Poglavlje VII: Vratiće se
Mikhail se probudi kako je i zaspao, naslonjen na zid, s maskom u ruci. Prinese je ispred lica. Palcem pređe preko njenog toplog obraza, zatim preko usta. Trgnu se. Ustade i navuče odoru, gurnu masku pod nju.
U sobi više nije mogao ostati. Jednoruki je bio jedini čovjek u gradu kojem je mogao otići bez pripremljene laži, a more je bilo mjesto na kojem mu se maska makar nakratko izgubila iz ruku.
Sišao je, pojeo ono što je bilo toplo i izašao da ga traži. Našao ga je na istom mjestu kao i prethodnih dana, pored broda, kako priprema užad.
„Izgledaš kao da nisi spavao“, reče Jednoruki.
„Spavao sam.“
Jednoruki ga pogleda, zatim se vrati užetu.
„Čvor danas ne dolazi. Ni Oko. Uzeli su slobodan dan. A ja sam odlučio da ne isplovljavam.“
„Nisam došao da radim.“
Jednoruki ponovo podiže glavu.
„Nego šta si mislio?“
Mikhail mu je htio reći da je došao samo kako ne bi ostao sam s maskom i njenom toplotom. Htio je otploviti dovoljno daleko da mu se misli napokon slože, i još dalje, do vode iz koje se maska ne bi vratila. Ali u to je vjerovao sve manje.
„Gdje si odlutao?“ upita Jednoruki.
„Možeš li me odvesti dublje nego prošli put?“ upita.
„Rekoh ti. Ja ne idem više u te vode. Imam svoju granicu i neću da je pređem. Ako ti se ide, idi s njima.“ Jednoruki pokaza prema brodu dugog, uskog trupa i tri jarbola. „Eno, Zmijin Trag. Plove prema jugoistoku, do Astrenvelda. Kreću čim počne plima.“
Mikhail pogleda brod.
„Ne govorim ti da ideš“, nastavi Jednoruki. „Ne govorim ti ni da ostaneš. Prevoze robu odavde, a vraćaju ono čega u Blackwateru nema. Astrenveld je jedino mjesto u svijetu gdje je uvijek mir. Ako ti treba dublja voda, oni će je naći.“
Jednoruki ga je već odveo koliko je smio. Maska se vratila i iz mora i iz vatre. Sve je manje vjerovao da bi je dublja voda zadržala. Ali u Astrenveldu nije bilo kraljevstava. Tako je Jednoruki rekao. Možda tamo nije bilo ni potjernica s njegovim imenom, ni ljudi koji bi ga prepoznali.
Pogleda prema Zmijinom Tragu. Mogao bi otići i vidjeti. Ako tamo pronađe posao kao ovdje, možda se ne bi morao vratiti. U Blackwateru je svakog dana slušao o gradu iz kojeg je pobjegao, a noću čekao da mu maska ponovo progovori.
„Možete li bez mene?“ upita.
Jednoruki se nasmija. „Možemo li? Pa mogli smo i prije tebe. Jesi od pomoći, ali neću te moliti da ostaneš. Kada se vratiš, ovdje će biti mjesta za tebe.“
Mikhail mu zahvali i pođe. Do krčme se vratio po torbu i platio sobu unaprijed, a zatim je u konjušnici uradio isto. Krčmarici reče da Berisu, ako dođe prije njega, kaže da ga sačeka.
Na Zmijin Trag ukrcavali su posljednje sanduke. Kod daske je stajao čovjek srednje visine i uskih ramena. Imao je crne pletenice i neurednu kosu. Preko mjesta na kojem mu je nedostajalo oko nosio je crnu traku, a drugim je posmatrao Mikhaila.
„Šta oš? Prevoz?“
„Do Astrenvelda.“
Čovjek se naceri. Nedostajala mu je gotovo polovina zuba. „Dobro. Put je dug i moraš, naravno, platiti i pomoći kada zatreba.“ Odmjeri ga od glave do pete. „Mada mi ne izgledaš kao čovjek koji tamo mora stići.“
„Koliko traje put?“
„Petnaest dana. Možda manje, možda više. Voda ne zna za broj.“
Zatim mu reče cijenu.
„Prihvatam.“ Mikhail odbroja novac, pruži mu ga i zakorači na dasku.
„Trebao sam reći više“, reče čovjek, gledajući novac u dlanu. „Vargo. Zovu me Krnji. Jedno oko i pola zuba ostavio sam iste noći i za isti novac.“ Pomjeri se da ga propusti. „Kako tebi ime?“
„Mikhail.“
„Dobro, Mikhail. Ti si nam osmi čovjek. Drži se po strani, radi kad ima posla i biće dobro i tebi i nama.“
Ostale je upoznao dok su spremali brod. Dren, zvani Zarez, bio je mršav i žilav. Ožiljak mu je išao od desne strane vilice preko obraza. Ilar je bio Vrabac. Mlad i brz, na visini se kretao s lakoćom s kojom se čovjek rodi ili je nikada ne stekne. Pjevušio je dok se penjao, uvijek istu melodiju i uvijek bez prave note, sve dok ne bi postala dio vjetra. Boran, zvani Sidro, brinuo se o teretu. Bio je ogroman i ćutljiv. Tvrdili su da je jednom golim rukama zadržao otpušteni lanac sidra dok ga ostali nisu ponovo vezali. Nikada nije govorio o tome. Samo je gunđao, pokazivao i podizao ono što drugi nisu mogli. Tu je bio i stari Havel, napola slijepi kuvar. Radio je više po sjećanju nego po vidu. Zvali su ga samo Kuvar i bavio se time otkad je znao za sebe. Posljednja dvojica bila su mlađa od Mikhaila. Horin je zub izgubio bježeći iz jedne tuče, kad je licem udario u dovratak, pa je onaj koji je ostao pored praznine izgledao duži nego što jeste. Zvali su ga Kljova. Neris je bio Džep. Nadimak je zaradio kada su mu poslije jedne tuče iz postave kaputa ispale četiri tuđe kese. Nije poricao nijednu.
Krnji je već naredio da podignu dasku kada se s kraja pristaništa začu glas.
„Ej! Čekaj!“
Čovjek priđe žurnim korakom. Bio je neupadljiv, prosječne visine i građe. Kaput mu je prošao dovoljno puteva da više nije odavao odakle je krenuo. Glas jeste. Veilcourt, ili neko selo blizu njega. Zaustavi se pred Krnjem.
„Astrenveld?“ upita.
„Ako platiš, i na kraj svijeta.“
Čovjek izvadi novac i spusti mu ga u dlan bez cjenkanja. Krnji pregleda kovanice i jednu provjeri zubima.
„Dovoljno je“, reče.
Čovjek se ukrca, a daska se podiže za njim.
Zmijin Trag isplovi s plimom. Blackwater se skupio u sivu liniju, zatim u mrlju, pa nestao. Pred njima je bilo samo more, široko i nemirno, voda koju nije bilo briga šta joj se donosi. Zarez otvarao kompas i dovikivao Krnjem pravac.
Mikhail je radio gdje je mogao. Vukao je užad, ribao palubu i iznosio vodu s dna broda. Posao je bio jednostavan. Tražio je ruke, a ne glavu, i to mu je odgovaralo. Noću je spavao u visećoj mreži ispod palube, među hrkanjem ljudi i stenjanjem drveta. Masku je držao u torbi, a torbu uz sebe.
* * *
Poslije trećeg dana Džep ga prozva Ćutljivim. Ostali, naravno, prihvatiše to ime odmah. A devetog čovjeka prozva, naravno, Devetim Čovjekom.
Kljova se najčešće držao uz Sidra. Kada bi završio svoj posao, odlazio je do njega i zapitkivao ga koliko može podići. Jednog popodneva Sidro spusti sanduk koji je donio s drugog kraja palube, pa mu glavom pokaza da pokuša.
Kljova podvuče prste pod njega. Povukao je jednom, zatim raširio noge i pokušao ponovo. Sanduk se jedva odvoji od dasaka. Sidro ga pomjeri ustranu, uhvati sanduk i podiže ga do grudi. Ostade tako dok Kljova nije počeo da se smije.
„Jačeg čovjeka nisam vidio.“
Sidro spusti sanduk, savi ruku i nape mišić pod rukavom. Kljova odmahnu glavom, još se smijući, pa ga udari po nadlaktici. Sidro se samo iskezi.
Deveti Čovjek radio je samo ono što mu se naredi i nije mnogo govorio o sebi. Jednom Krnji pohvali čvor koji je Mikhail vezao. Kada Krnji ode prema krmi, Deveti Čovjek priđe i razveza ga.
„Ne valja?“ upita Mikhail.
„Valja.“ Sveza ga ponovo i nastavi raditi.
Jedne večeri sjedili su na palubi. Vjetar je bio slab, brod je jedva napredovao, a Krnji je rekao da nema smisla trošiti ljude na ono što će vjetar riješiti sam. Kuvar izvuče bocu iz kuhinje. To je bilo dovoljno da večer počne. Vrabac udari dnom čaše o palubu. Najprije jednom, zatim ponovo, sve dok ne uhvati spor ritam. Onda ustade i nagnu se na ogradu, posmatrajući more. Zapjeva.
Crna zove, Krvava broji,
stari zid bez straže stoji.
Kad ti more izgovori ime,
drž’ se jarbola, ne idi za njime.
Kljova i Džep pridružiše mu se na posljednjem stihu, više mrmljajući nego pjevajući.
„O čemu pjevate?“ upita Mikhail.
Vrabac pokaza čašom prema tami s lijeve strane broda. „O onome tamo.“
Mikhail je vidio samo more. „Tamo nema ničega.“
„Još nema“, reče Zarez i uze bocu. „Za tri dana more će se početi mijenjati. Prvo boja, onda ukus vazduha. Tamo leži prokleta zemlja. Poles. Prije više od pet hiljada godina bila je prekrivena zelenom šumom. Sredinom nje tekla je rijeka, a pred morem se račvala nadvoje. Ovaj tok s naše strane završava u Crnoj Delti. Onaj daleko s druge u Krvavoj.“
„Šta se desilo?“
„Kažu da su nekada tu ljudi živjeli. Kažu da su i mrtvi ustali i zaratili s njima. Mrtvi da hodaju? Ne znam. Možda Zavjet. Znam samo da Elfovi nisu došli u pomoć. Zahvaljujući tadašnjem kapetanu Karmosu, uspjeli su. Kad se sve završilo, nije ostalo dovoljno živih da pokopaju sve koji su ležali tamo. Rijeka je odnosila leševe, oružje i sve što je ostalo poslije bitke. Oba toka nosila su to prema moru i gomilala na ušćima. Naša je voda pocrnjela. Ona druga ostala je krvava. Vidjećeš kad stignemo. Imena i nisu neka zagonetka, znaš.“ Zarez otpi pa se namjesti uz ogradu. „A kasnije će doći i zid. Vidi se odavde.“
„Pet hiljada godina“, reče Kljova. „Ko je to brojao?“
„Isti onaj koji ti je prebrojao zube poslije tuče.“
Džep prasnu u smijeh. Kljova mu dobaci praznu čašu.
„Preživjeli su preko najužeg dijela poluostrva podigli zid.“ Zarez pokaza rukom crtajući po vazduhu. „Od jedne obale do druge.“
„Čuo sam za zid“, reče Mikhail. „Da mrtvi ne prođu?“
„Da mrtvi ne prođu ako ponovo ustanu. Na zidu je bilo sedam kula, na svakoj vatra. Gasile su se jedna po jedna. Blackwater je posljednji napustio stražu. Najviše je ljudi izugbljeno u tom ratu. Kažu da zbog tog rata i imamo onu prokletu plutajuću platformu. Ploveća Stvar je zovemo. Nekad je bila Lastward. Je li stvarno plovila, ne znam. Niko živ se ne sjeća. Ali eto. Zid još stoji. A mrtvi su mrtvi.“
Mikhail pogleda prema tami na koju je Vrabac pokazivao.
„A ono kad ti more izgovori ime?“
Zarez spusti bocu. „Za Krvavu ne znam šta je tamo, vjerovatno isto. A kod ove Crne Delte čuješ svoje ime iz vode. Nagneš se, a dolje nešto svijetli. Najprije duboko, onda bliže. Kao čovjek od svjetlosti. Prilazi ti sve bliže dok ga gledaš. I onda izađe iz vode. Zgrabi te i baci s broda.“
Kljova se odmaknu od ograde. „Onda se ne nagneš.“
„To i pjevamo, budalo. Drži se jarbola. A još bolje, drži se dalje od delte.“
Sidro gurnu bocu prema Zarezu. Vrabac sačeka da tišina malo potraje.
„Ja sam čuo i drugu priču“, reče. „O ljudima koje su bogovi dodirnuli.“
„Evo ga, naravno“, promrmlja Džep.
„Ne mislim na one iz pjesama. Na obične ljude. Bogovi su sišli i dodirnuli ih, i ti ljudi su pobijedili mrtve. Kasnije su Bogododirnuti otišli s bogovima. S njima ode i Karmos.“
„Ovo mi je uradio čovjek, ne bog“, reče Zarez i dotaknu ožiljak. „I bez njega su se odbranili.“
„Možda mu je bog držao ruku.“
„Bog mu je držao ruku“, ponovi Zarez i pljunu preko ograde. „Kaži to njegovoj ženi. Ona ga i danas hrani.“
Smijeh se prosu palubom. Mikhail je sjedio uz jarbol i slušao. I on je znao nešto o bogovima. Veilcourt je imao svoju priču o njima.
Tada vidje da ga neko gleda. Deveti Čovjek sjedio je uz suprotnu ogradu, izvan kruga svjetlosti. Nije pio niti se smijao. Gledao je prema jarbolu, tamo gdje je Mikhail sjedio s torbom uz nogu.
Sljedeće večeri sjede pored njega. Učinio je to bez pitanja, kao čovjek kojem su sva prazna mjesta ista. Brod se blago nagnu i smotuljak užeta kraj njihovih nogu skliznu prema ogradi. Deveti Čovjek zaustavi ga čizmom, privuče sebi i slobodnim krajem priveza uz drveni oslonac. Prsti su mu radili brzo, ali pred kraj zastadoše. Provukao je kraj još jednom ispod zategnutog dijela i ostavio dvije kratke omče položene jednu preko druge.
„Zašto si ga tu vratio?“ upita Mikhail.
Čovjek pogleda čvor, zatim njega. „Da se kraj ne izvuče kada uže olabavi.“
Mikhail se nagnu bliže. Jednoruki mu je pokazao kako se vezuje teret, ali ovakav završetak nije vidio.
„Pokaži mi.“
Deveti Čovjek razveza uže i pruži mu kraj. Mikhail ga obmota oko oslonca, napravi petlju i zastade. Čovjek mu pokaza gdje da provuče kraj. Kada je zategnuo, obje omče skupiše se jedna uz drugu.
„Preko“, reče Deveti Čovjek. „Drugu položi preko prve.“
Mikhail popusti čvor i ponovi završetak. Zatim povuče smotuljak prema sebi. Uže ga zadrža uz ogradu.
„Jednoruki ga ne završava ovako.“
„Ne moraš ni ti. Ja sam ovako navikao.“
Mikhail još jednom pređe palcem preko ukrštenih omči, zatim se nasloni uz ogradu. Neko vrijeme nijedan nije govorio. Deveti Čovjek klimnu prema Sidru. „Veliki ne govori jer ne mora. Ljudi mu daju ono što hoće prije nego što zatraži.“
„Poznaješ ga?“
„Onoliko koliko i ti.“
Klimnu prema Kuvaru. „Kuvar je nekada bio neko. Vidi se po tome kako se drži kada misli da ga niko ne gleda.“
„A ti?“ upita Mikhail.
„Ja prolazim.“
„Svi na ovom brodu prolaze.“
„Tačno.“ Deveti Čovjek pogleda vodu. „Jedni prema nečemu. Drugi dalje od nečega. Obično se vidi ko je ko.“
„A ja?“
Razmislio je kao da ga pitanje zanima.
„Još nisam odlučio. Ti radiš oboje odjednom. To ranije nisam vidio.“
Zadrža pogled na njemu malo duže.
„Zavidim ti.“
Ustade, otrese kaput i ode niz palubu. Mikhail ostade sjediti. Nije razumio šta bi iko mogao poželjeti od čovjeka koji je izgubio sve što je imao. Ta ga je misao držala budnim duže nego što je htio.
* * *
Osmog dana more pred njima poče tamnjeti. Od širokog ušća crna voda širila se prema pučini, a talasi su je razvlačili u duge pruge. U njima su plutale grane i tamniji nanosi koje Mikhail nije mogao razaznati. Vazduh je zaudarao na mulj i nešto ustajalo.
„Crna Delta“, reče Zarez.
Krnji okrenu kormilo i povede brod dalje od ušća. Vrabac mu s jarbola pokaza prugu tamne vode koja se pružala pred njih. Sidro i Mikhail zategoše uže, a jedro se napuni vjetrom.
„Još dalje“, doviknu Kljova.
„Vidim je“, reče Krnji.
Mikhail pričvrsti uže i pogleda prema ušću. Pod crnom površinom zasvijetli nešto blijedo. Svjetlost se podizala i širila, zatim talas pređe preko tog mjesta i sakri je. Kada se voda ponovo spusti, više ničega nije bilo.
Kljova se odmaknu od ograde.
„Jeste li vidjeli?“
„Kljovo“, šapnu mu Džep iza leđa.
Kljova se naglo okrenu i zape petom za smotuljak užeta. Sidro ga uhvati za kaput prije nego što pade, a Džep prasnu u smijeh.
„Živ sam, budalo!“
„Govno jedno.“ Kljova se ote iz Sidrove ruke. „Nemoj to više.“
„Pusti to, samo svjetlost sunca“, doviknu Krnji.
Sidro nogom pomjeri uže iz prolaza i vrati se poslu. Džep još nešto dobaci Kljovi, ali on ode do jarbola i ostade tamo dok crna voda nije ostala za brodom.
Kasnije toga dana u daljini ukaza se i zid, tanka linija koja se jedva razaznavala od obale. Išao je dokle je pogled sezao, i dalje od toga. Mikhail nije mogao vidjeti drugi kraj.
„Sve do druge obale?“ upita.
„Sve“, odgovori Zarez.
Dok se obala gubila iza njih, Mikhail je pokušavao raspoznati kule. Nije nijedne vidio.
* * *
Desetog dana more je bilo nemirno. Vjetar je punio jedra, talasi su se dizali i spuštali. Vrabac je bio na jarbolu i osmatrao more, malo opušten i zavaljen. Pjevušio je istu pjesmu. Odjednom se more previše umiri. Vrabac prestade pjevušiti na jarbolu i ustade.
„Eno ga“, povika. „Polako, Krnji.“
Mikhail priđe ogradi. Ispred njih, s desne strane, iz vode su izlazila stabla.
Šuma.
Vrhovi krošanja probijali su površinu na širokom prostoru, hiljade sivih i golih grana. Daleko u njihovoj sredini dizalo se ostrvo, a ista stabla pokrivala su ga od vode do vrha. Kamena nigdje nije bilo. Stabla nisu bila trula. Drvo je ostalo čitavo, glatko i sivo poput kamena, kao da ga je voda samo oprala i zaustavila u vremenu. Nije bilo mahovine, raspadnutih grana niti smrada. Ali nije bilo ni ptica. Ispod površine, u bistroj vodi, vidjele su se cijele krošnje, stablo za stablom, sve niže u modrinu dokle god je oko moglo pratiti. Čitava šuma stajala je pod morem, uspravna, kao da čeka da se voda povuče.
„Ne gledaj dugo“, reče Zarez iza njega.
Nije se češao. To je Mikhailu prvi put zasmetalo.
„Šta je to?“
„Kapela Tuge. Tako ju je zvao moj djed. Drugi imaju druga imena.“
„Kapela je ispod“, zaključi Mikhail.
„Aha. Dolje je, ispod svega toga.“ Zarez se osloni na ogradu. „Ne prilazimo joj jer je more previše mirno. Ne sviđa mi se mjesto. Nema galebova. Ovdje ni riba ne dolazi.“
„Znaš li ljude koji su išli prema tamo?“
Razmisli. „Ne znam, mene to ne zanima. Čekaj. Znam jednog, sjetio sam se. Nedavno sam sjedio s njim. Donio je baš kamen iz nje. Ne znam šta će mu, nisam ni razumio, ali eto, bio je.“
Mikhail stade.
„Da nije tvrdio da mu fali još pet kamenova i da će postati Warden?“
„Jeste taj. Znaš ga i ti?“
„Čuo sam šta je pričao.“
„Dobro’e onda. Mislio sam da laže. Rek’o mi je da neki nisu uspjeli. Da su se vratili i poslije samo sjedili i gledali. Niti su pričali niti slušali. Isto… Drvo ovo.“ Pokaza prema drveću u vodi.
„Zašto plovite ovuda kad su tu i Crna Delta i ovo?“
Zarez protrlja tri prsta.
„Novac. Treba čovjeku.“
Zatim se okrenu i ode prema pramcu. Mikhail ostade uz ogradu gledajući u šumu pod vodom. Devet kapela, rekao mu je Aldren davno, dok je Emberveil još stajao. Devet ih ima na svijetu. Nada se dobija na rođenju. Za preostalih osam čovjek mora otići sam. Sjeti se i Orrinovog glasa, još jasnije, jer je on uvijek zvučao kao da mu je dosadno kada bi pričao o nečemu važnom. Kapela Tuge je pod vodom, momče. Nemoj se smijati. Neko ju je hodao. Ne pitaj me kako znam. Mikhail se nasmija na tu zamisao.
Ruka mu pođe prema vratu. Prsti prođoše kroz prazan vazduh iznad grudi, tamo gdje su visjela dva kamena na užetu. Kamen Nade, koji je nosio otkako je znao za sebe. Kamen Pohlepe, koji je zaradio sam, s rukom u vodi, u kapeli koja mu je pokazala kakav bi mogao biti. Sada je prolazio pored kapele koju bi mogao hodati, s praznim vratom i očevim mačem za pojasom.
Šuma je klizila pored njih, sivo i uspravno drveće koje se nije njihalo. Mikhail se nije pomjerio sve dok nisu prošli pored nje. Kada se okrenu, Deveti Čovjek stajao je dalje uz ogradu. Gledao je torbu kraj Mikhailovih nogu.
Te noći posada je pila. Prošli su kapelu, talasi su ponovo udarali o trup broda kako treba, a Krnji je rekao da ono što ostane iza broda ne treba nositi u dane koji dolaze. Mikhail je sjedio odvojen od ostalih, uz ogradu, s torbom pored noge. Nakon nekog vremena izvuče masku.
Držao ju je jednom rukom nad vodom. Bacanje i lomljenje više nisu imali smisla. Samo ju je gledao, ni sam ne znajući zašto, dok je mjesečina prelazila preko glatke bjeline pokvarenog osmijeha. Toliko se izgubio u mislima da nije čuo korake iza sebe.
„Šta ti je to?“
Sidro i Džep. Pijani, nasmijani i na onoj granici na kojoj ljudi počinju dirati tuđe stvari. Prije nego što je Mikhail odgovorio, Džep mu istrgnu masku iz ruke.
„Vidi ovo! Sidro, gledaj!“
Mikhail se nije pomjerio. Nije posegnuo za maskom niti im rekao da je vrate. Samo je gledao kako je dobacuju jedan drugom preko palube.
Neka je uzmu, pomisli.
Dublje od te misli, poželio je da je neko stavi. Ako je stavi drugi čovjek, možda će maska progovoriti njemu. Možda će njemu šaptati da se vrati, njemu govoriti šta mora učiniti, a Mikhail će se ujutro probuditi samo kao čovjek koji je izgubio komad obične keramike.
Džep podiže masku pred lice i produbi glas. „Po srebrnjak da me gledate.“ Zatim je pruži Kljovi. „Ajde ti.“
Kljova odmahnu rukom i izmače se.
„Daj je ovamo!“ reče Sidro.
Džep mu je baci, Sidro je uhvati objema rukama, okrenu i stavi na lice. Podiže slobodnu ruku.
„Poklonite se!“ zaurla. „Poklonite se, gadovi!“
Vrabac se nasmija toliko da se zagrcnu. Džep se pokloni do dasaka, zatim pade na koljena, pa i to postade smiješno.
Mikhail je gledao bijelo lice kako se okreće po palubi pod mjesečinom. Nije rekao da je maska topla. Možda sami shvate. Možda kod njih i nije topla. Pomisli da ih pita. Ne. Neka ne znaju. Neka je samo nose. Mikhail ustade i pričeka da li će se išta desiti. Ništa. Maska nije zasijala niti prošaptala. Izgledala je samo kao keramika na licu pijanih ljudi koji ne znaju šta drže.
Deveti Čovjek sjedio je uz udaljenu ogradu. Ruka mu zastade pred ustima. Pratio je masku dok je prelazila iz ruke u ruku.
Krnji doviknu s kormila.
„Vratite je.“
Zatim siđe na palubu.
„Vratite je Ćutljivom.“
Mikhail podiže ruku.
„Pusti ih. Neka je zadrže.“
Krnji se namršti kroz jedno oko.
„Siguran si?“
„Vratiće se.“
Rekao je to prije nego što je odlučio da progovori. Vlastiti glas zazvuča mu tuđe.
Sidro i Džep slegnuše ramenima i odoše prema zadnjem dijelu broda, još dobacujući masku između sebe. Mikhail se okrenu prema vodi. Nešto mu popusti u grudima. Nešto drugo stegnu.
Probudio se usred noći. Mreža se njihala. Oko njega su ljudi hrkali, drvo je stenjalo, a more udaralo o trup. Nešto mu je pritiskalo obraz. Okrenu glavu. Maska je ležala pored njega, tik uz lice, okrenuta prema njemu. Bila je topla. Na trenutak mu bi drago. Podiže ruku prema njenom bijelom licu. Stade. Zatim se okrenu na drugu stranu i sklopi oči.
Negdje u mraku ispod palube zaškripa prazna mreža. Zatim još jednom. Pa utihnu.
* * *
Jutro je došlo s vikom. Mikhail se pope na palubu i zastade kod stepenica. Posada se okupila kod pramca. Krnji je stajao među njima, tamnog i zatvorenog lica.
„Gdje su?“ upita Kuvar.
„Nema ih.“ Zarez se češao objema rukama. „Sidro i Džep. Obojica.“
„Kako obojica?“
„Mreže su prazne. Stvari su im dolje. Čizme su im dolje. Niko ništa nije čuo.“
„More je bilo mirno cijelu noć“, reče Vrabac. „Gledao sam odozgo.“
Kljova je stajao uz jarbol, dalje od ograde. Gledao je čas vodu, čas stepenice prema potpalublju. Kada Mikhail priđe, Zarez ga ugleda i krenu prema njemu.
„Ti si im dao onu stvar.“
„Nisam im je dao.“
„Rekao si da je zadrže. Svi su te čuli.“
„Nisam im ništa uradio.“
Zarez ga objema rukama gurnu u grudi. „Lažeš.“
Mikhail ustuknu pola koraka i stade.
„Ne lažem. Šta hoćeš od mene?“
Zarez spusti ruku na nož pod pojasom.
„Kakva je to maska bila?“
„Nikakva.“
„Lažove.“
Izvuče nož. Vrabac učini isto, a Kljova, iza njih dvojice, posegnu za svojim.
„Čekajte“, reče Mikhail.
Zarez krenu. Mikhailova ruka izvuče Darinov mač. Čelik uhvati jutarnju svjetlost, blijed i čist, i Kljova stade usred koraka. Vrabac napade slijeva. Mikhail ga uhvati za zglob, zavrnu i odgurnu. Nož zazveča po daskama. Zarez tada nasrnu nisko. Mikhail se pomjeri ustranu, pusti ga da prođe kroz vlastiti zamah i obori ga ramenom na palubu. Kljova ispusti nož. Ustuknu sve dok leđima nije udario o jarbol.
„Dosta“, reče Krnji, prilazeći im. „Spusti mač.“
Mikhail ga spusti. Vrabac je držao povrijeđeni zglob, a Zarez ležao oslonjen na lakat, gledajući oštricu. Kada pruži ruku prema svom nožu, Krnji stade čizmom na njega.
„Rekao sam dosta.“
Mikhail vrati mač u korice. Zarez ustade, ali se ne odmaknu.
„Vidim, znaš ga koristiti, Ćutljivi“, reče Krnji. „Gdje je maska?“
„Ostavio sam je njima.“
Krnji ga je još trenutak gledao. „Ako ih ti nisi ubio, šta ih je onda uzelo?“
Mikhail je mogao pretpostaviti šta se desilo. Ipak je samo pogledao u vodu.
„More.“
„More“, ponovi Kljova. „A sinoć si im dao ono tvoje lice.“
„Preblizu smo prošli“, reče Vrabac, držeći povrijeđeni zglob. „Pored one šume.“
Kljova pogleda nazad, iako se šuma odavno više nije vidjela.
„Sidro nije mogao tek tako pasti.“
„Bili su pijani“, reče Vrabac.
„I prije je bio pijan.“
Mikhail se okrenu prema Kljovi. On spusti glavu na njegov mač.
„Nisam im ništa uradio“, reče Mikhail.
„Okrećemo“, reče Krnji.
Kljova podiže glavu. „Nazad?“
„Tamo gdje smo sinoć bili.“
„Ako ih je ono uzelo…“
„Još ih nismo ni potražili.“ Krnji podiže Zarezov nož i pruži mu ga drškom naprijed. „Skloni to. Svi gledajte vodu.“
Do podneva su se vraćali putem kojim su doplovili. Vrabac ponovo ode na jarbol, s omotanim zglobom. Penjao se sporije i nijednom nije zapjevao. Zarez je obilazio palubu od jedne strane do druge. Ponekad bi se zaustavio i dugo gledao u istu tačku, pa pozvao Krnjeg. Svaki put bi se pokazalo da tamo nema ničega.
Mikhail je gledao zajedno s njima. Tražio je glavu među talasima, podignutu ruku, bilo šta što bi značilo da ih nisu ostavili u vodi. Nije vidio ni komad odjeće.
Krnji tek poslije podneva okrenu brod prema Astrenveldu. Niko ga nije pitao zašto više ne traže. Zarez otvori kompas i zatvori ga brže nego obično.
Posla je ostalo isto. Kada se jedan sanduk pomjerio u vezovima, Zarez i Vrabac nisu ga uspjeli vratiti na mjesto. Vrabac pusti svoj kraj i pritisnu povrijeđeni zglob uz grudi. Mikhail priđe, ali Zarez ispruži ruku pred njega.
„Ne diraj.“
Krnji se okrenu od kormila. „Pomozi im, Ćutljivi.“
Trojica su vratila sanduk. Sidro bi ga podigao sam. Zarez zatim uze uže i priveza ga, ne pogledavši Mikhaila.
Predveče Krnji naredi da se stvari nestalih spakuju i sklone. Kuvar donese Džepov kaput, a Kljova podiže Sidrove čizme i spusti uz ostalo. Krnji zatvori sanduk i odnese ključ sa sobom. Kljova ostade gledati za sandukom, pa podiže oči prema Mikhailu. Kada im se pogledi sretoše, okrenu se i pođe za Kuvarom.
Kuvar je podijelio večeru kao i svakog dana. Mikhailu pruži zdjelu, ali mu niko ne napravi mjesta među ostalima. Sjeo je uz ogradu. Kada Kljovi ispade kašika, niko mu ništa ne dobaci. On pogleda prema mjestu na kojem je Džep obično sjedio, zatim se sagnu i podiže je.
Te noći Krnji odredi po dvojicu na straži. Vrabac ostade na jarbolu i poslije smjene, gledajući u more.
Mikhail dugo nije mogao zaspati. Juče je poželio da neko drugi postane lice pod bijelom keramikom. Sada ih nije bilo, a maska je ponovo ležala u njegovoj torbi. On ju je tamo stavio. Do Astrenvelda više nije čuo Vrapčevu pjesmu.