Poglavlje III: Grad koji ne plovi
Put do Blackwatera trajao je šest dana. Provodio ih je na konju, držeći se sporednih puteva i zaobilazeći sela, da ga neko ne prepozna. Jahao je kroz šume i blato, preko niskih i valovitih brda koja su se pružala i izgledala kao da nemaju kraj. Konj je smršao. Rebra su mu se vidjela ispod dlake, ali nije posustao.
Maske više nije bilo, ali njenu težinu i dalje je osjećao. Bio je gladan i iscrpljen. Htio je samo da stigne do mjesta na kojem pepeo Emberveila neće biti prvo što vidi kada zatvori oči.
Spavao je u šumi i na mjestima gdje nije bilo ljudi, a hranu krao s trgovačkih kola koja su prolazila glavnim putem. Nije mu bilo teško da ukrade. Više ga nije bilo briga.
Treće večeri naloži malu vatru u jednoj kući bez krova. Skinu odoru i položi je preko koljena. Vrh noža podvuče pod crveni konac prošiven uz rub. Prvi šav puče lako. Nastavi izvlačiti konac iz crne odore, red po red. Crvene niti skupljao je u šaku. Kada izvuče posljednju, baci sve u vatru. Konac se zgrči u plamenu i pocrni.
Na koljenima mu ostade obična crna odora, ista kakvu je mogao nositi svaki putnik. Samo su sitne rupice uz rub pokazivale gdje je crveno nekada prolazilo. Pređe palcem preko njih. Osjeti nešto nalik olakšanju.
Ujutru ponovo obuče odoru i nastavi prema jugu.
* * *
Četvrtog dana stiže do granice Veillandsa, na mjesto odakle se u daljini vidio odsjaj Južnog Mora. Kada je pređe, ne osvrnu se. Ovdje kraljeva ruka ne može posegnuti za njim.
Odmah uz put, s desne strane, stajala je krčma. Izgledala je tamna i napuštena. Kroz zidove nisu dopirali glasovi, a iz dimnjaka se dizao jedva vidljiv dim. Umor ga je stigao tek kada se našao s druge strane granice. Ostade u krčmi do šestog jutra.
Toga jutra sjedio je u zajedničkoj prostoriji, čekajući hranu. Kada je donesoše, jeo je ne osjećajući ukus. Kada završi, nasloni se na zid slušajući dvojicu trgovaca na drugom kraju prostorije. Glasovi su im se dizali i spuštali. Mikhail je odmah znao odakle je koji.
Jedan je izgledao kao svaki trgovac iz Veilcourta. Drugoga je Mikhail odmah prepoznao kao čovjeka iz Blackwatera. Nosio je tamnu odjeću s dva znaka ušivena na ramenu. Jedan je pripadao gradu, drugi dijelu Blackwatera u kojem je živio. Svaki njihov trgovac je morao nositi oba.
„Jesi li čuo za Emberveil?“ upita trgovac iz Veilcourta.
„Oj?“
„Selo prema sjeveru. Nikoga nisu pronašli živog.“
Čovjek iz Blackwatera nastavi trpati hljeb u usta.
„Znaš, ne znam ti ja svako selo kraj puta.“ Žvakao je dalje. „Šta se desilo?“
„Ne znam. Kralj ćuti. Ne govori je li bio napad, ni ko ga je uništio. Tako sam čuo.“
„Onda ti priča plovi.“
„Možda. Kažu da je i Kapela Nade srušena, a stajala je, koliko znam, i u ovom i u prošlom dobu.“ Trgovac iz Veilcourta otpi iz čaše. „Izgleda da je Emberveil konačno zaslužio svoje ime. Barem ono što je ostalo od njega.“
Trgovac iz Blackwatera se kratko zacereka. Mikhail stegnu šaku, ustade i priđe njihovom stolu. Ovaj ga prvi primijeti i osmijeh mu nestade.
„Šta ti oš?“
„Pazi šta govoriš.“
Trgovac iz Veilcourta okrenu se na stolici.
„Nisam tebi govorio.“
Mikhail ga udari šakom u lice. Čovjek se zajedno sa stolicom prevrnu na pod. Drugi ostade sjediti s komadom hljeba u ruci i napola otvorenim ustima, očekujući da će i njega udariti. Kada shvati, podiže obje ruke i zakloni lice uplašen.
Mikhail se okrenu i izađe. Neko povika za njim da nije platio hranu, ali nije stao. Pope se na konja i pojuri prema gradu.
* * *
Što se više približavao moru, vazduh se mijenjao. Postao je težak i slan, miješao se s ustajalom vodom, zagorjelom ribom, mašću i mirisom hiljada tijela koja su živjela na jednom mjestu.
Šuma se najzad prorijedi. Put izađe na otvorenu padinu, spuštajući se prema moru. Spuštao se njime sve dok se grad nije ukazao. Povuče uzde.
Blackwater.
Nije imao zidina ni gradske kapije. Rijeka Elorin se ovdje širila i ulijevala u more. Izlazila je iz dubokog kanjona čije su se kamene strane naglo spuštale prema moru, a zatim se razlijevala u široko ušće. Bezbrojni kanali presijecali su kopno, toliko da se zemlja i voda više nisu mogle razlikovati.
Ista rijeka koja je pod grebenom uzela Rovana i odnijela ga niz svijet.
Mikhail pomisli kako je sve što je odnijela moralo negdje stići. Zatim se sjeti da Rovan nije stigao dovde. Vratio se, i on ga je ubio u kamenu ispod Veilcourta.
Negdje u moru ispred ušća stajalo je malo kameno ostrvo. Na njemu se dizala crna tvrđava, visoka i široka. Njena glavna kula nadvijala se nad vodom. Nije toliko vladala gradom koliko ga je držala na mjestu. Od ostrva prema čvrstom tlu pružao se dugi kameni most. Izdizao se iznad ostatka grada, oslonjen na niz širokih lukova čije su noge tonule među drvene kuće, pijace i kanale. Završavao se izvan grada, na početku kopnenog puta. Ondje su stajali stražari, sitni i tamni s mjesta na kojem ih je Mikhail gledao. Nigdje iz drvenog grada nije bilo stepenica ni prolaza prema mostu. Most je imao samo jedan ulaz, onaj na kopnu.
Oko ostrva s tvrđavom pružao se ostatak Blackwatera, savijen u obliku potkovice i otvoren prema moru. Grad nije počivao na zemlji. Kuće, krčme, skladišta i radionice stajale su na povezanim drvenim platformama i stubovima zabijenim u vodu. Između njih su se pružali mostovi, prolazi i čitave ulice sastavljene od dasaka. Ponegdje su se zgrade naginjale jedna prema drugoj, a čitav grad prema crnoj tvrđavi u sredini.
Ispred otvorenog kraja potkovice, prema moru, ležala je ogromna drvena konstrukcija. Bila je široka i duga, gotovo kao zaseban dio grada položen preko vode da zatvori otvor. Izgledalo je kao da je nekada plovilo. Na njoj su stajale kuće i druge drvene zgrade, dok su se u njenoj površini otvarali duboki usjeci. U njima su bili uvučeni borbeni brodovi. Debeli lanci padali su u more s obje njene strane. Čitava konstrukcija izgledala je kao da štiti grad.
Unutar potkovice stajali su trgovački brodovi, zbijeni uz drvene platforme. Manji čamci kretali su se ondje gdje su u drugim gradovima bile ulice. Provlačili su se između stubova, ispod kamenog mosta, visećih prolaza i balkona s kojih je kapala voda. Ponegdje su nestajali ispod samih kuća.
Već je odozdo dopirala buka. Čekići su udarali o drvo. Lanci su se vukli preko dasaka. Glasovi su dozivali preko vode, a smijeh se prosipao iz krčmi podignutih na platformama koje su se blago ljuljale. Grad je plutao, disao i škripao. Nikada nije mirovao.
U ovako bučnom, nestabilnom i napola potopljenom gradu čovjek je mogao nestati. Ta mu se misao svidjela.
Samo da ovdje nema maski.
* * *
Silazak je bio strm. Put se spuštao preko kamena, zatim kroz blato, a na kraju preko dasaka. Na ulazu u grad stajala su dva debela drvena stuba. Između njih je bila položena crna greda na kojoj je pisalo:
BLACKWATER
Slova su izblijedjela od soli i kiše. Prije nego što zakorači na platformu, s lijeve strane ugleda konjušarnicu. Imala je mnogo pregrada, nisku tavanicu i miris mokrog sijena pomiješan s ustajalim đubrivom. Pred njom je stajao dječak od možda četrnaest godina, malo mlađi nego što je Mikhail bio kada je napustio Emberveil. Mikhail pomilova konja i krenu prema njoj.
„Oj“, reče dječak. „Fin ti je konj, znaš.“
„Daj mu prvo vode.“
Dječak priđe i pogleda rebra koja su se ocrtavala ispod dlake.
„Auu. Fin, ali prazan. Je l’ ga ti ičim hraniš?“
„Koliko?“
„Zavisi. Koliko ostaješ?“
„Ne znam. Dugo.“
„Onda srebrnjak na dan. Pet sada, pa te ništa ne pitam do šestog.“
Mikhail izvadi pet srebrnjaka i dade mu ih.
„Paziću ga“, reče dječak i spremi novac.
Mikhail pomazi konja po vratu. Dječak uze uzde i povede ga prema jednoj od pregrada. Kada odvede konja, Mikhail se vrati do ulaza i zakorači na platformu.
Grad se raširi pred njim. Čuli su se udarci čekića, struganje drveta i psovke koje nisu prestajale. Mikhail je znao da je Blackwater veći od Veilcourta. Tek sada shvati koliko više ljudi živi u njemu. Ulice nisu bile planirane. Rasle su jedna preko druge, sve dok nije ostao grad koji se nagomilao sam na sebe. Uski prolazi vodili su između zgrada koje su se gotovo dodirivale iznad njih. Kuće su bile spojene mostovima i balkonima. Odjeća i tkanine visjele su između prozora, preko ograda i iznad prolaza. Negdje u daljini plakalo je dijete. Negdje ispod njega, kroz razmake između dasaka, čuo je vodu kako se kreće u mraku.
Jedan dječak zaleti se pravo u njega, odbi mu se o bok i nestade u gomili prije nego što je Mikhail shvatio šta se dogodilo. Provjeri pojas i torbu. Sve je bilo tu.
Poslije nekoliko skretanja ulica se naglo proširi. Iznad nje pojavi se kameni most koji je vidio s padine. Odozdo je djelovao još veći. Četiri njegova luka otvarala su se iznad platforme, svaki širok više od pedeset koraka. Njihove donje strane bile su tamne i vlažne, a golubovi su se gnijezdili u pukotinama između kamenova. Most nije pripadao haosu ispod sebe. Samo je trajao, ravnodušan dok je grad rastao oko njegovih nogu.
A grad je rastao svuda.
Tezge su se pružale duž drvenih platformi i ispod lukova mosta, pritisnute jedna uz drugu toliko da su se ljudi jedva mimoilazili. So je stajala u otvorenim vrećama. Sušene ribe visjele su u redovima i blago se njihale. Mikhail nije htio da ih gleda. Sjeti se Berisa, kola natovarenih solju i ribom, i puta na kojem je od tog mirisa mislio da će poludjeti. Beris je trgovao s ovim gradom. Dao mu je i papir s tri krčme u kojima odsjeda, da ostavi poruku pod imenom Berin ako mu ikada zatreba. Taj papir izgubio je negdje između Ardenfalla i pepela Emberveila, a nijedno ime na njemu nije zapamtio. Ipak, čovjek je bio ovdje negdje, ili je barem prolazio. Potražiće ga.
„Oj, stranče!“ doviknu mu žena iza tezge. „Dva srebrnjaka za ribu!“
„Juče je bio jedan“, dobaci druga koja je prodavala isto ribu.
„Šta oš ti? Gledaj svoja posla.“
Kroz sva četiri prolaza tekla je pijaca. Ribari su nosili teret na leđima, ljudi vukli mreže i gurali se između tezgi. Žene su se prepirale čija je riba svježija, iako su se mušice rojile oko obje tezge.
Mikhail prođe kroz drugi luk. Na drugoj strani pijaca se sužavala i polako nestajala među kućama i zgradama.
Uz kamenu nogu mosta sjedio je čovjek i žvakao travku. Mikhail uspori. Već ga je vidio. U Veilcourtu. Dvaput, bio je siguran. Stade iznad njega.
„Tebe znam“, reče Mikhail.
Čovjek podiže glavu.
„Znam i ja tebe.“
„Otkud ti ovdje?“
Čovjek podiže ruku i protrlja palcem preko vrhova dva prsta.
Mikhail se osmjehnu. „Naravno.“ Nagnu se malo prema njemu.
„Prati li me neko?“
Čovjek ponovi isti pokret. Mikhail izvadi srebrnjak i spusti mu ga u dlan. Kovanica nestade pod ljubičastim ogrtačem.
„Ne prati te niko“, reče čovjek.
Mikhail nije znao zbog čega da mu vjeruje, ali nekako mu bi lakše.
„Kako ti ime?“
Čovjek ga je posmatrao. Oči mu zatim skliznuše prema torbici za Mikhailovim pojasom.
„To ti je najskuplja informacija.“
Vrati travku među zube i nasloni glavu na kamen. Mikhail shvati da je razgovor završen. Okrenu se i nastavi dalje. Nije daleko odmakao kada ga neka djevojčica zgrabi za rukav.
„Gospodine. Gospodine. Najbolja soba u gradu. Kod mog strica. Veoma čista…“
Nije se osvrnuo.
„Dva srebrnjaka! Jedan! Oj, čekaj.“
Mikhail stade.
„Barem ostani jednu noć, daće meni pola ako kažeš da sam te poslala, znaš“, reče djevojčica. „Onda ću moći da kupim bratu drvenu igračku, pa ću se igrati s njim.“
„Možda ostanem jednu noć. Kako se mjesto zove?“
Djevojčica se osmjehnu. Na trenutak podiže ruke kao da će ga zagrliti, pa ih opet spusti.
„Crno Kormilo. Mavra mi je ime, ali reci Udica. Tako me svi zovu jer vjerovatno dosađujem ljudima.“ Pokaza rukom. „Odmah dolje pa lijevo. Uska zgrada, tri sprata. Ne možeš je promašiti.“
Mikhail klimnu.
„Hvala ti“, reče djevojčica dok je Mikhail odlazio.
Blizu skretanja ugleda čovjeka koji je ležao na leđima uz samu ivicu platforme, s glavom oslonjenom na smotano uže i jednom rukom preko lica. Je li spavao ili je bio mrtav, Mikhail nije znao. Pored njega je sjedio pas koji vjerovatno nije bio njegov. Samo mu je pravio društvo.
Mikhail skrenu i pronađe krčmu prateći glasove. Tamno drvo bilo je nagrizeno morskom solju, a uz donje daske uhvatila se bijela kora. Iznad vrata pisalo je Crno Kormilo, a pored riječi bilo je izrezbareno bijelo brodsko kormilo.
Gurnu vrata i uđe.
Unutra su bili dugi drveni stolovi, i sve klupe bile su pune. Dim iz ognjišta miješao se s dimom lula. Po stolovima su dogorijevale svijeće. Buka je bila drugačija od one napolju, toplija, gradski haos sveden na nešto gotovo podnošljivo, ali zagušljivo. Krčmarica se kretala između klupa noseći po četiri drvene čaše u svakoj ruci, ne prosipajući ni kap. Kosa joj je bila skupljena iza glave, svijetla i isprana od soli.
Mikhail ostade na ulazu, naslonjen na zid, dok ga nije primijetila. Spusti čaše pred goste, vrati se i stade ispred njega s rukama na bokovima.
„Šta oš ti?“
„Sobu. I nešto da pojedem. Poslala me Udica.“
Krčmarica podiže obrvu.
„Kormilova bratanica.“
„Rekla je da će dobiti pola.“
„Hoće. Prenijeću joj.“
Okrenu se i priđe debelom čovjeku pred kojim je stajao prazan drveni tanjir. Udari ga smotanom krpom po ramenu.
„Ustaj, Bure. Završio si. Ne pravi mi gužvu.“
Čovjek joj se iskezi.
„Dobro, dobro.“
Ustade i prepusti mjesto Mikhailu. Krčmarica pređe krpom preko stola na brzinu, i pokaza mu da sjedne.
Nedugo zatim pred njega spusti duboku zdjelu i komad hljeba. Mikhail pojede sve. Pogura zdjelu od sebe i izvadi kovanice.
„Koliko?“
„Srebrnjak za sobu.“
Spusti srebrnjak na sto, pa posegnu za još jednim. Krčmarica odmahnu rukom.
„Neka. Prvi obrok ide na kuću.“
Uze srebrnjak i spusti pred njega mali željezni ključ.
„Pola ide Udici. Čist račun.“
Zatim se okrenu i nastavi za poslom.
„Gdje je soba?“
„Treći sprat. Posljednja desno“, reče ne osvrćući se.
Mikhail uze ključ i pope se.
Na trećem spratu hodnik je bio uzak. S obje strane nalazila su se po dvoja vrata. Na sredini je stajao lavor s vodom, a iznad njega visjelo je ogledalo. Mikhailova soba bila je posljednja s desne strane. Krenu prema njoj, ali zastade pred ogledalom.
Vlastito lice nije vidio još od prije hodnika pod Veilcourtom. Poslije je izbjegavao svoj odraz u vodi kao što čovjek izbjegava nešto za šta još nije spreman. Sada je stajao tačno pred ogledalom i morao je pogledati.
Čovjek s druge strane gledao ga je pravo. Bio je mršaviji nego što je sebe pamtio, s tamnim sjenama ispod očiju. Kosa i brada su mu narasle. Više nije ličio na sebe. Dani puta ostali su na njemu. Prašina se držala u naborima odore.
Okrenu se, otključa posljednja vrata i uđe.
Soba je bila toliko mala da ju je cijelu mogao obuhvatiti s praga. Uski ormar stajao je lijevo. Naspram vrata bio je sto, a iznad njega prozor. Krevet se pružao duž čitavog desnog zida, od vrata do kraja sobe.
Mikhail skide odoru i baci je na krevet. Ruka mu se sama podiže do vrata. Kamen Nade i Pohlepe ostali su u Veilcourtu, u kovčegu koji nije mogao nositi. Zatim leže pored nje i zagleda se u tavanicu. Poslije nekog vremena okrenu glavu prema prozoru.
Emberveil mu se podiže iza očiju. Osjeti miris dima kojeg ovdje nije bilo. Začu vjetar kroz stabla koja se nisu njihala. Majčin glas, blag i topao, sada nestao.
Zatvori oči. Prvi put poslije mnogo dana u rukama nije držao ništa.