Poglavlje XXXIII: Hiljadu i dvjesto
Veilcourt se ukazao pred njima usred dana. Prvo su ugledali dvije kule Kapele od Veila, zatim zlatne krugove na njihovim vrhovima. Ispod njih širili su se krovovi donjeg grada, dimnjaci i zidine koje su izdaleka izgledale isto kao onoga jutra kada su otišli. Mikhail ih je ipak gledao drugačije. Kada je prvi put došao u grad, činio mu se prevelikim da bi ga jedan čovjek ikada mogao upoznati. Sada je znao kuda vode njegove ulice. Znao je kako miriše pijaca poslije kiše i hodnici Kapele pred zoru. Iza tih zidina čekali su krevet, topla voda i ljudi koji još nisu znali šta se dogodilo na grebenu.
Vojska se približavala sporije nego što je otišla. Stalarik je jahao na čelu, uspravnih leđa, dok je barjak iza njega teško visio. Erik i Tomar jahali su mu s lijeve i desne strane. Iza njih išla su kola s ranjenima, a zatim oni koji su još mogli jahati ili držati korak. Neki su na sebi nosili zavoje. Drugima je oklop bio udubljen, plašt pocijepan ili krvav. Iza njih dolazili su ostali. Ili barem ono što je od njih ostalo.
Kapije se otvoriše do kraja. Drvo zajeca, lanci zazvečaše, a vojska uđe u grad. Ljudi su čekali. Cvijeće je padalo. Latice su lebdjele s prozora i balkona, bijele, žute i crvene, prosipane rukama koje su dočekivale vojsku. Ali ljudi se nisu smiješili. Tišina vojske širila se brže od zvuka zvona. Šapati se provukoše kroz gomilu. Neko povika ime. Zatim drugo. Ljudi potrčaše prema koloni. Žena se probila između stražara i obavila ruke oko vojnika koji je jedva stajao. Starac podiže obje ruke prema sinu na konju. Dvoje djece trčalo je uz kola s ranjenima, pokušavajući vidjeti čovjeka koji je ležao pod pokrivačem. Jedni su plakali od sreće. Drugi su i dalje tražili. Imena su prolazila kroz gužvu, glasna i sve očajnija kada odgovora ne bi bilo.
„Gdje su ostali?”
„Moj brat je jahao s lijevim krilom. Gdje je?”
„Gdje je moj sin?”
Mikhail je gledao pravo ispred sebe. Ronik nije gledao nikoga. Na nekoliko mjesta ljudi bi ugledali poznato lice i potrčali, pa zastali kada bi shvatili da čovjeka koji je trebalo da bude uz njega nema. Jedna žena istrča iz reda i zgrabi štit vojnika koji je prolazio, prstiju bijelih i drhtavih.
„Moj muž. Marširao je s vama. Rekao je…”
Neko joj reče šta mu se dogodilo. Dalje niz ulicu jedna majka pade na koljena. Cvijeće joj se prosu iz ruku po kamenu. Nije vrištala. Samo se njihala naprijed-nazad, šapućući ime koje joj se nije vratilo.
Žalost se širila gradom, a tuga ju je pratila. Nevidljiva. Gladna. Duboko pod zemljom, gdje je niko nije mogao vidjeti, uzimala je u sebe slomljene ljude i činila od njih nešto gore.
Prošli su kroz Glavni Trg, zatim se popeli prema Kapeli od Veila. Na vrhu stepenica stajao je kralj. Iza njega su u polukrugu čekali Wardeni, tihi i nepomični, u tamnim oklopima sa zlatnim ivicama. Pored kralja stajali su Čuvari Kapele. Vrhovni Čuvar u zlatnoj odori, ostali u srebrnim. Vojska stade. Stalarik prvi sjaha. Zatim Erik i Tomar. Kleknuše pred kraljem u podnožju stepenica.
Teron Vaelor podiže ruku. Govorio je o dužnosti, hrabrosti i žrtvi. O granici koja nije pala. O ljudima koji su svojim tijelima sačuvali Veillands od većeg rata. Mikhail je slušao, ali riječi su mu prolazile kroz glavu bez težine. Čuo je samo rijeku. Vidio Rovanovu ruku kako mu klizi iz stiska.
„Zaustavili smo dalji gubitak”, reče kralj. „Ardenfall se povukao, a naše snage vratile su se prije nego što je cijena postala veća.”
Stalarik ustade, skide šljem i polako podiže glavu.
„Kralju moj”, reče, „nije bilo pada koji ste morali zaustaviti. Držali smo greben. Njihovi redovi bili su tanji od naših. Povlačili su se, ali nismo ih dotukli. Vratiće se.”
Kralj Teron Vaelor jedva trgnu gornjom usnom. Zatim skrenu pogled prema balkonima Kapele, kao da je tamo nešto čeka. Ali niko nije čekao. Poslije nekoliko trenutaka ponovo pogleda Stalarika.
„Dovoljno vas je palo.“
„Dovoljno za šta?”
Tišina postade još teža. Jedan od Wardena iza kralja neznatno pomjeri glavu. Teron Vaelor se nije okrenuo prema njemu.
„Poslao sam glasnika Ardenfallu”, reče kralj. „Obećali su da će povući vojsku. Učinio sam isto. Time sam spriječio veći rat.”
„I vjerujete im?”
„Vjerujem onome što je potrebno da ovaj rat ne proguta sve što imamo.”
Stalarik spusti šljem uz nogu.
„Ali rat nije stao.”
„Nije”, reče kralj. „Ali danas se neće nastaviti.”
Neko iza kralja poče tapšati. Zvuk je bio usamljen i neprirodan na širokom trgu. Zatim zatapša još nekoliko ljudi uz stepenice. Čuvari, plemići i službenici. Tapšanje se proširi prema narodu, prvo nesigurno, zatim sve glasnije. Kralj zadovoljno podiže bradu prema nebu. Mikhail podiže ruke i pridruži se. Nije znao zašto. Pogledao je oko sebe. Većina ljudi izgledala je isto. Tapšali su jer su drugi tapšali, jer je kralj stajao pred njima, jer niko nije želio biti prvi koji će ostati miran. Ronik nije podigao ruke. Stajao je pognute glave između ljudi koji su slavili odluku zbog koje se njegov brat nije vratio.
Kralj mahnu rukom. Wardeni se pokrenuše zajedno s njim. Prošli su kroz prolaz koji se otvorio među vojnicima i sišli prema gradu. Stalarik je ostao u podnožju stepenica, sa šljemom u ruci. Nije pogledao za kraljem.
Dok se narod razilazio, jedan od srebrnih Čuvara priđe Roniku. Bio je visok i mršav, s dugim licem i rukama skrivenim u rukavima. Mikhail ga je nekoliko puta viđao u Kapeli. Forenatul.
„Ronik Milkrest”, reče. „Žao mi je zbog tvog brata. Čuli smo za njegovo herojstvo. Čuli smo za njegov pad. Znali smo da je bio među najjačima.”
Mikhail zastade, pitajući se kako je vijest stigla prije njih. Forenatul ga pogleda kao da je pročitao pitanje na njegovom licu, pa mu se osmjehnu.
„Šta te čudi, Mikhail?” Znao mu je ime. „I Krilo Sumraka ima svoje oči i uši izvan zidina.”
Mikhail klimnu.
„Naravno da imate. Bilo bi previše glupo da nemate.”
Forenatul ga odmjeri od glave do pete.
„Pametan odgovor.”
Mikhail pogleda Ronika. Na jedan trenutak, na jedan gadan trenutak učini mu se da gleda Rovana. Ne lice, već način na koji je držao ramena, blagi nagib glave i tišinu kojom je primao tuđe riječi. Kao da je u njemu ostalo zaključano nešto što je Rovan nekada nosio. Ne izliječeno, već slomljeno. Mikhail pogleda njegove ruke. Obje su bile čitave. Desna, koja je Rovanu bila ranjena, kod Ronika nije imala ni ogrebotine. Trepnu. Ronik je ponovo bio Ronik. Ipak, misao ostade. Mikhail skrenu pogled prema gradu ispod brda.
Neke rane nisu odmah krvarile. Čekale su. Čekale su da čovjek postane dovoljno slab, pa dođu po njega i povuku ga dolje, duboko u zemlju. Ljudi nisu znali kako da se ponovo podignu kada izgube nekoga koga vole. Zato su se gradom punim slomljenih ljudi počeli širiti šapati:
Postoje načini.
Ušli su u desno krilo kapele, u Krilo Zore. Eriku se glas još nije potpuno vratio, pa je raspoređivanje ranjenih i prebrojavanje opreme prepustio Tomaru i Kaldrenu. Ljudi su prolazili pored njega. Neki bi zastali da ga pozdrave. Drugi bi samo spustili glavu. Erik bi svakome kratko klimnuo.
Kada su Mikhail i Ronik ušli, Erikov pogled prvo se zaustavi na Roniku. Zatim, gotovo protiv njegove volje, skliznu na prazno mjesto kraj njega. Erik napravi korak prema njima. Ronik ga ugleda. Nijedan nije progovorio. Erik podiže ruku, kao da će je spustiti na njegovo rame, ali zastade prije dodira. Prsti mu se skupiše, pa mu ruka pade uz tijelo. Ronik samo prođe pored njega. Mikhail ostade još trenutak. U Erikovim očima stajalo je sve što nije stigao reći. I sve što je Rovanu rekao prije noćne bitke, vjerujući da će kasnije imati vremena da to ispravi. Mikhail spusti pogled i pođe za Ronikom.
Soba u kojoj su spavali tokom pripravnosti bila je hladna. Niko nije ulazio otkad su otišli. Kreveti su ostali namješteni, a na svjetlosti pod prozorom vidio se tanak sloj prašine. Ronik zastade na vratima. Tri kreveta. Njegov, Mikhailov i Rovanov. Na Rovanovom je sve ostalo uredno. Pokrivač zategnut. Jastuk na mjestu. Uz nogu kreveta stajale su stare čizme koje nije ponio na marš. Ronik je gledao mjesto gdje je Rovan spavao.
„Nešto nije u redu”, reče.
„Šta?” upita Mikhail.
„Nema ga. Ali osjećam ga.” Zastade. „Znam da zvuči glupo.”
„Ne zvuči.”
„Zvuči.”
„Ne zvuči. Bio ti je brat. Treba vremena.”
Ronik pređe prstima preko kreveta.
„Kao da je i dalje živ. Kao da je negdje još ljut jer smo otišli bez njega.”
Mikhail spusti torbu na pod.
„Da je živ, vratio bi se po tebe.”
Ronik ga pogleda. U očima mu se na trenutak pojavi nešto oštro.
„A možda ne može.”
Skide oba mača i nasloni ih uz svoj krevet. Zatim sjede, laktova položenih na koljena.
„Samo mi nemoj govoriti da je mrtav”, reče.
„Ronik…”
„Znam šta si vidio.”
„Žao mi je.”
Ronik leže na krevet i okrenu glavu prema zidu. Mikhail izađe.
U maloj prostoriji uz spavaću sobu stajao je lavor ispod širokog ogledala. Voda je bila hladna i čista. Mikhail skide rukavice i poče prati ruke. Krv se odvajala od kože u tankim crvenim tragovima. Krv koja nije pripadala njemu. Oprao je lice, vrat i kosu. Voda se zamutila. Kada se uspravio, prvi put pogleda u ogledalo.
Čovjek pred njim nije izgledao kao momak koji je napustio Emberveil. Preko obraza imao je tanku posjekotinu. Ispod očiju tamne tragove nespavanja. Oklop mu je bio izgreban i udubljen na ramenu, a smeđi plašt koji mu je Daisy sašila pocijepan pri dnu. Ipak je stajao uspravno. Mač mu je visio uz nogu. Na grudima je nosio grb Veilcourta. Mikhail je gledao svoj odraz. Svidio mu se. Ta ga je misao iznenadila toliko da se skoro postidio. Svidjelo mu se kako mu oklop stoji. Kako mač više nije izgledao prevelik za njega. Kako u ogledalu nije vidio regruta koji pokušava držati korak s drugima.
Vidio je viteza. Mlađeg i još nedovršenog, ali viteza. Dotaknu Kamen Nade ispod oklopa i zadrža prste na njemu.
Iza njegovih leđa vrata se tiho otvoriše. U ogledalu ugleda Erika. Stajao je na pragu bez oklopa, sa zavojem oko vrata. Izgledao je starije nego prije marša. Pogleda Mikhaila, zatim njegov odraz.
„Dobro ti stoji”, reče promuklo.
„Šta?”
Erik pokaza prema njegovom odrazu.
„Vitez.”
Mikhail se ponovo pogleda u ogledalu.
„I meni se čini.”
Erik priđe lavoru i spusti obje ruke na njegov rub. Neko vrijeme je ćutao.
„Gdje je Ronik?”
„U sobi je.”
„Htio sam mu nešto reći.”
„Onda mu reci.”
Erik pogleda vodu zamrljanu krvlju.
„Neke riječi zakasne.”
Mikhail ga je posmatrao kroz ogledalo.
„To ne znači da ih ne treba izgovoriti.”
Erik podiže pogled prema njemu. Na trenutak se učini da će odgovoriti. Zatim samo klimnu i izađe.
Mikhail ostade sam. U odrazu je i dalje vidio oklop, mač i grb Veilcourta. Ali iza njih su sada stajali greben, Rovanova ruka, Ronik kraj praznog kreveta i Erik koji je prekasno pronašao riječi. Ponovo pogleda čovjeka u ogledalu.
Odraz je ćutao.