Poglavlje VI: Sloboda
Dvanaest dana maska se nije javila. Mikhail ih je brojao, iako sebi nije priznavao da broji. Isplovljavao je s Jednorukim kad god bi brod bio na pristaništu. Naučio je vezati čvorove i razlikovati uže koje se zateže od onog koje se lomi. Znao je gdje treba stajati kada se mreža podiže.
Berisa nije bilo. Otišao je dan poslije njihovog razgovora, s kolima vozeći robu u Veilcourt.
* * *
Jednog popodneva, vraćajući se s pristaništa, Mikhail naiđe na proširenje među kućama, ograđeno niskom drvenom ogradom, gdje su se djeca igrala.
U sredini je stajala visoka drvena sprava. Dvojica muškaraca gurali su prečke uglavljene u uspravnu osovinu. Visoko iznad njihovih glava okretali su se kraci, a s njih su na užadima visjela mala sjedišta. Djeca su se držala za užad i pružala noge dok su ih sjedišta iznosila ukoso nad daskama. Jedan dječak vikao je da idu brže. Čovjek za prečkom obrisa čelo o rame i doviknu mu da siđe pa pogura. Žena kraj ograde nasmija se i podiže ruku djevojčici koja joj je upravo prolazila iznad glave. Izgledali su srećno.
Na drugom kraju dječak je povlačio dva kraja užeta i njima podizao mali držač s kuglom preko daske pune rupa. Kada bi jedna strana otišla previsoko, kugla bi skliznula, a djeca iza njega odmah bi počela govoriti šta je trebao uraditi. Malo dalje bacali su obruče na kočiće. Mikhail zastade dok je djevojčica birala posljednji od tri obruča. Prva dva ležala su među kočićima. Treći baci objema rukama. Udari u vrh, zavrtje se i spusti oko njega. Djevojčica poskoči, a prodavač joj preko tezge pruži malog drvenog kita. Mikhail se malo pomjeri da propusti djecu koja su potrčala za njom, zatim nastavi prema Kormilu.
* * *
Trinaestog dana Mikhail se uhvati kako stoji na pristaništu, gleda vodu i ne misli ni na šta. Ni na Emberveil. Ni na hodnike pod kamenom. Ni na Rovana. To ga uplaši više od svega. Ali nešto se i u ovom gradu mijenjalo.
Kola iz Veilcourta počela su stizati sa sjevernog puta, onog kojim je i Mikhail došao. Nisu dovezla robu. Uz stranice su bile privezane stolice, smotani dušeci i sanduci s odjećom. Ljudi nisu pitali gdje mogu prenoćiti. Pitali su gdje se iznajmljuju kuće.
Mikhail je stajao naslonjen uz kamenu nogu mosta. Poznavao je način na koji su razgovarali. Poznavao je način na koji su stajali, previše uspravno, kao ljudi koji su navikli da neko gleda gdje se kreću. Dok su istovarali, dječak uhvati majku za rukav.
„Majko, hoće li i ovdje zvoniti zvona za kraj dana?“
„Neće“, odgovori ona.
Sljedećeg dana stigla su još jedna kola. Zatim još dvoja. Do kraja sedmice na donjoj pijaci čuo se govor Veilcourta na tri mjesta odjednom, a cijena sobe kod Kormila porasla je za jedan srebrnjak.
Mikhail je sve slušao dok je jeo. Govorili su da se grad steže. Da patrola ima više nego prije, ali da niko ne zna ko ih šalje. Da su neki noću odvedeni, a niko nije objavio zbog čega. Da kralj ne izlazi iz palate i da je posljednji put izašao samo da objavi da je Emberveil izgorio.
Jedan trgovac reče da su prošle sedmice dvojica ljudi u tamnosmeđim plaštevima ušla u kuću preko puta njegove i iznijela čovjeka. Bez suđenja, bez naredbe, bez ijedne riječi.
„Pitao sam ih po čijem nalogu“, reče.
„I?“
„Rekoše samo: odozgo.“ Otpi. „To me i plaši. Prije smo barem znali odakle.“
Mikhail spusti kašiku. Vidio je hodnike pod Veilcourtom. Maske Bijesa u prostoriji kako oštre noževe i čekaju da im neko kaže šta dalje. Vidio je Bijelog Bijesa kako ulazi i prenosi naredbu odozgo. Iznad njih više nije bilo nikoga. Bijes je i dalje palio, Žalost je i dalje kopala, Tuga je i dalje čistila. Samo im više niko nije govorio kada da stanu.
To sam ja uradio, pomisli. Ne. To su oni uradili. Ja sam samo prestao biti glas.
Te večeri zastade pred ogledalom u hodniku Crnog Kormila. Kosa mu je bila kratka, lice obrijano. Trebalo je da mu izgleda poznatije. Nije. Ipak, bio je to on. Samo on, bez keramike i bez glasa u lobanji.
Slobodan.
Gotovo se osmjehnu čovjeku u staklu.
Zatim vidje da odraz u ogledalu postaje mlađi od njega. Nije to bilo ništa naglo. Samo je jednom trepnuo i shvatio da čovjek s druge strane nema sjene ispod očiju, da mu je koža glatka i puna, da stoji uspravno na način na koji on nije stajao godinama. Kratko podšišana kosa. Bistre oči. Grb Veilcourta stajao mu je na smeđem tabardu preko grudi.
Vitez. Čitav i neslomljen.
Čovjek koji je bio mnogo prije kamenih hodnika i bijele keramike. Prije Rovana. Prije Emberveila. Prije Slušaoca.
Odraz mu se nasmiješi.
Mikhail osjeti kako mu se vlastito lice pokreće prema tom osmijehu prije nego što ga je stigao zaustaviti. Vidio je sebe kakav je bio.
Tada odraz podiže ruku. Bijela keramika zablista mu među prstima. Glatka, bez ijedne mrlje ili pukotine, kao da nikada nije gorjela, nikada bila razbijena, nikada zakopana u mekoj zemlji uz Elorin.
„Ne“, reče Mikhail i nagnu se prema staklu.
Odraz prinese masku i stavi je na lice. Mladi vitez nestade. Bijela keramika gledala ga je iz ogledala. Šuplje oči. Pokvaren osmijeh.
Mikhail objema rukama uhvati okvir ogledala.
„Skini je.“
Odraz nakrivi glavu.
Zašto bježiš od onoga što već jesi?
Glas nije došao iz stakla ni iz hodnika iza njega. Došao je iznutra, iz njegove lobanje, tamo gdje ga je i prvi put čuo.
„Zakopao sam te.“
Nisi. Vratio si se po mene.
Mikhail udari u staklo. Ono napuče tačno preko keramičkog lica.
„Ostavi me!“ Zatim pognu glavu. „Skini je“, reče tiše.
Ne mogu. Ti si Slušalac.
„Nisam Slušalac.“
Nisi?
Zašto se onda glave i dalje poginju kad zatvoriš oči? Zašto tvoje lice još pamti moj oblik? Zašto si me čuo i kada me nisi nosio?
Dah mu se skrati.
„Ne.“
Ne?
Ti si me sastavljao u svojim snovima. Ti si me vratio svaki put.
„To je laž.“
Zašto bježiš, Mikhail?
Mikhail se baci naprijed i udari objema rukama o ogledalo.
„SKINI JE!“
Okvir zadrhta na zidu.
„Skini je“, ponovi. „Molim te.“
Tada se odraz pomjeri. Polako podiže ruku. Prsti se sklopiše oko ruba keramike i odvojiše je. Maska se odvoji. Mladi vitez ponovo je stajao pred njim. Čist i čitav. Nasmiješen.
Slobodan.
„Hvala“, prošapta.
Odmaknu se i okrenu od ogledala, pa uhvati kvaku na vratima sobe.
Toplota mu dotače lice.
Ruke mu poletješe prema gore. Prsti udariše o glatak otpor. Polako se okrenu nazad i stade pred ogledalo. Bijela maska gledala ga je iz stakla. Nije bila u ogledalu. Bila je na njemu.
Maska Pohlepe.
Zavuče prste ispod ruba i povuče. Spade lako, kao da je samo čekala da je uzme.
Stajao je u hodniku, teško dišući, dok mu je hladan vazduh udarao o mokro lice. Keramika mu je ležala u ruci.
Mikhail podiže glavu prema ogledalu, čekajući da se mladi vitez vrati. Htjede da ga upozori na ono što je već znao, a što je onaj drugi tek trebao saznati. Dugo je stajao pred samim sobom. Mladi vitez se ne pojavi.
Vrati se u sobu i sjede na rub kreveta. Keramika mu ostade na dlanu, topla uz kožu. Nije se sjećao kada je zatvorio oči. San ga uze dok je sjedio na krevetu naslonjen na zid.
Maska mu je ostala u ruci.