Prolog: Ono što putuje

Svijet se zove Alaenor.

 

Niko ne zna koliko je star. Jedni govore da je star koliko i prvi grijeh, drugi kažu da je stariji i od toga. U njemu ima gradova čije ime zna svako dijete, kula koje se uzdižu u nebo i kraljeva koji misle da zemlja pamti njih. Ima zemalja koje se prostiru preko ravnica, šuma, rijeka i planina, a jedna od njih, gdje ljudi žive, zove se Veillands. U njenom srcu stoji grad od kamena i zvona, Veilcourt, gdje se sve što je važno navodno događa.

 

Ova priča ne počinje tamo.

 

Počinje daleko od kula, u noći koja se još nije odlučila hoće li biti jutro, na drugom dijelu zemlje, gdje umire jedan starac koji je živio mnogo duže nego što ljudi obično žive. Ležao je u kući među ljudima koji su ga voljeli. Cijelog života činio je dobro a da nije umio reći zašto. Davao je kad nije imao. Ostajao kad je lakše bilo otići. I sada, dok mu se dah tanjio kao noć pred zoru, niko u sobi nije znao da iz njega odlazi nešto starije od njega samog.

 

Nije to bio dah. Dah se vraća vazduhu, a vazduh ga zaboravi.

 

To je bilo svjetlo.

 

Sitno i blijedo, ne veće od onoga što stane u zatvorenu šaku. Podiglo se iz njegovih grudi tiho, kao posljednji topli odsjaj koji preživi ugašeno ognjište, i jedan trenutak, na jedan kratki mali trenutak, zadržalo se nad njim, kao da osluškuje može li tijelo pod njim udahnuti još jednom. Zatim je putovalo. Ne prema nebu.

 

Jer ono što putuje ne putuje gore.

 

Putuje kroz.

 

Kroz pod i temelj, kroz korijen i kamen, kroz vodu koja u mraku ne zna kuda ide. Prošlo je ispod uspavanih sela i ispod rijeka koje teku kroz tamu, ispod svega na čemu je svijet sagrađen. Nije žurilo. Ono što putuje ne zna za žurbu. Tražilo je samo jedno. Mjesto gdje tek počinje novi dah, dovoljno mlad da ga primi i da s njime traje, dovoljno tih da se u njemu sakrije.

 

Ali ga nije nalazilo. I možda bi lutalo još, dugo, da te noći zemlja ne zadrhta.

 

Drhtaj dođe iz dubine do koje ništa živo ne doseže, kao da se u zemlji nešto ogromno slomilo. Podiže se kroz korijen svijeta i zadrhta sve što je na njemu. Osjeti ga zvijer u šumi i ptica na grani, dijete u kolijevci i starac na samrti, svako ko je te noći disao na zemlji. Sve živo zadrhta, a niko ne sazna odakle je došao.

 

A na dnu svega u zemlji, nešto drugo što je od pamtivijeka ležalo sklopljeno oko vlastite tišine, osjeti taj drhtaj. I probudi se.

 

Ono što putuje osjeti drhtaj posljednje. I uplaši se. Tek kada se nešto u dubini pokrenu, shvati da više nije samo. Tada, kao da se napokon sjetilo kuda je krenulo, skliznu naviše kroz korijen i kamen, prema jednoj maloj zelenoj dolini na jugozapadu Veillandsa.

 

Tu se zaustavi.

 

I utihnu.

 

Vani je Alaenor disao kao i uvijek, ne znajući da se u njemu te noći probudilo jedno staro sjećanje, i da je ono što putuje napokon našlo svoj put. A u dolini koju su zvali Emberveil, u jednoj kući od kamena i drveta, počinjala je priča za koju svijet dugo neće znati da je počela.