Poglavlje XXXVII: Šuma Hrastova
Šuma Hrastova bila je široka i visoka. Stari hrastovi stajali su uz put poput čuvara, debelih stabala i krošnji koje su se spajale visoko iznad zemlje. Vazduh je mirisao na koru, vlažno lišće i jutarnju rosu. Ptice su se dozivale među granama, skrivene od pogleda. Put kroz šumu bio je star. Nekada su njime prolazila kola prema istočnim utvrdama na granici Veillandsa. Sada su tragovi točkova bili stari, a trava je na pojedinim mjestima već rasla kroz sredinu staze. Mikhail je jahao polako. Životinja je sama pratila put i zaobilazila korijenje koje je probijalo zemlju.
Noću bi se zaustavio dalje od puta, među drvećem i blagim pregibima da sakrije vatru. Konja bi privezao za najbliže stablo. Zatim bi izvadio kartu i položio je preko koljena. Otvarao ju je oprezno. Prstom bi pratio put od Veilcourta do ulaza u Šumu Hrastovu. Zatim dalje prema istoku, do rijeke Elorin koja je tekla kroz nju, pa dalje prema jugu. A preko rijeke šuma se nastavljala, tu su linije postajale gušće, a mastilo tamnije. Pored te šume Orrin je napisao sitnim, gotovo stisnutim slovima. Tamna Šuma Hrastova. Svake večeri izgledala je malo bliže.
Prve noći probudilo ga je sporo i teško lomljenje granja. Nešto veliko kretalo se kroz šiblje, zastajalo između koraka, pa ponovo nastavljalo. Mikhail je dugo slušao kako mu kruži oko kampa. Na kratko mu se učini da je nisko među granama ugledao dva žuta oka. Ujutro nije pronašao nijedan trag.
Druge je, dok je gasio vatru, ugledao dva okrugla i zelena oka visoko u krošnji. Bila su previše mirna. Nisu trepnula ni kada se podigao, samo su hvatala posljednji žar vatre i gledala pravo u njega. Onda nestadoše. Nije čuo zamah krila niti pomjeranje grane.
Treće večeri pronašao je malu čistinu između dva hrasta. Korijenje jednog bilo je toliko široko da se između njega moglo sjesti i ostati skriven od puta. Zapalio je slabu vatru. Izvadio je kartu i otvorio je preko koljena. Prstom je pronašao mjesto na kojem se nalazio, zatim raskrsnicu koja je morala biti negdje pred njim. Jedan put vodio je dalje prema istoku kuda je on trebao poći. Drugi je presijecao šumu od sjevera prema jugu. Pokušao je zatim razumjeti ostatak karte. Po njoj su bile razbacane crne tačke, prazni krugovi, kratke linije i slova koja nije znao pročitati. Neka su bila sitna i pravilna, druga toliko zbijena da su više ličila na ogrebotine nego na riječi. Samo je ponegdje Orrinovom rukom bilo dopisano ime koje je Mikhail razumio. Tada uz samu ivicu karte, odmah iznad Kapele Pohlepe, primijeti crnu mrlju koja je ličila na ruku, toliko tanku da ju je toliko puta preskočio. Mikhail stavi prst na nju. Nije se sjećao da ju je ranije vidio.
„Ovo nisam primijetio”, promrmlja.
Prinese kartu bliže vatri i dugo gledao u nju. Bila je tanka kao vlas, uz samu ivicu, tamo gdje pergament prelazi u prazninu. Lako ju je bilo preskočiti.
Vratio je prst na put pred sobom. Poslije raskrsnice čekala ga je rijeka Elorin. Ona rijeka u koju je Rovan pao. Tu ju je trebao preći i nastaviti prema sjeveru kroz Tajnu Šumu Hrastovu. Nalet vjetra prođe između stabala i savi plamen gotovo do zemlje. Mikhail se uspravi. Ništa se nije pomjeralo. Ponovo pogleda kartu. Crna mrlja bila je tu, tanka i tamna, tačno gdje ju je i našao. Ostao je tako dok ga san nije savladao. Pergament mu je skliznuo na grudi, a vatra se ugasila prije ponoći.
Ujutro ga je probudio vlažan dodir preko obraza. Otvorio je oči i ugledao konjsku njušku tik iznad sebe.
„Dobro, dobro”, promrmlja i odgurnu ga rukom. „Budan sam.”
Konj ponovo pokuša. Mikhail sjede, skloni kartu s grudi i pažljivo je presavi. Jutarnja svjetlost tek je dodirivala vrhove drveća. Ispod krošnji još je vladao siv polumrak. Tada začu šuštanje. Dolazilo je iz pravca puta. Mikhail se umiri. Pomisli da je to opet onaj zvuk što ga prati. Konj podiže glavu i okrenu uši prema zvuku. Lišće je šuštalo, tiho i pravilno, kao koraci ljudi koji znaju kako se prolazi kroz šumu bez buke. Mikhail ustade. Spustio je dlan na konjsku grivu.
„Ostani”, šapnu.
Životinja se nije pomjerila, kao da ga je razumjela. Mikhail provjeri mač i krenu prema putu. Nije izašao na njega. Kretao se između stabala, pazeći gdje spušta čizme. Vlažna zemlja prigušivala mu je korake. Što se više približavao zvukovi su postajali jasniji. Glasovi. Tihi i odmjereni. Mikhail se pope na nisku uzbrdicu uz put. Na vrhu je rastao stari hrast, nagnut nad zemljanom raskrsnicom. Korijenje mu je probijalo ivicu zemlje i stvaralo usko udubljenje ispod stabla. Spustio se iza njega. Odatle je mogao vidjeti raskrsnicu kroz prostor između korijena i trave. Glasovi su dolazili sa sjevernog dijela puta, lijevo od njega.
„Je li završeno?”
Prvi glas bio je tih i hrapav, kao da riječi prolaze kroz mokar pepeo.
„Jeste. Bijela Zavist će biti zadovoljna.”
„Moramo odnijeti vijest u Veilcourt.”
„Slušalac mora znati za to.”
„Da. Da. Slušalac.”
Tišina, pa onaj hrapavi glas, tiše.
„Drugačiji je nego prije.”
Kako su se približavali, ptice u krošnjama utihnuše. Između stabala pojaviše se dva tamna oblika. Nosili su duge odore s dubokim kapuljačama, spuštene toliko nisko da Mikhail nije mogao vidjeti lica. Nije vidio ni šake ni oružje. Samo tamnu tkaninu i čizme koje su mirno kretali šumom. Nijedan nije gledao u zemlju, kao da su znali put prije nego što su na njega kročili. Jedan se zaustavi pred raskrsnicom. Mikhail osjeti kako mu se prsti stežu oko drške mača. Oblik je stajao bočno prema njemu, potpuno miran. Drugi napravi još nekoliko koraka, pa tek tada primijeti da više nije uz njega.
„Šta je bilo?”
Nije bilo odgovora. Zaustavljeni oblik polako okrenu glavu prema putu kojim su došli. Zatim prema istoku. Okret mu pređe preko stabala bez žurbe.
Mikhail se spusti još niže iza korijenja. Hladna zemlja pritisnu mu obraz. Kroz uzak procjep vidio je samo donji odore i čizme blizu raskrsnice. Oblik se okrenu prema jugu i ostade tako trenutak. Zatim se okrenu zapadno. Prema hrastu.
Prema Mikhailu.
Mikhail se povuče ispod ivice zemlje prije nego što se kapuljača potpuno okrenula prema njemu. Više nije vidio ništa. Čuo je samo jednu pticu visoko među granama, vlastiti dah i tiho struganje tkanine po suvom lišću, kao da se oblik rotirao prema njemu.
„Šta osluškuješ?” upita drugi.
Ptica zašušta negdje na grani, pa se utiša.
„Nešto nas gleda”, reče hrapavi glas.
Mikhail pritisnu usne jednu uz drugu. Nije disao. Ruka mu je ostala na maču, ali znao je da ga ne smije izvući. Zvuk čelika bio bi dovoljan da ga vide.
Čizma zagreba zemlju. Zatim korak. Prema zapadu.
Prema njemu.
Mikhail osjeti udar srca u grlu. Još jedan korak. Oblik je morao biti na svega nekoliko koraka od hrasta. Nije ga mogao vidjeti, ali je čuo kako se odora vuče preko lišća. Iza njega, duboko među stablima, konj se tiho pomjeri. Zvuk je bio jedva čujan. Mikhail zatvori oči. Diši tiše, govorio je sebi. Kroz usta i nos. Zajedno. Polako.
Koraci stadoše.
Tišina se rastegnu toliko dugo da je počela boljeti. Srce mu je udaralo sve brže. Preglasno. Prejako.
Tada s istočne strane nešto prasnu kroz granje.
Težak udar, pa pucanje suvih grana. Veliki jelen izađe među stabla i zakorači na raskrsnicu. Mikhail ga je mogao vidjeti kroz uski procjep onoliko koliko mu je zaklon dozvoljavao. Snažne noge, široka prsa i bijeli rogovi koji su se granali visoko iznad glave, gotovo prevelike za životinju.
Jelen zastade između dva oblika.
Najprije okrenu glavu prema onome koji je stajao na putu. Zatim prema onom najbližem hrastu. Pogled mu ostade miran pred njim, bez trzaja i bez straha, kao da tamna odora pred njim nije bila ništa više od još jednog stabla. Tada mu se jedno uho polako okrenu prema Mikhailu. Glava krenu za njim. Kroz procjep između korijenja Mikhail ugleda jedno plavo oko. Pogled mu se nije pomjerio. Kao da ga je vidio cijelog kroz zaklon.
Mikhail ostade potpuno miran. Jelen zadrža njušku okrenutu prema njemu još kratko, zatim se okrenu i nestade među hrastovima prema jugu.
„Jelen”, reče drugi oblik. „Hajdemo.”
Onaj najbliži Mikhailu nije se pomjerio.
„Nisam znao da ih ima i ovdje”, nastavi drugi. „Nisam ih viđao u ovoj šumi.”
Najbliži oblik i dalje je stajao okrenut prema hrastu. Kao da jelen nije bio ono što je osjetio. Mikhailu se učini da će svakog momenta čuti još jedan korak niz padinu.
Umjesto toga, odora se pomjeri. Oblik se vrati prema raskrsnici.
„Idemo”, reče hrapavi glas.
Koraci se udaljiše prema jugu. Mikhail ostade ispod korijenja. Nije podigao glavu kada su glasovi utihnuli. Nije se pomjerio ni kada su ptice ponovo počele pjevati. Čekao je dok mu ruka na maču nije utrnula i dok mu hladna zemlja nije ovlažila rukav.
Tek tada polako proviri preko ivice. Raskrsnica je bila prazna.
Put prema jugu nestajao je između stabala. Grane uz njega bile su mirne. Mikhail se spusti niz uzbrdicu i vrati se do konja. Životinja ga je dočekala podignute glave. Položio joj je ruku na vrat i osjetio brzo udaranje ispod kože.
„Znam”, šapnu. „I meni lupa jako.”
Pogledao je prema putu kojim su oblici otišli, zatim prema konju. Izvadio je kartu, provjerio raskrsnicu i smjer prema istoku. Rijeka Elorin bila je sljedeća. Presavio je pergament, popeo se u sedlo i nastavio dalje polako prelazeći raskrsnicu.
Najprije je čuo vodu. Šum je dolazio kroz drveće. Put kojim je jahao nastavljao se prema istoku, ali se nešto dalje od njega odvajala uža staza i vodila prema sjeveru. Mikhail izvadi kartu, puta nije bilo urezano na njoj. Ali bio je pred njime, rijeka se čula. Znao je da je treba preći. Mikhail tada pođe.
Svjetlost se pokazala između stabala. U početku samo uska, bijela linija, a onda se šuma odjednom otvorila, kao da ju je neko uklonio velikom širokom rukom i ostavio prazninu za rijeku. Elorin je tekla pred njim, široka, bistra i hladna. Šuma je stajala s obje strane vode, ali se krošnje nisu spajale iznad nje. Nebo se prvi put nakon nekoliko dana otvorilo.
Konj priđe obali i spusti glavu. Mikhail sjaha, kleknu kraj vode i zagrabi je objema rukama. Bila je toliko hladna da su ga zaboljeli zubi kada se napio. Umio je lice, pa zastao nad vlastitim odrazom. Brada mu je narasla. Kosa mu je bila neuredna, lice umorno i potamnjelo od puta. Više nije ličio na viteza iz ogledala Kapele od Veila. Možda je put Wardena upravo tako izgledao. Ako je ovoliko morao preći zbog jednog kamena, šta ga je čekalo zbog svih ostalih? Površina vode se umiri i vrati mu lice. Mikhail pomisli na Rovana. Na greben. Na njegovu ruku u svojoj. Na trenutak kada je pustio. Elorin ga je možda odnijela ovuda, zatim dalje prema jugu. Mogla ga je nositi danima, sve do Blackwatera i mora. Mikhail spusti prste u vodu i razbi vlastiti odraz. Konj podiže glavu prema njemu.
„Šta ti misliš?” upita Mikhail.
Životinja spusti njušku prema vodi.
„Ko su bili oni ljudi?”
Konj pomjeri jedno uho prema njemu.
„Jelen ih je osjetio.”
Konj prestade piti. Mikhail se sjeti velikih bijelih rogova i crnih očiju.
„I nije se uplašio.”
Životinja tiho frknu. Mikhail ustade i obrisa ruke o plašt.
„Da. Vjerovatno misliš da previše pričam.”
Nizvodno je pronašao plitak prelaz. Kamenje se vidjelo ispod bistre površine, tamno i glatko. Ušao je prvi, vodeći konja za uzde. Struja mu je sezala gotovo do koljena, a hladnoća prolazila kroz čizme.
Na drugoj strani ponovo izvadi kartu. Prema Orrinovim linijama, Šuma Hrastova je trebala trajati još danima. Tamniji dio počinjao je mnogo dalje prema sjeveroistoku. Mikhail pogleda pred sebe. Šuma s ove strane rijeke bila je drugačija. Kora im je bila tamnija, grane niže, a prostor između stabala pun trnja i iskrivljenog korijenja. Svjetlost koja je prelazila preko rijeke završavala se na njihovim prvim granama.
Neko vrijeme išao je uz obalu, tražeći prolaz dovoljno širok za konja. Pronašao je nešto što je nekada možda bilo staza. Trava se pod njom raspala, korijenje se vezalo za gusto trnje, a grane su se iznad svega savijale jedna prema drugoj. Mikhail povede konja unutra.
Prvih nekoliko stotina koraka prošli su bez većih problema. Onda se prolaz suzio. Trnje se hvatalo za torbe i sedlo, a niske grane udarale Mikhaila po ramenima. Morao je silaziti, povlačiti se u stranu i voditi konja iza sebe. Vazduh je postajao hladniji i neugodniji, kao da ovo mjesto nikada nije osjetilo toplotu dana. Konj zastade. Mikhail povuče uzde.
„Hajde.”
Životinja nije krenula. Uši su joj se priljubile uz glavu, vrat ukočio, a disanje postalo kratko i oštro. Mikhail joj spusti dlan na grivu.
„U redu je.”
Konj naglo povuče glavu unazad. Iza njih je rijeka blistala među stablima. Pred njima je šuma gutala stazu toliko brzo da se jedva moglo vidjeti kuda vodi. Mikhail podiže glavu prema tami.
„Misliš da je pretamno?”
Konj ukopa prednja kopita dublje u zemlju.
„Dobro”, reče. „Neću te tjerati. Pametniji si od mene.”
Skinuo je torbe i prebacio ih preko ramena. Provjerio mač i sve što mora ponijeti. Konj je stajao nepomično, okrenut za njim. Mikhail mu priđe i spusti obje ruke na njegov vrat. Toplina pod dlanom bila je ona ista, stara i poznata, ona koju nikada nije umio objasniti. Sada mu je bila jača nego ikad, baš kad ga je morao ostaviti.
„Daleko si me doveo. Dalje moram sam”, šapnu.
Konj tiho frknu i prisloni njušku uz njegovo rame. Mikhail ga pomilova po obrazu.
„Znam. Idi kući.”
Životinja odmahnu glavom i ostade na mjestu.
„Znaš put bolje od mene.”
Konj nije krenuo. Mikhail se odmaknu, ali je još držao dlan na njegovom obrazu.
„Nemoj me čekati.”
Te riječi izađoše tiše nego što je namjeravao. Pustio ga je i podigao glas.
„Idi.”
Konj napravi korak unazad. Zatim još jedan, kao da ga je sama šuma gurala od sebe. Mikhail ga posljednji put pomilova.
„Hvala ti.”
Udario je dlanom po sedlu. Konj se trgnu, okrenu i potrča nazad preko plićaka. Kopita mu udariše po kamenju pod vodom, zatim nestadoše među svjetlijim hrastovima na drugoj obali. Mikhail ga je posmatrao dok ga više nije mogao vidjeti. Zvuk kopita trajao je još kratko. Onda je nestao i on.
Mikhail se okrenu prema šumi. Iskrivljena stabla dizala su se oko njega poput rebara mrtvog diva. Udahnuo je polako, stegnuo torbu na ramenu i nastavio kroz Tamnu Šumu Hrastovu.