Poglavlje XXVII: Marš od osam dana

U zoru, šest hiljada ljudi marširalo je kroz sjevernu kapiju Veilcourta, pod smeđim barjakom grada. Rijeka čizama, daha, željeza i kože kretala se prema sjeveru. Snijeg se već otopio na nižim putevima, a proljeće je stajalo na ivici svijeta, još hladno i nesigurno smije li doći.

 

Mikhail je marširao s lijevim krilom, iza Ser Erika i njegove tišine. Erik je bio na konju, uspravan i miran, ali drugačije nego prije. Izgledao je kao da nosi mirnoću čovjeka koji zna da, ako jednom pusti da mu se lice promijeni, neće ga lako vratiti nazad. Negdje naprijed, u centru, jahao je Stalarik. Mikhail ga odavde nije vidio, ali znao je da je tamo.

 

Uz Mikhaila su išli Ronik i Rovan. Ronik je imao dva mača na leđima, ali su mu ruke svako malo tražile kaiševe, kopče, pojas, nešto da poprave, nešto da dodirnu. Pomjerao se nemirno kao čovjek koji bi radije pričao nego slušao vlastite misli. Rovan je nosio dvoručni mač preko ramena. Gledao je samo pravo. Oštro i tvrdo, kao da želi probiti put pogledom prije nego što ga noge pređu. Mikhail je nosio mač i štit. Štit mu je udarao o rame u istom ritmu s korakom, težak, stvaran, mnogo stvarniji nego na obuci. Dok je hodao, iz džepa mu dopre slab miris suvog ardenfallskog bilja. Tada pogleda Rovanove ruke. Tresle su se. Ne mnogo. Dovoljno da se vidi ako čovjek zna gdje da pogleda. Rovan to osjeti, pa stegnu prste oko remena mača.

 

„Šta gledaš?” reče.

 

„Ništa.”

 

„Onda gledaj naprijed.”

 

Mikhail posluša. Iza njih se Veilcourt najprije smanjio u oblik. Zatim u sivu mrlju. Zatim u sjećanje. Kule Kapele od Veila ostale su posljednje, tanke i blijede dok i njih put nije progutao. Osam dana marša stajalo je pred njima. S tolikim brojem ljudi kolona se sporo kretala. Konji, štitovi, oklopi, kola s hranom, kovački alat, sve se kretalo kao jedna velika, umorna životinja.

 

Prvog dana niko nije mnogo govorio. Drugog su već počeli žaliti se na noge. Trećeg je Tomar rekao da je gladan prije nego što je sunce došlo do pola neba.

 

„Tek si jeo”, reče Kaldren, koji je jahao uz njega sve vrijeme.

 

„Jesam”, reče Tomar. „Zato i znam da nije bilo dovoljno.”

 

„E, svako danas može biti kapetan.”

 

Tomar se nasmija i mahnu rukom da mu donesu još.

 

„Pojeo si porciju za dvojicu”, nastavi Kaldren.

 

„To su bile dvije slabe porcije.”

 

„Hrana je loša.”

 

Tomar se uvrijedi kao da mu je neko napao porodicu.

 

„Nije loša. Ukusna je.”

 

Joren, koji je s njima prošao obuku ali nije uspio za viteza, hodao je nekoliko koraka iza Mikhaila. Pogleda u svoju praznu zdjelu.

 

„Moja je imala pepeo.”

 

„Pepeo je ukus rata”, reče Tomar ozbiljno. „Navikni se.”

 

Ronik se nagnu prema Mikhailu.

 

„Ako preživimo, ja otvaram krčmu i zabranjujem mu ulaz.”

 

„Nećeš”, reče Mikhail.

 

„Zašto?”

 

„Jer bi ti tako ostavio svoju zaradu na vratima.”

 

Ronik razmisli.

 

„Vidiš, to je pametno. Nisam znao da si postao trgovac.”

 

Tomar ih je čuo. Naravno da ih je čuo.

 

„Mlađi vitezovi”, reče s konja, „vidim da vam je duh živ. To je dobro. Duh nosi tijelo kad noge izdaju.”

 

Zatim se okrenu prema svojim ljudima kao da nešto računa, pa mu se glas promijeni.

 

„Desno krilo, držite razmak. Nemojte se toliko nabijati, neka kolona izgleda veća, i više terena ćemo pokriti. Treći red bliže barjaku. Barjak gore. Ako ga ja ne vidim, neće ga vidjeti niko iza tebe. Još samo treba da nas napadnu i pomisle, evo, barjak je pao, ušli smo. Barjak se mora vidjeti. Sve vrijeme.”

 

Tomar nastavi jahati niz svoje krilo, ispravljajući, gledajući, naređujući kratko i jasno. Ljudi su ga slušali odmah. Mikhail to nije očekivao. Znao je Tomara koji se smije, jede i uvrijedi se kad mu neko kaže da hrana nije ukusna. Nije još znao ovog Tomara, čovjeka čiji se glas mogao spustiti preko ljudi i odmah ih dovesti u red. Rovan primijeti njegov pogled.

 

„Šta je?”

 

„Nisam znao da je takav”, reče Mikhail.

 

Rovan pogleda prema Tomaru.

 

„Šta mu fali. Dobro vodi krilo.”

 

„Ti bi volio da dobiješ jedno.”

 

Rovan se osmjehnu.

 

„Naravno. Ko ne bi.”

 

U tome nije bilo ni šale ni stida.

 

Kada bi sunce zašlo, podizali su kampove brzinom ljudi koji su isti postupak uvježbali stotinu puta. Smeđi platneni šatori dizali su se u redovima. Vatre su paljene jedna po jedna. Štitovi su slagani u poluzidove, rovovi kopani plitko, ali dovoljno da uspore konja ili čovjeka koji ne gleda pred sobom. Veilcourt je imao svoj način. Svako krilo imalo je svoj dio. Centar bi bio malo naprijed, kao vrh koplja. Tamo je jahao Stalarik. Mikhail ga je rijetko vidio izbliza, ali mirnoća koja je dolazila iz centra širila se prema krilima kao toplina od vatre. Ljudi koji s njim nikada nisu razmijenili ni riječ ipak su razumjeli šta se od njih traži. Lijevo i desno krilo bila su povučena iza njega, spremni da se zatvore ako neprijatelj udari na jednu stranu. Tako su ih učili. Tako je vrijeme pokazalo da je najteže slomiti vojsku koja i sama izgleda kao oružje. Noću je svako krilo držalo svoje vatre. Ljudi su ostajali sa svojima, jer je tako lakše paziti ako neko fali. Tek ujutro, u sivilu prije pokreta, neko bi prešao do tuđe vatre da nađe lice koje poznaje prije nego što dan opet sve razdvoji. Oko svakog dijela kampa postavljali su grube prepreke od balvana, s naoštrenim krajevima okrenutim prema van. Neke su sjekli usput u Šumi Hrastovoj, koja ih je pratila s istočne strane dok su marširali.

 

Četvrte noći vjetar je bio oštar, a dim se stalno vraćao prema njima. Sjedili su oko vatre lijevog krila, Mikhail, Ronik, Rovan, i nekoliko starijih vojnika. Steelmark je stajao malo dalje, ne potpuno s njima, ali dovoljno blizu da čuje sve što ne treba. Ronik ga je gledao već neko vrijeme. Tačnije, gledao je ožiljak preko njegovog oka. Prvo kratko. Pa opet. Pa treći put dovoljno očigledno da ga je Mikhail udario koljenom. Ronik se trgnu.

 

„Šta je?”

 

„Prestani.”

 

„S čim?”

 

Mikhail pogleda prema Steelmarku, pa prema njemu. Ronik se nakašlja i okrenu prema vatri. Prekasno. Steelmark ga primijeti.

 

„Pitaj, Ronik.”

 

„Nisam ništa…”

 

„Pitaj.”

 

Ronik pogleda Mikhaila, pa Rovana, pa opet Steelmarka.

 

„Ožiljak”, reče napokon. „Kako ste ga dobili?”

 

Nekoliko ljudi oko vatre zaćuta. Steelmark je neko vrijeme gledao u plamen. Zatim palcem kratko pređe preko ožiljka, kao da provjerava je li još tamo.

 

„Od brata.”

 

Ronik otvori usta, pa ih zatvori. Rovan se nagnu naprijed.

 

„Znao sam.”

 

Svi ga pogledaše. On slegnu ramenima.

 

„Šta? Samo sam znao.”

 

Steelmark mu uputi pogled od kojeg bi se mlađi čovjek vjerovatno odmah izvinio. Rovan nije. Samo je zadržao pogled malo predugo. Steelmark stisnu zube. Vilica mu se pomjeri. Ronik se odmah ubaci:

 

„Izvinite. U njegovo ime. Njegova usta rade bez razmišljanja, nisu kao moja.”

 

„Moja usta rade bolje od tvojih”, reče Rovan.

 

„Moja barem ponekad znaju kad treba ćutati.”

 

Jedan stariji vojnik s lijevog krila frknu kroz nos.

 

„To još nisam vidio.”

 

Ronik pokaže na njega.

 

„Vi ste mi od danas najmrži čovjek.”

 

Stariji se kratko osmjehnu, pa opet pogleda u vatru. Steelmark nije odmah nastavio. Kada je progovorio, glas mu je bio ravan.

 

„Bio sam običan ratnik, ni obuku nisam završio kad su nas poslali u rat.”

 

Zatvori oči. Vatra mu osvijetli lice odozdo. Ožiljak je izgledao strašnije.

 

„Moj brat je ostao u Ardenfallu. Ja sam otišao u Veilcourt. Godinama smo stajali na različitim stranama istog rata. Jednog dana smo se sreli na polju. Nisam ga vidio dugo, nisam ga ni prepoznao. Nije ni on mene.”

 

Niko se nije pomjerao.

 

„On je bio brži.”

 

Ronik spusti pogled. Steelmark maknu ruku s ožiljka.

 

„I nije promašio mnogo.”

 

„Jeste li ga…” poče Joren, pa odmah zaćuta. Steelmark ga pogleda.

 

„Jesam.”

 

Tišina pade tako tvrdo da je i vatra zvučala glasnije.

 

„Toliko o tome”, reče Steelmark.

 

Okrenu se i ode u mrak prije nego što je iko stigao reći nešto što bi pogoršalo stvar. Ronik izdahnu kroz zube.

 

„Dobro. To više nikad ne pitam.”

 

Rovan je gledao za Steelmarkom. Tek kada se udaljio, nagnu se prema njima.

 

„Nisam znao da je Steelmark iz Ardenfalla.”

 

„Po čemu si to zaključio?“ upita Mikhail.

 

„Rekao je da mu je brat ostao u Ardenfallu, a da je on otišao u Veilcourt.”

 

Ronik i Mikhail kratko se pogledaše.

 

„Ćuti, nemoj da te čuje”, reče Ronik.

 

„Zašto? Valjda bi trebali svi da znaju.”

 

„Možda nisi dobro razumio”, reče Mikhail.

 

„Jesam. Čuo sam to i ranije. Nekada je živio tamo.”

 

Ronik ponovo pogleda prema mjestu gdje je Steelmark nestao u mraku.

 

„Možda nekada”, reče Mikhail. „Ali izabrao je Veilcourt.”

 

Peta noć bila je najhladnija. Mikhail je sjedio s Erikom kraj vatre. Ostali su se razišli po svojim šatorima ili stražama. Ronik je negdje pokušavao uvjeriti Jorena da je najbolji način da se čovjek ugrije da se žali dovoljno dugo dok se neko ne naljuti pa mu ponudi svoje ćebe. Rovan je čistio svoj dvoručni mač. Mikhail je dugo gledao u vatru.

 

„Ser Erik?”

 

„Hm?”

 

„Zašto Wardeni i kralj ne idu s nama?”

 

Erik zadrža pogled na plamenu.

 

„Kralj rijetko napušta Kraljevu palatu”, reče. „Nije izašao otkad ja pamtim. Samo ako bi cijelo kraljevstvo pred njim prijetilo da padne.”

 

„A Wardeni?”

 

„Oni su s njim uvijek.”

 

Mikhail se malo namršti.

 

„Zar ne bi trebali biti tamo gdje je najgore?”

 

„Budu tamo gdje je najgore.”

 

Mikhail počeša bradu.

 

„Wardeni čuvaju kralja. Čuvaju srce vlasti, zakletvu i znak. Daju ljudima nadu da se ne pretvore u rulju čim neko krene na grad. Ne kažem da mi se sviđa, ne sviđa mi se nimalo. U pravu si što si pitao.”

 

„Jeste li vidjeli jednog kako se bori?”

 

„Jesam.”

 

„I šta ste vidjeli?”

 

Erik se zagleda u plamen. Oči su mu bile daleko.

 

„Ako ikada izabereš taj put i uspiješ, saznaćeš i sam.”

 

Preko puta, Rovan blago nagnu glavu, kao da sluša nešto u daljini. Zatim naglo ustade.

 

„Čujete li ovo?”

 

Ronik, koji se upravo vraćao s Jorenom, stade.

 

„Čujemo li šta?”

 

„Tamo.”

 

Rovan pogleda u mrak, prema sjevernom dijelu puta. Mikhail oslušnu. Ništa. Samo vjetar, konji, platno, neko kašljanje iza šatora. Ronik priđe Rovanu i povuče ga za rukav.

 

„Sjedi. Ne tjeraj mi nervozu da hoda.”

 

„Daleko su još, Rovane”, reče mu Erik.

 

„Ako su daleko, zašto ih onda osjećam?”

 

„Zato što si ih počeo čekati.”

 

Rovan ostade stajati još trenutak. Onda sjede, ali više nije čistio mač. Samo ga je držao preko koljena, objema rukama.

 

Šeste noći, Mikhail ga nađe malo dalje od vatre. Rovan je sjedio na oborenom balvanu, dvoručni mač položen ispred sebe. Gledao je u njega. Mikhail je mislio proći, ali Rovan progovori prvi.

„Nisam se trebao onako ponašati.”

 

Mikhail stade.

 

„Kada?”

 

„Ne pravi se glup.”

 

Mikhail priđe i sjede na drugi kraj balvana. Neko vrijeme su slušali vatru iza sebe.

 

„U dvorištu”, reče Rovan. „Kad je Stalarik donio naredbu za pokret. I kod vatre. Sa Steelmarkom.”

 

„Ne moraš meni to govoriti.”

 

„Ne govorim to zbog tebe.”

 

Mikhail pogleda prema njemu. Rovan je držao pogled na maču.

 

„Govorim jer ako ne kažem nekome, onda ću uvjeriti sebe da sam bio u pravu.”

 

To je bilo toliko neočekivano da Mikhail nije odmah odgovorio.

 

„Plašim se”, reče Rovan.

 

Riječi su izašle grubo, kao da ih je morao izvući na silu. Mikhail ga nije prekidao.

 

„Ne ovako kako Ronik izgleda kad se uplaši. On se ukoči, pa mu se vidi. Ja ne mogu tako. Ja ne smijem da mu pokažem da se bojim. Nisam ni kad smo bili mali. Ni kad nas je otac tukao. Ne smijem ni sada.”

 

„Šta onda radiš?”

 

Rovan se nasmije bez radosti.

 

„Pametan si, valjda si shvatio. Gledam pravo. Stisnem zube. Čekam da dođe nešto što mogu udariti.”

 

Mikhail spusti pogled na njegove ruke. Sad se nisu tresle.

 

„Ako stanem”, reče, „poješće me. Zato idem naprijed.”

 

Mikhail je gledao u tamu ispred njih.

 

„To nije isto što i hrabrost. Ali nije ni kukavičluk.”

 

Rovan ga pogleda tada. Prvi put te noći.

 

„Ti to stvarno misliš?”

 

„Mislim. Bar to govorim sebi.”

 

Rovan okrenu glavu nazad prema maču.

 

„Dobro.”

 

Ta riječ je značila više nego što je zvučala. Mikhail ustade.

 

„Rovane.”

 

„Šta?”

 

„Ronik se boji više nego što pokazuje.”

 

„Znam.”

 

„I trebaš mu ti. Ne onaj koji jedva čeka da se dokaže, nego onaj koji si uvijek bio.”

 

Rovan ga pogleda ispod obrva.

 

„Kad si ti počeo govoriti kao Erik?”

 

„Kad si ti počeo praviti toliko problema da neko mora?”

 

Rovan se, protiv volje, nasmiješi.

 

„Idi spavaj, Emberline.”

 

Mikhail ga ostavi tamo, uz mač, vatru iza leđa i sjever ispred sebe.

 

Sedmog dana više niko nije govorio o tome koliko je put dug. Svi su znali da se bliže. Vazduh je postao hladniji. Zemlja tvrđa. Šuma Hrastova sada je bila dalja, povučena na istok. Straže su udvostručene. Izviđači su odlazili i vraćali se s licima na kojima se nije moglo pročitati dovoljno, a baš to je govorilo previše. Joren je te večeri dugo sjedio kraj Mikhaila.

 

„Jesi li ikad mislio da će ovako izgledati?” upita.

 

„Šta?”

 

„Prije bitke.”

 

Mikhail pogleda prema kampu. Ljudi su popravljali opremu. Neki su pisali pisma. Neki su se smijali preglasno. Neki nisu govorili ni s kim. Jedan čovjek je sjedio sam i oštrio nož koji je već bio oštar.

 

„Nisam”, reče Mikhail.

 

„Ja sam mislio da će biti više govora. O časti. O kralju. O tome kako ćemo se vratiti.” Joren se nasmija, pa slegnu ramenima. „Mada, šta ja znam o tome. Vi ste gore. Vi ste vitezovi. Ja sam samo dogurao dotle da stojim u istom blatu kao vi.”

 

„Trenirali smo isto.”

 

„Ali vi ste prošli. Ja nisam.”

 

„Joren.” Mikhail spusti zdjelu. „Nema to veze. Vidiš i sam, ovdje sada nije bitno ko je ko. Zajedno marširamo. Zajedno se borimo. Sutra ćemo zajedno stajati u istoj liniji, a ono što se zaleti na nju biće svejedno ko je ko.”

 

Joren je neko vrijeme ćutao.

 

„Lijepo to kažeš. Hvala ti.”

 

Joren ustade i vrati se prema svojoj vatri. Ronik ubrzo dođe, noseći oba mača u rukama. Jedan remen visio mu je otkopčan. Rovan ga odmah primijeti.

 

„Opet ti je labav.”

 

„Znam.”

 

„Da znaš, zategnuo bi ga.”

 

Rovan posegnu prema remenu, ali mu Ronik odgurnu ruku.

 

„Prestani.”

 

Rovan stade.

 

„S čim?”

 

„S tim da me stalno provjeravaš kao da sam dijete.”

 

„Moram kad ne vodiš računa o sebi.”

 

„Pusti me. Popraviću.”

 

„A ako ti spadne usred borbe? Ako ti se oklop otvori i neko te probije kroz grudi?”

 

Ronik naglo zategnu remen i podiže pogled prema njemu.

 

„Eto. Sad neće.”

 

„Ronik. Brate. Šta si se toliko unervozio?”

 

„Nisam nervozan.”

 

„Jesi.”

 

Ronik spusti mačeve kraj sebe.

 

„Pa šta i ako jesam? Sutra ulazimo u bitku, a ti me gledaš kao da ćeš cijelo vrijeme paziti jesam li dobro zategao remen.”

 

„Paziću ako moram.”

 

„Nemoj.”

 

Rovanovo lice se stvrdnu.

 

„Hoću.”

 

„Ako ćeš biti takav i gledati u mene, onda stani na drugo mjesto. Ne želim te blizu. Ako te ubodu dok paziš na mene, ja ću to nositi na duši. I neću da mi poslije neko kaže da je Ronik kriv.”

 

Rovan se ukoči.

 

„Dobro.”

 

„Rovane…”

 

„Rekao si šta hoćeš.”

 

Ustade i prebaci dvoručni mač preko ramena.

 

„Sutra stani gdje želiš. Ja neću biti kraj tebe.”

 

„Dobro.”

 

Rovan se okrenu i ode prema svojoj vatri. Ronik ostade kraj Mikhaila, gledajući u remen koji je sada bio zategnut toliko jako da mu se koža usjekla pod oklop.

 

Osmog dana krenuli su prije nego što je sunce izašlo. Nebo je još bilo tamno i nisko. Dahovi ljudi dizali su se u blijedim oblacima. Konji su bili nemirniji nego prethodnih jutara. Niko ih nije morao požurivati. Svi su osjećali da put više nije samo put.

 

Ser Erik je jahao na čelu lijevog krila. Steelmark je bio malo iza njega, hladan i prav, s rukom na uzdama. Joren je bio blizu Mikhaila, Ronika i Rovana.

 

Prvo su čuli vodu.

 

Daleko, duboko, kao da negdje ispod zemlje diše rijeka. Zatim se tlo pred njima počelo spuštati. Polako. Cijela ravnica kao da je gubila snagu i padala prema nečemu skrivenom ispod jutarnje magle. Put se naprijed račvao. Dva puta spuštala su se u udolinu, jedan lijevo, drugi desno, a između njih dizala su se tri kamena grebena. S njihove strane vrhovi su im bili ravni i u nivou s putem, pa su bili najbolje mjesto za kamp. Prema udolini i rijeci njihove kamene strane strmo su se rušile prema dnu. S njih se vidjela čitava udolina, rijeka, most i ono što se kretalo preko njega. Stalarik podiže ruku i kolona stade. Pogledom pređe preko grebena, zatim pokaza prema njima.

 

„Na svakom podignite kamp. Srednji je moj. Postavite straže uz oba puta.”

 

Nekoliko odreda iz pozadine odmah se izdvoji prema grebenima. Ostali nastaviše prema račvi.

 

Kada su stigli do nje, Mikhail zastade. Pred njima se zemlja otvarala prema dolje. Magla je ležala u dnu, siva i gusta, a kroz nju su se nazirali crni stubovi spaljenih izviđačnica. Rijeka Elorin obavijala je udolinu poput naopake potkovice. Spuštala se njenom lijevom stranom, savijala preko sjevera i vraćala niz desnu, zatvarajući sve unutar svog luka vodom s tri strane. Preko sjevernog dijela rijeke vodio je jedan jedini kameni most. Granica. Od mosta prema sjeveru počinjao je snijeg koji se ne otapa. Iza rijeke tlo se nastavljalo još kratko, pa se ponovo dizalo, hladnije i tamnije od grebena na kojima su stajali. Između sjevernih visova ostajao je samo jedan prolaz, uzak i siv, s planinama lijevo i desno, visokim toliko da su izgledale kao da dotiču nebo. A tamo, iznad rijeke i mosta, kretalo se nešto tamno. Previše daleko da se prebroji. Previše blizu da se ne čuje.

 

Ardenfall.

 

Vojska Veilcourta spusti se u dno udoline i stade. Tri grebena i kampovi ostali su im iza leđa. Ljudi se raširiše koliko im je prostor dopuštao. Desno krilo dosezalo je do početka Šume Hrastove, iza koje je Elorin nastavljao svoj tok. Lijevo krilo zatvaralo se uz samu rijeku. Ispred njih bili su Elorin, most i Ardenfall.

 

Tada se Stalarik mirnim kasom izdvoji iz centra i zaustavi nekoliko dužina ispred vojske. Nije žurio niti je gledao ljude. Gledao je samo udolinu, rijeku i most, kao čovjek koji čita stranicu koju je već jednom pročitao. Vjetar pređe preko udoline i donese miris dima, mokre zemlje i nečeg metalnog. Stalarik kao da ga nije osjetio.

 

„Držite red”, reče, ne dižući glas. „Niko ne mrda dok ja ne kažem.”

 

I to je bilo sve. Okrenu konja nazad prema centru, s istom mirnoćom kojom je i došao, kao da u udolini nije bilo ničega što već nije vidio.

 

Mikhail stegnu dršku mača. Ronik konačno progovori, gotovo bez glasa.

 

„I to je to?”

 

Rovan podiže svoj dvoručni mač s ramena i prvi put mu osmijeh nestade s lica. Ser Erik nije skidao pogled s redova Ardenfalla preko rijeke.

 

„Nije. To je tek početak.”