Poglavlje II: Tama i svjetlo

Sve je nestalo. Kapelu Nade prepozna po zidovima koji su još stajali. Krov je propao između njih, zajedno s gredama i kamenjem na kojem su nekada bile uklesane molitve. Kuće su već izgorjele. Od nekih su ostali samo temelji, od drugih pocrnjeli zidovi i grede spaljene preko pepela. Dim se još podizao iz ruševina, tanak i siv na jutarnjem vazduhu.

Mikhail dugo nije silazio s konja. Uzde mu je polako klizilo kroz prste, a konj pod njim je disao teško. Trgnu se i sjaha.

Prve tragove pronađe na samom ulazu u selo. Kopita su razorala zemlju s obje strane puta, a tragovi čizama nastavili su dublje. Kraj oborene ograde ležala je crna odora s crvenim linijama uz rub, izgorjela preko leđa i pocijepana od ramena do pojasa. Nije bilo tijela u njoj. Malo dalje pronađe drugu, zgužvanu ispod pale grede. Među njenim naborima ležali su komadi keramike. Na kamenju, vratima i prevrnutim kolima ostale su tamne mrlje. Neko se ovdje borio. Maske nisu prošle kroz selo bez otpora.

„Majko!“

Pojuri prema svojoj kući.

„Daisy!“

Sve je bilo urušeno prema unutra. Mikhail uđe, pade na koljena i poče razgrtati pepeo. Ni sam nije znao zašto je to radio. Izvlačio je komade drveta, prevrtao kamenje i zavlačio ruke u uske otvore dok mu koža nije pocrnjela pa izgledala kao da nosi rukavice od Maski. Što je dublje kopao, sve se manje ičemu nadao.

„Tariče! Marla! Aldrene!“

Možda je bila tamo.

Potrča prema ostalim kućama. Ulazio je u svaku ruševinu kroz koju je mogao proći, pomjerajući kamenje i podizajući nagorjele grede. Pepeo mu je ulazio u oči i lijepio se za znoj. Kada ne bi mogao dalje, udarao bi nogama i rukama snažno, sve dok mu se put ne otvori.

Nije pronašao Tarika, Marlu niti Aldrena. Nije pronašao ni Daisy. Nigdje nije bilo ranjenih, tijela ni glasa koji bi se javio ispod ruševina. Ostali su samo krv, garež i tragovi koji su prolazili kroz selo u svim pravcima. A mnogo tragova kopita vodilo je dalje prema sjeveru. Prema šumi. Tamo su otišle, zato ih nije sreo.

Zaustavi se tek kada više nije imao šta pomjeriti. Tada ugleda tragove vučenja. Ranije ih nije htio gledati. Nije htio vjerovati šta su predstavljali. Dolazili su iz različitih dijelova sela i završavali pod Lipom. Pratio ih je sve dok nije stigao do nje.

Bila je ogromna i stara. Nekada je bila zelena, a njen miris budio ga je dok je još živio ovdje. Sada je bila rascijepljena po sredini. Jedna polovina spaljena i crna, s pukotinama po kori i golim granama. Druga polovina još je živjela, a zeleno lišće blago joj je podrhtavalo na vjetru koji Mikhail više nije ni osjećao na licu.

Spaljena i živa.

Ispod, korijenje se nije moglo vidjeti od pepela. Bio je pomiješan sa zemljom i ostacima spaljene odjeće, a tlo pod njim ravno i tvrdo, utabano nogama. Mikhail priđe i ponovo pade na koljena. Prvim zamahom ruke razgrnu samo pepeo. Drugim izvuče komad pocrnjelog drveta. Ispod njega ukaza se nešto svijetlo.

„Ne.“

Posegnu i podiže tkaninu.

Bila je spaljena uz jedan rub, ali se boja još vidjela. Svijetloplava. Po njoj sitni bijeli cvjetovi. Nije mu trebalo više od toga. Gledao ju je na majci cijelog života, kraj ognjišta, pod nadstrešnicom dok je šila haljine i tiho pjevušila, pod Lipom dok bi razgovarala sa ženama iz sela. Znao je svaki izblijedjeli cvijet i mjesto na kojem je tkanina bila zakrpljena. Dugo ju je držao.

„Ne.“

Tkanina je bila krhka, crna po krajevima. Stegnu šaku oko nje, kao da je može sačuvati. Ono malo što je ostalo raspade mu se među prstima. Otvori šaku i pusti prah na zemlju.

„Majko.“

Urliknu. Savi se naprijed i udari šakama o zemlju. Jednom. Ponovo. Sve dok mu koža na zglobovima nije pukla i šake prokrvarile. Bol nije osjećao, niti mu je zemlja odgovorila.

Nagnu se niže, položi jednu ruku na zemlju, stegnu zube i poče:

„Zavjetujem se da ću...“ Glas mu stade. „Zavjetujem se da ću štititi...“

Riječi mu se slomiše. Ostade tako dugo. Usne su mu se još pomjerale, ali glasa nije bilo. Nije plakao. Pocijepao se.

* * *

Kada ponovo podiže glavu, noć se već spustila preko sela. Još je klečao pod Lipom. Pepeo mu je prekrivao odoru, lice, ruke i kosu. Obje šake bile su krvave, a od svijetloplave tkanine nije ostalo ništa.

Pogledao je preko Emberveila. Kapelu svedenu na kamen. Prazan prostor na kojem je stajala njegova kuća. Pepeo pod drvetom. Zatim polako ustade i vrati se do konja.

Torba je bila otvorena. Nije se sjećao da ju je otvorio. Nagnu se. Maska je ležala preko ostalih stvari, okrenuta licem prema njemu. Nije htio da je dotakne. Gadila mu se.

„Znala si“, reče.

Ipak, uze je. Keramika je bila topla, kao da nije provela dan i noć zatvorena u hladnoj kožnoj torbi. Okrenu njenu unutrašnju stranu prema sebi. Sada je ćutala. Pod njegovim palčevima lice joj ostade blago izvijeno u pokvaren osmijeh. A oči zadovoljne, kao da je sve pred njima već njeno.

Prsti mu se stegnuše oko njenih rubova. Mikhail priđe kamenu kraj puta i udari je o njega. Prvi udar ostavi tanku pukotinu preko čela. Udari ponovo. Pukotina se spusti između očiju. Trećim udarcem keramika se prelomi u njegovim rukama. Baci komade na zemlju i zgazi ih. Bijele krhotine zaparaše kamen pod čizmom. Gazio je sve dok među njima više nije ostao nijedan prepoznatljiv dio lica.

Kada se umiri, pogleda u svoje selo, zatim u krhotine pod nogama. Na trenutak pomisli da maska nije bila kriva ni za šta. Onaj koji je stajao iza nje sam je donosio odluke. Maska je samo govorila.

Mogao ju je ostaviti cijelu, ponijeti je u Veilcourt i razotkriti svaku masku skrivenu pod gradom. Možda bi poslušale. Možda bi digle ruke na sebe kada bi im Slušalac to rekao. Možda. A možda bi digle ruke na njega. Nije znao. Sada je izgledalo da više nikada neće ni saznati.

Nije imao kuda. Vratio bi se u Veilcourt, ali tamo su ga tražili. U Ardenfall nije mogao. Bio je predaleko, i tamo bi ga čekalo isto. Okrenu se prema jugu. Tamo negdje u daljini, možda šest dana jahanja odavde, ležao je Blackwater. Mikhailu se nije odlazilo iz Emberveila, barem ne iz onoga što je od njega ostalo. Najradije bi sjeo tu i čekao starost. Nije znao ni kako da izliječi ovaj svijet od bolesti. Od bolesti maski.

Ipak, i dalje je gledao prema jugu. Prema gradu koji će za ovo biti okrivljen. Prema mjestu izvan kraljevog domašaja, dovoljno daleko od Veilcourta i svega što je nosilo njegovo ime. Dovoljno daleko od Emberveila i sjećanja na njega. Ako dođe rat, pomisli, stajaću na njihovoj strani. Neka gori sve, samo da s tim izgore i maske. Zatim se sjeti Ronika. Ronik bi stajao na drugoj strani polja kao njegov neprijatelj, s grbom Veilcourta na plaštu, i ne bi znao zašto.

Mikhail uze uzde i pope se u sedlo. Još jednom pogleda Lipu, zatim mjesto na kojem mu je stajala kuća. Mjesto koje je sada ćutalo. Krhotine su se bijeljele kraj kamena. Jedan veći komad ležao je uz korijenje Lipe. Njegova zakrivljena površina vraćala je mjesečinu. Možda je još bio topao, možda nije. Nije smio sići i dotaknuti ga da to sazna.

Okrenu konja i krenu prema jugu. Nije znao šta ga tamo čeka. Čuo je samo priče. Ovdje za njega više ničega nije bilo.

Dok je odlazio, dim iza njega prestade da se diže. Ostala je samo živa polovina Lipe.