Poglavlje I: Slušalac

Maska mu je pristajala savršeno, kao da joj je tu oduvijek bilo mjesto. Bijela i topla, tanka kao ljuska jajeta, bez ijedne mrlje ili ogrebotine.

Mikhail je stajao nasred odaje, dišući iza keramike i gledajući kroz njene šupljine u tamu. Blijede Maske su otišle i odvukle Rovana kroz hodnik. Za njegovim tijelom ostao je samo taman trag krvi preko kamena. Lupkao je prstima po nozi brže nego ikada. Podigao je ruke koje su mu se tresle, ruke kojima je držao Darinovu oštricu i zario je u Rovanov stomak. U čovjeka za kojeg je mislio da je mrtav. U svog nekadašnjeg prijatelja. U Ronikovog brata. Istim je rukama strgao masku s njegovog lica i pritisnuo je uz svoje.

Polako sklopi prste. Ruke ga jedva poslušaše, kao da nisu sasvim njegove. Kao da je stajao pola koraka iza samog sebe. Iza maske.

Maske Pohlepe.

Odaja je ležala u tišini. Po kamenu su bili rasuti komadi Maske Bijesa, koja se razbila u borbi s Rovanom. Blijede krhotine hvatale su ono malo svjetlosti što su baklje bacale. Pogleda niz odoru. Bila je isprskana Rovanovom krvlju, tamnom i gustom, koja se već počela zgrušavati. Gadile su mu se krv i odaja, a maske više od svega. Bijes ga obuze, toliko jak da poželje vrištati, udarati šakama o zid dok ne pukne i dok se cijeli Veilcourt ne sruši u sebe i zatrpa pod sobom bolest na kojoj je živio, praveći se da ništa ne vidi.

Šake mu se jače stegoše. Pokuša ih smiriti.

„Je li gotovo?“ prošapta sebi.

Nije.

Glas je dolazio iz njegove glave, suv, nizak i hrapav, ali nije bio njegov. Osjećao ga je u lobanji, kao da čuči iza kosti i čeka. Maska je šaptala, a on ju je čuo. Sjeti se riječi koje je izgovorio dok su druge maske odvlačile Rovana. Izašle su iz njegovih usta, ali misao nije bila njegova. Poslušao je masku na svom licu. Druge maske su mislile da je on Slušalac. Slušalac. Opet zastade na toj pomisli. Slušalac. Sada je shvatio, ali bilo je prekasno.

Blijede Maske će se vratiti. Očekivaće uputstva, glas koji će im reći šta dolazi i šta treba da učine. A taj glas biće njegov. Sada je nosio lice Pohlepe, masku iznad svih njih. Slušalac.

Samo da izađe iz ovog prokletog mjesta i ode po Ronika, po bilo koga ko nije umiješan u sve ovo. Ali kralj jeste. U to je bio siguran još od trenutka kada je prvi put ugledao Blijede Maske. Proklinjao je taj dan.

Okrenu se i pođe prema prolazu. Čizme su mu strugale po kamenu, ali više ga nije bilo briga je li glasan ili tih. Sada je nosio lice onoga kome se klanjaju. Slušalac. Na pragu još jednom pogleda Rovanovu krv na kamenu, tamnu i suvu. Na mjesto gdje je sve počelo, na mjesto gdje se sve završilo. Slušalac.

Snažno udari šakom o zid. Zglobovi ga zabolješe, ali ne pusti glas. Samo da se izvuče. Razbiće masku o kamen. Zakopaće je u zemlju ako treba.

Uđe u prolaz i krenu naniže, pokušavajući u mislima složiti put kojim je došao, obrnutim redom.

Stepenice. Vrata. Desno. Tri stepenice. Lijevo. Desno. Gore.

Zidovi su bili suvi i hladni. Vazduh je mirisao na stari kamen i ulje, a ispod toga osjećao se miris koji mu je ostajao u grlu. Metalni miris krvi. Baklje su gorjele u gvozdenim držačima, a plamenovi su se blago povijali u hodnicima. Kretao se brzo, jednom rukom dodirujući zid, dok je silazio niz stepenice sve do račvanja. Već je hodao ovuda, s Maskom Bijesa preko lica, pretvarajući se da je jedan od njih. Tada nije znao koliku će cijenu platiti. Sada je istim hodnicima prolazio kao nešto drugo.

Desno. Hodnik je vodio do tri stepenice. Zatim naiđe na vrata i otvori ih. Ispred njega hodnik se račvao lijevo i desno, a pravo se otvarala ona ogromna odaja. Nije joj mogao vidjeti kraj. Svod se visoko iznad njega gubio u tami. Stubovi su bili poredani u parovima i pružali se daleko u mrak. Baklje su osvjetljavale samo zidove uz ivice prostora. Čuo je korake. Mnogo koraka. Mnogo maski.

Okrenu se lijevo, putem kojim je došao, ali stade. Iz mraka mu je dopirao poznat miris.

Narandže.

Sladak i oštar miris, gotovo nestvaran u ovoj tami. Provlačio se kroz kamen kao nešto doneseno iz drugog života. Stao je i udahnuo duboko. Taj miris nije pripadao ovdje, ne među kamenjem i sjenama, ne među keramikom i maskama. Nije bio siguran je li stvaran, ili je zaista dopirao do njega. Ali miris je ipak ostao.

Pustio je da ga dotakne ta mala, nemoguća stvar koja ga je pronašla u mraku. Podsjeti ga na dom. Na Emberveil, njegovu kuću i majku. Na vrijeme kada je bio mali i uplašen u mraku, siguran u njenim toplim rukama. A onda miris nestade. Vrati se samo hladan vazduh. Kamen, ulje i metal. Zvuk njegovog disanja iza keramike.

Ispred njega ukaza se figura s Blijedom Maskom. Uglovi praznih očiju bili su spušteni. Zatvorene usne povijene naniže, kao da nosi težinu koju ne može pustiti. Krenula je prema njemu, s rukama uvučenim u suprotne rukave.

Blijeda Maska Tuge.

„Slušaoče“, reče i pognu glavu.

Mikhail klimnu, a maska prođe pored njega. Zatim se pojaviše i druge. Svaka bi se pognula i rekla ‘Slušaoče’ kada bi naišla na njega. Sve bi ponovile isti mirni pokret, kao da je Mikhail oduvijek nosio Masku Pohlepe. Kao da je oduvijek bio Slušalac.

Napokon se pokrenu. Ispred njega se ukaza hodnik u kojem je morao skrenuti lijevo. Ali prije nego što skrenu, osjeti gadan zadah truleži. Odmah iza ugla naiđe na Blijedu Masku Žalosti, sa šupljim očima koje su gledale prema zemlji.

Vukla je oblik umotan u grubu tkaninu, koji je strugao po podu. Mikhail vidje zgrušanu krv preko tkanine. Znao je ko je bio unutra. Znao je čija je krv. Užas mu prođe stomakom, kao da se tamo otvorila rupa kojoj nije bilo kraja.

Nedaleko od Maske Žalosti stajalo je pet Maski Radoznalosti: četiri Blijede i jedna Bijela. Jedna očna šupljina bila im je veća od druge, a usta malo otvorena u stranu, kao pitanje koje čeka odgovor. Prepozna Bijelu Masku Radoznalosti. To lice nekada je nosila Agnes, prije nego što ju je Rovan probo kroz srce. Već je bila zamijenjena. Funkcija. Razgovarale su o nečemu što Mikhail nije mogao čuti. Pogled mu se spusti na tijelo.

Priđe mu i poželje narediti Maski Žalosti da ga ostavi. Da ga on izvuče i sahrani kako dolikuje. Sagnu se, a maska podiže glavu prema njemu, kao da pokušava shvatiti šta Slušalac radi.

Tada začu nečije riječi.

„Emberveil.“

Ruka mu zastade tik iznad tkanine u kojoj je ležalo tijelo. Ispravi se i podiže glavu prema Maskama Radoznalosti. Priđe im, pazeći da ništa ne primijete. Sve se okrenuše prema njemu.

„Slušaoče“, rekoše uglas i pognuše se.

Mikhailov pogled, skriven iza tamnih proreza maske, zaustavi se na Bijeloj Maski Radoznalosti. Bijela keramika malo nakrivi glavu. Tišina potraja. Baklja tiho zatreperi u prostoru gdje nije bilo vjetra. Negdje ispod njih začu se duboko pojanje.

„Zašto spominjete Emberveil?“

Maske se pogledaše, kao da su očekivale da on zna odgovor i da je njegovo pitanje glupo.

„Bijesovi i Žalosti su otišli“, reče Bijela Maska, sada muškim glasom. „Kao što ste naredili.“

Na trenutak se ništa nije promijenilo. Mikhail je samo stajao i disao, gledajući u njihove šuplje oči i usta nakrivljena u stranu. Zatim stavi ruku na srce.

„Slušaoče?“ upita jedna Blijeda Maska.

Pred očima mu ostade samo crnilo. Nešto se naglo trgnu u njemu, a ona rupa u stomaku postade još veća.

Emberveil.

Mislio je da su maske namjeravale spaliti drugo selo, negdje prema istoku. Neko je promijenio naredbu. Neko je znao. Bio je to njegov dom. Njegova majka. Daisy. Svi oni.

„Je li sve u redu, Slušaoče?“ Jedna od maski pruži ruku prema njemu.

Mikhail tada projuri između njih. Maske se razletješe od njegovog naleta. Trčao je kao nikada dotad. Skrenu desno, u hodnik kojim je, koliko se sjećao, ušao. Vidio je vrata maski s lijeve i desne strane.

Kasno je.

Glas maske ponovo mu se javi u glavi.

Stepenice. Pope se uz njih i naiđe na zid. Znao je da ga s druge strane čeka Kamenorezačka Četvrt. Tražio je udubljenje u kamenu. Pritisnu jedan kamen. Nije. Drugi. Nije. Ruke mu se počeše tresti.

Znam šta hoćeš da učiniš.

Mikhail se sjeti da je ovuda dva puta ušao, ali da iz ovog prolaza nijednom nije izašao. Prvi put izašao je negdje na drugoj strani grada, kroz drugi prolaz.

Gurnu trideset drugi kamen. Zid se pomjeri.

Izletje napolje pod sivim nebom. Bila je noć kada je ušao, ali nije znao koliko je vremena prošlo. Nije znao ni kojim su putem maske mogle izaći a da ih niko ne vidi. Vjerovatno je ispod grada postojao neki prolaz prema vani. Vjerovatno.

Krenu da trči, pa naglo stade. Na licu mu je još bila Maska Pohlepe. Zari prste iza remenja na potiljku i strgnu masku. Dok je skidao masku šapat mu okrznu uho.

Trebaš me.

Znaš da me trebaš.

Mikhail ju je držao u ruci. Bijela keramika, topla i glatka, tanka kao ljuska jajeta. Bez ikakve pukotine ili mrlje.

Pomisli da je razbije u stotine krhotina, da je zgazi, da je udara šakama sve dok je ne utisne u kamen i zemlju. Ali nije mogao. Trebaće mu. Maska je bila u pravu. Ako je uništi, pred Maske Žalosti i Bijesa stići će golog lica. Završiće isto kao Rovan. Ako je bude nosio, one će slušati masku. Slušaoca. Slušaoca. Nijedan izbor nije bio lakši od drugog.

Polako udahnu, zatim ugura masku pod odoru i navuče kapuljaču preko glave. Nije ga bilo briga što je odora bila crna, sa crvenim linijama uz rub. Potrča svom snagom prema južnoj kapiji.

Odora mu je udarala o noge dok je trčao kroz Kamenorezačku Četvrt, zatim kroz pijačnu ulicu, pored svoje kuće i Orrinove biblioteke iza nje. Na raskršću skrenu desno. Kapija se ukaza pred njim, a pred njom dva stražara. Jedan je stajao naslonjen na helebardu, drugi je sjedio leđima uza zid. Onaj uza zid podiže glavu prema njemu. Mikhail stade.

„Kuda?“ upita stražar.

Glas mu je bio poznat. Joren.

„Moram da prođem“, reče Mikhail, polako mu prilazeći.

Tek tada se sjeti da je tražen u ovom gradu. Da je ovdje važio Zakon Zvona i da se niko nije smio kretati noću, od večernjeg zvona Kapele od Veila sve do jutarnjeg, za početak dana. To je još i mogao izbjeći, ali potjernicu raspisanu zbog Pelitinog ubistva nije.

„Mikhail?“ Joren se nagnu prema njemu. „Mikhail, ne prilazi. Praviću se da te nisam vidio. Bježi gdje god znaš. Sakrij se.“

Tada se stražar kraj helebarde trgnu iz sna.

„Ko? Ko je tamo?“

„Niko. Čovjek ima pečat“, reče Joren.

Stražar se ipak uspravi i priđe. Lice mu se promijeni kad ga prepozna. Uze helebardu i uperi je prema Mikhailu.

„Po Zakonu Zvona i naredbi kralja, stani, baci oružje i pođi s nama.“

„Pusti ga. On je vitez.“

„Nije više vitez.“ Pljunu u stranu. „Ne trebaju nam takvi koje gone zbog ubistva.“

Mikhail stegnu šake i krenu prema njemu.

„Nisam ja ubio Pelitu“, povika i izvuče svoj mač. Darinov ostade skriven uz bok.

„Nemoj“, reče Joren i pruži ruku.

„Ako mi ne pomogneš, prijaviću i tebe“, reče drugi stražar. „Završićeš kao i on.“

Joren pogleda stražara, pa Mikhaila. Nešto mu se zatvori u licu.

„Nisi to trebao reći.“ Izvuče mač i okrenu se prema Mikhailu.

Stražar zamahnu helebardom prema Mikhailu. Mikhail podiže mač i zaustavi udar, zatim slobodnom rukom uhvati drvenu dršku i povuče helebardu prema sebi, tek toliko da stražara izbaci iz ravnoteže. Stražar se zanese, a Mikhail ga dočeka i udari šakom u lice. Nos mu puče i krv poteče. Joren sa strane udari Mikhaila nogom u bok i obori ga. Mikhail potiljkom udari o kamen, a bol mu sijevnu kroz glavu.

„Prestani, Mikhail. Moramo da te vodimo.“

„Ti ne razumiješ. Moram izaći!“ povika Mikhail. Naglo se podiže i zabi se Jorenu u noge. Joren pade na leđa, a Mikhail pojuri kroz kapiju.

„Straža!“ uzviknu stražar iza njega. „Straža! Mikhail Emberline bježi! Tu je! Našli smo ga. Straža!“

Baklje se počeše paliti, a iz grada se začu tutnjanje čizama po kamenu. Lijevo od kapije stajala je konjušarnica. Potrča prema njoj.

Starac koji je čuvao, iznajmljivao i hranio konje spavao je. Slina mu je curila iz usta, kao da upravo proživljava najljepši san, dok se grad iza njega budio u vici.

Mikhail mu prođe iza leđa. Stražari se pojaviše na kapiji. Pronađe svog tamnoplavog konja. Konj uznemireno frknu. Stavi ruku na grivu i naglo zaskoči na leđa. Petom ga udari u bok. Životinja jurnu.

„Stani! Stani!“ povikaše stražari. „Emberline, stani!“

Mikhail nije stao. Jurio je prema zapadu, prema mjestu gdje su Maske otišle. Iza njega se začu prvi udar zvona. Grad se polako budio.

* * *

Jahao je brzo mimo puta, preko polja i niskih brda, starim pastirskim stazama koje su presijecale doline i vodile kroz šumu. Njegov tamnoplavi konj disao je u teškim naletima, a pjena mu je prskala po vratu dok je jurio naprijed. Mikhail se nisko nagnu nad njim, jednom rukom čvrsto držeći uzde, dok se drugom pridržavao za sedlo. Pod odorom mu je maska pritiskala rebra.

Dok se sunce podizalo na istoku iza njega, jurio je bez zastajanja. Konj mu se jednom spotaknu o izbočeni kamen, ali uspje povratiti ravnotežu. Mikhail ga tada zaustavi i sjaha. Pomilova ga po grivi. Konju su se noge tresle. Ovako neće moći izdržati. Maske nisu mogle biti daleko ispred njega. Ipak, nije čuo nikakvo tutnjanje konja niti je vidio njihove tragove.

Keramika ga je žuljala ispod odore. Izvuče je. Bila je topla. Toplija od jutarnjeg vazduha. Gurnu je duboko u torbu okačenu o sedlo, ispod mješine s vodom i rezervnog užeta, daleko od pogleda.

Odmarali su samo toliko da se konj napije i da mu noge prestanu drhtati. Dok je čekao, pogleda prema šumi u koju je morao ući. Ptice se nisu čule. U ovom dijelu puta uvijek ih je čuo kada je išao prema Emberveilu. Ponovo se pope u sedlo.

Sumrak se spusti, a on je tjerao dalje. Stabla su se u šumi zbijala, a staza se sužavala na nekim prelazima. Tamo je ugledao tragove. Duboka udubljenja bila su usječena u meku zemlju. Otisci kopita preklapali su se jedni preko drugih i razrovali stazu. Tragovi su vodili dublje u šumu, prema zapadu, u pravcu Emberveila.

Nešto je visilo s trnovitog žbuna. Potjera konja bliže, ali ne sjaha. Bila je to crna tkanina, pocijepana i teška, zakačena za granu kraj koje je jedan od jahača prošao preblizu. Dio odore Maske Bijesa ili Žalosti. Pruži ruku i stegnu je u šaci. Bile su ispred njega, ali i dalje predaleko. Pusti tkaninu da padne i potjera konja snažnije nego što je smio.

Noć je pala, a konj je sve češće posrtao i disao isprekidano. Mikhail je osjećao njegov napor kroz sedlo i uzde. Spusti mu ruku na vrat.

„Možeš ti to“, reče. „Nikad me nisi izdao.“

Konj kao da ga je čuo. Uspravi se i pojuri jače.

Tada osjeti miris dima. Isprva samo tanak, nošen između stabala. Nosio je težinu drveta koje je nekada držalo krovove i slame koja je prekrivala usnule glave. Potjera konja jače. Stabla su mu zaklanjala pogled, ali miris je postajao gušći i lijepio mu se za grlo.

„Brže! Brže!“

Konj zabaci glavu i napravi još dva koraka. Prednja noga zape mu za skriveni korijen, tlo se izmače pod njim i konj pade, povlačeći Mikhaila sa sobom. Mikhail grudima udari o zemlju, a vazduh mu izletje iz pluća. Stara povreda iz Ardenfalla zabolje ga kao da nikada nije zarasla. Ležao je s prstima i licem zarivenim u zemlju.

Ruka mu se pokrenu prije nego što je shvatio da je pomjera. Pronađe torbu i razveza je bez razmišljanja, onako kako ruke u mraku pronalaze poznate stvari. Prsti mu se sklopiše oko maske i osjetiše toplotu. Bila je čitava, bez ijedne pukotine. Trebaće mu. Naglo je gurnu dublje u torbu, izvuče ruku i ustade.

Konj se pored njega s mukom podiže, udarajući kopitima o zemlju. Ostade na nogama, drhteći.

„Tu sam“, reče i stade uz njega.

Uz napor se ponovo pope u sedlo. Nastavili su sporije, ali ipak naprijed.

Zora je stigla tanka i siva. Šuma se pred njim poče prorjeđivati, a stabla su se udaljavala jedno od drugog. Staza se proširila i postala put od poznatog kamena. Put koji je vodio do Emberveila.

Ali nešto nije bilo isto, ne.

Miris se sada jasno osjećao u vazduhu. U to više nije bilo sumnje. Spaljeno drvo i miris metala. Poznavao je taj odvratni miris iz hodnika ispod Veilcourta.

Šupljina mu se ponovo javi u stomaku i proširi sve do grudi. Srce mu preskoči jedan otkucaj. Znao je da nije stigao na vrijeme. Ipak, možda je još bilo nade.

Tada ugleda dim u daljini.

Dizao se iza niskog uzvišenja, crn i težak naspram jutarnjeg neba. Potjera konja uz padinu. Kada se tlo izravnalo, povuče uzde. Konj uspori i stade. Mikhail je sjedio u sedlu i gledao.

Spaljeno selo je ležalo ispred njega.