer je najopasnija kada nema izlaza“, odgovori mu Steelmark, gledajući ga.

 

Bubnjevi su postajali glasniji. I glasniji. I glasniji. Sve dok zemlja pod njihovim čizmama nije zadrhtala. Prvi redovi Ardenfalla stupiše na most. Prelazili su u zbijenim kolonama, a čim bi sišli na južnu obalu, razdvajali su se lijevo i desno i širili udolinom do rijeke. Niko iz Veilcourta nije krenuo. Erik pogleda prema Stalariku, ali komandant ne dade znak. Odluka je ostala ista. Puštao ih je sve.

 

Ronik zauze mjesto u drugom redu, odmah iza Mikhaila, malo udesno. Rovan ode nekoliko mjesta lijevo od Jorena i stade u drugi red, iza drugog štita. Nisu se pogledali. Ronik zatvori oči na tren i promrmlja molitvu nekoj kapeli. Kojoj, vjerovatno ni sam nije znao. U istoj molitvi pomiješao je Bijes, Nadu i Strah. Onda otvori oči i podiže oba mača. Rovan podiže dvoručni mač iza štita čovjeka ispred sebe. Pogled mu ode udesno, prema mjestu gdje je stajao Ronik, ali ga od štitova i ljudi nije mogao vidjeti. Mikhail spusti štit ispred sebe i stegnu mač.

 

Linija Ardenfalla napokon se formirala nasuprot njihovoj. Bubnjevi stadoše. Truba se oglasi.

 

Počelo je.