Poglavlje XXXV: Karta i karta i narandža

Stara biblioteka iza pijace uvijek mu je djelovala kao mjesto gdje bi barem nakratko mogao pobjeći od vlastitih misli. Mikhail gurnu vrata. Miris pergamenta, mastila i vlage spusti mu se u pluća s previše poznatom težinom.

 

„Orrine?” pozva.

 

„Osim ako nisi došao uništiti još jednu savršeno poslaganu gomilu knjiga”, promrmlja Orrin, „zauzet sam.”

 

Mikhail pođe prema glasu. Čizme su mu tiho prelazile preko starog drveta.

 

„Treba mi nešto od tebe.”

 

„Ako nisi došao vratiti knjigu i ako nije preživjela šta god da si joj uradio, onda ti ne mogu pomoći”, reče Orrin iza pulta. „A ako si došao tražiti uslugu, volio bih znati koji zakon ovog puta namjeravaš prekršiti.”

 

Začu se pomjeranje knjiga. Nešto pade, pa se otkotrlja po podu.

 

„Aha!” povika Orrin. „Evo je.”

 

Izroni iza pulta, opasno se ljuljajući. Sijeda kosa bila mu je divlja, rukavi zavrnuti, a preko obraza pružali su mu se tragovi mastila, kao da je izgubio tuču s dimnjakom. Okrenu se prema Mikhailu i podiže ruku.

 

„To”, reče, „jeste tvoje lice upravo-ću-uraditi-nešto-glupo.”

 

Mikhail to nije poricao. Tišina se nakratko nakupila između njih, prekidana propuhom koji je udarao u prozore i jutarnjom bukom Veilcourta.

 

„Odlučio sam. Želim krenuti tim putem”, reče Mikhail.

 

Orrin spusti glavu i nagnu se prema njemu, kao da ga tako može bolje vidjeti. Ruke je držao iza leđa.

 

„Sve mi je jasno.” Ozbiljno klimnu. „Kojim putem?”

 

„Putem Wardena.”

 

Orrin se nagnu još malo.

 

„Dobro. Ubijedio si me. Idi.”

 

„Nisam te ubjeđivao.”

 

„Dobro, kada već tako kažeš, onda nemoj ići.”

 

„Ali želim.”

 

„Eto. Ponovo si me ubijedio.”

 

Mikhail se nasmija.

 

„Samo ne znam odakle da počnem.”

 

Orrin pogleda prema zdjeli s kamenjem kapela. Neki su bili glatki, neki napukli, svijetli i tamni, obični i nekako pogrešni. Nekoliko žutih ležalo je odvojeno, dok su crni, bez sjaja, zauzimali čitavu jednu stranu zdjele. Mikhail im priđe.

 

„Mogao si i ti da pođeš sa mnom.”

 

„O, svih mu kapela. Pogledaj me.” Orrin raširi ruke. „Star sam. Jedva hodam.”

 

„Star si otkad sam došao u Veilcourt. Mlađi nećeš biti.”

 

„A nekada sam i ja bio mlad”, reče Orrin. „Sjećam se.”

 

„Kakav si bio?”

 

„E pa vidiš, toga se teško sjetiti.”

 

Mikhail uze jedan crni kamen. Bio je hladniji nego što je očekivao.

 

„Koji je ovo?”

 

„Strah.”

 

Mikhail okrenu kamen među prstima.

 

„Mogao bih tamo. Gdje se on nalazi?”

 

Orrin je i dalje držao ruke iza leđa.

 

„E, to ti, mladiću, neću reći.”

 

„Ne moraš. Pitaću nekoga ko hoće.”

 

„Malo ko zna gdje je i kako je naći.”

 

„Nema veze. Neko mora znati.”

 

Orrinovo lice se promijeni. Blagost nestade toliko brzo da Mikhail nije stigao ni spustiti kamen. Starac zakorači prema njemu i zgrabi ga za zglob. Stisak mu je bio prečvrst za nekoga ko je maloprije tvrdio da jedva hoda.

 

„Mikhaile, ovo u šta krećeš nije šala. U Kapelu Straha ti nećeš ići.”

„A zašto? Jesi li bio tamo?”

 

Orrin ga pusti. Blagost mu se vrati gotovo istom brzinom. Poče uvrtati jedan kraj sijedog brka.

 

„O, Wardena mu. Nisam.” Zastade. „Ali čuo sam svašta.”

 

„Šta si čuo?”

 

„Dovoljno da ti ne kažem gdje je.”

 

Pokaza prstom prema Mikhailu. Drugu ruku još je držao iza leđa.

 

„Osim toga, pred bitku na grebenu bio si sav uplašen. Da, da. Sjećam se sada.”

 

„Nisam bio uplašen.”

 

„Naravno da nisi. Samo si izgledao kao da ideš na vlastitu sahranu.”

 

„Išao sam u rat.”

 

„To ljudi najčešće kažu prije vlastite sahrane.”

 

Mikhail vrati crni kamen u zdjelu.

 

„Gdje onda da idem?”

 

Orrin se odmah uspravi.

 

„Drago mi je što si me to pitao.”

 

Izvuče ruku iza leđa i položi na pult smotanu kartu.

 

„To si tražio kada sam ušao?”

 

„Možda.”

 

„Znao si zašto dolazim?”

 

„Nisam.”

 

Orrin odmota kartu. Pergament je bio debeo, taman i ispucao po ivicama. Linije su bile povučene crnim i sivim mastilom, znatno grublje od urednih karata koje su držali u Krilu Zore. Mikhail pređe pogledom preko nje.

 

„Zašto je ovako tamna?”

 

„Zato što je stara.”

 

„I naše karte su stare.”

 

„Onda je ova starija.”

 

„Odakle ti?”

 

Orrin pređe dlanom preko nje i skloni prašinu prema ivici.

 

„Ja sam je nacrtao.” Zamisli se. „Možda i nisam, ali nije važno odakle je. Važno je kuda će te odvesti.”

 

Spusti prst na sjeveroistočni kraj Veilandsa. Tamo se pružala siva površina presječena crnim linijama, nalik napukloj stijeni. Ispod nje tekla je tanka plava linija. Uz nju su sitnim slovima bile ispisane riječi: Gdje rijeka teče uzvodno i nizvodno. Soba kao da se ohladi. Mikhailu se učini da se plava linija na pergamentu pomjerila pod Orrinovim prstom. Trepnu, ali rijeka je ponovo bila samo mastilo. Iznad nje, u najtamnijem dijelu sivila, stajala je crna tačka. Orrin položi prst na nju.

 

„Koje je to mjesto?” upita Mikhail.

 

„Kapela Pohlepe.”

 

Riječ mu se uvuče pod kožu poput hladne vode koja ne pušta ruku da je izvuče.

 

„Zašto baš ona?”

 

Orrin skloni prst s karte.

 

„Zato što mislim da će ti biti najlakša. Ne tražiš mnogo. Ne širiš ruke prema svemu što vidiš. Još živiš u kući u kojoj ti je otac živio, iako su ti nudili bolje mjesto.”

 

Mikhail podiže pogled.

 

„Sjećaš se da sam ti to rekao?”

 

„Ponekad se sjećam stvari.”

 

„A ne sjećaš se jesi li nacrtao kartu.”

 

„Ne može čovjek pamtiti sve.”

 

Ponovo pokaza prema crnoj tački.

 

„Mislim da ćeš tamo najlakše proći.”

 

„A ako nisi u pravu?”

 

„Onda ćeš saznati nešto o sebi.”

 

Mikhail se nagnu bliže karti.

 

„Šta treba da znam o toj kapeli?”

 

Orrin se uspravi i pročisti grlo.

 

„Mnogo.”

 

Mikhail sačeka. Orrin pogleda prema prozoru, kao da odlučuje odakle da počne.

 

„Kapela Pohlepe te neće mamiti bogatstvom. Pokazaće ti čovjeka kakav si mogao postati. Kakav bi bio kada bi imao sve, a ipak želio još. Onda će te pitati zašto nisi taj čovjek.”

 

Tišina se ponovo spusti među police. Orrin prstom povuče put od Veilcourta prema sjeveroistoku.

 

„Put je dug. Preko ravnica Veilcourta, kroz Šumu Hrastovu, pa kroz Tamnu Šumu Hrastovu, ili ono što je od nje ostalo.” Prst mu zastade na plavoj liniji. „Onda dolazi Veriat. Rijeka koju želiš da pređeš samo u zoru. Jer samo tada ona teče nizvodno, prema dolje.”

 

„Kako rijeka može teći uzvodno?”

 

Orrin slegnu ramenima.

 

„Veoma uporno.”

 

„A šta se dogodi ako neko pređe tada?“

 

„Probaj, pa ćeš vidjeti. Ili ćemo mi vidjeti ono što ostane od tebe.” Orrin uvrnu brk. „Kažu da Veriat ne davi ljude. Ona ih uzima. Oni koji uđu ne umiru. Samo prestanu pripadati svijetu. Voda zadrži njihov odraz, a ono što izađe iz nje više nije čovjek koji je ušao. Kažu da onome ko tada uđe put prema Veilu ostane zauvijek zatvoren, čak i kada umre.”

 

„I to si samo čuo?”

 

„Jesam.”

 

„Od koga?”

 

Orrin ponovo uvrnu brk.

 

„Od sebe.”

 

Mikhail se uspravi.

 

„Dobro. Mogu ja to.”

 

„Eto”, reče Orrin. „Zato te nisam poslao u Kapelu Ponosa.”

 

Mikhail pruži ruku prema karti.

 

„Mogu li je uzeti?”

 

Orrin suzi oči. Onda naglo zgrabi pergament i povuče ga prema sebi.

 

„Ne dam.”

 

„Orrine.”

 

„Ne može.”

 

„Zašto?”

 

„Zato što ćeš je vratiti kao što vraćaš knjige.”

 

Mikhail se tada sjeti knjige. Ostala je na stolu u njegovoj kući. Pitao se treba li mu reći da ju je zaboravio ili da je još nije pročitao. Možda bi ga drugi odgovor više zadovoljio.

 

„Nisam je još pročitao. Nisam imao kad.”

 

Orrinovo lice odmah se razvedri.

 

„Onda je to druga stvar.” Pruži mu kartu. „Evo.”

 

Mikhail je uze oprezno.

 

„Tako lako?”

 

„Ne gubi je.”

 

„Neću.”

 

„I ne savijaj je.”

 

„Već je bila savijena.”

 

„To su stari pregibi. Oni se računaju drugačije.”

 

Mikhail smota kartu i stavi je pod plašt. Orrin mahnu prema vratima.

 

„Idi sada. Imaš put da pripremiš, stvari da spakuješ i ljude kojima moraš lagati da ćeš se brzo vratiti.”

 

„Neću nikome lagati.”

 

„Onda će ti trebati još više vremena.”

 

Mikhail se nasmija i krenu prema izlazu.

 

„Srećan put”, reče Orrin iza njega.

 

Mikhail položi ruku na vrata.

 

„I Mikhaile?”

 

Zastade na pragu, leđima okrenut prema njemu.

 

„Znam da si je zaboravio.”

 

Mikhail ostade tako trenutak. Orrin ne reče ništa više. Pustio ga je da ponese kartu.

 

Napolju je dan već obuzeo grad. Pijaca je bila puna, ali nije zvučala kao ranije. Prodavači su govorili tiše. Ljudi su brže prolazili između štandova. Na prozorima još su visjele tamne tkanine, a uz zidove stajali stari spiskovi mrtvih, izblijedjeli od kiše.

 

Rat je ostavio nešto u Veilcourtu. Grad je nastavio živjeti oko toga. Mikhail zastade na kraju pijace i dotaknu kartu skrivenu ispod plašta. Dan još nije bio završen. Morao je obavijestiti Erika. I Ronika. Možda još nekoga, ali ne sve. Nisu svi morali znati kuda ide.

 

Krenu pijacom ispod brda. Na kraju ulice skrenu lijevo prema Glavnom Trgu, zatim ponovo lijevo i uzbrdo prema kapeli.

 

Gore su ga čekali Erik i Ronik.

---

 

Erik je stajao nad ratnim stolom, nagnut nad kartom sjevernog fronta. Prstima je kuckao po drvetu u tihom ritmu koji ga je pratio dok je pisao izvještaje ili proučavao kartu. Nije podigao glavu kada je Mikhail ušao. Samo podiže ruku, tražeći da sačeka. Mikhail ostade kraj vrata.

 

Na karti su bile zabodene desetine sitnih komada drveta. Neki su označavali sela, drugi odrede i zatvorene puteve. Na sjeveru ih je bilo toliko da se pojedine oznake više nisu mogle razaznati. Erik napokon spusti ruku.

 

„Ser Mikhail”, reče, i dalje gledajući kartu. „Dolaziš li na trening ili si došao da se pozdraviš?”

 

„Znači, znaš?”

 

„Naravno da znam. Ronik mi je sve rekao.”

 

„Rekao ti je prije mene.”

 

„Ronik rijetko čeka pravi trenutak.”

 

Mikhail priđe stolu.

 

„Istinu ti je rekao. Odlazim.”

 

Kuckanje prestade. Erik podiže pogled.

 

„Usred rata?” Glas mu je bio tih, ali oštriji nego prije. „Sada si to izabrao?”

 

„Ne mogu više odgađati.”

 

„Možeš.”

 

„Predugo već mogu.”

 

„Shvataš li da je trenutak užasan? Opet nam ulaze u teritorije onako kako smo i govorili. Kralj očekuje izvještaje do zore. Putevi više nisu sigurni, a ljudi koje šaljemo vraćaju se u dijelovima.” Pogled mu se nakratko spusti na kartu. „Treba mi neko da vodi sve ovo. Treba mi neko koga mogu poslati s Ronikom. A ti sada biraš kapele i taj put.”

 

„Moram.”

 

„Ne moraš!”

 

Glas mu udari o zidove prostorije. Mikhail se naglo trgnu. Erik stavi ruku na čelo i pređe njome preko lica. Kada je spustio na sto, ostala je tamo, prstiju raširenih među oznakama sela.

 

„Čovjek koji krene putem kapela više ne odgovara nijednoj naredbi”, reče sam sebi. „Ni mojoj ni kraljevoj. Čak ni ratnoj. Uvijek je bilo tako. Niko ti ne može zabraniti taj put. Niko te ne može pozvati nazad.” Pogleda ga pravo u oči. „Ali moraš li baš sada?”

 

„Ako budem čekao da rat stane, možda nikada neću krenuti. I sam vidiš koliko se otegao.”

 

Erikova vilica se stegnu. Kratko ga je gledao bez riječi, a zatim spusti pogled prema oznakama na karti.

 

„Sjećam se kada sam došao po tebe”, reče. „Aldren mi je pisao o dječaku iz Emberveila. Nisam htio ići, ali bio sam mu dužan. Pomogao mi je da dođem do mjesta na kojem sam sada.” Pomjeri jedan komad drveta, pa ga vrati na isto mjesto. „Bio si tih čitavim putem. Uplašen, iako si pokušavao to sakriti. Držao si leđa toliko uspravno da sam mislio da ćeš pasti s konja.”

 

Mikhail se osmjehnu. Erik nije.

 

„Ali Aldren nije pogriješio. Svaki put kad bih te vidio u dvorištu, znao sam da ni ja nisam pogriješio. A sada odlaziš.”

 

Mikhail priđe bliže i spusti ruku na njegovo rame. Erik okrenu glavu prema karti. Pređe palcem ispod oka, brzo, kao da ga je nešto zasvrbjelo.

 

„Vratiću se”, reče Mikhail.

 

„To mi ne možeš obećati.”

 

„Mogu pokušati.”

 

Erik klimnu, ali ga još nije gledao.

 

„Onda idi. I vrati se pametniji nego što odlaziš.”

 

Mikhail pogleda kartu. Oznake su bile nagurane jedna preko druge, kao da više nije bilo dovoljno mjesta za sva sela kojima je trebala pomoć, ili Erik nije znao koju prvo da pomjeri.

 

„Gdje je Ronik?”

 

„U Ratnoj Četvrti. Dao sam mu dvojicu novih da ih vodi. Ser Pavel danas drži zajedničku obuku, pa Ronik nadgleda kako im ide.”

 

Mikhailu se ta pomisao svidi.

 

„On kao mentor?”

 

„I ja želim vidjeti kako će to završiti.”

 

Mikhail skloni ruku s njegovog ramena.

 

„Doći ću da se pozdravim prije nego što krenem.”

 

„Bolje ti je.”

 

Izađe iz prostorije i zatvori vrata za sobom.

---

 

Ronika je pronašao u Ratnoj Četvrti, naslonjenog na jedan od drvenih stubova uz dvorište. Ser Pavel vodio je nove regrute kroz promjene položaja, dok su dvojica koje je Erik povjerio Roniku stajala među njima. Ronik ih je posmatrao i gulio narandžu. Povremeno bi se nasmijao nekoj Pavelovoj naredbi, ali nije skidao pogled sa svoja dva čovjeka. Kada bi jedan pogrešno zakoračio, Ronik bi samo podigao prst ili pokazao prema njegovim stopalima. Mladić bi odmah ispravio položaj. Mikhail mu priđe sa strane. Ronik je već skinuo čitavu koru s narandže. Sada je vrhom nokta uklanjao tanke bijele niti s nje, jednu po jednu.

 

„Rekao sam mu.”

 

Ronik je okretao narandžu.

 

„Kome?”

 

„Eriku.”

 

„Ah, to.”

 

Izvuče još jednu bijelu nit i položi je na unutrašnju stranu kore.

 

„Izvini. Ja sam mu rekao prije tebe. Izletjelo mi.”

 

„Tebi izletjelo?”

 

Ronik se osmjehnu.

 

„Dešava se najboljima.”

 

Na narandži gotovo više nije bilo ničega bijelog, ali ju je i dalje okretao među prstima, tražeći.

 

„Gle.” Malo je podiže. „Iz Emberveila.”

 

„Vidim. Samo tamo rastu. Moraš jednom doći kod mene da vidiš kakav Daisy pravi džem od njih.”

 

„Moraću probati taj džem.”

 

Ronik je gledao u nju, zatim nastavio da traži niti.

 

„Šta ti je rekao?”

 

„Da trenutak nije dobar. Da ostanem još.”

 

„To sam očekivao.”

 

„Ali ne mogu.”

 

Ronik podiže oči prema njemu. Pogled mu pređe preko Mikhailovog lica, tražeći pukotinu, oklijevanje, nešto za šta bi se mogao uhvatiti.

 

„I nije bacio koplje na tebe? Zanimljivo.”

 

Ser Pavel zagalami da podignu štitove. Jedan od Ronikovih mladića zakasni. Ronik podiže dva prsta. Mladić odmah popravi položaj.

 

„Kada odlaziš?” upita Ronik.

 

„Prije zore.”

 

„To je baš rano. Kada se vraćaš?”

 

Mikhail slegnu ramenima.

 

„Možda na zimu. Možda sljedećeg ljeta. A možda nikada.”

 

Roniku ruka zastade nad narandžom.

 

„Nemoj tako. Nemoj i ti.”

 

Mikhail je znao na koga misli. U dvorištu drveni mačevi udariše o štitove. Jedan od mlađih vitezova posrnu, a ostali se nasmijaše. Ser Pavel ih natjera da ponove čitav red. Ronik je neko vrijeme gledao prema njima.

 

„Rovan je ovdje jednom prepolovio štit”, reče.

 

„Sjećam se. Rekao si mu da je konj, pa se naljutio na tebe.”

 

„Ne taj. Drugi put.” Ronik se kratko nasmija. „Ostajali smo poslije svih. Tjerao me da držim štit dok on udara. Jedne večeri ruke su mi toliko utrnule da ga više nisam mogao podići. Rekao sam mu da je dosta.”

 

„Pretpostavljam da nije stao.”

 

„Naravno da nije.”

 

„Udario je još jednom i prepolovio ga. Steelmark je izašao jer je čuo lom. Pitao ga je šta pokušava dokazati.”

 

„Šta je Rovan rekao?”

 

Ronik spusti pogled prema narandži.

 

„Da će jednog dana svi znati njegovo ime.”

 

Mikhail je mogao zamisliti način na koji je to izgovorio. Uspravnih leđa, zadihan, potpuno uvjeren da je svijet samo mjesto koje još nije shvatilo ko je on.

 

„Šta si mu ti rekao?”

 

„Da mu već svi znaju ime jer se dere preko cijelog dvorišta.”

 

Mikhail je još neko vrijeme gledao prema mjestu na kojem su sada trenirali drugi ljudi.

 

„Uvijek je znao šta želi”, reče.

 

„Jeste.”

 

Ronik razdvoji narandžu na dvije gotovo jednake polovine.

 

„Samo nije znao kada je dovoljno.”

 

Jednu polovinu pruži Mikhailu. Mikhail je uze.

 

„Nedostaje ti.”

 

Ronik lice ostade mirno.

 

„Svaki dan.”

 

Ser Pavel ponovo izda naredbu. Dvojica Ronikovih regruta podigoše štitove istovremeno, prije ostalih. Ronik ih je posmatrao, pa klimnu samome sebi.

 

„Dobri su”, reče Mikhail.

 

„Jedan jeste.”

 

„A drugi?”

 

Ronik odvoji sićušnu bijelu nit koju je ipak pronašao na svojoj polovini.

 

„Drugi još misli da će ga snaga spasiti od lošeg koraka.”

 

„Podsjeća te na nekoga?”

 

„Na sve nas.”

 

Mikhail spusti pogled prema polovini narandže u ruci.

 

„Doći ću da se pozdravimo.”

 

„Ne moraš.”

 

„Doći ću.”

 

„Dobro.”

 

Ronik ga isprati pogledom. Mikhail nastavi prema izlazu iz Ratne Četvrti.

 

Iza njega Ser Pavel ponovo podiže glas, drveni mačevi udariše o štitove, a Ronik zagrize svoju polovinu narandže.